Osim besadržajnih političkih fraza, nema razlike između Tadićevih i Vučićevih stavova

Pred nama je tumačenje hrvatskoga obrambenoga i oslobodilačkoga rata, koje opet ne polazi od postavke da je prouzročen agresijom velikosrpstva, nego se uvode ideološki razlozi, 'revizionizam i nacionalizam'. Boris TadićRevizionizmom se naziva nekomunističko razumijevanje povijesti koju su oblikovali komunisti, gradeći 'besklasno društvo' na ruševinama srpske monarhije, a nacionalizmom nazivaju napuštanje zajedničkoga puta 'naroda i narodnosti', kojim su ih vodili Karađorđevići, a kasnije, na jednoj dionici, Titovi ljudi. To je početni stav bivšega predsjednika Srbije, Borisa Tadića, koji je izložio u dugom razgovoru za Večernji list (11.9.2022). U pristupu njegovim različitim tvrdnjama bili smo otvoreni pretpostavci da u srbijanskoj politici ne participiraju samo 'velikosrpski' orijentirani ljudi, nego i oni koji sebe razumiju kao glas slobodoljubive, demokratske, suzdržane i razborite politike.

Govoreći o vremenu prijelaza iz komunističkoga totalitarizma u demokratsko društvo, bivši predsjednik Srbije, izjavljuje da je u Srbiji Miloševićeva politika 'lijevu stranu' učinila krhkom za "razliku od Hrvatske u kojoj se Komunistička partija transformirala u lijevu opciju koja nije bila nosilac ratne politike devedesetih i koja je uvijek imala dovoljno snažnu podršku u dubokim socijalnim slojevima." Čini nam se da možda i nije tako. Iskustvo pokazuje da se ni mnogi članovi Komunističke partije u Hrvatskoj nisu bili spremni pokoriti osvajačkoj sili. Da su to htjeli ne bi bili napustili ni zadnji zajednički komunistički kongres u Beogradu (1990). B. Tadić kaže da je nositeljica 'neratne politike' devedesetih u Hrvatskoj ('lijeva opcija') imala 'snažnu podršku u dubokim socijalnim slojevima'. Tvrdi da su uz ljevicu i 'duboki socijalni slojevi' bili za neratnu politiku devedesetih, kao odgovor na ratna nasilja.

Potraga za 'zajedničkom krivnjom'

U stvarnosti su i 'duboki' i 'plitki' socijalni slojevi u Hrvatskoj bili za neratnu politiku, jer niti su htjeli rat, niti su imali elementarne pretpostavke za bilo kakav rat (Teritorijalna obrana, kao oblik civilne zaštite, pod vlašću komunista, oteta je Hrvatima neposredno pred rat). Kakvu bi 'ratnu politiku' mogla voditi nenaoružana Hrvatska 1990./91., koja uz to nema nikakvih osvajačkih, ratnih ciljeva? Nasuprot tomu, kakvu bi neratnu politiku mogla voditi zemlja napadnuta KPHoružanom silom? 'Politiku' predaje i pokoravanja naoružanom osvajaču? Kako je Hrvatska u to vrijeme mogla voditi nekakvu ratnu politiku kad nije imala ni vojske, nego ju je tek pokušavala ustrojiti? A koliko su 'duboki' socijalni slojevi u Hrvatskoj bili uz jugoslavenski i komunistički eksperiment, koji se raspadao, pokazuje referendum iz 1991. i omjer glasova između onih koji su bili za samostalnu hrvatsku državu i onih koji su bili za Jugoslaviju (94,17% prema 5.38).

Pretpostavljamo da će i ljudi u Hrvatskoj, koji vode stranke nastale 'transformacijom' komunističke partije, (posebno iz SDP-a ili kako se već danas zovu sljednici) žurno odgovoriti Tadiću da je puna istina kako nisu bili nositelji 'ratne politike devedesetih', ali da su željeli maksimalno pridonositi obrani svoga naroda od agresije. Lako je uvidjeti da je uzaludna potraga za izvorima 'zajedničke krivnje', kako bi s tih pozicija krenuo dijalog, smirivanje i poboljšavanje odnosa. A to nije ni revizionizam ni nacionalizam. Osvajački i obrambeni rat nisu isto, niti će to ikad biti. B. Tadić ne misli tako. To će pokazati njegovo tumačenje pokušaja oružanoga osvajanja Ukrajine. U mnogim segmentima ukrajinske sudbine ponavljaju se hrvatska iskustva iz razdoblja 1991.-1995. Bivši srbijanski predsjednik tumači i aktualne prijepore s pozicija putinovskoga, agresivnoga svjetonazora. Posebnu pozornost usmjeruje na optuživanje hrvatskih pilota u Beogradu i Vučićevu provokaciju oko posjeta Jasenovcu.

Četnici prekršteni u izbjeglice

Već u naslovu razgovora s B. Tadićem, Večernji ističe ovaj njegov stav: 'Hrvatska je sama trebala procesuirati ratne zločine..." Počinju, dakle, s poukom o tomu što je Hrvatska 'trebala', neovisno o tomu što je Hrvatska u mnogim situacijama adekvatno postupala tamo gdje je trebala nastupati u progonu ratnih zločina. Apodiktička tvrdnja o tomu što je Hrvatska 'trebala' učiniti u jednom konkretnom slučaju ne zaslužuje ozbiljnu pozornost, jer prosuditelj ničim ne HRZpokazuje da zna što se doista dogodilo i što je Hrvatska učinila, a što nije učinila, nego samo nagađa i pretpostavlja. Ne spominje ni to što su o tom događaju uvidjela mjerodavna tijela međunarodnih organizacija.

Dovoljno je reći 'hrvatski optuženi piloti' pa mnogi zaključuju da znaju o čemu se radi, jer su čuli što sadrže srpske optužbe: hrvatski zrakoplovci napali izbjegličku kolonu. To je, kako se čini, dovoljno i bivšem predsjedniku Srbije. A što, ako uopće nije tako bilo? Postoje izvješća koja govore o raketiranju kolone 'vojske tzv. Republike Srpske Krajine, koja se povlačila iz Hrvatske'. Te kolone su nazvane 'izbjegličkim kolonama'. Jedan novinar u to vrijeme opisuje da poražena vojska nije nakon Oluje bila ni pobijena, ni zarobljena, niti su je k sebi uzeli vanzemaljci, nego se 'skrila među djecu i zakrčila ceste bježeći u Bosnu'. Četnici su 'prekršteni' u izbjeglice. "Upravo zato što nije riječ o izbjeglicama nego o vojsci koju Karadžićevi Srbi smatraju dezerterskom jer bježi iz Hrvatske skrivena među djecu", napala ih je srpska vojska. (M. Bašić, HT).

Marija Bašić je prevela tekst koji je Delo objavilo 8. kolovoza 1995. Evo jednoga isječka: "Danas prije podne (7.8.1995.) kod Bosanskog Petrovca zrakoplovi tzv. vojske Republike Srpske raketirali su kolonu tzv. vojske Republike Srpske Krajine koja se povlačila iz Hrvatske. Pukovnik Vlado Babić koji je vodio kolonu u kojoj je uz vojnike bilo i više od tisuću civila, rekao je da je dvadeset minuta prije napada zapovjednik vojnog zrakoplovstva tzv. vojske Republike Srpske Živomir Ninković, zapovjedio vojnicima da se skupa s civilima vrate na hrvatsko ozemlje jer će ih u suprotnom napasti zbog dezerterstva. Pukovnik Babić tvrdi da su srpski avioni upotrijebili kazetne bombe...".

Položaj etničkih zajednica

B. Tadić se priklanja onima koji bi sve preokrenuli i novu 'krivnju' pripisali Hrvatskoj. Tvrdi da "ne može biti krivnja srbijanskih vlasti što je proces pokrenut u Srbiji". Možda, samo što bi svakako prije trebalo vidjeti tko će sjesti na optuženičku klupu. Tadićevu načinu zaključivanja i pretenzijama na 'znanje' što je Hrvatska 'trebala' učiniti, dodatno Pupovacćemo približiti jedno, naoko jednostavno, pitanje novinara i odgovor bivšega predsjednika, koje dodatno ocrtava stanje na srbijanskoj političkoj sceni i silnice koje se samo čine među sobom suprotstavljene. Novinar: "Imaju li po vama Srbi u Hrvatskoj bolji ili lošiji položaj od Hrvata u Srbiji?" B. Tadić: "Mislim da su uvjeti života približno isti. Međutim, mogu razumjeti da se građani drugačije osjećaju u državi koja je uputila ispriku za zločine, nego u državi u kojoj se slavi i dan pogroma kao praznik." (Večernji, 11.9.2022).

Na pitanje o položaju etničkih zajednica u dvjema državama, B. Tadić odgovara novim teškim optužbama na račun Hrvatske. Kratko ćemo se zadržati na tom govoru o položaju Hrvata u Srbiji, o kojem govori kad spominje Srbe. Prije toga ćemo spomenuti dva-tri posebno važna pitanja: imaju li Hrvati u Srbiji kakav važni položaj u tamošnjoj vladi, je li koji Hrvat potpredsjednik srbijanske vlade; koliko je hrvatskih zastupnika u srbijanskom parlamentu i imaju li kakvu ulogu u skupštinskim odborima i drugim tijelima; kakav je odnos prema hrvatskom jeziku u Srbiji; kakav je odnos prema hrvatskoj baštini u Srbiji i izvan Srbije? Ima li u Srbiji svojatanja hrvatske kulture, književnosti i jezika? B. Tadić nije rekao da Srbi u Hrvatskoj imaju 4 zastupnika, 11 dožupana, 44 dogradonačelnika i donačelnika općina, potpredsjednicu Vlade, a u Srbiji Hrvati na toj razini nemaju nikoga. Srbija ih podupire s oko 150 tisuća eura godišnje, za sve programe, obrazovanje, kulturu, informiranje, službenu uporabu jezika i pisma, a toliko Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj dobije samo od Grada Zagreba. Kaže: 'uvjeti života približno isti'!

Klevete i krivotvorine

Hrvati su izračunali da se u Srbiji, na ime potpore, proporcionalno dobije jednu kunu, prema 37 kuna koliko za istu svrhu dobije Srbin u Hrvatskoj. Hrvati u Srbiji ističu da je nepodnošljiv "brutalni upliv države u identitetski prostor kojim se niječe pripadnost Bunjevaca hrvatskom narodu, zaprečavanje predstavnika vlasti u artikuliranju prava i Bunjevciinteresa pripadnika hrvatske zajednice Bunjevaca, koji su se izjasnili nehrvatima, ili se nisu izjasnili, ili su se izjasnili kao Jugoslaveni ili 'ostali', iako je od toga 'najveći potencijal Hrvata' koji se boje izjasniti Hrvatima, ima blizu 300 tisuća. Izvan toga korpusa Hrvata je 57 900. Novinar pita o položaju etničkih zajednica, a bivši predsjednik Srbije odgovara jezikom A. Vučića: hrvatska oslobodilačka operacija Oluja je 'pogrom'. Tadić: mogu razumjeti kako se Srbi osjećaju u državi koja 'slavi dan pogroma kao praznik'. Tako započinje odgovor o položaju etničke zajednice Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj.

Malo je vjerojatno da B.Tadić ne zna kako Oluja nije bila nikakav 'pogrom', nego oslobađanje hrvatskih okupiranih područja. U kolovozu 1995., nakon mnogih mirotvornih pokušaja i poziva pobunjenicima da napuste ratnu opciju, hrvatska je vlast odlučila osloboditi svoju zemlju. Prvi hrvatski predsjednik je ujutro, na dan početka Oluje pozvao Srbe u Hrvatskoj da ne napuštaju svoj dom, jer im jamči sigurnost, ali srpski su vođe u mnogim prilikama do tada ponavljali da će svi Srbi živjeti u jednoj državi, odnosno da ni u kom slučaju ne žele živjeti u hrvatskoj državi. Mile Martić, vođa odmetnika u Kninu, 4. kolovoza 1995. potpisao je zapovijed o evakuaciji Srba iz tzv. SAO Krajine. Ni Beograd ni Karadžić u BiH nisu odobravali tu zapovijed. Vjerojatno će se rasvijetliti i kako su 7.8.1995. oko Bosanskoga Petrovca dočekali 'dezertere'.

Takav odnos prema Oluji omogućuje bolje razumjeti i Tadićev stav o Vučićevu 'privatnom' posjetu Jasenovcu. U svom prikazu te teme, bivši predsjednik najprije pokazuje da zna što propisuju pravila i kakva je diplomatska praksa. Nakon toga govori o hrvatskoj 'krivnji'. U jednom od mnogih isticanja uz tekst intervjua u Večernjem listu, stoji ovaj navod: "Vučić je pokušajem dolaska u Jasenovac želio izvesti kvazipatriotsku predstavu, a uspjeh te predstave omogućila mu je hrvatska strana." Čime mu je 'hrvatska strana' to omogućila: upućivanjem da do posjeta može doći uz poštivanje pisanih i nepisanih pravila i prakse, što je sve Vučiću poznato, ili će se posjet odgoditi i realizirati kad se stvore uvjeti za to?

Vučićev put u Jasenovac

Kako je Hrvatska mogla zaustaviti 'kvazipatriotsku predstavu', koju izvodi predsjednik strane države, pokušavajući kršiti međunarodne protokole i praksu? Sudjelovanjem u tomu? Je li trebala dopustiti da Pupovac uzme Vučića pod Jasenovacruku i uvede ga u Hrvatsku, a hrvatske će se službe praviti da ne vide što se događa? Ili je Hrvatska trebala postupiti onako kako je postupila? B. Tadić zaključuje da je Hrvatska svojim odbijanjem Vučićeve 'prakse' poslala poruku "ne samo Aleksandru Vučiću već predsjedniku Srbije, odnosno cijeloj Srbiji." Mudar zaključak. Trebao je još dodati da će Hrvatska, vrlo vjerojatno, i ubuduće tako postupati.

Možda više svjetla na sve spomenute prijepore baca stav bivšega srbijanskoga predsjednika o ratu u Ukrajini. Držimo se temeljnih načela međunarodnih odnosa i uvjerenja od kojih polaze i države Europske Unije, Ujedinjenoga Kraljevstva, SAD i mnoge druge države da Rusija nije smjela kršiti bitne postulate odnosa među narodima i državama, i oružanom silom napasti Ukrajinu. Srbija, nasuprot tomu, ne prihvaća razloge za sankcioniranje ruskoga postupanja. Srbija je stala na stranu Rusije u ratu protiv Ukrajine. Sve to dovodi u vezu sa svojim odnosima s Kosovom. B. Tadić 'ne zna', naravno, ni zbog koje je srpske politike prema Kosovu NATO 1999. napao Srbiju, pa tvrdi da on kao predsjednik Srbije nije htio prijeći linije koje se "prije svega odnose na to da ne izgubimo u miru ono što nije izgubljeno u ratu". Koji je to rat, tko je započeo taj rat i zašto?

Put prema neovisnosti

U ratu su, krajem devedesetih prošloga stoljeća, na Kosovu ginuli i Srbi i Albanci, s tim što su Srbi ekstremnim nasiljem pokušavali stotine tisuća Albanaca protjerati s Kosova. Koju godinu prije toga istjerivali su Hrvate iz okupiranih hrvatskih područja. Tek tada se umiješao NATO. B. Tadić tomu dodaje da su "olakim priznavanjem Kosova pridonijeli i secesiji Ukrajine i ovom krvavom ratu. U tom smislu kada kažete da je neovisnost Kosova realnost, imajte Kosovo Srbijau vidu i realnost Ukrajine danas". Prevedeno na jednostavniji jezik: neovisnost Kosova jest realnost, ali realnost je bila i neovisnost Ukrajine. I Hrvatska je 1990./91. krenula prema neovisnosti. Tako govore osvajačke politike. Bivši predsjednik Srbije samo dopunjuje svoje 'ljevičarske' stavove o Srbiji u suvremenom svijetu. Osim besadržajnih političkih fraza, ne vidimo razlike između njegovih i Vučićevih stavova.

Vučićevo Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije u svome priopćenju navodi kako je Srbija jedina zemlja u Europi koja nije uvela sankcije Rusiji i "nije postala dio antiruske histerije". Ministar unutarnjih poslova Srbije tvrdi da je Lavrov iskreni prijatelj Srbije i srpskog naroda te je izrazio zahvalnost Rusiji zbog dosljednog poštovanja suvereniteta i integriteta Srbije i nepriznavanja nezavisnosti Kosova. Lavrov je poručio da će Rusija nastaviti pružati podršku Srbiji u očuvanju teritorijalne cjelovitosti. (Index, 22.8.2022.)

Odmah nakon objave razgovora s B. Tadićem u Večernjem listu, pojavila se 'vijest' koja je trebala pokazati kako taj lik nije ono što se čini da jest, jer, eto, i četničke organizacije u Srbiji izražavaju osudu njegovih 'nesrpskih' izjava u Večernjaku. Sve su to tek pokušaji prikrivanja velikosrpske propagande koja i danas nastoji, na svaki mogući način, svoje neistine i obmane pretvoriti u 'povijesnu istinu'. Za njih je prihvatljiv samo onaj stav koji ne problematizira parolu: 'svi Srbi u jednoj državi'.

Poziv na klečanje Hrvata

Hrvatska nije 'kleknula', zapadnu granicu koju su davno zamislili, nisu ostvarili, ali nastojanja oko toga im ne manjka. Čeka se nova parola: Hrvatsku (kao i Ukrajinu) ponovno bi pokušavali 'denacificirati' ('deustašizirati'). Boris Tadić tvrdi da "Hrvatska nikad nije prošla 'brantovsku' fazu nakon Drugoga svjetskog rata". Ovako je to formulirao:"Način na koji Brandt klečisu se Willy Brandt i Njemačka ponijeli prema zločinima nacizma model je za najviši patriotski čin Hrvatske i oslobađanja njezinih građana od prošlosti ustaških zločina." I ta tvrdnja zaslužuje nešto više pozornosti. Koliko se zna, socijaldemokrat Brandt je ratno vrijeme od 1940.-1945. proveo u skandinavskim zemljama, a ne u Njemačkoj. Ljudi slične političke orijentacije iz Hrvatske nisu odlazili, nego su ratovali zajedno s Titovim komunistima, protiv nacističkih i fašističkih okupatora i kraj rata dočekali na pobjedničkoj strani.

Na strani poraženih bili su i ustaški kvislinzi. Nemamo informacija o tomu jesu li Hebrang, Bakarić ili Tuđman, hrvatski partizani i komunisti klečali, u znak oslobađanja hrvatskih građana 'od prošlosti ustaških zločina', ali znamo da su predvodili hrvatsku gerilu u ratu protiv nacional-socijalista, fašista, ustaša, a sukobljavali su se i s četnicima u NDH, a ne u Srbiji. Ratovali su, a ne 'klečali'. 'Najviši patriotski čin Hrvatske' iskazivali su, dakle, njezini ljudi već u ratu protiv nacional-socijalizma i fašizma. On je svakako bio moćniji iskaz patriotizma od klečanja u miru, kome ni u kom slučaju ne želimo umanjiti važnost. U ratu su i Tuđmanovi suborci pokazali svoj stav i prema nacifašizmu i prema njihovim kvinsliškim partnerima. Nakon rata je nekomunistička i nepartizanska Hrvatska, bila kriva ili nedužna, natjerana na 'klečanje'. Pretrpjela je i mnoge krvave osvetničke pohode ljudi poput Sime Dubajića, nakon što su ustaše u ratu već svladani i nakon što su položili oružje.

Hrvatske 'krivnje'

Tvrdilo se da su Tito i njegovi ratnici, u krilu pobjednika nad nacional-socijalističkim i fašističkim okupatorima, sprali ljagu s lica hrvatskoga naroda i ostalih 'jugoslavenskih' naroda koji su bili od 1941. do 1944. pod patronatom osovinskih vlasti. Bivši bi predsjednik Srbije sigurno mogao nešto reći i o klečanju zbog vukovarskih zločina, zločina mladićevaca u Škabrnji, Srebrenici... i mnogih drugi koji su izvan Srbije, ratovali za 'veliku' Srbiju, kao što su i nacifašisti ratovali izvan Njemačke i Italije. Nisu Hrvati krivi za zločine ustaša u Drugom svjetskom ratu, nego je odgovoran režim, koji je pobijeđen, kažnjen i uništen. Taj režim nisu Hrvati ni izabrali, nego im je nametnut. Suprotstavljali su mu se kao dio anti-nacional-socijalističke koalicije. Ni za zlodjela komunističkoga totalitarizma nisu krivi građani, nego komunistički režim. Ni za zločine četnika nisu odgovorni svi Srbi nego izvršitelji i oni koji su ih usmjeravali. Pozivu B. Tadića Hrvatima na brandtovski akt klečanja za žrtve Drugoga svjetskoga rata, prethodio je teror još jednoga totalitarizma (komunističkoga) i mnoge žrtve, a nakon nekoliko desetljeća komunizma, i velikosrpska agresija na Hrvatsku. Ali, on se toga svega ne sjeća ili se bar pravi da sve to ne postoji. Ostao je pri lijevoj dijagnozi: sve je to govor revizionizma i nacionalizma.

Ivan Bekavac

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 4-12-2022, 00:04:00

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.