Mjesto Crkve i vjernika u povijesti spasenja i povijesti svijeta

Gotovo svaki čovjek, a na osobit način katolički vjernik i Crkva kao institucija, stoje pred važnim zadatkom: kako vrjednovati snage, moćnike „svijeta“ (racionaliste, globaliste, moderniste, ateiste...), jednom riječju: snage „napretka“, proroka sjajne budućnosti, graditelja raja na zemlji, snage antikrista, neprijatelja Boga i eshatološkog cilja svijeta, prema planu Boga objave? Koji odnos zauzeti prema rušiteljima vjere u postojanje nadnaravnog svijeta, Božjeg plana povijesti spasenja s početkom „istočnog grijeha“ i čovjeka grješnika: slabog, nesposobnog svojim snagama stvarati bolji svijet i zato potrebitog Božje milosti? Radi li se ovdje o odnosu između protivnika, između konkurenata ili o odnosu neprijatelja nošenih mržnjom i osvetom? Jesu li obje strane uvjerene u mogućnost ili nemogućnost pomirenog života jedne strane s drugom stranom?

U Proto-evanđelju je govor o sotoni, Božjem protivniku i neprijatelju čovjeka kao Božjeg stvorenja. Sotona ima plan zavladati svijetom i sprječavati ostvarivanje Božjeg kraljevstva na zemlji. Sveti Augustin prezentira postojanje dvaju kraljevstva: Božje kraljevstvo i kraljevstvo čovjeka u neprestanom sukobu kroz svu povijest čovječanstva. Sadržaj i razlog sukoba među njima jest ljubav čovjeka prema sebi i svojim djelima i odbacivanje i prijezir ljubavi Boga i njegova spasa.

Povijesno gledajući, do prvoga sukoba između „Božje države“ i „države čovjeka“ došlo je u Rimskom Carstvu nastankom Crkve. Teološki rečeno: došlo je do sukoba između kulta rimskog cara i ispovijedanja vjere u Krista Gospodina. Znamo da je u toj borbi mlada Crkva postala Crkva mučenika. Vjernici kršćani nisu htjeli slaviti cara Augusta istom aklamacijom kojom su slavili svoga Spasitelja Krista Gospodina u liturgiji: Ti si jedini svet; Ti si jedini Gospodin; Ti si jedini svevišnji, Isuse Kriste. Ta ispovijed vjere sadrži temelj kršćanskog katoličkog života za sva vremena do konca svijeta, do drugog dolaska Isusa Krista na svijet. Kršćanin katolik ne priznaje nikoga i ništa na svijetu što bi bilo njemu važnije: važnije od Boga ili jednako Bogu. Svaki totalitarni zahtjev bilo koje tvorevine ovoga svijeta - države, politike, znanosti, srodstva i rodbinstva, bogatstva, časti, slave i moći - bit će od kršćanskog vjernika odbačen kao poziv, kao poticaj i prisila na izdaju Boga. Car August je to doživio na početku Crkve i mnogi drugi kroz povijest sve do naših dana doživjeli su isto: Bog Isus Krist i Božje zapovijedi stoje na prvom mjestu u životu kršćanskih vjernika pod svaku cijenu, pa i cijenu života. Razlog je samo jedan: život dostojnog čovjeka u službovanju kraljevima, vladarima, partijama, moćnicima, ideologijama nije život, nego uništavanje života pod nedostojnim uvjetima za čovjeka sliku Božju.

Načelna stajališta katoličkog vjernika

Kršćani katolici poručuju svakome od njih: život čovjeka na ovom svijetu određen je od Stvoritelja da bude put ostvarenja spasenja i uz Božju pomoć dovršenje konačnog spasa u vječnosti. Sve one snage na svijetu koje nude ostvarenje raja na zemlji, protivnici su Božjeg plana spasenja. Obećavati čovjeku ispunjenje svrhe ljudskog bića s pomoću znanosti, tehnike, ekonomije, bez poštivanja naravnog i Božjeg zakona i bez prihvaćanja duhovnih sredstava u sakramentalnom obliku Crkve, velika je laž i pobuna protiv Boga. To je ta totalitarna laž 20. stoljeća koju smo doživjeli u ideologijama nacionalsocijalizma i marksističkog komunizma. Katolički vjernici nadživjeli su tu laž uz pomoć Božju i uz svjetlo mnogobrojnih mučenika za vrijeme totalitarnih sustava. Stoga smo Mi, katolici, senzibilizirani prema aktualnim projektima „elite“ EU-e kojima stvaraju novi svjetski poredak s novom (ne) kulturom: s kulturom autonomnog posve slobodnog čovjeka, čovjeka koji je sam sebi „bog“ .

 Protivnici Katoličke Crkve u našem vremenu

Povijesna događanja nam daju opravdanje da u perspektivi borbe Crkve protiv svojih neprijatelja uvedemo jedan novi pojam protivnika. Individualno gledajući, obično kod pitanja o protivniku mislimo na vanjskog protivnika ili neprijatelja. Ima razloga da ga gledamo i u nama samima te kažemo da svaki pojedinac može biti sam sebi protivnik: unutarnji protivnik za razliku od vanjskog. Kako je s time u vezi s Crkvom? Rekli smo da je imala i da ima vanjske neprijatelje. A ima li i unutarnje neprijatelje i tko su oni? Kao što je bio slučaj s vanjskim neprijateljima od početka postojanja, tako je bilo i s unutarnjim neprijateljima u procesu razvoja. Povijesno gledano, možemo reći da je od prvog časa egzistiranja Crkve dolazilo do pravog sukoba unutar mlade Crkve. Riječ, koja nam sve o tome objašnjava jest „hereza“, jesu vjernici heretici, jesu oni koji naučavaju krivi nauk (gnostici, montanisti, markionisti...). Do velikih trzavica došlo je unutar Crkve nakon epohe progonstva, dakle, u vrijeme mira u 4. i 5. stoljeću. Radilo se o utvrđivanju prave vjere o pitanju Presvetog Trojstva, o pitanju struktura Crkve, o nauku o milosti. Naravno, ne može se ljude, teologe, biskupe nazivati unutarnjim neprijateljima samo zato što sudjeluju u diskusijama o pravom razumijevanju spomenutih pitanja. Međutim, bilo je onih koji su napadali postojeći nauk iz temelja s namjerom da se nauk ne prihvati.

Sotona - neprijatelj Boga i čovjeka od početka

Veliki teolog, isusovac, kardinal Robert Bellarmino (umro 1621. u Rimu) opisuje to vrijeme na originalan način. On spominje sotonu kao protivnika i napadača glavnih članaka vjerovanja kroz prva stoljeća Crkve. U 1. i 2. stoljeću sotona vodi borbu protiv vjere u Boga i Stvoritelja svijeta. U 3. i 4. stoljeću sotona napada vjeru u Sina Božjega koji je postao čovjekom; pa onda napada vjeru u Božanstvo Duha Svetoga, i u 16. stoljeću konačno napada sotona preko reformatora (Luther) vjeru u jednu istinsku katoličku Crkvu, u njezine sakramente i u njezine institucije.

U tom stilu možemo nadopuniti: od 18./19. stoljeća upravljen je napad sotone, ne samo protiv pojedinih članaka katoličke vjere, nego protiv onoga što svemu tome prethodi: protiv čina vjere „Ja vjerujem“. Određeni mislioci su tražili da „čina vjere“ i života po vjeri ne smije biti kod čovjeka „razuma“: „prosvijećenog“ razuma. Racionalizam, naturalizam, ateizam i modernizam su te ideologije ili ti svjetonazori koji su, u smislu Bellarmina, djelo sotone i njegovih slugu u borbi protiv Crkve. Što drugo treba reći nego da ti svjetonazori vladaju i danas. Logički, slijedeći razmišljanje kardinala Bellarmina, moramo prihvatiti da sotona nikako ne miruje s napadima unutar Crkve u naše vrijeme, osobito nakon Drugog vatikanskog koncila. Ne miruje sotona sa svojim sljedbenicima. Neprestano naviješta svoju „dogmu“ koja glasi: čovjeka nije dostojno izgovarati „Ja vjerujem u Boga Stvoritelja i Otkupitelja “, nego „Ja znadem o svemu što je meni potrebno i to ću ja svojim snagama ostvariti“...

Duhovna borba i kriza Crkve našeg vremena

Mnogima je danas teško govoriti o sotoni, o njegovoj strategiji u borbi protiv Boga i vjernika. Pavao apostol pruža nam svoj koncept koji jako dobro može biti razumljiv suvremenom vjerniku i suvremenom nevjerniku. Taj koncept duhovne borbe kao unutarnje borbe protiv napasti i zavođenja spada u klasičnu duhovnost, spiritualnost Katoličke Crkve. On je baš za naše vrijeme jako aktualan jer i moderna znanost govori o „silama i snagama“, o moćnicima i nasilnicima, koji djeluju u svijetu po svojem projektu i programu sa svrhom da zavladaju „svijetom“ kao svojim „kraljevstvom“.

Pavao apostol podsjeća vjernike svih vremena: „Naša borba nije upravljena protiv tijela i krvi, nego protiv moći i sila“ (Ef 6). One imaju samo jedno za cilj: unijeti idejni i moralni kaos među ljude da bi se na taj način spriječilo ostvarenje Božjeg plana spasenja. Kao siguran znak te borbe sotone za ostvarenje toga cilja jest danas zacrtani program određenih društveno-političkih snaga za rušenje braka i obitelji. Kardinal Ratzinger - kasnije papa Benedikt XVI. - piše: „Razaranje obitelji je najsigurnija oznaka za antikrista“.

„Konac vremena i svijeta“ aktualno pitanje

Katolički vjernik mora biti spreman otkrivati i prepoznavati te snage i sile rušenja Božjeg plana spasenja u suvremenom društvu. Sveto pismo, Evanđelja, otvoreno govore o sotoni i demonima u svijetu. Osobito kada je riječ o koncu vremena. U Isusovu govoru o koncu vremena (Mt 24; Mk 13) spominju se i druge snage koje oduvijek vode borbu protiv Crkve, protiv Božjeg naroda. Tu je riječ o nastupanju krivih proroka, o pseudokristu, o međusobnom izdajstvu vjernika, o progonu vjernika, o „strahoti rušenja na svetom mjestu“ (Mt 24, 15). Sažetu sliku opozicije protiv Boga prema koncu svijeta daje nam Pavao apostol. On govori u 2 Sol 2,4-12 „o čovjeku bez zakona“ koji će nastupiti prije velike apostazije i koji će se uzdignuti iznad svega što se zove Bog ili sveto; koji će se dati u hramu Božjem božanski slaviti; koji će snagom sotone činiti lažne znakove: čuda, i koji će tako zavoditi kršćane i nekršćane.

Antikrist, sotona - „tajni agent“ u Crkvi? (papa Pavao VI.)

Za Pavla apostola taj je „čovjek bez zakona“ uzurpator hrama: onoga mjesta koje jedino Bogu dolikuje. Time taj „čovjek“ naviješta da je on Bog. Kao da kaže: "Evo, Crkvu hoću uništavati iznutra do konačne pobjede, a ne izvana preko apostazije - otpada od vjere - preko raskola, šizme." Po tome treba zaključiti da će se antikrist „nastaniti“ u Crkvi i da će kao dobrotvor čovjeka „prosvjetljivati“ polako i oprezno one koji su još unutra: u Crkvi kao vjernici, s ciljem „oslobođenja“ vjernika od služenja Bogu jer je to nedostojno čovjeka „slobode i razuma“. Tipičan govor i plan onoga kojega Sveto pismo naziva antikrist. Znakovi vremena nam poručuju: današnje vrijeme treba borce za istinu. Današnja „elita“ EU-a, „sile i snage“ EU-a planiraju red svijeta bez Križa, bez uskrsnuća i bez Krista. Ta borba za taj novi red svijeta, „bez Boga i kršćanstva“, već je desetljećima u punom zamahu. Danas na poseban način i sa specijalnim metodama.

Borba, oporba, žrtva spadaju u teološko shvaćanje putovanja Crkve kroz povijest u ulozi „Majke i Učiteljice“, kako Crkva sebe razumije. Majka ne diskutira s djecom o onome što treba biti, nego ih s ljubavlju poučava kako trebaju oblikovati sebe na putu prema cilju vječnoga spasenja. Na tom putu ima mnogo neprijatelja prema svakom vjerniku i učeniku Isusa Krista. Usprkos tome, Crkva i vjernici naviještat će svijetu da bolje budućnosti nema bez poslušnosti Bogu, bez života po Božjim zapovijedima. Nažalost, danas se o tome premalo govori.

dr. Josip Sabol

-