Otvoreno pismo hrvatskoga književnika Mile Pešorde

(Uz privatnu tužbu protiv klevetnika dr. Predraga Matvejevića , koji nastavlja ubijati istinu, klevetati Hrvate i Hrvatsku, i najavljeni početak suđenja, pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu u ponedjeljak 21. svibnja, P. Matvejeviću, već osuđivanom g. 2005. za iste uvrjede i klevete od 10.11. 2001. u članku „Naši talibani", a ponovljene g. 2011. u talijanskomu dnevniku „Corriere della sera" u članku 'Srebrenica i književnici (zločinci) u bijegu od pravde')

Poštovani prijatelji i prijateljice istine i slobode, dajem na znanje svima vama ljudima dobre volje, medijima i demokratskim ustanovama hrvatskim i međunarodnim povezanima u zajedništvo univerzalnim uljudbenim načelima istinoljubivosti i pravednosti, svima koji žele istinu u ljubavi, jednu i božansku, kao mjerilo stvari u društvu i odnosa među ljudima, narodima i državama, da je dr. Predrag Matvejević bio pravomoćno osuđen „klevetnik i lažljivac", jer je izvršio brutalni i marksizoidni verbalni politički atentat na istinu, na Hrvatsku i na mene osobno, svojim klevetama u članku „Naši talibani", u zagrebačkomu „Jutarnjemu listu", 10. studenoga 2001.

Za taj svoj zločinački, haagdžijski, a zbog moga davidovskoga suprotstavljanja istomu neuspješni, pokušaj režiranja svojevrstnih mirnodobskih Ahmića, P. Matvejević je, na temelju moje privatne građanske tužbe, bio suđen na sudu u Zagrebu i osuđen 2.11.2005., nekoliko dana uoči apsolutne zastare, na tek simboličnu uvjetnu kaznu zatvora od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine.

Nažalost, bio je za to svoje blaćenje i prijezir mučeničke i demokratske Hrvatske u ratu protiv srpskoga okupatora, odnosno za umorstvo mene kao ravnopravna hrvatskoga građanina i Europljanina, nagrađen potporom i priznanjima nekih lokalnih yu-ljevičarskih i filoserbskih boraca za neograničenu slobodu klevetanja i eliminiranja u Hrvatskoj onih drugih i, od njihove formacije jednoumlja i naslijeđenih jugostruktura zločina, drugačijih, ali i potporom nekih pojedinaca i skupina izvan Hrvatske, bilo da su opterećeni predrasudama o Lijepoj Našoj, bilo da su pripadnicima iste „crvene ćelije", dok su brojni u našoj državi i u svijetu mogli biti zavedeni sustavnom i totalitarnom masmedijsko-političkom ljevičarsko-kompartijskom manipulacijom, s novim izmišljotinama i klevetama, grubim fascio-jergovićevskim napadima i pritiscima na sudce i sudstvo i dijaboličnim ozloglašavanjem mene sama.

Zato što sam, braneći istinu i domovinu i svoj život, inače Matvejevićevom specijalnoslužbaškom klevetom pripremljene za Haag, linč ili križ, pokušao nasilnika civilizirano privesti k „spoznanjiju prava" i doveo ga pred sud u demokratskoj Hrvatskoj (a, nota bene, P. Matvejević je zahtijevao, i još uvijek zahtijeva, da meni, Aralici i Vuletiću i bezbrojnim neimenovanim hrvatskih književnicima sude sudovi poput onih jugokomunističkih i simodubajićeviskih nakon mnoštvenoga pokolja hrvatske vojske i civila g. 1945!).

Manipulacijom udbopartijskih ideoloških čuvara jezika, javnosti se klevetnik sam predstavljao i bio predstavljan (čak i u glavnom dnevniku Hrvatske televizije, na kojoj je istoga antikroata zastupao i sudstvo napadao „doktor korupcije" Ivo Sanader, tada na dužnosti predsjednika Vlade RH i predsjednika HDZ-a) ne kao politički jugoideolog i antidemokrat, već kao „osoba dijaloga" i navodna žrtva „ustašoidnih tuđmanovaca"; a dosuđenu smiješnu prijetnju kaznom zatvora notornomu klevetniku (koju je uvjetni osuđenik javno medijski izvrgavao ruglu, uz to tvrdeći kako će ga predsjednik RH pomilovati) predstavljali su – teškom robijom, a mene, oklevetana i za likvidaciju obilježena, ne kao hrvatskoga intelektualca i humanitarca i sveučilišnoga lektora u Francuskoj zauzeta za slobodu domovine i mir, nego, prema jugodiktatorskoj udbopartijskoj terminologiji – kao „negativna elementa", kojega treba živa ubaciti u prvu nepopunjenu „Hudu jamu" i višestrukim betonskim zidovima zazidati!

Prošle je godine, 13. svibnja 2011., ovaj svoj EPH-julistaški klevetnički napad, priređen za talijanske čitatelje, P. Matvejević ponovio u Italiji , u uglednomu i visokonakladnomu dnevniku „Corriere della Sera", i to dan uoči moga najavljenoga, i ipak sretno i uspješno održana, književnoga gostovanja u Padovi, u svetištu našega Svetoga Leopolda Bogdana Mandića, na značajnoj manifestaciji hrvatsko-talijanskoga prijateljstva, „Danima Hrvata u Italiji". I u tomu svomu, u biti neostaljinističkomu, uradku poznati „italo-komunist", „književnik i novinar" i trgovački putnik „jugoslavenstva" u apsolutno nehrvatskomu ključu, P. Matvejević dezinformira talijansku javnost o biti velikosrpske invazije na hrvatske zemlje i narod zapadno od Dunava i Drine, o Hrvatima i Hrvatskoj, o ovomu našemu mediteransko-mitteleuropskomu dijelu Europe općenito, a trojicu hrvatskih književnika (na „dugačkom popisu gadova/nedostojnih", napisa dr. P. Matvejević), Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i mene, poetički i politički dokazanih humanista i demokrata europejskoga pravca, opetovano poimence prokazuje kao „profašiste", „nacionaliste", ali i „srbočetnike", suodgovorne čak i za velikosrpski genocid u Srebrenici.

I trpa nas, intelektualne borce za slobodu i mir hrvatskom narodu, u istu zločinačku vreću s Ćosićima, Mladićima, Adžićima, Raškovićima, Šešeljima, Plavšićkama, Karadžićima i njima sličnim ideolozima i izvršiteljima srpskofašističke agresije na naš narod i države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s istom beskrajnom lakoćom podmetanja i difamiranja s kojom je prokazivao hrvatskoga predsjednika i utemeljitelja demokratske države Hrvatske akademika dr. Franju Tuđmana, vrhovnoga zapovjednika Hrvatske vojske u vrijeme narodno-osloboditeljskoga Domovinskoga rata protiv srpskoga okupatora i beogradske „JNA", da je „gori srbožder i od najzloglasnjih ustaša Hrvata", jer je, s junacima poput Ante Gotovine, olujnoga generala HV, „uspio 'etnički očistiti' lijepu našu domovinu kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali 'bjež'te psine preko Drine' „ (P.Matvejević, „Nacional", str. 61., 22.rujna, 1999.)

Duboko štujući i životvorno baštineći tisućljetno hrvatsko Simbolična kaznaZa taj svoj zločinački, haagdžijski, a zbog moga davidovskoga suprotstavljanja istomu neuspješni, pokušaj režiranja svojevrstnih mirnodobskih Ahmića, P. Matvejević je, na temelju moje privatne građanske tužbe, bio suđen na sudu u Zagrebu i osuđen 2.11.2005., nekoliko dana uoči apsolutne zastare, na tek simboličnu uvjetnu kaznu zatvora od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godineknjižtvo, kulturu, ali i junaštvo sažeto u povijestnoj sintagmi „antemurale christianitatis", demokratizam i kršćanski humanizam, po kojima smo i s kojima smo znakovito i trajno ugrađeni u civilizacijsku zgradu današnje Europae, a braneći istinu Hrvatske i svoj život i ime pred klevetničkim, u središnjici formacije antidemoktratizma i antikroatizma osmišljenim, navalama na Mir i Dobro, na demokratski sustav i na uljudbu nam samu , ponovno sam tužio P. Matvejevića zbog njegova ponovljenoga zločina klevete, kojom ovaj doktorski difamator i dezinformator osakaćuje istinu, majstorskom svojom mistrijom nabacuje blato na duhovnu Hrvatsku, i zahtijeva da hrvatskim književnicima, pa i meni kao jednomu od samo trojice imenovanih na matvejevitchevskomu „dugačkomu popisu gadova/nedostojnika" još neimenovanih, sudi neki prijeki i posebni sud poput „sudova časti" koji su u srpskoboljševičkoj „Jugoslaviji", nakon poraza nacifašizma i pada hrvatske nacije, krvnički razkomadane, iako među pobjednike nad fašizmom posve zasluženo uvrštene, pod novo serbookupacijsko „oslobođenje" god. 1945., sudili stotinama tisuća „kolaboranata fašizma".

Klevetničko je pero svoje još jedanput u Hrvate i Hrvatsku znalački zabio znači naš proslavljeni dojavnik dr.Predrag Matvejević. Ovaj talijanski i hrvatski državljanin, pariški doktorant, nekadašnji zaslužni jugoslavenski PEN-zaštitnik srpskočetničkoga vojvode dr. Vojislava Šešelja, ex-docent Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i rimske La Sapienze, koji je u veljači 1989. u Zagrebu osnovao, zajedno s Pupovcem, Puhovskim i srpskim generalom Kočom Popovićem, neojugokomunističku stranku Udruženu jugoslavensku demokratsku inicijativu /UJDI., a god. 1999. bio, kako su mediji javili, kandidatom talijanskih komunista na izborima za Europski parlament, objavio je u Italiji novinski članak, bolje kazano, inter-nacionalistički letak-metak, u kojemu miroljubivim hrvatskim književnicima i demokratima klevetnički sudi i presuđuje kao zločincima i fašistima, svrstavajući ih uz bok srpskim ratnim zločincima Radovanu Kardžiću i Ratku Mladiću, tim istaknutim izvršiteljima velikosrpskoga ratnoga pohoda na Hercegovinu i na Bosnu . Uostalom, redakcijskom opremom teksta i konteksta Matvejevićeve „tjeralice" jest reprodukcija tjeralice s likovima srpskih ratnih zločinaca generala Mladića i književnika Karadžića te strašna i diljem svijeta poznata fotografija iz naše Bosne s mnogobrojnim lijesovima muslimansko-bosanskih žrtava srpskočetničke i „JNA" agresije i „istrage poturica i latina".

Iako je P. Matvejević za gotovo isto počinjeno zlodjelo, sadržano još u njegovu novinskom članku „Naši talibani" od 10.11.2001. u zagrebačkomu „Jutarnjemu listu", bio osuđen na simboličnu kaznu iliti prijetnju kaznom zatvora od pet mjeseci uvjetno dvije godine (koju nije odležao iako je bezbroj puta postavljeni uvjet bezobzirno kršio nastavljajući, čak izrijekom ne priznavši ni hrvatski sud ni presudu, krivotvoriti istinu i difamirati i Hrvatsku i hrvatske žrtve svoga klevetničkoga čina), P. Matvejević je, premda počasni podpredsjednik londonskoga PEN-centra, bez imalo obzira prema Povelji PEN-a, prema istini i ljudima i prema Zagrebu u čijemu središtu živi, ponovio svoje simbolično zlosilje nad Hrvatima i Hrvatskom, žrtvama velikosrpske i JNA ratne agresije. Osmišljeno je i ostrašćeno dezinformirao javnost prijateljske nam i susjedne, s nama Hrvatima tijekom naše milenijske povijesti i kulture kulturološki i duhovno-religijski toliko povezane, Italije, i, zlorabeći svoj ugled ex-docenta s La Sapienze, klevetnički prokazao, javno denuncirao trojicu hrvatskih književnika, Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i mene, Milu Pešordu, zapravo „srbočetničkim" književnicima-zločincima suodgovornima za velikosrpski genocid nad našim narodom u Srebrenici, simbolnom mjestu Bosnae Argentinae, genocid planski izvršen u duhu pansrpskoga koncepta Načertanija i Memoranduma, pod vojnim zapovjedništvom Ratka Mladića, visokoga oficira srbijanske tzv. Jugoslavenske Narodne Armije, nad našim golorukim narodom u Bosni i Hercegovini, A.D.1995. , a pod glavnim stvarnim zapovjedništvom svesrpskoga zločinačkoga „vožda" , komunista-socijalista Slobodana Miloševića.

Koji je, po svjedočkim riječima njegova bliskoga suradnika Bate Živojinovića, već godine 1992., na Hrvate i Hrvatsku poslao oko 300.000 srpskih naoružanih osvajača, pripadnika „JNA" i paravojnih četničkih srpskih postrojbi, na plaći Beograda, koji izvršiše agresiju, počiniše genocid i kulturocid nad narodom i zemljama hrvatskim, ali se do dana današnjega ne pogledaše ni Srbi ni Srbija, još nedenacificirana, dapače, u zrcalu Istine i odgovornosti za planske zločine i razaranja na tlu cijele nam hrvatske domovine.

Moguće osokoljen svojim društvenim statusom, u nedekomuniziranu društvu kojim znatno upravlja stara udbosfera i nova nenarodna središnjica, povlašćene osobe iznad zakona i Ustava, koji kao da mu je jamčio g. 2005. ne samo hadezeovski doktor elementalne korupcije Ivo Sanader (o Vesni Pusić da ne govorimo i njezinu priopćenju u prilog kršitelju Ustava i zakona!), nego i esdepeovski aktualni predsjednik RH osobno javno proglasivši g. 2010. nepostojećim, iako počinjenim i na sudu dokazanim i zakonski sankcioniranim, Matvejevićev zločin klevete te imenujući netom osuđena lažljivca i klevetnika, žigosana u njegovu zločinstvu i presudom samoga Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, predstavnikom Hrvatske u uglednoj svjetskoj Organizaciji frankofonih država, objavio je difamator Matvejević svoj pamflet u visokonakladnome talijanskom dnevniku 'Corriere della sera', na stranici 23., u središnjemu tematskomu bloku posvećenu 50. obljetniciAmnesty International, članak pod naslovom 'Srebrenica i književnici (zločinci) u bijegu od pravde', s podnaslovom 'Genocid', redakcijski opremljen posterom napravljenim u prigodi 10. obljetnice genocida u Srebrenici, odnosno reprodukcijom tjeralice s fotografijama srpskih ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, u bijegu od pravde, te likom autora članka-metka u ulozi lovca na glave hrvatskih književnika koji su branili svoj hrvatski jezik, narod i .cijelu domovinu od velikosrpske invazije i okupacije. Djelo, moglo bi se s pravom reći, dostojno onoga koji, prema riječima profesora Zdravka Tomca, objelodanjenim u njegovu politološkomu eseju u zagrebačkomu „Fokusu" 25. travnja 2008., „brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta".

Za stvar istine dobro je znati da je P. Matvejević g. 2011., i u ovomu svomu „najnovijemu", a od godine 2001. diljem „Regiona" i u svijet, na više jezika, višemilijunskomu čitateljstvu odaslanomu, „talibanizatorskomu" pamfletu, dakle uz desetu obljetnicu poznatoga masmedijskoga juriša na istinu i nevine hrvatske žrtve đilas-matvejevićevske „plemenite mržnje" prema Hrvatima, napisao, potpisao i urbi et orbi kurirsko-klevetnički dojavio monstruoznu laž da sam ja (i ini imenovani i neimenovani hrvatski književnici) svoje pero „upotrijebio u službi fašista i njihovih teških zlodjela" (navod: „Naši talibani", 2001.-„Srebrenica et gli scrittori latitanti", 2011.): Dojavio je jugo-arbitar regionarskoga suda u sjeni, bijesan na Hrvate koji su srušili milu mu monarhofašističko-jugokomunističku „Srboslaviju" (a sama se udavila od krvi nevinih i silnoga croatožderstva), da spadam među srbočetnike i „sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na zločin, prešućivali i zatajivali zločine, opravdavali teška zlodjela na najrazličitije načine i još uvijek ih pokušavaju opravdati" (isto). I zaključio je, ovaj veleum iz jugorasne škole jedinstva i blatstva, nomenklaturski gluh na jauke iz „Ćelovine" u Mostaru (gdje crotužiteljev otac Vsevolod Matvejević bijaše desetak godina yukomunističkim „sudijom", a moj otac, za vrijeme rata g. 1941.-1945. hrvatski domobran u samovoznoj satniji vojske NDH, nakon 1945., kriv zato što je ostao živ i čist i napojio žedna i nahranio gladna i nije pristao biti „suradnik", odleža dvije godine na robiji u Zenici kao jedna od žrtava montiranih „jugoslavenskih" tzv. staljinističkih suđenja), da i meni imade suditi i kao „hrvato-bosancu" (!) i kao „čistom sijaču mržnje" (!) posebni „sud časti", poput sudova „koji su djelovali u Jugoslaviji i u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata".

Istih onih democidnih kvazi-sudova od Dakse i Širokoga Brijega, od Istre i Lanišća i Gologa otoka, pa sve do Beograda, Zagreba, Jazovke, Bleiburga i Crngroba i tisuća skrivenih i diljem zapadne „Jugoslavije" raspoređenih „hudih jama" i „fojbi", s milijunskim nevinim žrtvama serbsko-komunističkih „revolucionarnih" orgija. Orgija kojih je iluminatsko-krvoločnim vrhuncem patološke mržnje prema Hrvatima i rimokatolištvu i ideji obnove Hrvatske Države bio čudovišni čin spaljivanja srdca svetačkoga nam mučenika blaženoga Alojzija Stepinca, kardinala i hrvatskoga metropolita - nakon njegova umorstva klevetanjem, robijanjem, zlostavljanjem i trovanjem – ritualno izvršen u jugoslavenskoj policijskoj spalionici u glavnomu gradu Hrvatske – Zagrebu, godine 1960. I zato je tavariščima à la matvejević posve normalno da svijetom i dalje kruži čudovišna kleveta o Hrvatima kao najzločinačkijemu narodu na svijetu i o 600.000-1.000.000 poklanih Srba i Židova u radnomu logoru Jasenovcu, o bl.Stepincu, nadbiskupu zagrebačkomu, mučeniku za prava čovjeka, naroda i Crkvu, kao o „nadbiskupu genocida" i da budu ušutkani, procesuirani, proganjani, verbalno i na druge načine umlaćivani i iz javnoga života u domovini i u svijetu uklonjeni svi oni koji ne pristaju na diktat šutnje o planski izvršenomu jugoserbskomu genocidu i kulturocidu mitoloških razmjera nad Hrvatima, na diktat šutnje o šutnji.

Svjestan svoje građanske obveze i hrvatskoga deržanstva čuvanja i promicanja ustavnih demokratskih vrijednosti i europskih naših standarda humanizma i prijateljstva i otvorena dijaloga i suradnje među ljudima i narodima, a koje dr. P. Matvejević, kao neformalni i neumorni stjegonoša krvavocrvenih zastavica jugoslavlja i antikroatizma, svojim, na takovoj idejno matrici zasnovanim, neznanstvenim i pseudohumanističkim političkim stajalištima i osmišljenim dezinformacijama ozbiljno ugrožava, prisiljen također obraniti istinu i vlastitu čast i ugled, život sam, na koje P.Matvejević svojim klevetničkim konfabulacijama i masmedijskim kriptokomunjarskim i kriptošovinističkim kampanjama planetarnih razmjera, već 10-ak godina neprekidno napada, morao sam podnijeti protiv klevetnika i difamatora tužbu Općinskomu kaznenomu sudu Zagreb dana 29.07.2011. Sudac Milenko Đaković, predsjednik vijeća, zakazao je prvo ročište na Općinskomu kaznenomu sudu u Zagrebu, u ponedjeljak, 21. svibnja 2012. u 10 sati.

U vjeri mira i pomirenja u istini, koja nas oslobađa za potpun život u Riječi i na njoj zasnovanoj čovjekovoj slobodi i pobratimstvu lica u svemiru, utječem se, dragi prijatelji, našemu najvišemu općečovječanskomu zakonu - zakonu Ljubavi. S milošću sam Božjom pomogao da jedna klevetarska jugo-neman istinom bude razobličena u Parizu, u tijeku slavnih godina devedesetih protekloga stoljeća svehrvatskoga rata za nezavisnost i za istinu Hrvatske, velikim dijelom zahvaljujući plemenitu ozračju čovjekoljublja tolikih hrvatskih prijatelja među Francuzima djelatno otvorenih prema Riječi u teškim nam i veličajnim danima rata za opstanak pred srbijanskom najezdom, koje je došlo do izražaja i na akademskim okruglim stolovima i simpozijima poput onoga pariškoga 3. i 4. veljače 1992. o „sudbinama nacija bivše Jugoslavije". Pomogao sam prijateljima Istine, i na njoj ujedinjene Europae, otkriti postojanje sustava, u karadžićevskomu kovčežiću idejno osmišljena, lažnim jugoslavenstvom (a stvarnim velikosrpstvom) savršeno prikrivena, djelom književnika Dobrice Ćosića proslavljena, na potpuno uništenje hrvatstva usmjerena - sustava pansrpske laži.

Deržanstvom je mojim staviti se i ovdje na raspolaganje da se boguhvalni dan blagosti i mira dogodi u Zagrebu, građanima Hrvatske i cijelomu hrvatskomu narodu, koji je mnogo stradao i propatio (ali ne samo on) u stoljeću dvadesetomu od zlosilja triju totalitarističkih društvenih poredaka, a nadasve kao žrtva tuđinske okupacije i istragaškoga fašističko-komunističkoga barbarogenija, neprekinutoga i nerazkrinkanoga djelovanja njegove „Crne ruke" među nama i njegova (barbarogenijeva), masmedijsko-politički umreženoga, gramšijevski osuvremenjenoga, idejnoga koncepta pamfletizma kao nacizma „nebeskoga naroda". Da nikada više ni nad kojim ljudskim bićem ne bude, kao što nada mnom jest, počinjen ovakav monstruozni zločin totalne i totalitarne klevete, jer i Matvejevićeva, makar koliko prema meni bila i osvetnički motivirana, „Kleveta je ozbiljan zločin" (prof.dr. Zvonimir Šeparović, Hrvatsko slovo br. 791., str.28., Zagreb, 18.VI.2010.), kao strukturni dio one planetarno-zločiniteljske laži crnorukaški navaljene na hrvatski jezik, zemlju i ljude..

A šutnja o takovomu zločinu, kojim se gaze temeljna prava čovjeka i ugrožavaju sloboda i dostojanstvo naroda i naša još krhka stabljika demokracije i hrvatsko suvereno i ponosno pribivanje za zajedničkim stolom ravnopravnih europskih nacija?! Pa odmahivanje rukom prema svemu tomu zlomu, koje nam navodno u naše ime i za naše dobro uporno nameću?! U toj šutnji, u kojoj se ne diže glas ni moralne teologije ni moralne filozofije ni etike, ni „dobrih pastira", kao da nestaje čovječnosti i čovjeka, navlastito onoga, Hrvatice ili Hrvata, koji, u božanstvenomu Danteovu Raju „forse di Croazia viene", koji iz Hrvatske hodočasnički dođe pokloniti se pred svete Veronike rubac, s bogodivljenjem supatnički uskliknuvši: „Signor mio Gesù Cristo, Dio verace, / or fu sì fatta la semblanza vostra?" („Gospodine moj Kriste, Bože pravi,/takav li dakle bješe lik tvoj sveti?"-Maras) Kao da pod teretom šutnje sve manje živi duhovna Hrvatska.

Mile Pešorda

Prilog

 Prijevod članka P. Matvejevića „Srebrenica i književnici zločinci u bijegu od pravde", Corriere della sera, 13. svibnja 2011.

Srebrenica i književnici u bijegu od pravde

Genocid

Poster napravljen 2005. godine u prigodi desete obljetnice pokolja u Srebrenici, gdje su srpsko-bosanske snage okrutno poubijale više od 8000 bosanskih muslimana. Od tada se, svake godine, u srpnju, članovi obitelji žrtava okupljaju na mjestu genocida. Na okrugloj slici, pisac Predrag Matvejević.

Na posteru s logom Amnesty International: Ovaj se put borimo protiv slobode. I slike ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića s tjeralice: traži se (daljni tekst nečitak).

Sarajevo ne može lako zaboraviti tolike svoje građane koji pogiboše razneseni granatama u ulici Vase Miskina dok su stajali u redu za komad kruha, kao niti mrtve ubijene na isti način na maloj tržnici četvrti Markale dok su kupovali kilogram krumpira: raskomadana tjelesa, ljude i žene na mjestu preminule dok ih se pokušavalo prevesti u bolnice već prenapučene ranjenicima; ne može zaboraviti rane i lokve krvi na nogostupima, urlike onih koji su zapomagali i pomoć koja je ponekad stizala kada se više ništa nije moglo učiniti da bi se spasio nečiji život. I poslije svega toga, kako se ne prisjetiti užasnih, sramotnih vijesti i laži koje su širili ubojice, a prema kojima su navodno ti isti bosanski muslimani sami sebe bombardirali, i ubijali se, kako bi na sebe privukli pažnju svijeta? Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušavali proširiti svim sredstvima: navesti nekoga da se sam ubije, gore je nego ubiti ga.

Intelektualci snose najveći dio odgovornosti za sve to što se dogodilo. Bilo bi dobro kada bi postojao kakav poseban sud za književnike i novinare, sud bolji i stroži od Collegi dei probiviri (Vijeća izabranih sudaca) i od sudova časti koji su djelovali u Jugoslaviji i u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, a pred koje su bili pozivani odgovarati književnici koji su svoje pero upotrijebili u službi fašista i njihovih teških zlodjela. Takav sud trebao bi moći osuditi pred javnošću sve one koji su odgovorni za ovu tragediju, upoznajući svijet s njihovim imenima: onoga tko je od početka poučavao i pripremio srpskoga "vožda"koji se danas nalazi pred Haškim sudom (a učitelji mu bijahu Dobrica Ćosić i njegove skutonoše), onoga koji je podržavao hrvatskoga "vrhovnika" i iskoristio svoje pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onoga tko je držao mikrofon pod bradom "guslara" i veličao njegove podvige dok je ovaj tukao po ljudima s jednoga na drugi kraj grada Sarajeva (i tu mislim na srpskoga romanopisca Momu Kapora bosanskoga podrijetla). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na zločin, prešućivali i zatajivali zločine, opravdavali teška zlodjela na najrazličitije načine i još uvijek ih pokušavaju opravdati: beogradskoga književnika Matiju Bećkovića, koji je bacio neizbrisivu sramotu na vlastitu nadarenost; srpsko-hercegovačkoga pjesnika Gojka Đogu i srbo-bosanca Rajka Nogu, s njihovim nacionalističkim misticizmom; hrvatsko-bosanskoga romanopisca i pjesnika Anđelka Vuletića, ađutanta na bojištu nekima od najgorih promicatelja mržnje kao što su pokojni Mate Boban, bivši Tuđmanov predsjednik takozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne, te Tute Naletilića, koji danas odgovara za strahovite ratne zločine; pjesnika Milu Pešordu, hrvato-bosanca, koji je i sam sijač mržnje. I popis tih gadova/nedostojnika mogao bi se nastaviti, dugačak je. A neki ljudi od pera među muslimanima, pripadnici dakle onoga naroda koji je više nego ijedan drugi u Bosni pretrpio nasilje i patnju, morali bi napokon progovoriti i pisati, osuđujući ih, o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci u Grabovici, Čelebićima, Bradini, Busovači i ni sam ne znam gdje još, zločinima ne uvijek počinjenima u legitimnoj obrani.

Nakon Drugoga svjetskog rata bilo je njemačkih pisaca koji su, ne bez osobnoga rizika, otvorili oči naciji trudeći se pokazati sunarodnjacima sve zločine koje su u njihovo ime počinili nacisti. I mi bismo morali, prije ili kasnije, slijediti taj primjer. Hrvati to još uvijek nisu učinili čak niti za jezovite ratne zločine koje su počinili ustaše za vrijeme drugoga svjetskog rata; to danas, umjesto nas, čine sinovi naših Židova, čiji su roditelji bili poklani u logorima rasijanim od Paga do Jasenovca. Premalo je onih koji se usuđuju pogledati se u zrcalu da se ne užasnu od svoje vlastite slike u odrazu. Književnici bježe od te nezahvalne zadaće, nacionalistički intelektualci ne žele smatrati vlastitu naciju onakvom kakva jest ili je bila, više vole ohrabrujuće i uvijek vječne mitove. Novim vođama, kao i njihovim prethodnicima, na srcu leži prije svega vlast. Pa čak i dok se živjelo u federalnoj zajednici, radije su se uvijek naglašavali i gotovo uvijek prijavljivali zločini koje su drugi protiv nas počinili, a skrivali naši. I sve dok ne sagledamo sami sebe, sve dok ne preispitamo svoju vlastitu savjest, neće se moći dogoditi niti pravo osvješćivanje niti istinsko pročišćenje.

Predrag Matvejević
Corriere della sera