Komemoracija na Jakljanu

U povodu obilježavanja Spomendana na sve žrtve Bleiburga i Križnih putova Udruga Hrvatski domobran iz Dubrovnika organizirala je u subotu 24. svibnja 2014. komemoraciju na Jakljanu, u spomen na 214 ubijenih hrvatskih i njemačkih vojnika, likvidiranih nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Oko dvjesto hodočasnika krenulo je iz Luke Gruž s tri broda prema Jakljanu, gdje je u 10 sati započela komemoracija kojoj su nazočili dubrovački biskup Mate Uzinić i petoro svećenika, župan Nikola Doboslavić sa suradnicima i vijećnicima DNŽ, zamjenik ministra branitelja pukovnik Ivan Grujić, načelnica sektora za žrtve Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja Tanja Antunović, predstavnik njemačkog veleposlanstva, a pozivu su se odazvali i dvojica vijećnika Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, te član njemačke Zaklade koja skrbi i pronalazi ostatka ubijenih njemačkih njemačkih vojnika sa suradnikom.

Pribivali su i predstavnici brojnih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i vodstvo Društva političkih zatvorenika Dubrovnik, zatim brojni članovi domobranskih udruga iz Zadra, Omiša, Metkovića i dubrovačke udruge HD, ujedno organizatora komemorativnog okupljanja na Jakljanu. Međutim, unatoč uredno dostavljenom pozivu nitko od predstavnika gradske uprave Grada Dubrovnika nije nazočio otkrivanju spomenika za 214 jakljanskih žrtava komunističkog zločina. Iz Luke Šipanske također je organiziran prijevoz za mještane do predugo vremena skrivanog stratišta na otoku Jakljanu.

Započelo se podizanjem zastave na stijeg uz sviranje hrvatske himne i pozdravnim govorom predsjednika Udruge Željka Kulišića, koji je između ostalog rekao: „Prošli smo dug put od podizanja kaznene prijave kod ODO Dubrovnik 15. svibnja 2009. godine, do ekshumacije, pokopa i okončanja izrade današnjeg Spomen obilježja na ovom otoku. U međuvremenu je Udruga izradila i prigodnu brošura s kronološkim tijekom aktivnosti na realizaciji ovog za našu udrugu veoma zahtjevnog projekta.

Posao započet 2010.

Posao je započet 2010. godine s neovisnim Uredom za istraživanje i pronalaženje grobišta žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, i njenom načelnicom gđom Višnjom Starešina. Ured se odlukom novoizabrane Vlade RH 2011. neopravdano ukinuo, a posao smo nastavili s novonastalim Ministarstvom branitelja, koje je u kasnijoj suradnji s MORH-om i MUP-om obavilo iskapanje na obližnjem prostoru kave gorskog pijeska, mjestu smaknuća 214 hrvatskih i njemačkih zarobljenih vojnika.

Usporedno se radilo na pripremi za dobivanje potrebitih suglasnosti i dokumenata, koje smo ishodili relativno brzo, s više ili manje uspjeha zbog birokratizirane uprave, na svim razinama od državne do lokalne. Ne treba ni spominjati koliko je truda, živaca i taktičnosti bilo potrebito za doći do današnjeg dana otkrivanja spomenika na Jakljanu.

Pojedincima, a posebno predstavnicima nekih medija nije uopće drago što smo se upustili u realizaciju i rasvijetljanje onoga s čime se naša udruga ponosi. A mi se ponosimo jer znamo da smo učinili dobro i humano djelo, kako prema samim žrtvama, koje nakon sedam desetljeća pronalaze smiraj svojih duša, isto tako učinili smo dobro i njihovim obiteljima, koje odsada mogu nesmetano položiti cvijetak i pomoliti se na mjestu likvidacije svojih najmilijih, njemačkih i hrvatskih vojnika.

Konačno, ali ne manje važno jest, dobro činimo i društvu u cjelini, jer ovime skidamo veliko povijesno breme koje je gušilo kao hrvatsku prošlost, tako i budućnost Lijepe naše. Umjesto hvalospjeva uzimam za pravo ispričati još dvije priče, koje nisu zapisane u brošuri, ali itekako zaslužuju Vašu pažnju. Evo prve: Stanovnici Luke Šipanjske danas ljudi u godinama, a u ono vrijeme djeca, dobro pamte povjerljive razgovore koji su im ostali duboko urezani u pamćenje...Tako mi je jedan gospar ispričao kako su 'nesretni zarobljenici koji su tu čekali svoju likvidaciju, bili do samog kraja uzorni vojnici, svako su jutro uredno čisitili svoje vojničke čizme, iako su bili svijesni da ih više nikad neće obući'...

Naime, rekonstrukcijom tih događanja koju su Šipanjcima mogli prenijeti jedino egzekutori-ubojice, nesretni zarobljenici bili su zatočeni u ostatcima benediktinske crkve svetog Izidora, (ili po šipanjski svetog Sidorija), zavjetnu crkvu iz 1285 godine izgrađenu radi zaštite lokalnog stanovništva protiv kuge koja je tamo vladala. Nažalost, zavjetna crkva te zarobljene nesretnike ipak nije sačuvala od jedne druge kuge, pošasti dvadesetog stoljeća-komunizma...

Teško je bilo biti djevojkom vrijeme komunističke strahovlade

Dakle, takve priče slušala su djeca od lokalnih komunističkih aktivista i simpatizera, koji su neprijeporno znali za jakljanske žrtve i brojne egzekucije, pače oni su sudjelovali i organizirali im prihvat, prehranu i smještaj, tim monstruoznim ubojicama 214-ice likvidiranih zarobljenika s ovog otoka. Lokalni suradnici (kolaboracionisti) u zločinu živjeli su i umrli s velikim utegom na duši, ali svejedno nikad nijesu izdali svoje nalogodavce niti izvršitelje...

Ili priča druga:

Danas starija gospođa koja je 1945. godine bila mlada djevojka, zapitala me nedavno mogu li zamisliti koliko je teško bilo biti djevojkom u to vrijeme na Šipanu, pogotovo u vrijeme povratka 'đelata-ubojica' s Jakljana, koji bi se onako omaljeni, krvavih ruku nakon cjelodnevnih ubijanja poželjeli 'provoda'. Pijani i krvoločni kucali bi na vrata gdje su živjele bespomočne djevojke... Na kraju razgovora, moja heroina suznih me očiju rezignirano zapitala: „Ajde mu ne otvori, znaš što te čeka, a ako otvoriš također znaš...".

Taj teški teret nosile su čitav svoj život, a da se nijesu nikome izjadale, niti su ikad izdale ubojice niti silovatelje...Sve ove i mnoge druge priče prenijeli su mi danas još uvijek živi svjedoci tog paklenog vremena, o njima čemo u nekoj drugoj knjizi 'svjedočanstava o jakljanskoj tragediji'. Međutim, ne mogu, a ne spomenuti dvojicu gospara koji više nisu živi, ali su svejedno najzaslužniji za otkrivanje stratišta na Jakljanu. Gospari Zvonimir Koporčić i Kuzma Stjepović su nas domobrane stalno poticali riječima "dođite da vam pokažemo mjesto strašnog zločina na Jakljanu, dok smo još živi i pri pameti".

I došli smo. Zato im se i danas zahvaljujem, jer sam siguran da nas i sad gledaju s nebesa zadovoljni, kao što smo i svi mi hodočasnici u spomen jakljanskih žrtava komunističkog zločina. Na kraju, moram se zahvaliti svim aktivnim članovima Udruge, volonterima, predstavnicima ministarstava, Grada i Županije, svima koji su sudjelovali i doprinjeli u razrješenju polustoljetne šutnje 'ukletog i za sve nas zabranjenog otoka Jakljana.

Nakon prigodnih riječi pomoćnika ministra branitelja, te župana DNŽ, županije koja je preuzela na sebe pokroviteljstvo nad komemoracijom otkrivanja Spomen obilježja na Jakljanu, dubrovački je bisku mons. Mate Uzinić blagoslovio spomenik. Na kraju su položeni vijenci i zapaljene svijeće pored jednostavnog, ali prikladnog i znakovitog spomenika autora gospara Nevenka Bilobrka, u znak sjećanja na sve žrtve komunističkog režima na dubrovačkom području, tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Priredio: Željko Kulišić, predsjednik Udruge