Ljiljana Šarić, autorica Rječnika sinonima hrvatskoga jezika, redovita je profesorica na Humanističkom fakultetu Sveučilišta u Oslu. Kroatistica; studirala, magistrirala i doktorirala u Zagrebu. Predavala na sveučilištima u Oldenburgu, Leipzigu, Hamburgu, Zadru i Zagrebu. Radila u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Autorica je tri autorske monografije i brojnih znanstvenih radova, suautorica nekoliko jezičnih priručnika, urednica internacionalnih znanstvenih zbornika; sudjelovala i sudjeluje na nekoliko međunarodnih znanstvenih projekata.
Rječnik sinonima hrvatskoga jezika, čija ste jedna od autorica, prvi je takav tiskan u nas. Kako objasniti činjenicu da već otprije ne postoji i kakve su prilike s takvim rječnicima u ostalim jezicima?
Prvi dio pitanja dolazi na krivu adresu: trebalo bi ga postaviti ustanovama čija je djelatnost leksikografski rad, te onima koji odlučuju o prioritetnim istraživačkim projektima i njihovu financiranju.
Veći jezici imaju više rječnika sinonima koji se donekle razlikuju. Slijede ponešto drukčiju strukturu - ili su kumulativni, ili razlikovni, ili oprimjereni. Ili uključuju samo sinonime, ili uz njih i antonime. Razlikuju se opsegom obuhvaćene građe (praktični, školski rječnici nasuprot obuhvatnijima), ili pristupom shvaćanju sinonimije. Rječnici sinonima dio su leksikografskih tradicija većih jezika i pojavljuju se istom dinamikom kao i opći rječnici. Prvi tezaurus engleskoga jezika - tip rječnika srodan rječniku sinonima – pojavio se 1852. Samo kad se potraže priručnici novijeg datuma, za poljski se, primjerice, nađe nekoliko rječnika sinonima. Slovenski jezik, međutim, još uvijek čeka svoj sinonimnik.
Koje su prednosti rječnika sinonima u odnosu na postojeće jednojezične rječnike hrvatskoga jezika odnosno koje su njegove zadaće i "komparativne prednosti"?
Jednojezičnici donose riječi abecednim redom koncentrirajući se na definicije značenja. Za njima se poseže u prvom redu onda kada se traži opis značenja neke riječi i konteksti u kojima se ona rabi - ako rječnik donosi i primjere uporabe. Rječnici sinonima odabiru česte, po mogućnosti neobilježene riječi kao natuknice, te u sinonimnim nizovima tih natuknica donose srodne riječi - jedinice koje su u različitom stupnju značenjski bliske natuknici (lijep, divan, krasan, bajan...). Naravno, na taj se način dobije i svojevrsna definicija značenja. Riječi u sinonimnom nizu povezuje ista ili slična značenjska jezgra. Rječnici sinonima praktični su priručnici namijenjeni svima kojima je potrebna sugestija o srodnim riječima. To može, primjerice, biti situacija kada tražimo alternativu nekoj riječi koju smo u pismenom radu već više puta uporabili, ili kada znamo da riječ koje smo se sjetili ne odgovara našoj komunikacijskoj namjeri, kada su nam na pameti samo formalni izrazi, a trebaju nam razgovorni, kada nam je na vrhu jezika samo pogrdna riječ, a znamo da trebamo biti fini... Uvijek je važna komunikacijska namjera, jer nema univerzalno „dobrih“ riječi. Različite govorne situacije znače i različit izbor: u situacijama u kojima je ples dobar izbor, to nisu ni valcer ni kolo. Rječnik sinonima ukazuje na vezu takvih riječi i tako pomaže u odabiru.
Ne smije se zaboraviti da je svako proučavanje bliskoznačnosti istodobno i proučavanje razlika. Prava ili potpuna sinonimija u jeziku je vrlo rijetka. Svaka zamjena jedne riječi drugom u iskaz unosi neku novu sastavnicu. Stoga valja izbjegavati mehaničko i nepromišljeno zamjenjivanje. Bliskoznačnice se razlikuju ili po širini i specifičnosti iskazanog koncepta (ići-gegati se), stupnju neutralnosti (debeo-salast), značenjskom intenzitetu (nelijep je eufemistički izraz u odnosu na ružan, sravniti sa zemljom značenjski je intenzivnije nego srušiti), emotivnom naboju (majka-mama), po pripadnosti dijalektu ili žargonu u odnosu na standarnu uporabu (kužiti-razumjeti), itd. U značenjskom odnosu sinonimije nalaze se jedinice iz cjelokupnog leksičkog fonda, i to bez obzira na to jesu li standardne ili nestandardne, suvremene ili zastarjele, domaćega ili stranoga podrijetla. Rječnici sinonima nisu normativni priručnici. Oni leksiku jezika ne smiju pristupati restriktivno, jer tako negiraju svoju vlastitu ulogu. Neke od situacija u kojima je ovakav tip rječnika koristan ili neophodan jesu prevođenje, jezična nastava, enigmatika, i pisanje, kakav god da mu bio cilj.
Na koje ste probleme koncepcijske i praktične naravi nailazili tijekom njegove izrade i kako ste ih rješavali?
Izrada svakog rječnika dugotrajan je, naporan i zahtjevan posao, naročito kad su u rad uključene samo dvije osobe. Ipak, autorski rad ima svojih prednosti: na primjer, manje je problema s neujednačenošću u obradi građe. Rječnik je nastao bez računalne podrške koja mu je mogla olakšati ozbiljenje. Ipak, lijepo je da njegova usporedba s rječnicima koji su imali i tehničku podršku i brojne suradnike pokazuje da za njima ne zaostaje. Suočavale smo se s problemom kružnosti - ponavljanja identičnih ili vrlo sličnih sinonimnih nizova na različitim mjestima u rječniku - i kako je izbjeći. Kružnost smo nastojale reducirati, ali tako da ne ograničimo uporabljivost rječnika. Nezahvalna je okolnost za autore ovakvih priručnika i to da nema suglasnosti oko definicije sinonima u lingvistici, pa ni oko toga što bi trebalo, a što ne, uvrstiti u rječnik sinonima. Poticaj za završetak rada na ovom izdanju rječnika dale su nam pozitive reakcije korisnika pilot-izdanja iz 2003. Naklada Jesenski i Turk je, zajedno s urednicom rječnika Jadrankom Pintarić, s entuzijazmom - na kojem smo im veoma zahvalne – s nama radila na ovom izdanju. Tako je jedna od važnih promjena u odnosu na pilot-izdanje struktura indeksa: u njemu se sada nalaze sve jedinice navedene u glavnom dijelu rječnika s uputom na odgovarajuću natuknicu, čime se bitno olakšava snalaženje u rječniku.
I prije ovog rječnika bavili ste se istoznačnicama - u hrvatskim terminološkim rječnicima. O kojim dvojbama i problemima je riječ u svezi s njima?
U nazivlju se sinonimija izbjegava. Važna je jednoznačnost i nedvosmislenost, pa terminološka načela preporučuju vezanje jednoga pojma uz jedan naziv. Primjera sinonimije ipak ima, i to najčešće u slučajevima paralelne uporabe domaće riječi i riječi stranog podrijetla (jezikoslovlje-lingvistika). Onda kada u praksi postoji više naziva, obično se jednome daje normativna prednost.
Ako sinonimi pokazuju raznolikost i bogatstvo jednog jezika, što ovaj rječnik govori o hrvatskom jeziku?
Svaki rječnik sinonima govori o leksičkom bogatstvu i dokaz je otvorenosti prema njemu. Ipak, ne odnose se svi jezici isto prema njemu. Neki su se jezici našli u specifičnim uvjetima, pa se prema leksičkoj raznolikosti odnose i sa sumnjom. To je bio slučaj, a i još uvijek jest, s hrvatskim jezikom. U mnogim lektorskim zahvatima može se pratiti neobičan pristup sinonimiji u kojem se neke riječi zamjenjuju drugim riječima sličnoga značenja, a da ta zamjena nije opravdana. Ili se izbjegavaju i nepoželjnima postaju riječi koje su dio hrvatske jezične tradicije, pa tako jezik osiromašuje, ili se intervencijama zamagljuju značenjske nijanse. Posljedica je, primjerice, gomilanje ograničena broja neobilježenih i beživotnih riječi, dok njihovim bliskoznačnicama egzistencija postaje ugrožena. Potiranje sinonimije znači siromašenje komunikacijskih mogućnosti, a onaj tko se priklanja takvoj praksi ne može činiti dobro svom jeziku.
Ako smo rječnik sinonima dobili tek sada, nameće se pitanje što još od takvih praktičnih priručnika hrvatskom jeziku još nedostaje?
Bilo bi korisno da se sastavi i obuhvatan razlikovni rječnik sinonima koji bi na temelju zabilježenih primjera uporabe iz različitih korpusa opisao komunikacijsku i značenjsku specifičnost značenjski bliskih riječi. Ako se zadržimo na sličnim priručnicima, nedostaje i tezaurus, konceptualno ustrojeno leksikografsko djelo. O takvom tipu rječnika teorijski se pisalo, kao i o razlikovnom rječniku sinonima, pa je utemeljena nada da ćemo ih i dobiti u ne tako dalekoj budućnosti.
Možemo li se nadati i je li nam potreban rječnik antonima hrvatskoga jezika?
Ja sam se antonimijom bavila još na magistarskom studiju, a moja je knjiga o antonimiji objavljena 2007. u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade. Teorijsko proučavanje suprotnosti u jeziku nužno podrazumijeva i proučavanje sličnosti, tako da je jedan od poticaja za rad na ovom rječniku upravo bilo istraživanje suprotne pojave - antonima. U rječnicima se često kombinira obrada sinonima s obradom antonima. Sljedeće izdanje našeg rječnika najvjerojatnije će nadopuniti i antonimi. A i manji rječnik koji bi se koncentrirao samo na antonimne odnose u leksiku svakako nam je potreban, posebice takav koji bi donosio primjere iz različitih korpusa.
Redovita ste profesorica na Sveučilištu u Oslu, na studiju europskih jezika. Kakav je položaj hrvatskoga jezika na norveškim fakultetima, ima li zainteresiranih studenata i je li u potpunosti odvojen od svoga dugogodišnjega para - srpskoga jezika?
Mnoge su institucije i jezikoslovci u Hrvatskoj kritizirali nepostojanje kroatistike kao zasebnog znanstvenog područja u nekim europskim zemljama, pa i to kako se na stranim sveučilištima naziva jezik. Jedan od spornih naziva mnogima bi bio i onaj koji se službeno koristi na Sveučilištu u Oslu, a to je bosanski/hrvatski/srpski. Treba, međutim, istaknuti da to nije isto što i bosansko-hrvatsko-srpski. Tri sastavnice u nazivu bosanski/hrvatski/srpski označavaju tri standardna varijeteta, a ne nekakav jezik - sintezu. Najnovije stanje zahtijevalo bi i sastavnicu crnogorski, što još nije provedeno u praksi. Sveučilište u Oslu jedino je u Norveškoj na kojem postoji studijski smjer bosanski/hrvatski/srpski: uključuje i jezični smjer i regionalne studije. Zanimanje je za lingvistički smjer, na žalost, vrlo malo. Studenti slobodno odabiru koji će standard specijalizirati. Sveučilište ne nudi dovoljno jezične nastave, pa njezin dio svakako moraju apsolvirati u inozemstvu. Sami odabiru gdje će to biti - u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori.
Na mnogim sveučilištima u svijetu ekonomski čimbenici uvjetuju što se predaje, a što ne, i što će se potpuno ugasiti. Svi južnoslavenski jezici u globalnoj su perspektivi mali, „egzotični“ jezici s ograničenim brojem studenata. Nažalost, oni ne mogu dobiti u trci s talijanskim, francuskim ili engleskim, a sveučilišta uspoređuju broj studenata svih tih jezika - i na temelju njega odlučuju o sudbini studija pojedinačnih. Ima li se to u vidu, može se reći da na nekim sveučilištima situaciju i za hrvatski, i za srpski, i za bosanski, i za crnogorski, može spasiti to što su dio nekakvog zajedničkog „paketa“. A to nema nužno implikacija za shvaćanje jezičnog identiteta.
Uzmimo za primjer neki kolegij iz književnosti. Ako on uključi pregled jedne stilske formacije u bosanskoj, crnogorskoj, hrvatskoj i srpskoj književnosti, postoji šansa da ga odabere, recimo, pet studenata, i kolegij će se moći ponuditi. Ako se, pak, koncentrira samo na jednu književnost, prijavit će se samo jedno ili dvoje studenata, i kolegij će sveučilište brisati s programa. Ne vidim kako bi to moglo biti u interesu bilo kojoj nacionalnoj filologiji. Kojiput se u nas ističe analogija sa skandinavskim prilikama: slični jezici no neupitne samostalnosti? Približite nam te odnose.
Norveški ima dva zasebna pisana standardna jezika: nynorsk („novonorveški“) i bokmål (”jezik knjiga”). Oba imaju službeni status. Nynorsk je zalaganjem jezikoslovca Ivara Aasena sredinom 19. stoljeća nastao na temelju govora različitih norveških krajeva. Bokmål povijesno označava dansko-norvešku koiné koja se razvijala u urbanim centrima nakon što je, za danske vladavine, danski zamijenio norveški kao jezik kulture. Inače, u norveški bi se pogled na jezik mnogi mogli ugledati. Standard nije prestižan. Dijalekti se ne omalovažavaju, naprotiv: postoji opća svijest o tome da je lokalni govor jednako vrijedan kao i standard. Svatko koristi svoj dijalekt u svim komunikacijskim situacijama, i u onim službenima. Skandinavcima je osnovna funkcija jezika - ona komunikacijska - u prvome planu. To možemo vidjeti u njihovoj praksi: Norvežanin u razgovoru s Dancem i Šveđaninom govori norveški, njegovi sugovornici govore danski i švedski, i svi se razumiju. Nekada odlično, nekada malo teže, ovisi o sadržaju razgovora, slušnom iskustvu i prilagodljivosti sugovornika. Ipak, načelo koje Skandinavci slijede jest da se razumiju i moraju razumjeti. Ne bježe od činjenice da su im jezici vrlo slični, naprotiv. To iskorištavaju kao pozitivno.
Koliko je danas Skandinavcima jasna razlika između hrvatskog jezika i jezika naših susjeda? Koliko to ovisi i o nama i našem zalaganju?
Norveški znanstveni krugovi i oni njima bliski dobro su obaviješteni o različitim standardizacijskim putovima jezika kojima se pošlo u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Konačno, Sveinu Mønneslandu, mojem kolegi sa Sveučilišta u Oslu, upravo je standardizacija jezika u državama bivše Jugoslavije jedno od težišta znanstvenog rada. Dakle, nema problema s obaviještenošću onih kojima je stalo do informacije temeljene na sociolingvističkim proučavanjima, a ni s prihvaćanjem jezične stvarnosti. A ljudima koji se općenito zanimaju za zemlje bivše Jugoslavije iz, primjerice, turističkih ili poslovnih pobuda, važnije je načelo međusobne razumljivosti negoli kolike su jezične razlike među susjednim državama. Drugim riječima, čovjeku je, primjerice, važno da će ga Crnogorci razumjeti, premda je učio jezik koristeći hrvatske ili srpske udžbenike. Prenaglašavanjem razlika u nedavnoj se prošlosti hrvatskom jeziku, na žalost, nanijelo i dosta štete.
Koliko je na poluotoku poznata i hrvatska književnost, koje je ime njezin sinonim i koliko se povezujemo književnim prijevodima?
Upoznatost s hrvatskom književnošću ovisi o krugu u kojem je ispitujemo. Mi koji imamo kontakta sa studentima zainteresiranima za naše prostore i kulturu, koji su upoznati s kanonskim djelima hrvatske književnosti, katkad dobijemo i sliku pozitivniju od realne. Popularnost pojedinačnih imena varira. Tu je teško generalizirati: nekima je sinonim hrvatske književnosti Miroslav Krleža, nekima Vesna Parun, nekima Slavenka Drakulić. Kad su u pitanju veze koje ostvarujemo prijevodima, istaknula bih niz odličnih prijevoda norveške književnosti na hrvatski jezik Muniba Delalića. Tim prijevodima, objavljenima u izdanju Fidipida, hrvatskoj je publici pružena mogućnost da upozna neka od najznačajnijih djela norveške književnosti. Posebno ću spomenuti dva prijevoda: romana Kad smo krali konje Pera Pettersona, jednog od najpoznatijih skandinavskih pisaca u inozemstvu. Drugi je vrlo značajan prijevod roman Polubrat Larsa Saabye Christensena za koji je autor dobio sjajne kritike i brojna književna priznanja. Prijevode norveške književnosti podupiru norveške kulturne institucije. Makar to katkad bili i simbolični potezi, oni ipak pomažu u ostvarenju prevoditeljskih projekata. Kad bi i kod hrvatskih institucija postojala takva potpora za prijevode hrvatske književnosti, možda bi ih bilo više. Njihovom se brojnošću u novija vremena ne možemo pohvaliti, naprotiv. Primjerice, prevedena je na norveški Judita Mira Gavrana, Kao da me nema Slavenke Drakulić, ali to su pojedinačni i, na žalost, rijetki primjeri.
Kako komentirate pojavu ponovnog sintetskog jezika srpsko-hrvatsko-bošnjačkog na Haaškom sudu? Bi li bilo takvo što moguće, hipotetski, za skandinavske zemlje?
To je, vjerujem, odluka praktične prirode. Odlučnu ulogu u takvim odlukama igra načelo uštede. Međunarodnim su institucijama ekonomski čimbenici mnogo važniji od pitanja jezičnih identiteta, posebno kada im djelovanje nije izravno povezano s lingvistikom. Ne mislim da bi se takvo što moglo dogoditi u skandinavskim zemljama. Već sam spomenula sličnost i međusobnu razumljivost danskog, švedskog i norveškog. Skandinavci zbog toga ne smatraju da je identitet njihovih jezika ugrožen, ali nema ni zagovaratelja složenice dansko-švedsko-norveški.
Mira Ćurić
Hrvatsko slovo
{mxc}