U hrvatskome je jeziku mnoštvo rodbinskih naziva, za razliku od nekih europskih jezika, na primjer engleskoga, koji su u tome području mnogo oskudniji. No promjenom društvenih odnosa, društvenih uređenja, velikim migracijama iz sela u grad te urbanizacijom većih i manjih jedinstvenih prostornih cjelina u Hrvatskoj sve se više gubi iz uporabe mnoštvo rodbinskih naziva koji postoje u hrvatskome jeziku za svaki pojedini odnos. Rodbinski nazivi nastali su u patrijarhalnome, ruralnome društvu gdje je rodbina imala veliku važnost i gdje je svaki odnos imao svoje značenje. Otuda i toliko rodbinskih naziva. Današnji prosječan govornik hrvatskoga jezika vjerojatno ni ne zna sve rodbinske nazive, jer ih ne upotrebljava ili zbog toga što se u tzv. razgovornome jeziku jedan naziv upotrebljava umjesto više njih. Dok pogrešnu leksičku uporabu daljih rodbinskih naziva možemo opravdavati rijetkošću korištenja, bliže rodbinske nazive, njihove oblike, upotrebljavamo pogrešno, čini se, iz neznanja.
Često se u nominativu jednine imenicâ kći i mati upotrebljavaju oblici akuzativa jednine kćer i mater. Tako je ispravno ako kažemo: vidio sam tvoju kćer u kazalištu, dakle akuzativ jednine, ali nije ispravno ako kažemo: to je moja kćer, nominativ jednine. Imenice kći i mater u svim ostalim padežima (izuzev vokativa mati) osim u nominativu imaju segment er: kći, kćeri, kćeri, kćer, kćeri, kćeri, kćeri; mati, matere, materi, mater, mati, materi, materi. Stoga se u tzv. razgovornome jeziku prema ostalim padežima i u nominativu jednine upotrebljava oblik sa -er, no u standardnome jeziku ne ćemo upotrijebiti mater i kćer u nominativu jednine već ispravne oblike kći i mati.
Dakle u standardnome jeziku jedini ispravni oblici nominativa jednine ženskih obiteljskih naziva jesu kći i mati. Iako, gledajući dijakronijski, povijesno, da se preuzmu oblici kćer, mater za nominativ jednine prema ostalim kosim padežima, ne bi bilo ništa novo. Kao što je nekada većina glagola u 1. l. jd. prezenta završavala sa -u odnosno nazaliziranim -o/-jo, a samo pet glagola (biti, imati, jesti, vjedjeti 'znati', dati) sa -m, vremenom je taj završetak postao dominantan, a danas sa -u završavaju samo mogu i hoću. K tomu taj slučaj nije izuzetak. No stvar je u tome što danas imamo čvršću normu, pa pomaci iz tzv. razgovornoga jezika teže postaju dijelom standardnoga jezika, no ipak djelomice i postanu.
Stipe Kekez
Hrvatsko slovo
{mxc}