Barbarogenij i osveta

Fenomenom jugorasističkoga drugovskoga barbarogenija među Hrvatima, jugoelitističkom, u njedra hrvatstva usidrenom, političko-intelektualnom formacijskom silom – preobraženim slavoserbima koji postadoše zakon a sijali su strah i trepet i kulturu smrti po zemljama hrvatskoga naroda tijekom sedamdesetak godina serbookupacije, od anđelinovićevskoga pokolja domobranitelja 5. prosinca 1918. na povijestnom Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, pa sve do hrvatske svibanjske revolucije godine 1990. kada je narod, Duhom svetoga i državotvornom strategijom Tuđmanovom vođen, suvereno izabrao Slobodu, okrenuvši leđa srpsko-srbijanskoj jugodiktaturi i svetosavskoj mitomaniji – još se Hrvatska nije stigla pozabaviti. Naime, elementalni jugoslaveni, izkorijenjeni izkorjenjivači, bez ikakovih su se žrtava povukli na svoje „pričuvne" položaje moći u Hrvatskoj, i dok je narod vodio krvavi rat da obrani netom stečenu slobodu protiv početničene tito(kar)adžićevske okupatorske armije, oni su stvorili nevidljivu, neformaliziranu, hobotničko-mafijašku paravladateljsku strukturu, zapravo državu u državi, koja je, s dolaskom račanovskih novoboljševika na vlast, počela postupno i taktički promišljeno otvorenije istupati u javnosti. Jesu li nam oteli slobodu, zarobili jezik, zaključali vrata našega doma ?- kako da se o tomu ne upitamo gledajući što nam sve zlo (a uime „svijetle budućnosti"!) rade i kako nam vrijednosti i identitet razgrađuju a domovinu nagrđuju svojom djelatnom mržnjom, prikrivenom medenim riječima punim zmijskoga otrova, kako zaplotnjački likuju nad prokadijevićevskom, i u ovdašnjim kos-radionicama pripravljanom, parapolitičkom presudom hrvatskomu ratu za nezavisnost.

Ako je Republika Hrvatska posrnula spotaknuvši se o srbobranske, jugomanske i framasonske balvane na svom putu slobode, „još Hrvatska nij' propala"- pjevuše gemištrodoljubci po krčmicama, još se narod stigne osloboditi od jugostrave u kostima i od tuge zbog hrvatskih, kako objavi Vlado Gotovac, „ubijenih stotina tisuća ljudi kod Bleiburga, na Križnom putu, u mnogim logorima i zatvorima..." (o kojima istinu kriju i naši marljivi Goldsteini kao zmija noge, a neistinu/poluistinu o njima mrtvima i o nama živima na razne strane šire) što ga sputava državnički se osoviti u svoj svojoj snazi slobode i samosvijesti, osiguravši si opstanak dovođenjem na vlast pravih predstavnika demosa i nacije, pretvorivši rejugoslavizirane hrvatske institucije u europejski uređene ustanove koje će služiti narodu i svjetskomu dobru. U obzoru takvoga uljudbenoga reda stvari, brzo bi i temeljito nestalo ovoga usustavljenoga nereda koji stvaraju, potiču i napuhuju ovdašnje zakrabuljene reinkarnacije barbarogenija, oslonjene na sustav kompartijaških ćelija, tajnih loža i udbonoša.

Samo na toj razrađenoj idejnoj podlozi barbarogenija, zadahnuta sotonskom nesnošljivošću sljedbenika kulta democidnoga „zločinca iz Kumrovca" prema Hrvatima kao prepoznatljivom i samosvojnom civilizacijskom eurokršćanskomu entitetu, mogla je nastati nemala skupina spisateljskih žurnalističkih bojovnika, političko-kulturnih čimbenika naše postotalitarne tranzicije, sklonih povremenim javnim izljevima bezgranične mržnje i bijesa prema hrvatskoj strani svijeta, a njihov je idejni lik djelomično osvijetlio Antun Vrdoljak rekavši, u zapaženom intervjuu, .da „komunistima je osveta svetinja". Ovih dana - zahvaljujući presudi zagrebačkoga suda izrečenoj nakladniku jednih dnevnih novina zbog protuustavnoga čina objave (u godini drugoj marksizoidnoga Mesić-Račanova „trećejanuarskoga režima") jednoga odvratnoga klevetničkoga pamfleta, dakle zbog nakladnikove zakonske odgovornosti za počinjenje masmedijskoga političkoga atentata, koji je, s vjesnik-poligona, nad istinom i čovještvom i nad mojim imenom izvršio miljenik londonske PEN-središnjice Bobo Novak, kao jedan iz zbora ovdašnjih „plaćenih verbalnih ubojica" - pred mojim se je očima orisala falanga takovih „osvetnika", vojnika „Centrale", kojima, kao (metaforički kazano) „izdancima duha barbarogenija", nije sveto ništa što je sveto, što je „vjera, ufanje i ljubav – to troje".

Pročelnikom im je jugojurišnik iz zagrebačke Jurišićeve ulice, glasovit i faktotumski nedodirljiv zato što „brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta" i danas predstavlja, prema diktat-odluci predsjednika Josipovića, Republiku Hrvatsku u uglednoj međunarodnoj organizaciji frankofonih država, a s lijeva mu i s desna stoje penovski pobočnici, spomenuti Bobo i jugoferalov mislilac Zvonko Maković, koji se proslavio u Regiji, i u mjestnoj mediokraturi zadahnutoj barbarogenijem, jer je demokratskoj Hrvatskoj „presudio", šesnaest godina prije Haaga, stavljanjem znaka jednakosti između afričkoga diktatora, izdajnika i „ljudoždera" Jean-Bedela Bokasse (1921.-1996.) i hrvatskoga predsjednika i akademika Franje Tuđmana (Z.Maković: „Europa iz Bokasine vizure", Feral Tribune, 11. rujna 1995. & Pisma Bertoltu Brechtu – kronike, Znanje, 2002,), nedvojbeno u korist onoga prvoga, mandukatora, koji je ipak bio kralj, s prijateljskim i dijamantnim vezama s francuskim predsjednikom Giscard d'Estaingom, a Tuđman, „u vjeri ukrijepljen", samo sa svojim narodom vjere, žednim slobode i sreće. Jest da nikakovu slavu, ovaj spisatelj i „vojnik Centrale", nije stekao bacivši pamflet-bombu, također s vjesnik-poligona, na rossobrigadski već ubijena mene, ali svojim govorom mržnje, klevete i laži i prostačke isključivosti, iskazanim na dan 5. studenoga 2005. u zagrebačkomu PEN-pismu potpore klevetniku i penovskomu dosmrtnom dopredsjedniku, toliko zadužio i „ravnateljstvo ravnateljstva" i glavnoga kliconošu sanaderitisa da, kada god poželi, može s tzv. hrvatske televizije soliti narodu pamet i sijati beznađe.

Svatko tko na ovaj ili onaj način ubija Hrvate, istinu Hrvatske i jedinstvenost tisućljetnoga hrvatskoga jezika, istinu svakoga ljudskoga bića kao Božjega stvorenja, i tko stoji uz zlotvornu „Srboslaviju" ili podržava ovu ili onu paračetničku paradržavicu, stvorenu kulturocidom, memoricidom i genocidom nad našim narodom, ne bude li zauvijek upisan u crnu knjigu kroatocidnoga nečovještva, teško da će biti zaboravljen u zlatnoj – lucifernoga barbarogenija.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo