Poskrëbyšev i Žimerin

U jeku jugoslavensko-sovjetske informbirovske krize 1948. god. sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin je pred ministrom elektrana i elektroindustrije Dmitrijem Georgievičem Žimerinom i tajnikom svojega kabineta Aleksandrom Nikolaevičem Poskrëbyševom, dvojicom svojih bliskih suradnika, izjavio sljedeće: "Dosta mi je već onoga Ukrajinca u Jugoslaviji" (rus: "Мне уже надоел этот украинец в Югославии"), misleći pritom na Josipa Broza Tita koji je bez Staljinova znanja radio na stvaranju balkanske federacije i u znatnoj mjeri pomagao ustanak u Grčkoj.

Za tu izjavu treba zahvaliti Staljinovu tajniku Aleksandru N. Poskrëbyševu koji je svakodnevno vodio bilješke koje su zajedno s dokumentacijom iz Staljinova kabineta pohranjene u moskovskom arhivu pa bi bilo dobro da netko od hrvatskih povjesničara s dobrim znanjem ruskoga jezika proboravi određeno vrijeme u Moskvi i prouči sve što je Staljinov tajnik zapisao. Građa u tom arhivu je već predmet interesa ruskih povjesničara, čak je objavljeno i nekoliko članaka i knjiga o temama iz zapisa i bilježaka A. N. Poskrëbyševa.

Aleksandar N. Poskrëbyšev

Aleksandar Nikolaevič Poskrëbyšev (rus. Александр Николаевич Поскрëбышев) (7. kolovoza 1891. - 3. siječnja 1965.) je poznati državni, politički i partijski djelatnik SSSR-a. Bio je član RSDRP(b) (Ruske socijal-demokratske radničke partije (boljševika)) od ožujka 1917. god. Bio je načelnik (šef) Staljinova ureda od 1928. - 1953. god. Imao je vojni čin lajtnanta (general-bojnika).

Životopis

Aleksandar Poskrëbyšev je rođen u selu Uspenskoje, Slobodski kotar Vjatske gubernije (gubernija - administrativna jedinica u carskoj Rusiji). Otac mu je po zanimanju bio postolar. Majka Nadežda Jefimovna bila je kućanica. Brat mu je bio sovjetski pilot Ivan Poskrëbyšev, sestre: Olga i Aleksandra. Podrijetlom je bio pokršteni Tatarin.

Završetkom ljekarničkoga (farmaceutskoga) učilišta stekao je diplomu pomoćnoga liječnika i bio je poslan u grad Baranču (Ural) gdje su ga izabrali za sekretara partijske organizacije (RSDRP(b), 1917. - 1918.). Potom je radio u političkom odjelu specijalne Turkmenistanske armije (1918. - 1919.). Godine 1919. - 1921. već je u Zlatoustu predsjednik kotarskoga Vojno-revolucionarnoga komiteta, zatim predsjednik Izvršnoga komiteta kotarskoga Sovjeta radničkih i seljačkih deputata (zastupnika). Godine 1921. - 1922. je na partijskom zadatku u Ufi.

Godine 1922. poslan je u Moskvu na rad u aparatu CK RKP(b)-a (Centralni komitet Ruske komunističke partije (boljševika)), VKP(b)-a (Svesavezne komunističke partije (boljševika)), KPSS-a (Komunističke partije Sovjetskoga Saveza) gdje je obavljao poslove: instruktora, zamjenika šefa Ureda CK RKP(b)-a i pomoćnika tajnika Centralnoga komiteta.

- 1923. - 1924. god. šef je Ureda CK RKP(b)-a, zadužen za upravne poslove CK RKP(b)-a
- 1924. - 1929. god. na funkciji je pomoćnika generalnoga sekretara CK RKP(b)-a - VKP(b)-a
- 1927. paralelno je završio privredno-pravni fakultet Moskovskoga državnoga sveučilišta
- od svibnja 1929. do 1934. zamjenik je šefa tajnoga odjela CK VKP(b)-a
- od 1930. rukovodi specijalnim sektorom CK-a (Staljinov Sekretarijat)
- od 22. srpnja 1930. šef je tajnoga odjela CK VKP(b)-a
- od 1931. osobni je tajnik J. V. Staljina
- od 10. ožujka 1934. šef je Posebnoga sektora CK VKP(b)
- od 1934. kandidat je za člana CK VKP(b)-a (17. kongres)
- od kolovoza 1935. šef je kabineta J. V. Staljina, sekretara CK VKP(b)-a
- od 1939. do 1956. član je CK VKP(b)-a
- od 1946. bio je duputat (poslanik) Vrhovnoga sovjeta SSSR.
- 1947. sudjelovao je u radu Prezidija siječanjske filozofske diskusije.
- od 18. listopada 1952. član je Stalne komisije za vanjske poslove pri Prezidiju CK KPSS-a.
- od prosinca 1953. bio je sekretar Prezidija i Biroa Prezidija CK KPSS-a.

Na osnovi Staljinovih teza piše Ustav SSSR-a (1936.) i Kratki kurs povijesti VKP(b)-a. Godine 1939. na 18. kongresu izabran je za člana CK VKP(b)-a (kasnije - KPSS-a). Bio je deputat (zastupnik) Vrhovnoga Sovjeta RSFSR-a i SSSR-a (1., 2. i 3. saziva).

U doba rata 1941. - 1945. god. radio je u Staljinovu savjetničkom timu u Moskvi. Sudjelovao je u razradbi vojnih operacija i pripremi materijala za Teheransku, Jaltsku i Potsdamsku konferenciju. Tada je dobio čin general-majora (general-bojnika). Prema svjedočanstvu kćeri Natalije Poskrëbyševe: "Radio je dan i noć, u 5 ujutro je dolazio kući, a u 10 -11 odlazio je na posao, radio je i po 16 sati dnevno. Odlikovao se je nevjerojatnom radnom energijom, sposobnošću i savjesnošću u izvršavanju naredaba. Bio je enciklopedist i odgovarao je na gotovo sva koja pitanja koja su mu postavljali." Imao je izvanredno pamćenje. Znao je sve brojeve telefona napamet i nikada ih nije bilježio.

Do 1953. surađivao je sa Staljinom kojemu je bio desna ruka i osoba od velikoga povjerenja. Ispunjavao je sve Staljinove osobne zadatke, pripremao mu je dokumente, čak i dnevni red sastanaka. O svem je vodio zapisnike. Preko njega su Staljinu dolazile informacije iz zemlje i inozemstva. Uz svaki dokument Poskrëbyšev je dodavao listić s prijedlogom konkretnoga rješenja, Staljin bi se uglavnom suglasio s njegovim prijedlozima. Tijekom dvadeset i pet godina sve informacije, namijenjene Staljinu, prije nego bi mu ih prenio, pregledavao je, a najvažnije mu je odmah saopćavao, čak i na sjednici Političkoga biroa (Prezidija) VKP(b)-a (CK KPSS-a). Nakon Staljinove smrti 1953. svi dokumenti, zapisnici, zabilješke, ceduljice… iz kabineta Staljinova tajnika spremljeni su u moskovski arhiv.

Početkom 1953. god. bio je okrivljen za gubitak važnih državnih dokumenata i smijenjen s mjesta glavnoga tajnika. Dokumenti su kasnije pronađeni pa se je ispostavilo da je incident izmišljen od strane Lavrentija P. Berije, koji je po drugi put pokušao maknuti Poskrëbyševa s pozicije Staljinova tajnika i zamijeniti ga svojim čovjekom.

Nakon Staljinove smrti 1953. god., na 20. kongresu KPSS-a Poskrëbyševa i mnoge članove KPSS-a Nikita Sergejevič Hruščov je umirovio. Poskrëbyšev je umro 3. siječnja 1965. god. u 73. godini života. Pokopan je na Novodjevičjem groblju u Moskvi. Bio je član KPSS od 1917. - 1965. god.

Knjige i odlikovanja

- Direktivi VKP(b) po hozajstvennym voprosam / napisali: M. Saveljev, A. Poskrëbyšev. [prerađeno i dopunjeno] - M.: Soceknig, 21931., 878 str.
- orden "Lenjin" (1939., 1944., 1945., 1951.)
- medalja "Za pobjedu nad Njemačkom u Velikom domovinskom ratu 1941. - 1945. god."
- medalja "Za odvažan rad u Velikom domovinskom ratu 1941. - 1945. god."

Odnosi sa Staljinom

Odnosi Staljina prema suborcima, prema Erichu Fromu, bili su izrazito sadistički. I Poskrëbyšev je bio jedna od tih Staljinovih žrtava. Jednom uvečer uoči Nove godine Staljin se je odlučio malo našaliti na račun svojega tajnika: sjeo je za stol i počeo motati papiriće u male cjevčice i stavljati ih na prste Poskrëbyševa. Zatim je zapalio te cjevčice umjesto novogodišnjih svjećica. Poskrëbyšev se je ispričavao i grčio od boli, ali nije mogao zbaciti te papirne cjevčice.

Prema izjavi Staljinove kćeri, Svjetlane, Poskrëbyšev je sam bio prisiljen dati Staljinu na potpis nalog za uhićenje svoje žene Bronislave. Pri tom je pokušao stati u njezinu obranu. "Jer organi NKVD-a smatraju potrebnim uhićenje Vaše žene", rekao je Staljin, "i tako mora biti." Nakon toga je potpisao nalog. Ugledavši izraz lica Poskrëbyševa, Staljin se je nasmijao: "U čem je problem? Tebi treba neka baba? Mi ćemo ti ju naći." I stvarno, uskoro se je u Poskrëbyševu stanu pojavila mlada žena koja mu je rekla da mora voditi njegovo kućanstvo. Istina, Poskrëbyšev je molio Staljina da mu poštedi ženu, ali ovaj je bio neumoljiv. Kasnije se je saznalo da ju je lažno optužio Lavrentij P. Berija, inače zavidan Poskrëbyševu zbog njegove bliskosti sa Staljinom.

Osobni život

Od 1919. do 1929. bio oženjen poljskom revolucionarkom Jadwigom Ippolitovnom Stankievicz (rođ. 1894.) koja je nakon duge bolesti (tuberkuloze) umrla 1937. god. (pokopana je na Novodjevičjem groblju u Moskvi). Za neko vrijeme nakon smrti prve žene oženio se je Bronislavom Solomonovnom Metallikovom. Iz toga braka je imao dvije kćeri: Galinu (29. ožujka 1932. - 2005.) i Nataliju (7. siječnja 1938. - 2006.).

U ožujku 1939. god. Bronislava Poskrëbyševa je uhićena i optužena zbog navodne kontrarevolucionarne djelatnosti i zbog rodbinskih veza s obitelji Lava D. Trockoga, bila je zapravo sestra žene sina Lava Trockoga. Bronislava je strijeljana u doba približavanja Moskvi njemačkih postrojbi (13. listopada 1941.). Iza lažne optužbe i strijeljanja stajao je ministar policije Lavrentij Berija koji je htio istisnuti Poskrëbyševa s mjesta glavnoga tajnika i na njegovo mjesto instalirati svojega čovjeka i tako kontrolirati Staljina koji je pak imao veliko povjerenje u svojega tajnika tako da ga je zadržao tajnikom sve do svoje smrti. Njegova žena Bronislava je rehabilitirana 1957. god. (ponovno je pokopana na Novodjevičjem groblju u Moskvi).

Godine 1941. Poskrëbyšev se je treći put oženio Jekaterinom Grigorjevnom Ziminom (rođ. 1916.). Iz toga braka Poskrëbyšev je imao kćer Elenu (1942. - ).

Budući da je Poskrëbyšev bio važna osoba u povijesti SSSR-a njegov lik i djelo prikazani su u nekoliko sovjetskih i ruskih filmova, npr. u filmu "Staljingradska bitka" Vladimira Petrova (glumac Sergej Blinnikov), u filmu "Oslobođenje" Jurija Ozerova, u filmu "Pobjeda" Jevgenija Matvejeva (glumac Pevel Vinnik), u filmu "Poker-45: Staljin, Čerčill', Ruzvel't" (2010.) Maksima Ivannikova (glumac Vladimir Čuprikov), a u filmovima: "Moskovska priča" (2004.), "Sin otca naroda" i "Orlova i Aleksandrov" (2015.) glumi ga Nikolaj Leščukov (2013.).

Izvori i literatura

- An end to silence: Uncensored opinion in the Soviet Union, from Roy Medvedev's underground magazine "Political diary", str. 79., S. Cohen, New York, 1982.
- Bažanov, Boris: Uspomene Staljinova tajnika, glava 5., Moskva.
- Dobri roditelji: Intervju s N. A. Poskrëbyševom, 1. kanal Ruske televizije, Moskva, 2003.
- Ermakova, Ljudmila: Intervju s Natalijom Aleksandrovnom Poskrëbyševom: Moj otac je napisao Staljinov ustav, Moskvička, 3., str. 11., Moskva, 2000.
- From, Erich: The anatomy of human destractiveness. sтр. 11, 189., Holt Paperbacks, 1973.
- Graham, James: Vessels of rage, engines of power, str. 188. - 189., Aculeus Press, 1994.
- Medvedev, Р. А.: Geneza i posljedice staljinizma, 639 str. New York, 1974.
- Moj otac Aleksandr Nikolaevič Poskrëbyšev, 30 godina sa Staljinom (intervju s N. A. Poskrëbyševom).
- Rappaport, E.; Anti-Judaism: A psychohistory, str. 275. - 276., Chicago, 1975.
- Sebag Montefiore, Simon: Stalin: The Court of the Red Tsar, Knopf Publishing Group, 2005. (prevedeno na ruski)
Trifonov, Ju. B.: Sjećanja susjeda, Družba naroda, 1989. sv. 10., str. 39.
Добро пожаловать в Википедию /prevedeno s ruskoga/

NOsic slike 1 1

N. Poskrëbyšev s kćerima Galinom i Natalijom 1940.

NOsic slike 1 1

J. V. Staljin i A. N. Poskrëbyšev u kabinetu

NOsic slike 1 2

V. M. Molotov, A. N. Poskrëbyšev i J. V. Staljin na 17. kongresu KPSS(b)

Dmitrij G. Žimerin

Dmitrij Georgievič Žimerin (rus. Дмитрий Георгиевич Жимерин) - 12. (25). listopada 1906., Dubki, Tuljska gubernija - 15. svibnja 1995., Moskva) bio je ministar u Ministarstvu elektrana i elekroindustrije SSSR-a od 12. siječnja 1942. - 5. ožujka 1946. god., a od 19. ožujka 1946. do 5. ožujka 1953. god. i narodni komesar istoga ministarstva.

Dmitrij G. Žimerin je rođen u imućnoj seljačkoj obitelji s puno djece. Imao je osam starijih sestara i dva mlađa brata. Roditelji su mu bili zemljoradnici, otac Georgij Timofeevič bio je izvrstan stolar i tesar, a majka Irina Grigor'evna s kćerima radila je na polju i vodila kućanstvo.

Kad je Dmitrij imao devet godina, njegovi su ga roditelji poslali u seosku pučku školu. U školi mu se je javila glad za čitanjem i znanjem. Prema savjetu školskoga učitelja Vasilija Evdokimoviča Dmitrijevi roditelji poslali su sina u tehničku školu pri tuljskoj tvornici oružja. Godine 1920. Žimerin je zauvijek napustio svoje selo Dubki. Nakon završetka tehničke škole 1924. god. dobio je preporuku za rad u elektrani pri tuljskoj tvornici oružja. U tvornici je iskazao interes za komunističku ideologiju. Prijedlog da stupi u komsomol (Savez komunističke mladeži) shvatio je kao povjerenje koje treba opravdati.

U jesen 1924. god. Žimerin se je upisao na večernji radnički fakultet u Tulji jer je želio steći visoko obrazovanje i diplomu inženjera. Nakon uspješnoga završetka radničkoga fakulteta i stupanja u komunističku partiju boljševika bio mu je otvoren put za studij elektrotehnike. Godine 1926. Žimerin je bez prijamnih ispita bio primljen na prvu godinu moskovskoga visokoga tehničkoga učilišta. U to vrijeme u interesu industrijalizacije zemlje rađena je i reforma visokoga obrazovanja, u svezi s tim 1930. god. moskovsko visoko tehničko učilište bilo je podijeljeno na pet tehničkih učilišta. Žimerin se je tako našao u novoformiranom učilištu za energetiku. 27. srpnja 1931. god. stekao je zvanje inženjera elektrotehnike, uža struka - elektrane.

Prije vojske počeo je predavati na moskovskom veleučilištu za elektrotehniku, a vojni rok je odslužio u sastavu Crvene armije. Nakon demobilizacije radio je u Saveznom uredu za organizaciju i racionalizaciju rajonskih elektrana i elektromreža. U vrijeme rada u inspektoratu za elektrokvarove u Glavnoj upravi elektroprivrede razradio je niz mjera za smanjenje broja kvarova u prijenosu električne energije. Zahvaljujći njemu broj elektrokvarova je godišnje smanjen za pet puta.

Iz njegova života zanimljiv je jedan susret s ministrom policije Lavrentijem Pavlovičem Berijom. Naime, 18. prosinca 1948. zbog kvara na elektropostrojenjima u Moskvi je nestalo struje, pa i u Kremlju. Sutradan je u Berijinu kabinetu Žimerin objašnjavao razloge nestanka struje, Berija je bjesnio pa je u jednom trenutku izvukao pištolj i htio je ubiti direktora moskovskih eklektropostrojenja Mihaila Jakovleviča Ufaeva. Žimerin je stao ispred Ufaeva i viknuo Beriji da puca u njega, a ne u Ufaeva jer da direktor Ufaev ni za što nije kriv nego dotrajalost postrojenja.

1906. - rođen u selu Dubky u Tuljskoj guberniji.
1931. - 1937. - radio je u Centralnom komitetu sindikata električara.
1937. - 1939. - načelnik inspektorata za elektrokvarove, načelnik proizvodno-distribucijskoga odjela za upravljanje elektranama južnoga dijela SSSR-a Glavne uprave energetskoga gospodarstva Narodnoga komesarijata teške industrije.
1939. - 1940. - načelnik Glavne uprave elektrana i elektromreže južnoga dijela SSSR-a Narodnoga komesarijata elektrana i elektroindustrije SSSR-a.
1940. - 1942. - prvi zamjenik ministra elektrana SSSR-a.
1942. - 1953. - ministar za elektroindustriju SSSR-a (nakon Mihaila Georgieviča Pervuhina i Andreja Ivanoviča Letkova).
1953. (u svibnju) - doživio je prvi infarkt.
1954. - 1955. - prvi zamjenik voditelja ureda Vijeća ministara SSSR-a za kemiju i energetiku.
1955. - 1957. - prvi zamjenik predsjednika Državnoga plana SSSR-a.
1957. - 1958. - zamjenik predsjednika Državnoga plana RSFSR
1958. (31. svibnja) - doživio je drugi infarkt.
1958. - 1961. - u mirovini.
1962. - 1964. - član komiteta, načelnik odjela Državnoga komiteta Vijeća ministara RSFSR za koordinaciju znanstveno-istraživačkih radova.
1964. - 1971. - ravnatelj Državnoga znanstveno-istraživačkoga elektrotehničkoga instituta "G. M. Kržižanovski".
1966. - obranio je doktorsku disertaciju i postao doktor tehničkih znanosti.
1970. - izabran je za dopisnoga člana Akademije znanosti SSSR-a.
1971. - 1983. - prvi je zamjenik predsjednika Državnoga komiteta za znanost i tehniku.
1983. - 1991. - savjetnik predsjednika Državnoga komiteta za znanost i tehniku.
1992. - 1993. - savjetnik ministra za znanost, visoke škole i tehnologiju Ruske Federacije.
1995. (15. svibnja) - umro je u Moskvi u 88. godini života, sahranjen je na Novodevič'em groblju u Moskvi.

Partijski i javni život

- član Komunističke partije SSSR-a.
- 1952. - 1961. - kandidat za člana Centralnoga komiteta Komunističke partije SSSR-a, zastupnik Vrhovnoga Sovjeta SSSR-a 2. i 4. saziva.
- autor znanstvenih radova iz područja elektrotehnike i elektroindustrije.

Djela

- Razvoj energetike SSSR-a, M. - L., 1960.
- Povijest elektrifikacije SSSR-a, M., 1962.

Nagrade i priznanja

Odlikovan je četirima ordenima "Lenjin", ordenom Oktobarske revolucije, dvama ordenima s crvenom zastavom za rad i ordenom zahvalnosti i medaljama. Ime D. G. Žimerina nosi čerepetska elektrana.

NOsic slike 1 3

Dmitrij sa sestrom Lenom kao učenik tehničke škole, Tula, 1924.

NOsic slike 1 2

Dmitrij G. Žimerin, kao ministar

NOsic slike 1 3

Dmitrij G. Žimerin, kao građanin

Izvori i literatura

- Profil' Dmitrija Georgieviča Žimerina na oficial'nom sajte RAN
- Otryvki iz knigi V. L. "Dmitrij Georgievič Žimerin: Žizn', otdannaja energetike", Moskva, Energoatomizdat, 2006 g.
- Muzej energii. Kto est' kto, Žimerin D. G.
- Voennaja historija. D. G. Žimerin
- Ljudi i knigi. Žimerin D. G. /prevedeno s ruskoga/

Priredio: prof. dr. sc. Milan Nosić

 

Sri, 14-04-2021, 12:57:58

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.