Etika liječnika s crvenom zvijezdom, kokardom i šahovnicom
Zagreb 1945., Vukovar 1991., Knin 1995.

ZNANSTVENI SIMPOZIJ

Zadar, 26. listopada 2021.

Kako i zašto od liječnika dragovoljca do sudionika Domovinskog rata

Uciviliziranom je svijetu istraživanje znanstvenika povijesne struke normalno i poželjno, poput znanstvenih istraživanja na ostalim područjima, ali tako nije u Hrvatskoj. U nas se ne preispituju dogme komunističkoga totalitarnog sustava, a novootkrivene činjenice i dokumenti se prešućuju pa se tim znanstvenicima lijepi etiketa revizionista u negativnom smislu. Nekada je ta etiketa mogla značiti dugogodišnji zatvor ili još gore, a danas tjera istinske znanstvenike u izolaciju od javnosti. Duboko ukorijenjene jugoslavenske prosrpske dogme za dio su hrvatskih povjesničara nepovrjedive i nepromjenjive, iako se oni time svrstavaju u velikosrpske „korisne idiote“ ili plaćenike, kojima je vrijeme stalo tamo negdje na razini Agitpropovih „dokaza“ iz pedesetih godina XX. stoljeća.

The historian is not one who knows but one who seeks.

- Lucien Paul Victor Febvre, francuski povjesničar, 1878. – 1956.

Američki povjesničar James M. McPherson je rekao: “revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima. Bez revizije povijesti, povijesna je znanost mrtva“. (poveznica)

Poznata hrvatska znanstvenica, povjesničarka Blanka Matković (1976.), doktorandica sa Sveučilišta Warwick u Engleskoj, kaže ovo: „Hrvatska povijest od 1945. naovamo sustavno je kontaminirana i bez sustavnih i temeljitih istraživanja, pa je katkad je vrlo teško reći što istina jest, a što treba iznova istražiti. To znači da je potrebna revizija.“

Da bismo shvatili zločinačko ponašanje jugoslavenskih pobjednika u II. svjetskom ratu, potrebno je osvrnuti se na uzroke. Odnos prema neprijatelju, a to je svatko tko nije njihov, učio se, brusio se još u šumi po staljinističko-komunističkom obrascu. Priprema za poslijeratno uništenje Hrvata bila je već početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata. Postoji velik broj članaka u partizanskoj ratnoj „Borbi“, koji na najpodlije načine označavaju neprijatelja, pa ću navesti samo jedan nakaradni primjer: „U čast Pavelićeva imendana, zaklano 1000 djece“ („Borba“, br. 27., 21. studenoga 1942., str. 3).

O srbijanskom „antifašizmu“ dovoljno govori činjenica da je do 1944. u Srbiji bilo oko 22.000 partizana. U posljednjoj godini rata broj partizana porastao je više od deset puta (s 22.000 na 264.000 ljudi). Taj su broj činili većinom četnici koji su prešli u partizane nakon abolicije koju je Tito proglasio točno na dan ulaska Crvene armije u Beograd u listopadu 1944. godine. (poveznica)

Svi su oni zajedno, i komunisti i novopečeni partizani (četnici), nakon što je Crvena armija oslobodila Beograd, krenuli prema Zagrebu, gdje su u svibnju 1945. i mjesecima nakon završetka II. svjetskog rata učinili velike zločine nad hrvatskim narodom, čija se stratišta i danas traže.

„Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu, omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva – jugoslavenskoga komunizma.“

Tom je rečenicom Philip J. Cohen rezimirao uzroke velikosrpskoga uključivanja u jugoslavenski komunizam. Korijeni toga saveza nastali su još početkom Drugoga svjetskog rata, suradnjom partizana i četnika, povremeno i privremeno podijeljeni, a onda zapečaćeni abolicijom četnika i njihovim prijelazom u Titove partizane te njihovim masovnim zločinima nad Hrvatima pred kraj i nakon završetka rata. (Philip J. Cohen, „Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History“, College Station,Texas A&M University Press, TexasCity, 1996.; poveznica)

Već početkom Drugog svjetskog rata, partizani su, osobito nesrbi, morali biti podučeni kako mrziti neprijatelja da bi ga se uništilo i kako biti slijepo pokoran komunističkoj partiji, a zapovijedi su se prenosile preko političkih komesara.

„Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koje se boriš… Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovječanstva drug Staljiin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči - mrzjeti ga...“ (Milovan Đilas; „Članci“, Kultura Beograd, 1947., str. 32, 33 iz „Borbe“, listopad 1942., Mliništa, Bosanska Krajina)

Ključni moment za masovne zločine jest zapovijed J. B. Tita u ožujku 1945.: „Svim komitetima komunističke partije Jugoslavije, svim komesarima partizanskih odreda JA, ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju čitave države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“ („Politički zatvorenik“, svibanj 2007., str. 182).

Ta je zapovijed temeljito provedena osobito širom Hrvatske i BiH, ne samo prema zarobljenim vojnicima i njihovim obiteljima, nego i prema inetelektualnoj eliti hrvatskoga naroda, odnosno prema svim potencijalnim osporavateljima budućega komunističkog sustava. Ubojstva su obavljana na najsvirepije načine, uglavnom bez ikakva suda. Bio je to komunistički zločinački „bal“ po ugledu na ruski u Katynu, Vinici, pomor Kozaka 1945. i drugdje.

Zagreb 1945.

Bio je kobni svibanj 1945. u Zagrebu, u glavnom gradu propale NDH. Tako je bilo svagdje u Domovini, gdje su živjeli Hrvati. Obrazac ponašanja pobjednika bio je poznat iz bogatoga boljševičkog i velikosrpskog iskustva i programa. Grad su napustili nebrojeni koji su mogli hodati, ostali su se zatvarali u skrivene kutke svojih domova. „Oslobodioce“ nitko nije čekao. Ulazili su u grad kao horde bez ikakve kontrole, ali s jasnim ciljem, naučenim, dogovorenim i zacrtanim...

Prilikom ulaska u Zagreb, koji je bio „otvoreni grad“, srpske četničke rulje, u partizanskim odorama, obrijane i s petokrakama na kapi, nasrnule su u Zagreb. Najvažniju ulogu u zločinima imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada, koja je uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. Premda se očekivalo da će u Zagreb prve jedinice ući odredi X. zagrebačkoga partizanskog korpusa, to se nije dogodilo, jer su po zapovijedi morale čekati nekoliko dana pred Zagrebom (poveznica). Ne smije se zaboraviti ni 6. lička i zločinac general Đoko Jovanić sa svojim „lajbekima“, koji su se istaknuli u likvidacijama kakve se rijetko mogu naći u civiliziranim armijama.

Bogdan Radica (Split, 1904. – New York, 1993., hrvatski povjesničar, publicist, diplomat, književnik) osvjedočeni antifašist, ali i antikomunist u svojoj je knjizi „Hrvatska 1945.“ ovako opisao prve dane u „oslobođenom“ Zagrebu: „Dok su razularene mase partizana, mladića intoksiciranih lažima i alkoholom, pjevale pjesme o ‘slobodi’, slobode nije bilo ni za koga – ni za potlačenu i zastravljenu većinu, kao ni za manjinu, koja se i sama bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga je sama nametala većini. Svatko je u svakom trenutku mogao postati žrtvom arbitrarnog nasilja... Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast“ (poveznica).

Toga 8. svibnja 1945. ušao je strah, nasilje... Počela su noćna odvođenja ljudi, iseljivanje iz stanova i useljivanje „drugova“ u tuđe stanove sa svojim obiteljima. Otvorena je prisilna javna kuća u Zagrebu u Jurišićevoj ulici u kojoj su žene silovali i iživljavali se nad njima. Uspostavljena je koljačka jedinica VI. ličke, tzv. lajbeki, koja je tragove svog zla ostavila na Sljemenu i oko njega u mnogim jamama o kojima se moralo šutjeti 45 godina, a i danas se šuti.

„To nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina koje je proveo komunistički režim, a što potvrđuje pronalazak 850 prikrivenih stratišta u Hrvatskoj, a samo na području Zagreba i okolice locirano je oko 120 takvih masovnih grobišta“, rekao je svojevremeno prof. dr. Jurčević (Jurčević, Josip (2015), „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“, Zagreb, dokumentacijsko i informacijsko središte – DIS.; poveznica).

Nova se vlast obračunavala i s mrtvim neprijateljima pa je Uredbom Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Jugoslavije od 6. srpnja 1945. i MUP-a Hrvatske istog dana obavljena zapovijed: „Uklanjanje vojničkih groblja okupatora“. Preorana su i uništena do neprepoznatljivosti sva groblja i spomenici „narodnih neprijatelja“. Tu naredbu, broj 2.811/45 od 6. srpnja 1945., vlastoručno je potpisao ministar unutrašnjih poslova Federalne demokratske Hrvatske (FDH) Vicko Krstulović (Izvor: „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1945. Dokumenti“, Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranja, Slavonski Brod, 2005.).

U zagrebačkim logorima komunističke su vlasti mučile i ubijale hrvatske i njemačke vojnike, civile, žene i djecu, a najzloglasniji su bili logori Prečko i Kanal u Zagrebu. Najveća stratišta u kojima su ubijeni i bačeni desetci tisuća ljudi u Zagrebu bili su Gračani (s nizom velikih grobnica od kojih najveća s više od 700 ubijenih ljudi), Vrapče, Prečko, Savska ulica, Tuškanac (Dubravkin put) i brojne druge. (T. Šarić, „ Osuđeni po hitnom postupku: uloga represivnih tijela komunističke vlasti u odnosu na smrtne osude u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i poraću...“, Arh.vjesn., god. 51(2008), str. 341-361; poveznica).

Počele su likvidacije i slučajnih prolaznika, ali što je sumrak ljudskosti, i onih koji se nikako nisu mogli spašavati bijegom, najosjetljivijih skupina, a to su ranjenici i bolesnici kao i dio medicinskog osoblja. Ranjenici i bolesnici izvođeni su iz bolnica i nakon likvidacije, najčešće hladnim oružjem, bacani u najbliže jame, rovove i različita „prikladna“ mjesta.

Prva Ženevska konvencija od 1864., nastala kao rezultat zauzimanja Švicarca H. Dunanta za humanizaciju ratnoga prava, odnosila se na ublaživanje patnji ranjenika u ratu bez obzira na njihovu pripadnost (zamijenjena konvencijama od 1906. i 1929.), a 1929. sklopljena je i Konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima.

Ubijene su tisuće ljudi u glavnom gradu, pa i štićenici doma, djeca od 7-15 godina i gotovo svi bolesnici zagrebačkih bolnica. To se ponovilo i 1991. kada su petokraka i kokarda opet orgijali zajedno, s bolesnicima vukovarske bolnice koji su odvedeni na Ovčaru – farmu gdje je pronađena masovna grobnica s oko 200 ubijenih ranjenika, bolesnika i zdravstvenih radnika.

„Oslobodilačke“ i ''antifašističke'' jedinice učinile su 1945. pravi pokolj nad ranjenicima i bolesnicima i dijelu osoblja zagrebačkih bolnica, bez ikakvog suda, a brojke su zastrašujuće:

1. Bolnica Rebro ------ 467
2. Vojna bolnica ------ 500
3. Vojna bolnica Kuniščak ------ 1.170
4. Sv. Duh I. ------ 690
5. Sv. Duh II. ------ 250
6. Sestre milosrdnice ------ 297
7. Privremena bolnica ------ 285
8. Privr. bolnica, gimnazija č. sestara ------ 550
9. Privr. bolnica Ratkajev prolaz ------ 341
10. Privr. bolnica Sljeme Runolist Sljeme ------ 91
11. Privr. bolnica PTS-a Sanitetski konvoj-Slovenija Krajiška ul. ------ 150

Ukupno: 4791

(Matković, B., „Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica u svibnju i lipnju 1945. kroz arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu“, Arh. vjesn. 54(2011), str. 179-214); (Milan Marušić, „Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945. i sljemenskim stratištima bolnica Brestovac i Gračani“ (str. 9).

Na tom popisu nema tuberkuloznih bolesnika i ranjenika iz bolnice Brestovac u Gračanima (periferija Zagreba)! Pokolj tih 210 ranjenika i bolesnika iz Brestovca (službeni broj) počeo je tako da su ih odveli vezane žicom na obližnje stratište Obernjak, gdje su ih ubijali uglavnom noću i vatrenim oružjem. Dakle, sveukupno su „antifašisti“ bez suda ubili nakon „oslobođenja“ Zagreba 5.001 ranjenika i bolesnika iz zagrebačkih bolnica (Marušić, Milan, „Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu“ (Zagreb, 2001.); Novosel, Domagoj, „Gračanska kronika“ (Zagreb, 2008.); poveznica).

Prim. dr. Šime Cvitanović, ravnatelj Rebra za NDH, uhićen je u svibnju u Mariboru, vraćen u Zagreb i proveden u zatvor OZN-e na današnjem Trgu žrtava fašizma. Cvitanović je strijeljan 11. studenoga 1945. Na izvanrednoj glavnoj godišnjoj skupštini (30. rujna 1945.) Upravni odbor Društva liječnika Hrvatske i predstavnici članova Zbora liječnika Hrvatske objavili su ime dr. Simeona Cvitanovića u popisu onih koji su „zbog suradnje s okupatorom nedostojni da budu članovi Zbora liječnika“.

Partizanski je general Gojko Nikoliš jedan od odgovornih za sudbine hrvatskih ranjenika. On u Zagrebu dva puta u kratkom vremenu „zaposjeda kliniku Rebro“ i teške ranjenike u bolničkim prostorima baca na kamione kao cjepanice. „Čišćenje bolnica od teških vojnih ranjenika radilo se noću utovarom u kamione kojima su odvođeni, pogubljeni i bačeni u Jazovku na Žumberku-Sošice, Fučkarov Jarek na Mirogoju – današnji Krematorij, Dotrščina i Gračanska Jozovka-stratišta itd.“ „Svi bolesnici odvedeni su kamionima u Maksimir iznad trećeg jezera i tamo poubijani i politi živim vapnom“, svjedoči Pavao Gomerčić (Dokument LX, „Hrvatski holokaust“, op. cit., str. 443). Izvor: Milan Marušić, „Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu, svibanj 1945.“, Zagreb, 2001.

Vjesnik jedinstvene i narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, koji je Tita pratio na njegovim putovanjima i obilascima različitih stratišta po sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji (od 19. svibnja do 6. lipnja 1945.), navodi da je Tito zatražio od ministra zdravstva Aleksandra Koharevića detaljan popis „ubijene ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima život pošteđen. Nakon toga svi ranjenici bivaju pobijeni, a vrhovni je komandant dobio popis snimaka smaknutih ranjenika iz svih 11 zagrebačkih bolnica. Prilikom posjeta Rebru, 5. lipnja 1945., boravi više od 2 sata i zanima se je li bolnica očišćena od „hrvatske bande“. Zapovjednik (tada) vojne bolnice Rebro kapetan dr. Dezider Julius je podnio prijavak: „Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje a neki još i dublje“ (Matković, B., „Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica u svibnju i lipnju 1945. kroz arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu“, Arh. vjesn. 54(2011), str. 179-214)
U studenom 2012., nakon otkrivanja jedne od skupnih grobnica u Gračanima, novinar Večernjeg lista Tihomir Dujmović je napisao: „Jedva pet kilometara od Trga bana Jelačića i jedva 35 centimetara ispod zemlje ruka jednog srednjoškolca je prije 67 godina stisnula u ruci križić sa svog lančića, sekundu prije nego što mu je neki lik s Josipovićevom (Predsjednik RH 2010. - 2015.) 'lijepom partizanskom kapom' ispalio metak u čelo.“ Nakon objave toga teksta novinar Dujmović je dobio otkaz u Večernjem listu, gdje je bio zaposlen (poveznica).

Vukovar 1991.

Nekažnjeni zločin i zločinci iz 1945., opet zajedno kokarda i petokraka, izvode svoj krvavi pir, ovaj put s otvorenim ciljem stvaranja Velike Srbije! Namjera je dakle ponovno ista, pjesme su iste, samo ovaj put zazivaju komunista Slobodana da im „šalje salate“, a „bit će (opet) mesa, klat će Hrvate“!

Prva Ženevska konvencija od 1864., nastala kao rezultat zauzimanja Švicarca H. Dunanta za humanizaciju ratnoga prava, odnosila se na ublaživanje patnji ranjenika u ratu bez obzira na njihovu pripadnost (zamijenjena je konvencijama od 1906. i 1929), a 1929. sklopljena je i Konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima. Tri nove konvencije donesene 1949. proširile su i usavršile zaštitu ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama u ratu, te zaštitu ratnih zarobljenika i Protokoli iz 1977. i 2005.

Međunarodni Crveni križ, zajedno s drugim humanitarnim organizacijama provodi Ženevske konvencije i Protokole, prema kojima se izričito zabranjuje bilo kakvo oružano djelovanje prema ranjenima, bolesnima i medicinskom osoblju! U pravilima jasno stoji: „Vojne i civilne bolnice su zaštićene Ženevskim konvencijama i Protokolima“! Zaštićeni objekti i osobe označene su znakom crvenog križa i crvenog polumjeseca! (International Comitee of Red Cross. Basic Rules of Geneva Conventions and their Additional protocols. Geneva, ICRC, 1983.; International Comitee of Red Cross. Rules of behaviourin combat. Geneva, ICRC, 1985)

Vukovarska bolnica bila je izravni cilj granatiranja iz svih oružja, uključujući i bombardiranja i raketiranja iz zrakoplova. Milijuni srpskih različitih projektila napali su na Vukovar i bolnicu, a znak crvenog križa na Vukovarskoj bolnici bio je dobro označena meta! Srpsko-crnogorski agresor mislio je: „ako padne Vukovar, pada i Hrvatska“, a u Vukovaru je bio najvažniji cilj bolnica, za koju je prim. dr. med. Vojislav Stanimirović (kasniji ratni ravnatelj Vukovarske bolnice i okupacijski gradonačelnik, a u RH saborski zastupnik i član vrha SDSS-a i koalicijske vlade) izjavio za bolnicu da je „palo posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru“ („Vojska Krajine – list Srpske vojske Krajine“, broj 7-8, listopad-studeni 1993., str. 43), iako je znao da su njegovi kolege, hrvatski liječnici u toj bolnici, u nemogućim uvjetima rada tijekom srpske opsade liječili sve pacijente i ranjenike koji su primljeni u bolnicu, uključujući i ranjene pripadnike neprijateljskih snaga.

MB1

MB2

MB3

MB4

Taj isti Stanimirović izjavljuje „da se ponovo nešto dogodi u Vukovaru, učinio bi isto“ (Novi list, 5.listopada 2008.).

MB5

O njegovu humanom pristupu kao čovjeka i liječnika svjedoči podatak da je za vrijeme njegove vlasti u Vukovaru ulica Stjepana Radića preimenovana u ulicu njegova ubojice, srpskog radikala Puniše Račića. („Rešenje o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar“, „Izvršni savet Opštine Vukovar“, 16. srpnja 1992.). Osim toga, prim. dr. Stanimirović je (prema svjedocima) došao u popodnevnim satima u bolnicu u uniformi tzv. JNA, s petokrakom na čelu, nakon sjednice vlade tzv. SAO Krajine, na kojoj je bila odlučena sudbina ranjenika Vukovarske bolnice i Borovo Commerca, uvjeriti se u uspjeh operacije, jer su ranjenici bili u njegovoj nadležnosti (poveznica; poveznica 2).

Ta Vukovarska bolnica, to „ustaško uporište“, bila je u okruženju više od 3 mjeseca, a cijelo su vrijeme u njoj radila 52 liječnika i 130 med. sestara. Skrbili su za 3.474 ranjenika i bolesnika te u najstrašnijim uvjetima izveli više od 2500 operacija (Andrija Hebrang, „Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“, 2013.).

MB6

MB7

Osoblje Vukovarske bolnice

Prve su minobacačke granate pale na bolnicu 6. i 13. kolovoza 1991. Zrakoplovi JNA prvi put bombardiraju bolnicu 24. kolovoza 1991., a do 20. studenoga na bolnicu svakodnevno pada oko 700 granata. Medicinsko osoblje i pacijenti premješteni su u bolnički podrum gdje su liječnici radili u neadekvatnim uvjetima i bez potrebne medicinske opreme. Prije potpunog okruženja, Glavni stožer saniteta opskrbljivao je bolnicu i slao dragovoljce liječnike i med. sestre i tehničare.

Žrtva koju je podnijelo i prinijelo na Oltar domovine osoblje Vukovarske bolnice, pod vodstvom ratne ravnateljice dr. Vesne Bosanac i kirurga dr. Jurja Njavre, nemjerljiva je. Vukovarska bolnica bila je duša grada koji se branio i zato ju je neprijatelj nemilice tukao. Bolnica je zbog artiljerijskih napada ostala bez struje i vode. Kao kuriozitet koji ulazi u anale zločinačkog odnosa prema bolnici navodi se podatak da je osoblje zbog nedostatka vode koristilo kap po kap vodu zaostalu u cijevima centralnog grijanja od prije rata. U takvim nezamislivim uvjetima (gdje kirurzi nisu imali čime prati ruke prije operacija) postigli su vrhunske rezultate sa smrtnošću od 2,5%. (Andrija Hebrang, „Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“, 2013.).

U večernjim satima Siniša Glavašević je za „Kroniku dana“ izjavio:

„(...) Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine... Istovremeno, liječnici u vukovarskoj bolnici bore se s mnogim nedaćama. Od velikog broja ranjenika, od kojih je 300 težih i oko 400 nešto pokretnijih, mnogih civila, koji su ovdje našli utočište, do strašnih rana kakve su snašle 5,5-mjesečnu bebu, koju je danas u poslijepodnevnim satima operirao doktor Tomislav Vlahović. Od ostataka granate tom djetetu je veoma stradalo bedro i natkoljenica. Slično se dogodilo i 4,5-godišnjoj djevojčici, kojoj je granata smrskala rame. Još nedavno smo javljali o stradanju jedne buduće majke i njezina nerođena djeteta. Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti...“

Dana 20. studenoga 1991. godine pripadnici JNA zaustavili su međunarodne promatrače u središtu grada te su za to vrijeme iz bolnice izveli više od 240 ranjenika i bolesnika i 20 bolničkih djelatnika (260 ljudi) ljudi koji su ubijeni na Ovčari ili nekoj drugoj lokaciji, a za mnogima se još i danas traga („U. N. tribunal to rule in Vukovar massacre case“, Reuters, 25. rujna 2007., preuzeto 1. kolovoza 2009).

Tijekom agresije na Vukovar poginulo je 12 zaposlenika bolnice, 20 zaposlenika ubijeno je nakon pada grada na Ovčari, a 4 su zatočena nakon pada grada tijekom okupacije i njihova je sudbina nepoznata.

Pokolj na Ovčari (u Vukovaru) najveći je pojedinačni pokolj u Domovinskom obrambenom ratu uglavnom Hrvata, ali i Srba branitelja grada, Mađara, Bošnjaka... Među ubijenim i nestalim bile su 3 žene, jedan osamdesetčetverogodišnji muškarac i šesnaestogodišnji dječak. („Indictment against Milosevic and others“, BBC, 29. listopada 2001.; Eugene Brcic, „Croats bury victims of Vukovar massacre“, „The Independent“, 29. lipnja 1998., preuzeto 1. kolovoza 2009.).

Razulareni, pijani uniformirani pripadnici Teritorijalne obrane, JNA (pod zapovjedništvom Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i drugih), četnici, šešeljevci, arkanovci i drugi činili su strahote u logoru, premlaćujući, maltretirajući i terorizirajući zarobljenike. Zarobljenici su na kraju odvedeni na strijeljanja. U hangare pune zarobljenika dolazile su uniformirane osobe s bejzbolskim palicama, motkama, lancima, kundacima te neprestano udarale zatočenike. Među njima je bio tadanji gradonačelnik Vukovara, Srbin Slavko Dokmanović, koji je sudjelovao u batinanju. Dokmanović je za ova nedjela izveden pred Haaški sud. (Dokmanović case, u međumrežnoj pismohrani 26. kolovoza 2000., pristupljeno 13. veljače 2017.).

Moramo istaknuti upravo nevjerojatnu šutnju međunarodne zajednice, pred čijim se predstavnicima granatirala bolnica, odvodili i ubijali ranjenici i medicinsko osoblje, pred čijim se očima brutalno kršile sve Ženevske konvencije i Protokoli i zapitati se: Je li to slučajno? Postoji li veza između predaje vojnih zarobljenika, civila i ranjenika od strane savezničkih snaga 1945. u ruke Titovim ubojicama, za koje su znali, prema vlastitom priznanju, što će učiniti s jedne strane i s druge, (ne)djelovanja međunarodne zajednice u Vukovaru 1991.? Jesu li slučajno bile na istom zadatku petokraka i kokarda (Titovom abolicijom promijenjena u petokraku) 1945. i 1991. u Vukovaru!?

Od brojnih heroja iz neravnopravne bitke za Vukovar moram izdvojiti dvije osobe koje su nas posebno zadužile, jedna svojim izvješćima i vapajima za spas grada – Siniša Glavašević, a druga kao primjer ljubavi prema čovjeku i istini – Jean-Michel Nicolier, Francuz koji se mogao spasiti, ali je izabrao sudbinu svojih suboraca – smrt („To je moj izbor u dobru i zlu“), na Ovčari sa svojim suborcima kao i Glavašević. Kada je strani novinar upitao Jean-Michela Nicoliera: „Što za Vas zapravo simbolizira Vukovar?“, on mu je odgovorio: „Klaonicu, klaonicu, klaonicu.“

MB8

MB9

MB10

Vukovarska bolnica danas

Knin 1995.

Kninska je bolnica bila relativno nova i cijelog je rata do „Oluje“ djelovala u sklopu zdravstva tzv. RSK. Od hrvatskih snaga nikada, pa ni u „Oluji“, nije granatirana.

Nakon što je neprijatelj pobjegao, ostavio je bolnicu u kojoj je bilo 18 starijih i nemoćnih bolesnika i 12 medicinskih djelatnika, od kojih 4 liječnika.

Dana 5. kolovoza 1995. stigla je zapovijed ratnog ministra zdravstva i zapovjednika Sanitetskog stožera RH, prof. dr. sc. Andrije Hebranga da Zadar preuzme bolnicu u Kninu i čim prije osigura njezino normalno djelovanje. Dana 6. kolovoza bolnica je preuzeta od zadarskog tima liječnika i ostalog osoblja i započela s radom.

MB11

Skupina zdravstvenih djelatnika prije polaska u Knin 6. kolovoza 1995.

Po preuzimanju bolnice naše je osoblje najprije skrbilo o bolesnicima s hranom i lijekovima te su najnužnije uredili prostorije, kako bi što normalnije mogli obavljati svoj posao. Odmah je organiziran Hitni prijam, jer su počeli stizati bolesnici, ranjeni branitelji, ali i agresorski vojnici. (Andrija Hebrang i sur., „Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.-1995.“, Medicinska naklada, Vukovar - Zagreb 2015.).

Bolnica je vodila računa o zdravstvenoj skrbi za vrlo široko oslobođeno područje Benkovca, Obrovca, Gračaca, Srba, Donjeg Lapca i Korenice.

Hrvatski su liječnici nakon oslobođenja Knina zatečeno osoblje, bolesnike i ranjenike prihvatili kao svoje, a osoblju ponudili daljnji zajednički rad u bolnici. „Neki su prihvatili, a neki nisu. Mi smo porađali njihove trudnice i skrbili o njihovoj djeci kao da su naša! Pokazali smo svojim djelom i cijelom svijetu dokazali što znači humanost prije svega“, svjedoči član zadarskog tima koji je preuzeo bolnicu prim. doc. dr. Petar Lozo.

Iako je Zadar preuzeo skrb o zdravstvu oslobođenoga kninskog područja, kao odgovorni ljudi splitske bolnice, prof. dr. sc. Goran Dodig i autor ovoga rada drugi dan „Oluje“ došli su u Knin i čuli da se u tzv. Južnom logoru pod nadzorom UNPOFOR-a nalazi mnogo srpskih ranjenika koji su se ondje sklonili. Uistinu bilo ih je možda pedesetak i ležali su na podu. Obišli smo ih i videći u kakvu su stanju, po povratku u Split, sutradan smo im poslali kamion lijekova, higijenskih potrepština, ležajeva i hrane. Njihovi su suborci naše ranjenike iz Vukovarske bolnice, pred očima međunarodnih promatrača, odveli na Ovčaru.

Općenito se pretpostavlja da su svi liječnici, bez obzira na zaraćene strane, prije svega humanisti i da je njihova jedina strana ranjenik i bolesnik. No nigdje nisam pročitao ili čuo da se bilo koji liječnik s neprijateljske strane, koja je nosila na kapi crvenu zvijezdu petokraku i kokardu, suprotstavio granatiranju bolnica u kojima su, osim ranjenika bolesnika, bili majke rodilje i djeca. Znak crvenog križa srbocrnogorskom je agresoru bio prava meta, bez obzira je li to bila bolnica, ambulanta ili vozilo hitne pomoći. Nikada nisam čuo da su srpski liječnici protestirali zbog toga, nikada nisam čuo da su se interesirali kod svojih gdje je npr. ubijeni njihov kolega dr. Ivan Šreter i drugi! Bez imalo sućuti, nakon rata oni nas pozivaju i dolaze na kongrese, simpozije i druge skupove kao da ništa nije bilo, bez riječi javne isprike. Nikada nisu izrazili javno žaljenje zbog ubijenih, maltretiranih i odvedenih u srpske koncentracijske logore, liječnika i ostaloga zdravstvenog osoblja nakon pada Vukovara, osoblja koje je liječilo i njihove sunarodnjake i neprijateljske vojnike. Bio bi to minimum liječničke humanosti, ali je i to izostalo…

Zaključak (o hrvatskom zdravstvu u Domovinskom obrambenom ratu)

U Domovinskom obrambenom ratu potpuno je ili djelomično uništeno 17 hrvatskih bolnica i više od stotinu ambulanti djelovanjem zrakoplovstva, minobacača, topništva, višecijevnih raketnih bacača, i to bez ikakve reakcije međunarodne zajednice. Cilj je agresora bio onemogućavanje liječenja ranjenika, a mi smo na to odgovorili otvaranjem brojnih ratnih bolnica na rezervnim lokacijama. Do danas nitko nije odgovarao za zločine bezočnog rušenja bolnica (Andrija Hebrang, „Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“, 2013.).

Za hrvatsku i svjetsku javnost važno je istaknuti sljedeće:

1. Hrvatska vojska sa „šahovnicom“ na čelu ni na koji način nije oštetila kninsku ili bilo koju drugu bolnicu na okupiranom teritoriju.

2. Hrvatska vojska sa „šahovnicom“ na čelu korektno se i u skladu sa svim Ženevskim konvencijama odnosila prema ranjenicima, bolesnicima i zarobljenicima neprijateljske strane u kninskoj bolnici i na svim drugim mjestima.

3. Medicinski su djelatnici sa „šahovnicom“ na čelu u kninskoj bolnici učinili sve da zatečeni ili novoprimljeni bolesnici srpske nacionalnosti budu liječeni ravnopravno sa svima ostalima.

4. Hrvatski zdravstveni djelatnici u ratnim bolnicama i na teškim terenima kao podrška specijalnim jedinicama često su pod prijetnjom ugroze vlastitog života revno obavljali zadatke prema svojoj Domovini.

5. Hrvatski su liječnici i ostalo zdravstveno osoblje liječili sve potrebite, bez obzira na nacionalnost i vojnu pripadnost, u skladu s Hipokratovom zakletvom, i politikom hrvatske Vlade, što su nam priznali nama skloni i neskloni međunarodni čimbenici.

6. Neosporna je činjenica da su hrvatski liječnici i ostalo zdravstveno osoblje na ratni zločin i zločin protiv čovječnosti odgovorili ljubavlju, dobrotom i humanošću!

Kako nam je hrvatska vlast nakon 2000. g. zahvalila za naš golemi doprinos obrani Domovine, za sve što su učinili hrvatski liječnici i ostalo zdravstveno osoblje i osoblje u zdravstvu?

Pročitali smo u NN 35/31 u ožujku 2000. da su smijenjeni svi članovi Udruge dragovoljaca Domovinskog rata (181 liječnik). Ukupno je smijenjeno 237 ljudi i 89% ravnatelja medicinskih ustanova, a nije imenovan ni jedan iz Udruge.

Smijenili su nas oni koji ni ruku nisu htjeli dignuti u Saboru za neovisnu Hrvatsku.

Povijest im to ne će zaboraviti.

Poniženja su se prema nama dragovoljcima nastavljala. Ministar branitelja u Milanovićevoj vladi Fred Matić javnim iznošenjem Popisa branitelja izjednačio je dragovoljce i mobilizirane, jer su branitelji njegove lijeve opcije uglavnom bili mobilizirani. Ne želim uspoređivati današnjeg ministra branitelja generala Tomu Medveda s Milanovićevim ministrom branitelja Fredom Matićem, ali i on nas je ponizio svrstavajući dio liječnika i zdravstvenog osoblja koji su to zaslužili u sudionike, a ne branitelje Domovinskoga obrambenog rata, unatoč obećanju da će to ispraviti.

Bez obzira na zaborav i sva poslijeratna poniženja, mi smo ponosni na svoj doprinos stvaranju hrvatske države. Sve što smo mi dragovoljci u ratnom sanitetu uradili, bilo je iz ljubavi prema Domovini i ljudima koji su nas obranili svojom žrtvom!

prof. dr. sc. Mihovil Biočić

Sub, 4-12-2021, 19:59:32

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.