Pluralizam: svjetonazor našeg vremena i proces sinodalnosti Crkve

Među značajkama našega vremena nalazi se i ova, izrečena sljedećom tvrdnjom: Ne postoji samo jedna istina, nego mnogo istina. Tome slična je i tvrdnja da nema samo ovaj ili onaj pravo, nego da svaki ima svoje pravo procijeniti neki slučaj po svojem mišljenju, dakle da svi imaju pravo iako zastupaju proturječna stajališta o istom predmetu. Spontano smo skloni reći da tako misliti nije baš u redu. Svaki ima pravo? Svaki govori istinu iako protuslovi jedan drugome? Zar više ne postoji razlika između subjektivno i objektivno vrijedećega?

Upravo to zastupa naše vrijeme. Stručno se kaže: živimo u društvu pluralizma istina. To je svjetonazor našeg vremena. Njemu se pripisuje neka čudesna snaga u očuvanju društvenog mira. Računica ovog jednostavnog projekta izgleda ovako: budući da konflikti među ljudima imaju izvor u zastupanju različitih i obično proturječnih stavova, tj. „istina“ o pojedinom slučaju ili predmetu, priprosto rješenje za izbjegavanje svađe i konflikta se vidi u tome da se prihvati glavna tvrdnja pluralizma: svatko smije zastupati svoju istinu, ali ne smije tražiti da tu istinu mora, treba i drugi prihvatiti jer je istina. Kratko: ideologija pluralizma traži od nas da povjerujemo da istine kao takve nema. I evo nam mira među ljudima; evo nam društva bez konflikta, bez svađe, bez mržnje. Ja poštujem tvoju istinu, ti poštuješ moju, i možemo složno ići naprijed: ti na svoju stranu i ja na moju. Nažalost, naša stvarnost govori posve drugim jezikom: konflikt i svađa postoje baš za volju i u ime istine. Čovjekov život se temelji na istini. Njegovo dostojanstvo počiva na istini o čovjeku. Njegova prava se temelje na istini o čovjeku.

Nepoželjne posljedice pluralizma

Posljedice projekta pluralizma odražavaju se negativno na dinamiku društvenoga života. Najprije je blokirana svaka kritička rasprava oko ozbiljnih pitanja društva. Razlog leži u tome što nema više nijednog mjerila za raspravu i time niti mogućnosti da se govori o tome što je krivo i što je pravo. Na taj se način cementira stanje kakvo jest zbog odluke da svatko ima pravo.

Nadalje se programom pluralizma ustoličuje individuum, dakle pojedinac kao jedina i posljednja instanca u odlučivanju o djelovanju i usmjerenju života. Njegova volja je konačna norma i mjerilo svim potezima života. Svaki je gospodar svoga života, može živjeti kako hoće, može oblikovati sebe i svoju okolinu prema svojim shvaćanjima. To dolazi posebno do negativnih izražaja na području morala, na strukturiranju vlastitog sustava vrjednota i etike. Pojedinac, individuum, apsolutni je gospodar svoga života i izvor svoje istine života. On ne priznaje nikakav autoritet iznad sebe, pa ni Božji. Zapravo, ideologija pluralizma po svojoj naravi isključuje kršćansku vjeru u Boga. Ona jednostavno čini pojedinca nesposobnim prihvatiti Božje zapovijedi, kao za njega obvezatne, niti autoritet Crkve kao one institucije koja propisuje način život i koja naviješta jedinu istinu: Božju objavljenu istinu.

Filozofija o istini

Kako možemo filozofski misliti „istinu“ o istini? U povijesnoj perspektivi možemo pratiti filozofsku misao o istini u tri povijesna doba: predmoderno vrijeme koje zahvaća dio antike i srednjeg vijeka; moderno doba i postmoderno doba. U antici i srednjem vijeku postojao je konsenzus da postoji istina; da ima samo jedna istina i da se može u principu također riječima opisati što je istina. Kršćanska vjera i ljudski razum znaju o istoj istini koja je bila izričito objavljena ljudima božanskom objavom. Govori se metaforički o tri knjige u kojima je Božja istina objavljena: knjiga prirode, knjiga povijesti ili tradicije i knjiga Objave (Biblija). Sve tri knjige govore o istoj istini: o istini Boga Stvoritelja. Moderno vrijeme ili „moderna“ je drugi način i druga vrsta kako misliti istinu. Govorimo o novom vremenu, o prosvjetiteljstvu i o moderni kao epohama - misliti na svoj način o istini. To je doba kritične racionalnosti i refleksije s pomoću razuma kao puta k otkrivanju istine. I moderna priznaje da postoji istina i da ima samo jedna istina, ali da treba diskutirati o tome što je ta istina. Dakle: objavljena istina kroz objavu u Bibliji i u prirodi i tradiciji nije odmah jasna. O tome treba razmišljati, diskutirati i istraživati.

Znanost i istina

Taj odnos prema pitanju o istini najbolje se doživljava u znanosti kao jednom organiziranom poduzetništvu. U njemu se događa proces „borbe“ oko otkrivanja i potvrđivanja istine iz pretpostavke da postoji samo jedna istina o nekom predmetu i konačno oko sveopće stvarnosti koju nazivamo „svijet“. Možemo reći: formula o svijetu može biti samo jedna. Na putu njezinog traženja vlada atmosfera konkurencije, natjecanja, iskrenosti, dobrih i loših namjera, već kako to priliči čovjeku krhke moralne strukture. Odatle proizlazi temeljna potreba da u poduzetništvu „znanosti“ djeluju ljudi visoke moralno-etičke svijesti s krepošću tolerancije i uvažavanja drugih.

Postoji velika opravdanost pitanja o tome koju ulogu igra religioznost ljudi znanstvenika. Agresivni ateizam je sigurno velika zapreka u znanstvenom istraživanju. Sinteza između kršćanske vjere i znanosti doživljava se u krugovima zajednice znanstvenika kao pravi put do jedine istine o cjelini stvarnosti našega svijeta koji je duhovno-materijalni, a ne samo duhovni ili samo materijalni.

Unutar moderne stvaraju se načini razmišljanja o mnogim pitanjima pa tako i o pitanju istine, koji se udaljuju od misli moderne. Tendencija je prema stajalištu da ipak treba zagovarati intelektualnu poziciju da bi trebalo vladati uvjerenje u javnim odnosima da jedne jedine istine nema. Konkretno: istina doduše postoji, ali samo u pluralu. Kao svjetonazor ili ideologija ovo se stanovište naziva pluralizam istina. To je značajka post-moderne: postoje mnoge istine; svaki čovjek ima svoju istinu; svaka religija ima svoju istinu itd. Etički gledano se traži da se jednu istinu ne smije više braniti niti propagirati u javnosti. Jedne istine kao mjerila za život ljudi i odnosa među ljudima ne treba više biti, dakle: ne smije biti. Nema više kriterija niti mjerila za istinito ili lažno; za dobro ili zlo…, što bi morao svaki član društva prihvatiti i po tome se ponašati.

Ideologija pluralizma istina i njegove posljedice za društvo

Ako se po toj ideologiji mora živjeti, teoretski i praktični bi se događalo sljedeće u društvu: nema više rasprave, svađe oko toga što je istina. Nitko – niti pojedinac niti neka institucija – ne smije propagirati javno svoju istinu s namjerom da je i drugi prihvati. Istina, istinito, je izgubila javnu vrijednost. Nametati istinu drugima se označava činom nasilja, diskriminacije i kršenjem javnog mira i sloge. Kakve posljedice ima ideologija pluralizma za kršćansku vjeru i za same vjernike, i specijalno za Crkvu, lako si možemo predočiti.

Društvo je u opasnosti da padne u totalni nihilizam, tj. u duhovno-intelektualnu anarhiju i općeniti kaos. Kako je moguć odgoj, obrazovanje bez prihvaćanja istine? Usmjerenje na životnom putu ne dolazi od sebe nego ga treba izraditi. Konačno: gdje nema istine i gdje svi imaju pravo, završava totalitarizmom onoga ili one grupacije koja je najjača i koja je na vlasti.

Princip sinodalnosti i pluralizam

Analizom dokumenata o Sinodi o „sinodalnosti“ zapažamo da je u njima rijetko govor o Istini i istinama katoličke vjere, na kojima je utemeljena Crkva i koje smo kao vjernici dužni živjeti i naviještati u svako vrijeme i u svakom kutu Zemlje, na spasenje čovječanstva. Stoga je logično pitanje o svrsi „hodanja zajedno“, o „slušanju svakog drugoga“, o „uključivanju svakoga“ u zajedništvo vjernika, o „iznošenju svojih ideja, svoga gledanja na određenu stvarnost“, o traženju poništavanja crkvenih i moralnih zapovijedi. Osobito se naglašava prednost individualnog shvaćanja i vrednovanja na štetu crkvenog autoriteta. Čak se dopušta raspravljati o člancima vjere koji čine sadržaj Ustava Crkve, da tako reknem politološki. Mnogi u Crkvi kao da nemaju spoznaju da je Katolička Crkva utemeljena na nepromjenjivim istinama koje čine tradiciju kao jedan od tri izvora vjerovanja: usmena i pisana objava, tradicija i crkveno učiteljstvo. Ti elitni vjernici zastupaju i brane ustavne vrjednote i istine sekularne demokracije kao vječne, kao nepromjenjive, a ustavne i svete istine Crkve oni bi mijenjali prema potrebama vjernika klasičnom većinom glasova, usp. sinodu u Njemačkoj. Nije teško zaključiti o čemu se ovdje radi. Radi se o stvaranju „nove crkve“ po mjeri potreba čovjeka. To je hereza i najveća zabluda na štetu čovječanstva.

dr. Josip Sabol