Razgovor s Tomislavom Marijanom Bilosnićem

Homo Universalis hrvatske kulture Tomislav Marijan Bilosnić i u protekloj je godini intenzivno Bilosnićnastavio sa svojim književnim i likovnim stvaralaštvom, a u tijeku je i izdavanje njegovih izabranih djela što je bio povod za još jedan razgovor.

2017. godine pokrenut je projekt izdavanja Vaših izabranih djela. Koliko je knjiga planirano i do kuda je projekt stigao?

Projekt mojih izabranih djela počeo je još 2016. godine, a 2017. objavljena je prva knjiga koju čini izbor iz moga dosadašnjeg pjesničkoga stvaralaštva. U nju je ušao izbor isključivo iz mojih pjesničkih zbiraka – od prve knjige „Senza luna“ iz 1968. do zbirke „Vrt“ iz 2014. godine.

Zasada je objavljeno šest knjiga koje obuhvaćaju moju liriku i prozu, a planiraju se još tri. O projektu ponajviše skrbi Sanja Knežević, docentica na zadarskoj Kroatistici koja je gotovo sve knjige priredila, osim knjige izabranih poema koju je priredio i pogovorom popratio dr. sc. Igor Šipić. Dakle, projekt je koncipiran tako da prve tri knjige obuhvaćaju liriku u širem smislu – uz prvu knjigu izabrane lirike tu je još knjiga izabranih poema i knjiga izabranih haiku. U izabranu prozu uvrštena su moja četiri romana – roman „Ispovijed isuvišna čovjeka“ prvi put objavljen u zagrebačkom Globusu objavljen je kao četvrta knjiga Izabranih djela. Za ovu je knjigu pogovor napisao dr. sc. Boris Domagoj Biletić. Valja Listopaddodati kako je uz sam tekst romana i izbor iz kritika, uvršten i razgovor sa Sanjom Knežević koji tematizira okolnosti nastanka romana. Naime, roman je vrlo brzo po objavljivanju povučen iz prodaje jer su se u njemu prepoznali likovi iz tadašnjega komunističkoga sustava - protagonisti gušenja hrvatskoga proljeća u Zadru.

U petoj je knjizi objavljen roman „Listopad“ čija je tematika vezana uz Domovinski rat. Roman postupkom struje svijesti govori o najtežem danu napada na Zadar – o 5. listopadu 1991. godine. Krajem 2019. godine iz tiska je izašla i šesta knjiga u kojoj su objavljeni romani zatvorske tematike – „Tijesni prostor“ iz 1990. godine te roman „Kolac u rijeci Zrmanji“ iz 2007. godine. Ovu je knjigu pogovorom popratio prof. dr. sc. Živko Nižić.

U planu su još tri knjige izabranih djela – tako da će ih, ako Bog da, sveukupno biti devet. U novoj 2020. godini planiramo knjigu izbora iz dječje književnosti, a činit će je dječja lirika, izbor dječjih priča iz knjige „Pićo“ te dva dječja romana „Pustolovine morskog konjica“ i „Iški kralj“. Osmu knjigu činit će izbor iz mojih esejističkih, putopisnih i feljtonističkih knjiga, a u devetoj knjizi planiramo objaviti izbor iz kritika o mom dosadašnjem književnom stvaralaštvu.

Ova godina bila je vrlo plodna na književnom planu. Što ste sve objavili?

Ako mi je već vršiti inventarizaciju onoga što sam objavio tijekom 2019. godine, onda mi je kratko kazati da je riječ o osam izdanja. Prije svega ovdje valja izdvojiti dvije nove knjige Izabranih djela (Izabrani haiku i Izabrana proza) i najnoviju zbirku pjesama Havana blues, uvrštenu u Program kulturnog razvitka Republike Hrvatske za 2019. godinu, zbog čega mi je i dodijeljena potpora Ministarstva kulture za poticanje književnoga stvaralaštva

U knjizi Izabrani haiku objedinjen je izbor iz mojih haiku knjiga: Zario ruku u srce, Potez mača, Iž, Kalendar sna, Čajni pribor, Planina, Velebit i Osamljeno drvo. Uz izabrani haiku knjiga sadrži i moj haibun putopis Sunčeva svjetlost od BilosnićZadra do Elbasana, esej Haiku što je to (?), razgovor s sa mnom o haiku stvaralaštvu, koje je vodila Đurđa Vukelić Rožić, Haiku je religija koja počiva na suživotu neba i zemlje, te moj tekst O počecima hrvatske haiku poezije.

U Izabranoj prozi, Knjiga VI., riječ je o knjizi koja objedinjuje dva moja romana sa zatvorskom temom, romane „Tijesni prostor“ i „Kolac u rijeci Zrmanji“. Kratki roman „Tijesni prostor“ pripada korpusu hrvatske zatvorske književnosti, one u kojoj junaci griješe mišlju, a ne zločinom. Neoegzistencijalističkim pristupom kroz fragmentarnu strukturu, roman tematizira odnos pojedinca i vlasti. S obzirom da je roman smješten u neodređeno vrijeme jednog od totalitarnih sustava kao i u neimenovane zatvorske institucije u Hrvatskoj, univerzalnost teme, vjerujem, u bitnome dolazi do izražaja, tim više što likovi međusobno nisu povezani svojim intimnim povijestima već isključivo tragikom zatvora.

U slučaju proze „Kolac u rijeci Zrmanji“ riječ je o romanu za koji bi se moglo kazati kako pripada i novoj hrvatskoj stvarnosnoj prozi. Osim na tematsko-motivskoj razini podjednako i na stilskoj razini ovaj se kratki roman može promatrati kroz prizmu filmične kompozicije. U romanu pratimo odnos dvojice junaka čija je sudbina izravno vezana uz postratno tranzicijsko doba u Hrvatskoj. Ovdje neprijatelj pojedincu nije više sustav, nego isključivo pojedinac sam sebi, zajedno s okrutnom obiteljskom dijagnozom povijesnosti koja ove likove sukobljava na razini prvoga biblijskog sukoba.

Zbirka pjesama „Havana blues“ tematsko-motivski vezana je uz Kubu, Havanu, Karibe, Ande, Srednju i Južnu BilosnićAmeriku, a dijelom i Salamancu u Španjolskoj. Recenzentica zbirke doc. dr. sc. Sanja Knežević o tome piše: „U tom kontekstu autor se „vraća“ u vrijeme starih američkih civilizacija Maya, Inka, Azteka ujedinjujući unutar svog pjesničkoga teksta staro i novo, njegov je pogled sada usmjeren na kolonizatore iz perspektive koloniziranih – koji su ovdje barem simbolički nadmoćniji. Dva ciklusa koncipirana su interetekstualnoj igri sa zapanjačkim kanonom Južne Amerike – odnosno u intertekstualnoj igri s osobama i djelima koja su obilježila razvitak zapadne civilizacije u 20. stoljeću (Pablo Neruda, Jorge L. Borges, Frida Kahlo, M. Barnet, E. Hemingway, G. G. Marquez,...). Zaseban je ciklus i na tematskoj i stilskoj razini posvećen Astoru Piazzoli. Cijeli je taj ciklus ispisan u tango ritmovima“. Dr. sc. Željka Lovrenčić o zbirci „Havana blues“, koja je i počela nastajati za našega zajedničkog boravka na Kubi, zamjećuje: „Obzirom da sam kao hispanistica i prevoditeljica sa španjolskoga i na španjolski jezik upoznata sa suvremenom latinskoameričkom književnošću, ali i Bilosnićevim književnim djelom te osobito njegovom iznimno pozitivnom recepcijom u hispanskome svijetu, u ovim pjesmama mogu prepoznati još jednu u pjesničku knjigu koja će u tom dijelu svijeta izazvati pozornost ravnu njegovim poetskim zbirkama Tigar ili Afrika. Konačno, ovakva vrst poezije i u hrvatsku književnost unosi svježinu i širini poetskih preokupacija, ujedno i vraća poetski jezik starim glazbenim ritmovima i gotovo već zaboravljenoj osjećajnosti.“

Valja mi spomenuti i međunarodna izdanja kao zbirku pjesama Afrika na albanskom jeziku, u prijevodu Kujtima Agalliua, tiskanu u Tirani/Elbasanu u Albaniji; knjigu pjesama Odisej (na hrvatskom, španjolskom i rumunjskom) tiskanu početkom 2019. godine u Bukureštu, u Rumunjskoj, čije je drugo ilustrirano i prošireno izdanje na hrvatskom, njemačkom, francuskom i rumunjskom jeziku tiskano sredinom prosinca iste godine. Pjesme na španjolski prevela je Željka Lovrenčić, na rumunjski Monica Dragomirescu, na njemački Ute Karlavari – Bremer, a na francuski Noëlle Arnoult.

Zbirka pjesama „Afrika“ doživjela je vrlo pozitivnu recepciju u domovini, pa su o njoj pisali sveučilišni profesor Cvjetko Milanja, dr. sc. Igor Šipić, dr. sc. Tin Lemac, dr. sc. Dragan Gligora, dr. sc. Sanja Knežević, Davor Šalat,i drugi. U inozemstvu, u Kolumbiji, o „Africi je pisao pjesnik Eduardo Bechara Navratilova, u Čileu, književnik Enrique Winter. „Afrika“ je objavljena na španjolskom uglednom književnom portalu „Crear en Salamanca“, u prijevodu hispanistice Željke Lovrenčić. Izbor pjesama iz zbirke „Afrika“ donio je i američki višejezični međunarodni časopis „Gobshite“ (Portland, Oregon), te rumunjski časopis „Orizont Literar Contemporan“, kao i časopis „Most / The Bridge“ (na njemačkom i španjolskom), časopis u izdanju Društva hrvatskih književnika. Uz hrvatsko izdanje „Afrika“ je prevedena i objavljena u cijelosti na engleskom i rumunjskom jeziku, a tijekom 2020. godine očekuje se njezino objavljivanje u OdisejŠpanjolskoj. U izborima je objavljena na španjolskom jeziku u Kolumbiji, Španjolskoj, Kubi i Rumunjskoj, a predstavljena je i na Međunarodnom pjesničkom festivalu poezije u Havani na Kubi. Prof. dr. sc. Cvjetko Milanja o „Africi“ i mojoj neznatnosti, između ostaloga napisao je i ovo: „O Bilosniću bi valjalo krležijanski pisati kao jednom od posljednjih enciklopedista na hrvatskoj književnoj sceni, jamačno kad je riječ o širokoj naobrazbi i strasti za pisanjem o raznovrsnim interesnim područjima pretočenoj u različite žanrovske realizacije… Zato nas neće iznenaditi motivski repertoar koji svoje polje crpljenja nalazi u Africi kao zemljovidnoj, klimatskoj, povijesnoj, civilizacijskoj i kulturnoj identitetnosti“.

U izdanju Biblioteke Universalis, međunarodnog višejezičnoga časopisa Orizont Literar Contemporan, u Iaşi/Bukureštu, u Rumunjskoj, koji je ranije objavio moje zbirke pjesama Tigar i Afrika, vidjeli smo, tijekom 2019. godine u dva je izdanja tiskana zbirka pjesama Odisej. Kad je riječ o ovoj zbirci poslužit ću se citatom: „U pjesničkoj zbirci Odisej služeći se arhetipskom motivikom iz svevremenog Homerovog epa Odiseja, Tomislav Marijan Bilosnić je razgrađuje na posve nov način. Pjesničkom imaginacijom on uspijeva poznatim motivima zadati novi smisao, postaviti ih u suodnos s vlastitim bićem, svojom intimom, pa konačno i sublimacijom računa na kraju životne plovidbe. Pjesnik stigavši u svoju zamišljenu luku smirenja pjesničkim jezikom propituje svijet i univerzum“, između ostalog, stoji u pregledu pjesničkih knjiga u Izabranim pjesmama Tomislava Marijana Bilosnića.

Izbori pjesama iz zbirke Odisej u međuvremenu su u više navrata objavljeni na španjolskom, njemačkom, rumunjskom u časopisima u Sjedinjenim Državama, Rumunjskoj, Španjolskoj i Austriji, kao i u Antologiji europskih pjesnika tiskanoj u Rumunjskoj, te Panorami hrvatske poezije na njemačkom jeziku (Panoramu der zeitgenössischen kroatischen Lyrik) u časopisu Most/The Bridge DHK.

U Šopronu, u Mađarskoj, izišao je zbornik Svi naši književni susreti III. / Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018., kojega sam napisao i uredio, kao autor koji je sudjelovao na svim susretima. Zbornik na sto Havanapedeset i dvije stranice prati Koljnofske književne susrete kroz proteklih deset godina njihovog održavanja, donoseći popis sudionika susreta po godinama, kao i zasebna godišnja izvješća o svakom od susreta, iz čega je razvidno kako su susreti bili koncipirani kao zasebne teme, pa su se tako bavili hrvatskih kulturnim prostorom i dijasporom, suradnjom književnika iz Hrvatske s kolegama iz dijaspore, donacijama knjiga, raspravama o poznatim gradišćanskim književnim imenima, promoviranjem knjiga, obilježavanjem jubileja, prevođenjem, književnim poticajima, a prije svega književnim nastupima u mnogim mjestima u kojima žive Hrvati u Mađarskoj, Austriji i Slovačkoj.

Već u svom esejističkom uvodu „Uz desete Hrvatske književne susrete u Koljnofu“ istakao sam kako je deset godina održavanja Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu od jednog malog sela, naseljenog većinskim hrvatskim pukom u ugarskom dijelu Gradišća, na srednjoeuropskoj kulturnoj karti učinilo važno središte susretišta hrvatskih književnika iz stare domovine, kao i onih iz rasuća, Gradišća, raskriženog između Austrije, Mađarske i Slovačke. Pri tome sam se pozivao na Unamuna, kako se Hrvatski književni susreti u Koljnofu ne daju ukalupiti ni na koji, niti na bilo koji način, što ih čini posebnim i iznimnim, uz saznanje da je univerzalno samo ono što je individualno, misleći pri tome na vrlo raznolike sudionike Susreta, one koji spadaju među vodeća hrvatska književna imena i one koji pisanoj riječi prilaze s amaterskih pozicija, ravnopravno sudjelujući u kreiranju zbilje ove važne manifestacije.

Spomenica je značajna i po tome što na jednome mjestu donosi iscrpnu bibliografiju Koljnofskih književnih susreta, koja će znanstvenicima, književnim povjesničarima, lingvistima i kritičarima omogućiti lakši i brži uvid i pristup informacijama o tome što se sve to zbivalo tijekom deset godina na Hrvatskim književnim susretima u Koljnofu.

Zbornik Spomenicu 2018. svojevrsno je biografsko-bibliografsko izdanje koje se odnosi na moje djelo, umjetničko djelovanje i stvaralaštvo tijekom protekle 2018. godine. Prilozi koji otvaraju „Spomenicu 2018.“ moj su portret, rad Sjajglasovitog ukrajinskog slikara Vasilija Korkiška, i pjesma koju mi posvećuje grčki pjesnik Christos Toumanidis naslovljena „Dijeleći uspomene s Tomislavom Marijanom Bilosnićem“. Slijedi potom riječ o mojih pet knjiga objavljenih tijekom 2018. godine, s posebnim osvrtom na projekt izdavanja Izabranih djela. Tu su i knjige drugih autora koji pišu o meni, te antologije, panorame, monografije i zbornici u kojima sam bio zastupljen tijekom 2018. godine. Svakako zasebno mjesto zauzima prilog o uvrštenju mojih pjesama u „Antologiju Sveučilišta Salamanca“, uz to što sam uvršten i u antologiju hrvatskog haiku pjesništva, antologiju „Susreti“ u Kolumbiji, u antologiju pjesama o hrvatskim majkama i panoramu suvremenog hrvatskog pjesništva na njemačkom jeziku. U ovoj se „Spomenici“, govori i s kojim sam djelima tijekom godine bio zastupljen u Kolumbiji, Kubi, Grčkoj, Španjolskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Austriji i Albaniji, s posebnim osvrtom na moje zapaženo višednevno sudjelovanje na Međunarodnom pjesničkom festivalu u Havani na Kubi, gdje je boravio u društvu, u svijetu poznate hrvatske hispanistice Željke Lovrenčić, koja je prevela moje zbirke pjesama „Tigar“, „Afrika“ i „Odisej“ na španjolski jezik. „Spomenica“ potom donosi oglede i eseje koje su tijekom 2018. godine o meni pisali Željka Lovrenčić, Sanja Knežević, Sanja Nikčević, Božica Pažur, Cvjetko Milanja, Davor Šalat, Tin Lemac, Mato Nedić, Igor Šipić, Boris Domagoj Biletić, Dragan Gligora, Ante Tičić, Tomislav Šovagović i drugi. Tu je i spomen na knjigu studija, članaka i eseja o mome umjetničkom stvaralaštvu doc. dr. sc. Sanje Knežević „Tema TMB“, a objavio zagrebački nakladnik „Ljevak“. U „Spomenici 2018.“ poglavito je zanimljiv prinos vrlo iscrpne bibliografije o mom umjetničkom djelu tijekom 2018. godine, koja se donosi na pune četrdeset i dvije stranice, od ukupno dvjesto osam stranica „Spomenice“.

Važno je kazati kako sve ovo glede „Spomenice“, koju sam odlučio izdavati svake godine, radim iz razloga što je to jedini način očuvanja traga onoga što radim u našoj kulturnoj zbilji. Naime, mediji, poglavito novine, revije, pa ni časopisi ne prate suvremenu nacionalnu književnu produkciju, a još manje sve ono što se zbiva oko nje, a ako to i rade onda se to izvodi selektivno.

Tijekom 2019. godine surađivao sam i objavljivao u više novina, revija, domaćih i inozemnih časopisa, kao i na nizu domaćih i stranih portala. Spomenimo samo časopise Republiku, Novu Istru, Zadarsku smotru, Kaj, Most/The Bridge, novine i revije, Večernji list, Hrvatsko slovo, Vijenac, Pannonisches Blatt, koji izlazi u Austriji, mnoge domaće portale, i u hispanskome svijetu poznati književni portal Crear en Salamanca, kojega uređuje pjesnik i umjetnički fotograf José Amador Martín. U međunarodnom časopisu Orizont Literar Contemporan, u Rumunjskoj, u tri su navrata objavljeni moji pjesnički prilozi, a časopis se distribuira na gotovo sve kontinente – Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Aziju i Afriku. Tijekom 2019. godine o mom djelu u više je navrata pisano u španjolskim novinama El Norte de Castilla, albanskom Nacionalu i austrijskoj reviji Pannonisches Blatt.

Knjiga u rukopisu, na hrvatskom jeziku, koja sadrži Pjevanja svetom Ivanu od Križa, poemu posvećenu svetoj Terezi Avilskoj, poemu Molitva svetom Franji, pohranjena je u srpnju 2019. godine u ženskom karmelićanskome samostanu u kući sv. Ivana od Križa u španjolskom gradu Fontiverosu. U programu 22. susreta iberoameričkih pjesnika koji se održao u španjolskom sveučilišnom gradu Salamanci od 14. do 17. listopada 2019. godine predstavljena je antologija posvećena pjesniku svetom Ivanu od Križa, Llama de Amor Viva (Plam ljubavi vječne) u kojoj je zastupljena i moja neznatnost. Kuriozitet je da su samo moje pjesme u antologiji objavljene na hrvatskom jeziku. Za spomenuti je kako sam na sličan način prošle godine uvršten u Antologiju Sveučilišta u Salamanci u povodu 800. godina kontinuiranog djelovanja ovoga Sveučilišta.

Ove sam godine bio sudionikom više pjesničkih manifestacija i događanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Španjolskoj. Kao izbornik, sudjelovao sam i na 11. Hrvatskim književnim susretima Koljnof 2019. godine, nastupajući u Petrovom Selu, Undi, Koljnofu i Šopronu u Mađarskoj, te Gornjoj Pulji, Filežu, Bečkom Novom Mjestu, Celindofu, Željeznom i Klimpuhu u Austriji.

Konačno, dvojbeno je pitanje što sam napravio, može li se sve to činiti ništavnim ako to drugi ne vide i ne kažu. Na sreću, nije tako. To što čovjek stvori, to što se i uvjetno može nazvati djelom, a svako je djelo na sliku i priliku kako svoga tako i sveopćeg tvorca, kao i lice svakoga čovjeka, ostaje zauvijek. Nikada se ne zna kad će bačeno sjeme i gdje proklijati. Nešto plodi odmah, a nečemu se sjeme dugo zametne i ostaje u tišini sve dok ne proklija i bukne kada mu se nitko više i ne nada. Ni jedno djelo u vremenu ne ostaje nepoznatim, nepriznatim i neviđenim, pa je uzaludan trud sviračima koji svojom zaglušujućom bukom svakodnevlja žele prekriti ne samo tragove već i sjeme učiniti neplodnim. Na zvjezdanoj stazi svemira Božja providnost zna i odlučuje kada će se i na kojoj stepenici biti osvijetljeno.

Možete li nam reći nešto o Vašim djelima prevedenima na strane jezike?

S prijevodima na strane jezike i međunarodnom recepcijom više sam nego zadovoljan. Tim više ako se zna da je sve to postignuto (izuzev u dva slučaja) bez bilo kakve i bilo čije potpore, dok sam pisao pod svojom murvom u Zemuniku, Tigarizoliran kao na Svetoj Heleni. Dvanaest je mojih književnih djela u cijelosti prevedeno na više stranih jezika i objavljeno u inozemnim izdanjima, dok su druga djela prevedena u izborima.

Uza sve to o mojim su književnim djelima pisali u svijetu poznati autori, akademici i pjesnici, sveučilišni profesori Alfredo Pérez Alencart, Enrique Veloria Vera, David Cortés Cabán, Nuri Plaku, Vasil Tocinovski, John Taylor, Brane Senegačnik, pjesnici i kritičari Arian Leka, Tatiana Radulescu, Risto G. Jačev, Satoru Kanematsu, Millianov Kalupi, Lida Lazaj, Fatmir Minguli, Mustafa Spahiu, Hristo Krstevski, Trajče Kacarov, Jusuf Sulejman i drugi. Dobio sam i više međunarodnih književnih i umjetničkih nagrada za poeziju, haiku, slikarstvo i fotografiju.

Na više jezika prevedene su mi knjige pjesama Koji jedu ribe, Tigar, Molitve, Afrika, Odisej, izbor iz osam mojih poetskih knjiga Kucano srebro, roman Ispovijed isuvišna čovjeka, haiku zbirke Velebit, Kalendar sna, Osamljeno drvo, kao i izbori iz više drugih knjiga.

Na engleski jezik prevodili su me Vivian Zuvich, Roman Karlović, Julienne Eden Bušić, Đurđa Vukelić-Rožić, Karl Kvitko, Daniel Py, Vladimir Devidé, Pablo Bilosnić, na albanski Skender R. Hoxa, Mustafa Spahiu, Jehona Spahiu, Mustafa Morina, Kujtim Agaliu, talijanski Giacomo Scotti, Alessandro Salvi, Vanesa Begić, na turski Emin Ilhami, Zeynep Huseyn, Nedzati Zekeriya, makedonski Risto G. Jačev, Hristo Krstevski, Branko Cvetkovski, Kiril Panajotov, rumunjski Ion Flora, Diana Dragomirescu, Elena Ţăpean, Monica Dragomirescu, romski Jusuf Sulejman, njemački Helde Zimmermann, Ute Karlavaris – Bremer, Boris Perić, španjolski Željka Lovrenčić, slovenski Brane Senegačnik, Marijan Pungartnik, Milan Vincetič, Vladimir Gajšek, Marko Hudnik, Jože Volarič, Nataša Švinkart Žumer, Josip Osti, francuski Noëlle Arnoult, Dominique Chipot, Marie-Rose Škifić, nizozemski Max Verhart, mađarski Ottó Fenyvesi, TigreTimea Horvat, dr. Sandor Horvat, bugarski Ivana Primorac, Gančo Savov, Elka Nagolova, portugalski Antonio Salvado, japanski Koko Kato, Yosuomi Konganei, Hideki Ishikura, Ban'ya Natsuishi, Mitsuo Otsu, Oocka Masahiko.

U svijetu sam, ipak, najprije postao prepoznatljiv po haiku poeziji. Haiku zbirke prevedene su mi na engleski, albanski i slovenski jezik, u izboru na japanski i nizozemski. Uvršten sam u više svjetskih antologija haiku poezije, pa i onu najglasovitiju Four Season, koju je uredila glasovita Koko Kato, tiskanu na engleskom i japanskom jeziku. Slijede godišnje antologije World Haiku, antologija Haiku u uredništvu Ban'ya Natsuiskija, antologiju Haiku Anthology of the European Union (na hrvatskom, engleskom, francuskom i japanskom jeziku), u antologiju hrvatskog pjesništva na nizozemskom jeziku, kao i u više drugih antologija.

Poznati japanski haiku kritičar Satoru Kanematsu moj je haiku usporedio s pjesmama starih japanskih majstora. O mom haiku pjesništvu u svijetu su još pisali i Millianov Kalupi, Lida Lazaj, Fatmir Minguli, Mustafa Spahiu, Marko Hudnik, Joža Volarič, Charles Trumbull u uglednom američkom časopisu Modern Haiku. Trumbull je imao potrebu i da me osobno posjeti u Zadru, kao i japanski poslovni čovjek Mitosonabu Aonashi koji me prozvao svojim makotom . Poslije gledanja filma japanske državne televiziji „Stazama hrvatskog haiku“ Aonashi je osobno došao u Zadar kako bi TMBme upoznao. Slično je učinio i R. V. Branham, urednik američkoga časopisa „Gobshite Quarterly", kao i Terra Chapek, američka novinarka, izdavačica, nakladnica i stručnjakinja za komunikacije.

Najviše prepjeva na strane jezike i najveću međunarodnu pozornost doživjela je moja zbirka pjesama Tigar. U cijelosti ili u izborima objavljena je na engleski, španjolski, talijanski, njemački, albanski, makedonski, bugarski, rumunjski, romski, slovenski, portugalski, mađarski jezik. Dakle, pjesme iz zbirke Tigar, ili zbirka u cijelosti objavljenu su na dvanaest jezika. O njoj su pisali mnogi u svijetu, predstavljena je u više zemalja svijeta, pjesme iz te zbirke uvrštene su u izbore pjesništva 21. stoljeća. U Čileu se čak jedna pjesma našla i u školskim čitankama, u Albaniji na prvim stranicama dnevnih novina, poznata je u cijelom hispanskome svijetu i na cijelom engleskom govornom području. Zahvaljujući američkom izdavaču zabilježena je na mrežnim stranicama i na kineskom i japanskom jeziku, kao i na velikom broju svjetskih jezika. Bibliografija Tigra doseže već koju stotinu stranica.

Ali, vratimo se 2019. godini. Zbirka pjesama Tigar (El tigre) na španjolskom jeziku u prijevodu hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić, putem uglednoga španjolskog književnog portala Crear en Salamanca, postala je (u PDF-formatu) dostupna svjetskom čitateljstvu, poglavito onima koji govore i čitaju na španjolskom. Knjiga se može slobodno preuzeti s bilo kojega mjesta na svijetu. O zbirci pjesama Tigar 2019. godine pisao je i poznati portorikanski pjesnik i esejist David Cortés Cabán, izvanredni profesor na Odsjeku za suvremene jezike na Hostos Community Collegeu Sveučilišta u New Yorku. Esej Davida Cortésa Cabána, izazvao je interes u Španjolskoj, Albaniji i Austriji, tako što je objavljen u tamošnjim revijama, kao i u časopisu Most u izdanju DHK. U Španjolskoj, kod izdavača Trilce Edicione u Salamanci, koji je objavio zbirku Tigar, za 2020. godinu najavljeno je i izdanje zbirke Afrika. Afrika je, inače, do sad objavljena na rumunjskom i engleskom jeziku, kao i na španjolskom uglednom portalu Crear en Salamanca. Vodeći kubanski književni časopis Union u posebnom je bloku posvećenom hrvatskoj književnosti donio izbor pjesama iz zbirki Tigar i Afrika u prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić. Pjesme na bugarskom jeziku u prijevodu Ganče Savova tiskane su u dvojezičnom jubilarnom zborniku Most od riječi kojim se slavi desetogodišnja uspješna suradnja između Društva hrvatskih književnika i Narodne čitaonice „Dr. Petar Beron -1926.“ iz Sofije.

Zbirka Odisej tiskana je na čak četiri jezika?

O tome je već nešto kazano. Dakle, pjesme su prevedene na španjolski, francuski, njemački i rumunjski jezik. S pjesmama iz zbirke Odisej zastupljen sam u Antologiji europske lirike i Panorami der zeitgenössischen kroatischen OdisejLyrik (Most/The Bridge, DHK, 2018.), a pjesme su zasebno objavljene su i u nekim svjetskim časopisima. Odisej slijedi Tigra. Uostalom u zbirci Tigar jedna od važnijih pjesama za otčitavanje cijele zbirke, naslovljena je Odisej je tigar. Između je Afrika, koja je također objavljena na četiri jezika, engleskom, španjolskom, albanskom i rumunjskom. Red je zato kazati i koju riječ o samoj zbirci koja je podijeljena na sedam ciklusa, koji svojom simboličkom težinom ujedinjuju cikličnost vremenske protočnosti plovidbe, te u kršćanskoj simbolici ističu dimenziju svršenosti životnog traganja, što je zamijetila i kritika. Svoje cikluse naslovio sam sljedećim nazivima – „Trojanski konj“, „Molitva Ateni“, „Helena i junaci“, „Muze, nimfe i ostala bića“, „Odiseja, ili svakodnevno vraćanje zavičaju“, „Odisej“, „Itaka“. Tako se koristeći likom prvog književnog pripovjedača, Odisejem kao pjesnikom i lutalicom, ratnikom koji pobjeđuje više mudrošću nego li snagom, u svom pjesničkom prostoru propitujem i svoju ulogu odabira književnosti kao života i sudbine. „Bi li plovidba završila drukčije da je nije uvjetovala Riječ, temeljno je problemsko pitanje cijele zbirke“, bilježi kritika, prepoznajući činjenicu da svevremeni Homerov ep Odiseju razgrađuje na posve nov i osoban način, dajući svemu novi smisao, smisao koji proizlazi „iz suodnosa s vlastitim bićem i svojom intimom“. I za ovu zbirku dobio sam međunarodnu nagradu, kao što sam dobio za Tigra i Afriku. O Odiseju je govoreno i na međunarodnoj konferenciji ATINER (11th International Conference on Literature) u Ateni, u Grčkoj.

Niste zanemarili ni likovno stvaralaštvo?

Kad je u pitanju protekla 2019. godina, na tome bih planu najprije spomenuo kalendar Četiri godišnja doba. Riječ je o umjetničkim fotografijama koje su pod istim nazivom u sklopu širega ciklusa bile izložene na mojim samostalnim izložbama u Samoboru i Zadru, a koje na svoj način prate moje haiku stvaralaštvo. Riječ je o fotografijama koje na svoj način hvataju trenutak suštine ljepote cvijeta, lista, kapi rose, paučine koja se prostire poput mjesečine, i sličnih mikro motiva na temu proljeća, ljeta, jeseni i zime. Koristeći se haiku trenutkom, japanskom vještinom aranžiranja, u čemu sam, ipak, međunarodno priznati majstor, u fotografijama sam se mahom odlučio za „pasivni princip“, za eterični, duhovni, edenski trenutak i stanje kada svaki cvijet s otvaranjem nove latice otvara i novu sliku, novi svijet, neki samo alkemiji svojstveni i znani simbol. Kroz godišnja doba, i životne cikluse pratim prolazna značenja vječnoga, pojavu slika, oblika i boja, njihovo savršenstvo, sve ono što nosi značenja solarnog i lunarnog, muškog i ženskog, zvjezdanog i kozmičkog.

S umjetničkim fotografijama sudjelovao sam i na Međunarodnoj izložbi Otok i more 2019. i tradicionalnoj 13. izložbi fotografija Otočni fotografi Zadarske županije, te 6. međunarodnoj likovnoj izložbi vjerskih motiva „Sveti otok“. Na likovnoj koloniji Zvonko Bušić Taik u Sovićoma, u Gorici (Bosna i Hercegovina) predstavio sam se s devedeset devet kolor fotografija pod nazivom Gorički simboli, koje sam i poklonio organizatorima kolonije u humanitarne svrhe. Isto tako, što se tiče umjetničke fotografije, autor sam pogovora likovnoj monografiji Ekselencije FIAP-a Ante Jaše Vukovar tragovi agresije.

Tijekom 2019. godine svoje sam slikarske radove izlagao na grupnim izložbama u Šopronu (Mađarska), Zadru i Ninu, kao i na Skupnoj izložbi članova HDLU u Zadru povodom Dana Grada, Blagdana svetog Krševana. Uglavnom izlagao sam nove slike većega formata, ulja na kartonu, iz ciklusa nazvanog „Jantarski put“, a što će sve konačno biti izloženo na ljeto 2020. godine u suradnji s više udruga i umjetničkih društava iz Mađarske. Tema „zlato sjevera“ zaokuplja me već niz godina, ranije kroz njegovo liburnsko razdoblje i nalaze u ninskim grobovima, a sada i kao moguća najstarija europska komunikacijska veza između sjevera i juga. Uostalom, jantar predstavlja „duševnu nit koja individualnu energiju povezuje s kozmičkom, a individualnu dušu s univerzalnom“, dakle, duhovnu i božansku snagu, u pjesničkome smislu ono što je neizrecivo. Zanima me taj mogući odraz neba na mojim slikama.

Kao slikar, u razdoblju o kojem govorimo, sudjelovao sam i na likovnoj koloniji Bibinje. U Zadru i Zemuniku bio sam domaćin izložbama uglednog ukrajinskoga slikara Vasilija Korkiška, čiji sam katalog popratio zasebnim tekstom. U španjolskim dnevnim novinama Salamanca rtv, koje izlaze u Salamanci, objavljena je moja slika Isus tješi Jeruzalemske žene, osma postaja iz slikarskoga ciklusa Križni put. Slika je objavljena u stalnoj kolumni akademika i pjesnika Alfreda Péreza Alencarta, profesora na Sveučilištu Salamanca, a uz poemu Uskrsnuće Luisa Cruza-Villalobosa pjesnika, urednika i prezbiterijanskoga župnika sa Fakulteta za religiju i teologiju Sveučilišta u Amsterdamu.

Jeste li zadovoljni s recepcijom Vaših djela kod čitatelja?

I što se čitatelja, bar po onome što mogu pratiti u zadarskim knjižnicama, i što se književno kritičke recepcije mojih djela tiče, zadovoljan sam. U posljednjih deset godina o mom pjesničkom i uopće umjetničkom djelu tiskano je deset knjiga, koje su redom napisali dr. sc. Igor Šipić, mr. sc. Davor Šalat, mr. sc. Fabijan Lovrić, Mato Nedić, Božica Zoko i doc. dr. sc. Sanja Knežević. Ne želeći biti neskroman, vjerujem da takve recepcije ima rijetko koji pjesnik moje Knjigegeneracije, tim više ako u obzir uzmemo zbornik književnih kritika, studija i eseja o mome pjesništvu „Odisej u vrtu“ obima šest stotina i trideset i dvije knjiške stranice.

Za sada zadržimo se na međunarodnoj recepciji. Tigar je u Sjedinjenim Američkim Državama, preveden pod naslovom The Tiger is the World na poznatom književnom portalu Seawall (Ron Slate's Website) 2012. uvršten među osamnaest knjiga koje se preporučuju u SAD. Američki povjesničar književnosti dr. John Taylor, veliki poznavatelj suvremene europske lirike, predstavljajući hrvatsku liriku jedino je Tigra uvrstio u svoju knjigu The Little Tour through European Poetry. Naslov Taylorovog eseja o Tigru glasi „Nad ovim sjajnim pjesničkim djelom doista bi trebalo i meditirati i raspravljati“! Akademik Alfredo Pérez Alencart Tigru će posvetiti više tekstova, a u jednom objašnjavajući nastanak zbirke kaže „da bi se to moglo dogoditi, treba se ukotviti u maštu, preobraziti se, vjerovati samome sebi i obznaniti kao što to čini Veliki pjesnik koji se preziva Bilosnić.“ U drugome će tekstu ističući „izuzetnu povlasticu što smo u Salamanci ugostili Tomislava Marijana Bilosnića“, Alencart kazati „pjesnika neosporne kvalitete, što bi priznali u bilo kojemu dijelu svijeta.“ Pozivajući se na književne veličine kao što su Blake, Borges i Salgari, Enrique Veloria Vera akademik i sveučilišni profesor u Venezueli za moga će Tigra reći: „Tigrovi hrvatskog „tigra“ su mnogobrojni i raznovrsni; ima ih za sve ukuse. Kad jedni nestanu, pojavljuju su drugi, izvorni i nezamislivi.“ David Cortés Cabán, pjesnik iz Costarice, sveučilišni profesor u New Yorku moga će Tigra u svom opsežnom eseju doživjeti jednostavno ovako: „Tigar Tomislava Marijana Bilosnića je, prije svega, duboka poezija“. Nuri Plaku u svojoj knjizi o svjetskim pjesnicima „Kujtesa e humbur“ (Izgubljeno pamćenje) pišući o mojoj poeziji pod naslovom „Pjesnik svjetlosti i prostora“, moju poeziju uspoređuje s pjesništvom europskih i svjetskih pjesničkih velikana kao što su Eugenio Montale, Salvatore Quasimondo, Giuseppe Ungaretti, Octavio Paz, Jacques Prevert i J. L. Borges. Slično će pisati i Tatiana Radulescu, Arian Leka, akademik Vasil Tocinovski i drugi. Željka Lovrenčić je svjedok, pa je to i napisala, da sam u Čileu na književnom portalu Juana Andrésa Moralesa Milohnica bio posjećeniji od F. G. Lorce.

Sram me što sve ovo moram kazati sam, a izgleda da moram. Nigdje drugdje nećete naći ni sjenu ovih podataka. Nitko u medijima i ne želi provjeriti ove činjenice. Danas nije vijest da sam u antologiji sveučilišta koje slavi 800 godina kontinuiranog djelovanja, da me se u svijetu, kad nemaju prijevoda, uvrštava u antologije na hrvatskom jeziku, kao nedavno u antologiju posvećenu svetom Ivanu od Križa. Kod nas se nedavno obilježavao Dan protiv nasilja nad ženama, ali u Španjolskoj to je činjeno i s mojim pjesmama. To je ono čime nisam zadovoljan, što me žalosti. Više nego to što doma ne mogu biti uvršten ni u pjesnički izbor kakve mjesne zajednice. Ne zato što mislim da sam u tome iznimka, bar da jesam. To se događa i s drugima koji rade, skrušeno i ponizno, daleko od svake halabuke. U Hrvatskoj ništa nije opasnije i gore od uspjeha koji je plod osobnog mara i truda, a ne nekakvih plemenskih umreženosti. To osjeća svaki naš čovjek, a mladi rješavaju tako da se klone sredine opterećene jalom i mržnjom, indiferentnošću, odlazeći u svijet za težim, ali mirnijim životom.

Odnos politike prema kulturi staro je pitanje koje mori sve kulturne djelatnike. Kako gledate na položaj kulture u Hrvatskoj, s naglaskom na književno stvaralaštvo?

Neka se odgovor i na ovo pitanje prelomi kroz osobno zrcalo. Pokušat ću to objasniti na primjeru moje zbirke pjesama Havana blues. Već je rečeno kako je zbirka objavljena tijekom 2019. godine, te kako je ista bila uvrštena u Program kulturnog razvitka RH za 2019. godinu. Što na kraju godine očekivati do li da takvo djelo bude bar u deset primjeraka otkupljeno za narodne knjižnice u Hrvatskoj. Međutim, to se nije dogodilo. Knjigu Havana blues ne možete naći na popisu otkupljenih knjiga u 2019. godini, već se ona našla na listi odbijenih. Ne želeći nikoga uvrijediti ne znam što reći a da se ne upitam tko je ovdje lud. Ministarstvo mi dodjeljuje poticaj za književno stvaralaštvo (valjda po nekim kriterijima), a onda to isto Ministarstvo (valjda opet po nekim kriterijima) knjigu objavljenu na vrijeme, bez potpore ministarstva, sa zavidnom recepcijom, odbija kupiti za knjižnice. Mogao bih ovdje dodati kako su neke pjesme iz Kulturarečene zbirke već prevedene i objavljene u svijetu, pa i još dodati neke razloga koji bi išli u prilog otkupu, ali čemu i komu. U svakome slučaju jedni su kriteriji potrli druge. Jezikom dobrog domaćina moglo bi se reći uludo vam trud svirači.

Da je tako, meni je već poznato iz ranijih iskustava, samo ne znam zašto. Možda bi bilo lijepo kad bi netko drugi pitao, kao što bi bilo jedino vrijedno da je sve ovo što sam ovdje kazao, kazao netko drugi. Pa ipak, ne ljutim se na ovaj meni nejasni zavjet šutnje, a bio bih zahvalan na bilo kakvom razložnom odgovoru. Već sam navikao. Nije mi otkupljena ni zbirka pjesama Molitve za koju sam dobio Nagradu Tin Ujević, ni jedan primjerak. Niti sam za nju dobio bilo kakve potpore, pa ipak je prevedena u Sloveniji i Albaniji.

Kada se govori o odnosu politike prema kulturi i o tome kako gledam na položaj kulture u Hrvatskoj kad je u pitanju književnost, možda ne bi treba kazati išta više od ovih činjenica. Međutim, ja ne mislim da za to krivicu snosi Ministarstvo, niti mislim da je vlast sama po sebi kriva za bilo kakvo stanje u kulturi. Zakoni su to lijepo regulirali, i jasni su. Krivi smo svi mi, naše naslijeđe, naši međusobni odnosi, oni koji ne rade po istini, pravdi, vrijednosti, savjesti. U ovome mome slučaju moguće da sam zasmetao nekome jalnom prijatelju, nekome tko umišlja da se administrativnim šambriranjem može postići bilo kakav uspjeh. Dakle, uvijek se sami moramo upitati – što radimo mi, kako i čime doprinosimo osobnoj kulturi pa time i kulturi u Hrvatskoj. Položaj kulture u Hrvatskoj, kao i u bilo kojoj zemlji, ovisi od kulturnog položaja, odnosa i pogleda njezinih građana, ponaosob.

Iako je književnost primarno područje Vašega zanimanja, znamo da pratite i društveno-političke teme. Kako gledate na situaciju u Hrvatskoj na tom području?

Pjesnički, ispred sebe vidim praznu bjelinu koju bi sa zanosom trebalo ispisati. Ali, put je pregrađen zidovima, željeznim zavjesama, ili barem balvanima. Tako sam ja i izgubio prostor da bilo gdje drugdje mogu išta kazati na vaše postavljeno pitanje. Pred ideologizacijom i politizacijom koja je zavladala na našoj već životnoj sceni čovjek može samo kriknuti i zašutjeti. Ljudi kulture, duha, znanosti, rasuli su se po interesnim grupicama ili žive u usamljeničkim logorima. Nema ih ni na jednoj političkoj opciji, nitko ih ne zove, njihov se glas ne čuje. Ako se uopće negdje i pojave, više je u pitanju eksces nego pravilo. Oni koji ne donose, odnosno koji ne odlučuju o novcu danas nisu nikome zanimljivi. Ukratko, društveno-politička situacija u Hrvatskoj je rodijačka.

Što od Vas možemo očekivati u idućoj godini?

Ponizni bi čovjek na ovo pitanje jednostavno odgovorio: Čovjek snuje, a Bog odlučuje.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Sub, 18-01-2020, 18:00:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.