Stalnom okrivljavanju Hrvata za ustaštvo ne vidi se kraja

Stalni pokušaji tzv. 'deustašizacije' Hrvatske nisu pokušaji oslobađanja od povijesnih hipoteka, nego novi oblici omatanja konopa oko hrvatskoga vrata. Ta je, naoko, neograničena i nezaustavljiva potraga za ostatcima ustaštva samo jedan od vidljivih, vanjskih načina iskazivanja nepovjerenja u demokratsku Hrvatsku i potkopavanje njezine budućnosti. Ljudi koji predstavljaju Srpsko narodno vijeće u Zagrebu zapisuju u svom biltenu (Bulletinu) godine 2022, da "pitanje odnosa prema Srbima i dalje ostaje jedno od ključnih političkih pitanja u Hrvatskoj koje daleko nadmašuje udio građana srpske nacionalnosti u općoj populaciji." (Bulletin, 2022. str. 9). Ne ćemo SNVispitivati po kojoj bi logici to moglo biti 'jedno od ključnih političkih pitanja u Hrvatskoj', ali ne treba mimoići problem koji u Bulletinu formuliraju kao 'pitanje odnosa prema Srbima' u Hrvatskoj, pokušavajući ga prikazati bez ikakve relacije prema svojoj nužnoj sastavnici: pitanju odnosa srpske etničke manjine prema hrvatskoj državi.

Samo se iz sagledane obostrane relacije može oblikovati objektivan iskaz. Ipak, bez sagledavanja i toga drugoga aspekta položaja Srba u Hrvatskoj, na zaglavljima stranica biltena SNV-a ispisivan je odgovor na potencijalno pitanje: 'historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2021.'. Opisuju li te tri riječi: revizionizam, mržnja i nasilje, status srpske etničke zajednice u Hrvatskoj godine 2021.? Kako bi te riječi funkcionirale u blizini izjave jednoga prečanskoga Srbina nakon iskustava hrvatskih 'odmetnutih krajeva' 1991.: "Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dopustio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi." (Milan Babić, jedan od kninskih pobunjeničkih vođa, pred Tribunalom u Haagu, Vl.31.8.2019.).

Bullletin napušta povijesni slijed u realnom vremenu i skreće prema onoj riznici iz koje može uzimati po volji. Takvo ih preskakanje odmah iz 2021. vodi u 1941. i otvara svijet 'animoziteta prema Srbima u Hrvatskoj', korištenja 'toksičnih riječi' i 'mrzilačkom diskursu', što sve povezuju s posljedicama ratnih zbivanja i ustaške vlasti od 1941. do 1945., bez onoga što se u međuvremenu događalo, unutar povijesnoga kontinuiteta. Od tada do 1995., od pobjede nad nacifašizmom do Oluje, ne vide nikakvih drugih izvora napetostima u odnosima s većinskim narodom, a posebno ne vide bilo kakvu odgovornost vlastite etničke zajednice u svemu tomu. Optužbe za 'ustašizaciju' Hrvatske impliciraju posebno nisku razinu 'kolektivne' pameti cijeloga većinskoga naroda. Zašto bi Hrvati slavili poraz umjesto pobjede, zašto bi slavili totalitarizam umjesto demokracije, zašto bi odustajali od svoje demokratske volje u stvaranju i uređivanju države u korist nametnutih propalih režima i osvajača s bilo koje strane dolazili?

Oslobađanje porobljene braće

Na ruku im ide to što dio političke javnosti i medija u Hrvatskoj uzima nespornim da je hrvatska 'inficiranost' ustaškom krivnjom kolektivna, neuklonjiva i nadvremenska, pa Hrvate, kao narod, i danas pokušavaju pritiskati 'odgovornošću' za zlodjela jednoga režima prije više od 70 godina. Svi kriteriji koje je pobjednička koalicija nakon 1945. primjenjivala prema poraženim osovinskim silama i njihovim satelitima, obvezivali su i obvezuju i našu zemlju. Nedić i HitlerRepublika Hrvatska je i u svom Ustavu izrazila potpunu pripadnost vrijednostima demokratskih saveznika u borbi protiv fašizma i nacizma. Države EU-a su toj osovini zla dopisale i komunizam.

Očigledno je da SNV istodobno ne pretražuje utjecaje na to 'ključno političko pitanje' ni srpske, četničke i nedićevske veze s nacizmom i fašizmom, ni njihovu rehabilitaciju u Srbiji, a ne zanima ih ni antisemitizam patrijarha N. Velimirovića, pa ni nedopustive riječi o Hrvatima i Židovima koje je izrekao čovjek spomenut u Bullentinu, samo zbog toga što ga je netko nazvao 'Čedom' (četnikom). (Nazvati nekoga četnikom, zapravo je pohvala u aktualnoj srbijanskoj politici, s obzirom na njihov sadašnji status antifašista u Srbiji). Slobodna hrvatska država nema nikakav razlog tolerirati bilo kakvu totalitarnu ostavštinu, ni ustašku, ni komunističku.

I pored toga, stalnom okrivljavanju Hrvata za ustaštvo ne vidi se kraja. Da bi se bolje razumjeli smjerovi i korijeni srpske politike, bilo bi korisno pratiti taj proces između dviju vremenski udaljenih točaka: između proklamacije o potrebi "oslobađanja porobljene srpske braće u Austro-Ugarskoj", kako su Srbi svoje međunarodne ciljeve formulirali prije više od stotinu godina (uz razumijevanje ruskoga carskog dvora) i Memoranduma SANU iz 1986. (Putin i Vučić su došli kasnije). S tim je svakako povezano i današnje naglašeno naoružavanje Srbije.

Kolektivizacija krivnje

Osvajački su se motivi iskazivali stalnim optuživanjem Hrvata, kao većinskoga naroda u Hrvatskoj, za neraspoloženje prema Prečanskim Srbima. Kao spas su izabrali pomicanje srpske granice na zapad, onako kako danas Putin pokušava premjestiti granice Ruske Federacije. Okupaciju dijelova Hrvatske, koju su pokušali izvesti ljudi S. Miloševića, 1991. htjeli su prikazivati kao pomoć Prečanima. Uz ta potencijalno nova razgraničavanja, za koja su ratovali, otkrivali su i stratešku važnost mogućega izlaska na 'toplo more'. Spomenuto povijesno svjetlo, ponekad jače, a ponekad slabije, već dugo osvjetljuje zbivanja na jugoistoku Europe i, posebno, odnose Hrvata i Srba, a Jna Vukovarprikazuje, zapravo, čemu služi lažna tvrdnja, da, navodno, Hrvati i danas 2022. radije slave poraženi ustaški, kvislinški režim, nego svoju slobodnu, demokratsku državu.

Nedopustivu 'kolektivizaciju krivnje', Srpsko narodno vijeće opaža samo u odnosu na svoju etničku zajednicu u Hrvatskoj. Skupljaju fotografije, zapisuju uzvike i grafite, obilaze sela i gradove, velike zgrade i spremišta za otpadke, kako bi 'svijetu' svjedočili o stalnim ugrozama života među Hrvatima. Ne treba ni podsjećati na tijesnu povezanost te razgranate djelatnosti, koja pripravlja svoju novu promidžbenu 'građu' za suočavanje s uzrocima hrvatskoga oslobodilačkoga rata 1991.-1995. Umjesto preuzimanja odgovornosti za taj osvajački rat, Srbi pokreću debatu o Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.) i logorima u NDH, ustancima, Sutjesci i slavi ondašnjih pobjednika i novodobnim ugrozama: grafitima i uzvicima.

O oblicima 'proizvodnje krivnje' Hrvata uoči zadnjega rata (1991.-1995.) uvodno bi ponešto mogao reći i nedavni medijski prikaz razloga postrojavanja grupica hrvatskih ljudi 1991. obučenih u crne odore. Te su odore i prigodno znakovlje trebali 'dokazivati' da ustaštvo preuzima vlast u Hrvatskoj. Prema tom prikazu nisu Srbi podupirali ta postrojavanja, nego su agenti jedne moćne sile našli ljude i dali im novac (spominju se iznosi od 10.000 eura) kako bi postrojili 'ustaše'. Ta su postrojavanja trebala diskreditirati F. Tuđmana i spašavati Jugoslaviju. (D. Bekić, Slobodna Dalmacija, 19.4.2022). Danas je, recimo, u Zagrebu lako uočiti da su vrlo često neki znakovi i slova ispisani i iscrtani po zidovima zgrada i na drugim mjestima za kojima traga SNV, djelo ruku koje jedva znaju pisati, pa je zbog toga vjerojatno i cijena 'djela' znatno ispod prije plaćanih 'honorara', pri 'postrojavanjima'. Uočljiva je i velika 'stilska' sličnost u pisanju pojedinih slova ili znakova.

Ljudi u crnom

O konstantnim nastupima po Zagrebu nekoliko ljudi u crnoj odjeći s ustaškim insignijama, koji se spominju i u biltenu, moglo bi se reći koju riječ u nekom drugom kontekstu. (U biltenu SNV-a spominju jednoga čovjeka koji je i "ove godine nekoliko puta organizirao 'prosvjede' ispred sjedišta Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu. Na njima se tradicionalno pojavljuje svega nekoliko članova minorne ekstremno desničarske strančice, ali pritom redovito vrijeđaju Vukovari prijete zaposlenicima, aktivistima i pripadnicima srpske zajednice koji dolaze u SNV u centru Zagreba. (Bulletin, str. 18)

I slabije upućeni u postustaške prilike 1945. znali su kakve bi efekte na hrvatsku političku scenu mogla imati optužba za bilo kakvo koketiranje s ustaštvom. Za dodatno objašnjenje te namjere moglo bi se spomenuti da ni u ovo naše vrijeme, Putin nije tek tako izabrao optužbu Ukrajine za pronacističku državnu politiku. Najprije optužba za 'nacifikaciju', a onda topovi, tenkovi i ratni zrakoplovi za 'denacifikaciju'. Tako je pao i Vukovar. Međutim, ovaj je put svijet prozreo tu laž i stao na stranu napadnute Ukrajine. Hrvati su prošli drukčije. Ukrajinci su odlučili braniti svoju zemlju, kao što su i Hrvati odlučili oprijeti se agresiji 1991. Samo što je onda ideja nacije i obrane u očima 'modernoga' svijeta izgledala drukčije nego danas. Hrvatska nije imala adekvatnu potporu liberalnoga svijeta, a tu su suzdržanost protivnici tumačili kao otvorena vrata protuhrvatskoj promidžbi i drukčijem tretiranju neutemeljenih optužbi za ustaštvo.

Priželjkujemo da se svaki neprimjereni grafit, ili ispisana uvrjedljiva poruka u javnom prostoru, odmah izbriše, da se izbrišu i milijuni drugih škrabotina, koje nagrđuju svijet. Pitati zagrebačkoga gradonačelnika što se radi s tim u vezi. Ulice i trgovi su išarani, zaprljani, iznakaženi. Srpsko narodno vijeće za to optužuje 'desničarske' Hrvate. Nije nikakvo opravdanje da toga smeća ima po cijelom svijetu, a nije ni krivnja za takvo stanje tek od jučer.

Prosrpska usmjerenja

U nekom su vrlo malom postotku, u odnosu na ukupnu količinu 'dekoriranih' površina, pa i neprimjerenih grafita i riječi upućene Srbima, što ih ne čini podnošljivim, ali optužba koju iz toga iz izvlači SNV svakako je usmjerena na krivu adresu, kad cilja na Hrvate i hrvatsku državu. Ne treba preskočiti činjenicu da osnovni stav aktualne hrvatske vlasti, u kuharićkojoj participiraju predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj, nije protusrpski nego baš suprotno, a i glavni mediji, uključujući i one u državnom vlasništvu, naglašeno su bili prosrpski usmjereni. Hrvatska ima dugu tradiciju kvalitetnoga suživota s različitim narodima u zajedničkim državama i s nacionalnim manjinama na svom području.

Crkva u Hrvata, kao važni moralni orijentir, od Stepinca do Kuharića izražavala je vrlo razgovjetan stav protiv svake diskriminacije i osvetništa među ljudima. Za najtežih progona hrvatskoga stanovništva i rušenja njihovih kuća i svetinja, kardinal Kuharić u svojoj propovijedi u Petrinji, 10. kolovoza 1991., govori: »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njega! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!«

Kad bi Hrvati bili krivi za to za što ih optužuju, trebalo bi zaključiti da vlast komunista (1945.-1990.), i pored sveobuhvatnih nastojanja, nije uspjela ukloniti 'moć' ustaštva, a nije je, kako optužitelji govore, uklonila ni samostalna hrvatska država. Stvarnost od 1945. ipak pokazuje da bi takav zaključak bio posve neutemeljen na činjenicama, jer komunistička vlast nije desetljećima ni imala važnije zadaće od uklanjanja i najmanjega traga ustaštva, od poslijeratnih ubojstava bez suđenja, do progona i ubojstava po svijetu i kod kuće. Uz to, da je itko u međunarodnoj zajednici vidio ikakva znaka kolebanja hrvatske demokratske vlasti u izboru između totalitarizma i kvislinga, s jedne strane i volje naroda i demokracije s druge, nakon raspada Jugoslavije, hrvatska ne bi dobila međunarodno priznanje.

Antifašizam

Između 'toksičnih' riječi i poraza osovinskih režima 1945. autori ne vide desetljeća vladavine totalitarnoga komunizma, ne vide balvan 'revolucije', 'srpske' krajine, agresiju, smrti i razaranja, protjerivanje nesrpskoga stanovništva s okupiranih područja, ne vide napad raketama na Zagreb, ne vide Oluju i oslobađanje Republike Hrvatske, članice UN-a od 1992. Zbog toga i pišu to što pišu, kako bi prikrili drukčiju stvarnost. Ali optužbe o kojima govorimo Dubrovnik ratispisivane su i dok je vlast bila u rukama komunista, protu-ustaška, primjerice, u Memorandumu SANU, nastalom 1986: "izuzimajući postojanje NDH Srbi u Hrvatskoj, nikad u prošlosti nisu bili tako ugroženi kao danas." To je, dakle, napisano u vrijeme 'bratstva i jedinstva' u krilu jugoslavenske države. Što bi to moglo značiti? Što bi mogla značiti tvrdnja da su Srbi u Hrvatskoj bili ugroženi i dok su živjeli u Jugoslaviji, 'kao nikad u prošlosti' izuzimajući ustaško vrijeme? Je li to bilo stvarno, realno stanje, ili samo promidžbena konstrukcija koja ima druge svrhe? Kao i danas.

Netko je u 'novi' traktat optuživanja stavio i ovo: "Posebni oblik 'rata za prošlost' predstavlja i nastavak kampanje uništavanja antifašističkih spomenika u Hrvatskoj." (Bulletin, str. 38). I onda slijedi nabrajanje gdje su sve takvi spomenici oštećeni. Očito je polazna pretpostavka Bulletina da su oštećeni 'antifašistički spomenici' u Hrvatskoj znak otpora prema Srbima, jer oni uglavnom sebi pripisuju antifašističku borbu Hrvatskoj. (O uništavanju i spomenika i gradova pisao je 22. studenoga 1991. i New York Times: "Uz Guernicu, Coventry, Staljingrad i Dresden svijet može sada dodati Vukovar i Dubrovnik."). Znaju li ljudi koji sastavljaju Bulletin gdje je Vukovar i Dubrovnik i zašto ih NYT spominje? Gdje su srpski antifašisti?

Ustanak u Srbu

Srbi u Hrvatskoj su ustrajavali na postavci da su antifašistički otpor u našoj zemlji započeli baš oni i to, kako su tvrdili u Srbu, 27. srpnja 1941. A kako svaku svoju tvrdnju o zaslugama i pripadanju pravoj strani, uzimaju povijesnom činjenicom u koju se ne smije sumnjati, ako se ne želi dobiti atribut revizionizma, kontrarevolucije, antisrpstva i borbe srbprotiv bratstva i jedinstva, pa se tako i pucnjava u Srbu, spomenutoga datuma, slavila pod vlašću komunista kao dan početka antifašističke borbe. Ali i tu je tvrdnju trebalo staviti na kartu običnih izmišljotina, ili kako to danas zovu Pupovčevi sljedbenici na kartu povijesnoga revizionizma'.

Spomenutu izmišljotinu nije, konačno, opovrgavao neki od hrvatskih zadrtih 'revizionista', nego netko drugi, osvjedočeni 'jugoslaven', pozivajući se na pouzdane srpske izvore: "I naravno da je u toj jednostranosti pređena granica: činjenica da je 27. srpanj 1941. u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini proglašen danom antifašističkog ustanka, osim što je bila zasnovana na tendencioznoj interpretaciji događaja, nikome nije mogla donijeti sreću... Ali i to potvrđuje nešto što Polovina, pa čak i Đoko Jovanić, ne skrivaju u svojim memoarima: ustanak od 27. srpnja 1941., na obje obale Une, nije bio ni komunistički, ni partizanski. S tom se činjenicom, međutim, u nas nije moglo živjeti, disati ni misliti, pa je bilo nužno proizvesti neku drugu činjenicu." (M. Jergović).

Ali i u tom vremenu četnici (danas 'antifašisti') su se u Hrvatskoj znali družiti s talijanskim fašistima, koji su okupirali dio naše zemlje, pa su u ratne pohode odlazili i u krajeve nenastanjene Srbima kako bi ubijali civilno stanovništvo i palili njihove domove. U Srednjim Poljicima nikad nije bilo ni srpskih sela, ni ustaša, ni bilo koje vojske, a ipak su ljudi Mane Rokvića tamo došli iz stotinjak ili više kilometara udaljenoga Knina koncem rujna 1942. u 'teretnim samovozima' talijanske vojske. Četnici su u zaleđu Omiša, zaklali i izmasakrirali 79 seljana, civila, od najmlađih do starice od 87 godina. Sela su zapalili, a onda, na povratku u Knin, u Dugopolju ponovno ubili više od 30 civila.

Predrasude i retorika

Antifašizam eseneovci (snv-ovci) uzimaju svojom baštinom u Hrvatskoj, ne spominjući da je to baština i većinskoga naroda i, naravno, ostalih etničkih zajednica. "U javnom diskursu dominiraju predrasude i retorika usmjereni protiv manjina, ponajprije Srba i Roma, a oni su, kao i židovi (ž, u izvorniku pisano malim slovom, op. ib), predmet Draža Mihalilovićpovijesnog revizionizma." (Bulletin, str. 60). Najprije imamo tvrdnju da u 'javnom prostoru' postoje predrasude prema Srbima, Židovima i Romima, a onda i upućivanje na 'povijesni revizionizam' ("animozitet prema Srbima u hrvatskom javnom prostoru nerazdvojan (je) od simpatija prema silama Osovine iz Drugog svjetskog rata." (Bulletin, str. 34). Nerazumljivo je to uspoređivanje i govor o nekakvim simpatijama prema 'silama Osovine'. Prema komu? Hitleru, Mussoliniju, Japancima, fašistima, nacistima?

U Bulletinu Srpskoga narodnoga vijeća čitamo ozbiljni prigovor zbog 'difamacijskog govora' o Bojanu Ivoševiću koji je u javnom prostoru nazvan Čedom. "Radi se o kratici imena Čedomir, koje se češće povezuje sa Srbima, ali je ranih 1990-ih korišteno kao sinonim za “četnik”, odnosno kao uvredljiv naziv za Srbe. Iako je djelomično srpskog porijekla Ivošević se ne deklarira kao Srbin. (Bulletin, str. 39, 23). (Uvrjedljiv!? Ponavljamo: četnici su 'antifašisti', oni su rehabilitirani, po Beogradu su, jedna uz drugu, Titove i Dražine slike.)

Dakle, spomenuti je Čedo, o Hrvatima i Židovima iznio vrlo, vrlo neprimjerene riječi pišući da je "prosječni Židov umišljeni nacist", a "prosječni Hrvat seljačina i ustaša". B. Ivošević (nazvan kako je već nazvan) se obraća jednom Židovu (Robert Brandl ): "Za vas su Romi gospoda, a Kurdi božji narod s obzirom na karakter i borbu koju vode. Evo radi ovoga ljudi imaju negativne emocije prema židovima iako i osobno poznajem poštenih i dobrih židova, ali baš radi ovoga, kao šta je prosječni Hrvat seljačina i ustaša, tako je prosječni Židov umišljeni nacist. Šta više ovakvih komentara doživim potpuno mi je jasno zašto se Hitler okomia baš na Židove, slično sa sličnim ne može ništa… nova”. (Slobodna Dalmacija, 21.5.2021.)

Javni mediji

Bulletin takve ružne uvrjede ne bilježi, ni kad ih 'Čedo' govori. Refleksija govora mržnje protiv Hrvata i hrvatske države na incidente o kojima pišu, nije našao put do stranica biltena SNV-a. Na pitanje Globusova novinara (2009.), 'bi li Split bio dio Srbije', srpski akademik Mihajlo Marković odgovara da je Split srpski grad u kome žive Srbi katolici. Što je ta izjava u odnosu na onu da je netko 'čedo'. Ta tvrdnja iznesena u javni prostor, 'ponešto' nadmašuje važnost neprimjerenih crteža, psovki i grafita. Ne govorimo o njihovu zapisivanju u Bulletinu, nego o relaciji između važnosti i smisla kolektivnoga optuživanja poduprtoga prikazima o huliganskom teroru i javnom, medijskom govoru, njegovu sadržaju i utjecaju na zajednicu i njezin ukupni život.

Nakon pucnjave na Markovu trgu u Zagrebu, u listopadu 2020., ovdašnje dnevne novine na nekoliko stranica objavljuju razgovor s čovjekom koji iznosi da u hrvatskim državnim institucijama, koje okružuju taj trg (Vlada RH, Vrhovni sud, SanuSabor) djeluju: glupi i nesposobni, zli i nepošteni, ljudski šljam koje je vodio mitoman i hohštapler, slijedeći zamisao koja je bila retardirana i nakaradna. Bilo kakvu opservaciju o takvom, izazivačkom, poticateljskom javnom govoru mržnje i njegovu utjecaju na svakovrsni ulični govor, crteže, grafite, psovke, ne nalazimo na stranicama Bulletina. Govorimo o medijskom prostoru i dostupnosti takvih poruka ne da bismo umanjili osjećaj ljudi povrijeđenih uličnim grafitima, nego da bismo stavili u relaciju procese koji utječu na unutarhrvatske političke procese. Zabilježit će grafit u nekom slavonskom selu, razorenom srpskim granatama 1991., ali će im promaknuti petokolonaški govor mržnje njihovih drugova u javnom, medijskom prostoru usmjeren protiv Republike Hrvatske, Hrvata i hrvatstva. Nije to lako razumjeti jer su i 'skrbnici' državljani upravo te iste klevetane i vrijeđane države.

'Toksične riječi' Slobodana Miloševića i Memoranduma SANU kao da je, za pisce Bulletina, potpuno progutao povijesni mrak. Kao da ne mogu vidjeti krvavi trag za ljudima i institucijama koje su 1991. lažima vodile narod u rat. Hoće li se ta bol liječiti biltenima, je li bitni uzrok nevoljama u onome što nabrajaju esenovci, ili je bolje priznati agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo i prihvatiti krivnju? Ponavljamo, povijest prošloga stoljeća pokazuje da to nisu incidenti nego dio dugotrajnoga procesa. "Taj slučaj (ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu, 1991., op. ib) je tijekom godina postao poznat zbog načina na koji je zločin počinjen, činjenice da je hladnokrvno likvidirana dvanaestogodišnja djevojčica, da se radilo o relativno poznatoj i uglednoj obitelji koja je ubijena zbog svoje nacionalnosti, u središtu Zagreba te da su počinitelji naposljetku nagrađeni, a ne kažnjeni. (Bulletin, 33).

Uzroci

U biltenu se ponavlja kako je to bilo ubojstvo zbog nacionalne pripadnosti obitelji iako je piscima poznato javno svjedočenje glavnoga istražitelja toga ubojstva: "Kao šef ekipe za očevid i kao Srbin, svima koji kažu da je to bio politički zločin u lice mogu reći da lažu i da je to bio zločin iz koristoljublja." (Branko Lazarević). Što skriva taj zecbiltenski jezik, što skrivaju vrhovi stranica Bulletina na kojima se, uz redni broj stranice, na svakoj ponavlja: "historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima 2021."?

Možda bi se, ipak, puno toga moglo bolje razumjeti iz sažetoga prikaza jedne novinarke o prilikama na jugoistoku Europe koncem prošloga stoljeća: "Riječ je o nastavku fašističkog projekta 'velika Srbija', iza kojeg je ostalo gotovo 150 tisuća mrtvih, milijuni raseljenih lica, razoreni Vukovar i Dubrovnik, 44 mjeseca opsade Sarajeva, genocid u Srebrenici, aparthejd nad kosovskim Albancima, masovne grobnice albanskih civila u okolini Beograda… Dojučerašnji potrčko Vojislava Šešelja, koji je devedesetih sa Židovskog groblja pucao na opkoljeno Sarajevo, koji je 1995. Bošnjacima poručivao 'stotinu muslimana za jednog Srbina' i koji je 2007. preko table s natpisom Bulevar Zorana Đinđića lijepio ime ratnog zločinca Ratka Mladića, danas pokušava ostvariti svoje mladalačke snove i proširiti granicu 'Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica'." (T. Nikčević, Index, 2021.). Danas, navodni čuvari Srba u Hrvatskoj, obilaze ulice gradova i sela, dječja igrališta i sportska borilišta u potrazi za grafitima, psovkama, neprimjerenim simbolima i porukama, kako bi učvršćivali priču o ugrozi 'porobljene braće'.

Ivan Bekavac

 

 

 

 

 

 

Ned, 29-05-2022, 03:40:39

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.