2. svjetski rat Što će biti s nama kada stignemo u Dubrovnik? To sam Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti njihovog novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro nekoliko nas ponovo našli na okupu - na robiji u Zenici radi «djela radnje protiv naroda i države». Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha. Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti širom Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili: Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica. Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga.(N.Mulanović)
Add a comment Add a comment        
 

 
partizaniJednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli. Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili.(N.Mulanović)
Add a comment Add a comment        
 

 
partizani Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest. Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom.(N.Mulanović)
Add a comment Add a comment        
 

 
Drugi svjetski ratMoja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica. Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom. (N.Mulanović)
Add a comment Add a comment        
 

 
Sv. misa u GospićuU Gospiću je 16. studenoga 2008. slavljena misa u povodu 100. obljetnice rođenja sestre Žarke Julijane Ivasić, koja je mučki pogubljena od komunističke vlasti strijeljanjem uza zid kapele svete Marije Magdalene na groblju u Gospiću 16. svibnja 1946. godine. Donosimo izlaganje mons. Jezerinca koji je ispričao njenu životnu priču. "Služila je u bolnicama u Gračacu, Banjoj Luci i Petrinji, a od 1939. u Otočcu, gdje se za vrijeme Drugoga svjetskog rata od bolesnika i ranjenika ni danju ni noću nije odvajala. S jednakom je ljubavlju njegovala sve ranjenike različitih sukobljenih vojska. U svakome je bolesniku i ranjeniku vidjela Gospodina Isusa. Tako je u služenju potrebnima nalazila smisao svoga života, istaknuo je biskup. "Kad su partizani 1945. godine došli na vlast, proklamirali su novu ideologiju u kojoj život jedne časne sestre nije puno značio. Život pak časne sestre koja je njegovala ranjenike, i pobjedničke i poražene vojske, nije značio ništa. Život dapače svakoga čovjeka samo je toliko za njih vrijedio koliko je koristio njihovu poretku. Sve je drugo, milom ili silom, moralo nestati. I časna sestra milosrdnica Žarka Ivasić morala je umrijeti."
Add a comment Add a comment        
 

 
partuzanski zločiniNadahnuta boljševičkim protuvjerskim naukom skojevska omladina jedne je noći g. 1945. srušila križ krajputaš kod čitaonice u gospićkoj Kaniži, kao i spomenik Spasitelju, koji su građani Gospića postavili početkom 20. stoljeća, poznat kao »križ« u gospićkoj Kaniškoj ulici. Odatle je počinjao Prnjavor (ulica koju su u doba komunizma zvali Jadranska, a danas je Ulica popa Marka Mesića). Prema broju kuća za Prnjavor vrijedi da je nakon Drugoga svjetskog rata godine 1945. bio najkrvavija gospićka ulica. Iz njezinih dvadeset i pet kuća ubijene su čak dvadeset i tri osobe, među njima najviše mladića: Tomica Smojver (iz Matićkine kuće, prve kad se Prnjavorom krene od križa), Ivan Rudelić, Milan Pejnović, Franjo Brenko, Stipe Kovačević, stari umirovljenik Gabre Šikić i njegov sin, također Gabre Šikić, te njihov zet, brijač Miro Šimunac, zatim piljar Jandre Devčić, Niko Špelić, Ante Tomljenović Markinov, zatim hrvatski zrakoplovci Luka Polić i Zdravko-Braco Pavelić, zatim braća Vladimir Vlađa i Jakov-Jaša Milković, Nikola Dorčić, braća Ivica, Josip-Jopa i Ante Šaban, braća Franjo, Zvona i Ante Naglić i Ilija Bogdanić. (Glas Koncila)
Add a comment Add a comment        
 

 
partizanske žrtve Među partizanskim egzekutorima u poratnom Gospiću isticao se domaći Srbin Nikola Teslić koji je poubijao velik broj nevinih. Gonjen neobuzdanom mržnjom zbog ubojstva njegove dvije kćeri u veljači 1945, s partizanima je došao u Gospić i, gotovo bez pretjerivanja, iz dana u dan, iz noći u noć, ubijao nevine Hrvate gotovo legalno, ne skrivajući svoja nedjela i svoje zločine. No, kad je partizanski pokret uvelike osramotio i on je zatvoren, i tek formalno »reda radi« osuđen 20. srpnja 1945. čak na 7 godina prisilnoga rada s gubitkom građanskih prava u trajanju 3 godine. Kazna mu je ubrzo po višem sudu, što je bilo očekivati, 22. prosinca 1945. ublažena preinakom u kaznu lišenja slobode u trajanju 18 mjeseci. (Glas Koncila)
Add a comment Add a comment        
 

 
Suhopolje U sjeni ova dva bora godinama su ležale kosti dvojice braće kojima se križni put završio ispred suhopoljske župne crkve.Tijela žrtava, na brzinu zakopana u nedovoljno dugačku raku, svojim položajem podsjećaju na borove koji pored njih rastu. Zakopao ih je pokojni Franci Fett, kojeg su partizani natjerali na taj čin. Došli su po njega u njegovu kuću. Dok se Franci Fett trudio da jednog brata smjesti u raku, drugi je, naslonjen na jedno od ova dva drveta, čekao svoj red za smrt.(V.Ljubičić)
Add a comment Add a comment        
 

 
Krilov

 

U dosljednoj borbi »protiv Crkve i oltara i 'milosrdnije' sestara«, gospićki partizani, antifašisti, komunisti i prikriveni četnici, koji god bili i kako god se već zvali, prognali su iz gospićke bolnice redovnice Družbe sv. Križa iz Đakova, i to nakon punih 50 godina služenja i pomaganja bolesnicima i liječnicima. Bolničku su kapelicu pretvorili u skladište, a nakon požara u laboratorij za transfuziju. U tu prekrasnu malu kapelicu rado su dolazili i brojni drugi mještani a mise je predvodio Josip Fajdetić. Kakva je bila razina bolničke skrbi partizanskih medicinskih sestara, koje su došle nakon protjerivanja redovnica, popularno zvanih »križarica«, govori i tragičan slučaj gospićkog trgovca Blažića Pavelića. Njegova je žena u bolnici rodila dečkića, ali su ga tek od nekoliko dana izujedali bolnički štakori. Dijete je umrlo, odgovarao nije nitko! ( Glas Koncila)

Add a comment Add a comment        
Uto, 16-04-2024, 05:44:37

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.