Velikosrpski memorandum iz 1986., KOS,
S. Milošević, masovni zločini nad Hrvatima i ostalim nesrbima…
(nastavak)

U prošla dva članka u Hrvatskom tjedniku od 21. i 28. siječnja 2021. godine zbog aktualnosti stradanja Banovine u potresu bilo je važno podsjetiti i na velika stradanja hrvatskog naroda i ostalih stanovnika tog područja u početcima velikosrpske agresije kada su počinjeni nezapamćeni pokolji Hrvata i njihovo protjerivanje s područja Banovine, Like i Korduna. BeljoU detaljnim opisima provođenja velikosrpskog memorandumskog plana (iz 1986.) s ciljem stvaranja „velike Srbije“ s granicama Virovitica, Karlovac, Karlobag u svjedočenjima i dokaznim materijalima u sudskom predmetu „Vasiljević i ostali“, te dokaznim materijalima sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu, 11. studenog 2002. godine, opisana su događanja koja su prethodila KOS-KOG-ovu „Proboju 1“ za ovo područje. O događanjima u Istočnoj Slavoniji „Proboj 2“ i Hercegovini i od Srba zacrtanim područjima u Bosni, „Proboj 3“ koja su se odvijala u isto vrijeme po istom scenariju i od istih počinitelja gotovo ništa nije rečeno.

Cilj spomenutih akcija bio je bioeliminiranje novoizabranog vodstva Hrvatske s predsjednikom Tuđmanom, upotreba JNA za okupaciju Hrvatske i BiH, te poslije toga pretvaranje JNA u „srpsku vojsku“ s imenima prilagođenim okupiranim područjima koja će im prepustiti.

Organizacija projekta je išla preko „kontraobavještajne službe vazduhoplovstva“ JNA iz Zemuna u organizaciji Aleksandra Vasiljevića preko ispostava u Zagrebu, Sarajevu i Skoplju.

Zagreb je bio prvi i glavni njihov cilj u kojem su izvršili udarne operacije te napravili veliko zlo Hrvatskoj, ali nisu uspjeli ostvariti njihov početni cilj, eliminirati demokratski izabrano hrvatsko vodstvo i Hrvatsku ponovno smjestiti u planirani velikosrpski memorandumski tor.

Bili su otkriveni, mnogi od njih zatvoreni i suđeni u predmetu „Labrador“ i „Opera“. Oni koji su bili izravno vezani uz terorističke čine a nisu bili zatvoreni, prebačeni su u BiH i otuda provodili akcije „Proboj“. Oni koji su ostali u Zagrebu i slobodnim dijelovima Hrvatske uključili su se u razne strukture samostalne Hrvatske i nastavili raditi poslove „koje najbolje znaju“. Pod okriljem pomirbe neki od njih su iskreno i pošteno radili u interesu Hrvatske, a većina je u skladu sa svojom prvom jugozakletvom nastavili djelovati na tom putu…!

„Labrador“ i „Opera“ na Haaškom tribunalu

Donosimo određeni broj važnih pitanja i odgovore na njih iz službenog zapisnika Tribunala (str. 12778 – 12833). Fond za humanitarno pravo objavio je sadržaje zapisnika Tribunala na tzv. haaškom jeziku (BHS) i napravio dostupno na internetu.

Slijedi sadržaj saslušanja od ponedjeljka 11. studenog 2002. godine svjedoka Mustafe Čandića. Otvorenu sjednicu najavio je sudac May i dao riječ tužitelju Niceu:

TUŽITELJ NICE – PITANJE: Nastavljamo sa svedokom, gospodinom Čandićem. Mi smo sada na paragrafu 21 sažetka. Gospodine Čandiću, samo nekoliko detalja pre nego što nastavimo. Tokom borbe za Vukovar u jesen 1991. godine, da li ste znali da je jedan vojnik Jugoslovenske narodne armije bio uhapšen od strane svog pretpostavljenog oficira, a zbog ubistva četiri hrvatska civila i da je bio sproveden u centralu kontraobaveštajne grupe u Zemunu pored Beograda?

SVJEDOK ČANDIĆ – ODGOVOR: Časni Sude, znam da je tokom pada Vukovara ili, bolje rečeno, kada je Vukovar osvojen od strane Jugoslovenske narodne armije, vojnik iz motorizovane jedinice vazduhoplovnog garnizona u Batajnici, a koji je prevozio uhvaćene civile u Srbiju... Kada je uslijedio pokušaj da se izvrši njihov transport u Srbiju, vojnik, mada on nije bio vojnik, on je imao čin sa dve oznake na svojim ramenima, bio je oficir nižeg ranga, pucajući u leđa, ubio je četiri civila. On je, u stvari, bio desetar. I komandant njegove jedinice je smatrao da je ovo bilo suprotno međunarodnim pravilima o vođenju rata i ovaj desetar je uhapšen i odveden u centralnu obavještajnu jedinicu radi daljeg vođenja postupka.

stranica

Faksimil prve stranice (1 od 87 stranica) zapisnika

TUŽITELJ NICE: Kakav je, u stvari, postupak preduzet u ovom slučaju? Koliko dugo je on zadržan u pritvoru?

SVJEDOK ČANDIĆ: U ovom samom slučaju, kada je vojnik doveden u centralnu kontraobavještajnu jedinicu u Zemunu, njega je preuzeo potpukovnik Ratko Radaković koji je razgovarao sa njim, ispitivao ga oko jedan sat, ne više od toga, ali razgovor nije bio plodonosan. Nije obezbijedio dokumente koji bi mogli biti predati istražnom sudiji ili, zapravo, tužiocu koji bi ga kasnije pozvali na odgovornost i pokrenuli postupak protiv njega. Ovo ispitivanje, rekao bih, imalo je formu lagodnog razgovora u opuštenom raspoloženju i sat kasnije vojnik je otpušten iz centralne kontraobavještajne jedinice i onda je on, naravno, sam seo u autobus, gradski autobus i otišao do svoje jedinice. Dakle, u stvari ništa nije učinjeno po pitanju krivične odgovornosti ovog vojnika.

TUŽITELJ NICE: Dobro. A da li je taj pukovnik, pukovnik Ratko Radaković, izrazio pred vama svoje gledište u vezi sa težinom ubistava ovakve vrste?

SVJEDOK ČANDIĆ: U nekoliko prilika ja sam samo provirio kroz vrata sobe u kojoj se razgovor vodio. I to nije bio pukovnik Ratko Radaković, to je bio potpukovnik Ratko Radaković. I kada je vojnik bio oslobođen, upitao sam ga zašto ga je pustio da ode kada je ubio četiri osobe, pucajući im u leđa. Sve što mi je on rekao u formi odgovora bilo je, „dobro, događa se. To se događa svaki dan i mi stvarno ne možemo ništa da učinimo u vezi toga za svaki pojedinačni slučaj. Ne možemo praviti krivični izvještaj za svaki slučaj“. I to je za mene, kao čovjeka, kao legalistu, izgledalo kao nešto potpuno sramno. I nisam mogao da povjerujem da se visoki oficir, suočen sa situacijom kakva je bila ova, može ponašati na takav način.

KOS-ova operacija „Labrador“

TUŽITELJ NICE: Sledeće, gospodine Čandiću. Dajte nam, molim vas, kratku procenu o dve operacije koje su imale nazive „Labrador“ i o onoj koja je nazvana „Opera“. Počnimo sa „Labradorom“. Možete li da nam date bukvalno u dve, tri, četiri rečenice vašu procenu o tome šta je „Labrador“ bio?

SVJEDOK ČANDIĆ – ODGOVOR: Operacija „Opera“ ili pre operativni poduhvat nazvan „Opera“, bio je prirodni nastavak operacije koja se zvala „Labrador“. Ono što se desilo u Zagrebu je bilo to da je uspostavljena snažna mreža među pripadnicima Državne bezbjednosti države Hrvatske i visokih zvaničnika unutar HDZ partije. I unutar ove operacije „Labrador“ bilo je preduzeto nekoliko konkretnih operacija, terorističkih akata zapravo i kada su hrvatske vlasti saznale o operacijama ove vrste u Zagrebu, oni, članovi operacije „Labrador“ su, sa svim dokumentima, pobjegli za Beograd. Po njihovom dolasku u Beograd, što znači u drugoj polovini avgusta, uspostavljeno je odjelenje za propagandni rat, propagandno ratovanje i ono je ukratko nazvano „Opera“. Njihov štab je bio lociran u aviocentru, blizu odsjeka komande vazdušnih snaga i protivvazdušne odbrane.

TUŽITELJ NICE: Nekoliko pojedinosti. Prvi detalj, zapravo pojedinost, može, ali ne mora da bude povezana sa bilo kojom od ovih operacija. Da li je akcija na Jevrejskom groblju u Zagrebu bila povezana sa bilo kojom od ovih operacija koje su imale te nazive?

SVJEDOK ČANDIĆ: Časni Sude, tačno je da je u okviru operativne akcije „Labrador“, znači dok su ovi suradnici, odnosno suradnička mreža postojala u Zagrebu i djelovala na groblju Mirogoj u Zagrebu, tačno je da je izvršena teroristička akcija miniranja jevrejskih grobova na groblju „Mirogoj“. Cilj je bio da se hrvatska vlast predstavi i pokaže kao profašistička, odnosno da se stvori animozitet Jevreja prema hrvatskoj vlasti u Zagrebu. Još dalje, bio je planiran i teroristički akt na sinagogu u Zagrebu. Međutim, on nije izveden iz razloga što su akteri „Labradora“ morali pobjeći za Beograd, jer im je prijetila opasnost od hapšenja.

mirogoj-groblje

ZAGREB – U operaciji KOS KOG-a „Labrador“ 19. kolovoza 1991. godine podmetnutim eksplozivom su oštetili grobnice na židovskom groblju na Mirogoju. Istog dana su podmetnuli eksploziv pod zgradu Židovske općine u Zagrebu i minirali zgradu Mitropolije zagrebačko-ljubljanske u ulici Prilaz Gjure Deželića 4 (na ovoj adresi danas se nalazi veleposlanstvo Kanade)

TUŽITELJ NICE: I na kraju, u vezi s operativnom akcijom „Labrador“: koji je oficir bio zadužen za ovu akciju? Koji delovi KOG-a su bili u nju uključeni?

SVJEDOK ČANDIĆ – ODGOVOR: Glavni oficir koji je bio zadužen za operativnu akciju „Labrador“ je bio načelnik odjeljenja bezbjednosti, pukovnik Slobodan Rakočević u Zemunu, dok su operativci Drugog detašmana kontraobavještajne grupe u Zagrebu, prije svega potpukovnik Ivan Sabolović i major Čedo Knežević, bili ljudi koji su držali na vezi suradnike u Zagrebu, znači operativce Službe državne bezbjednosti koji su izvodili ove akcije, odnosno dostavljali izvještaje o svemu što se dešavalo u Zagrebu i u vrhu vlasti Republike Hrvatske.

SUDAC KWON: Gospodine Nice, da li je „Labrador“ možda ime nekog mesta ili ima neko posebno značenje na BHS-u? (op. a. tzv. jezik Haškog suda bošnjački – hrvatski – srpski)

TUŽITELJ NICE: Možda, ali bolje da nam svedok to kaže. Gospodine Čandiću, da li se ovo ime vezuje za neko mesto i zašto je upravo to ime izabrano za ovu operativnu akciju?

SVJEDOK ČANDIĆ: Za svaku operativnu akciju i za niže nivoe obrade daju se tajna imena koja se upotrebljavaju u korespondenciji, odnosno prepisci između nižepotčinjenih i pretpostavljenih organa bezbjednosti.U ovom slučaju, operativna akcija „Labrador“ dobila je to svoje ime, tajno ime „Labrador“ asocirajući na psa koji se zove labrador, psa tragača, jer je ta grupacija suradnika na prostoru Zagreba i u širem regionu, pored ovoga što sam iznio, smjestila na više mjesta eksploziv, naoružanje i sve ono što im je potrebno za izvođenje daljih terorističkih akata na prostoru Zagreba i šire.

TUŽITELJ NICE: Isto pitanje u vezi sa operativnom akcijom „Opera“. Da li je postojao neki poseban razlog zašto se to ime koristilo za tu drugu operaciju?

SVJEDOK ČANDIĆ: Pa, „Opera“, to je, rekao sam maloprije, skraćeni naziv „Odjelenje za propagandni rat“. To je bio viši nivo od operativne akcije „Labrador“, jer je trebao da posluži za djelovanje, za psihološko propagandno djelovanje na čitavom prostoru Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.

KOS-ova operacija „Opera“

TUŽITELJ NICE: Dajte nam, molim vas, nekoliko konkretnih primjera aktivnosti te operativne akcije „Opera“. Prvo možda u vezi s propagandom i podsticanjem na etničke nemire, odnosno širenje dezinformacija u tu svrhu. Kakve su stvari rađene u tom smislu?

SVJEDOK ČANDIĆ: Pa kad je riječ o „Operi“, ja moram prvo da kažem da sam od jednog od ključnih aktera „Opere“, Radenka Radojčića, saznao da su izrađeni detaljni i konkretni planovi „Opere“ za prostor Republike Bosne i Hercegovine, odnosno prvo Republiku Hrvatsku, pa onda i Bosnu i Hercegovinu. A on mi je konkretno ispričao, a ja sam bio i svjedok toga, za tih nekoliko izvedenih operativnih akcija u okviru „Opere“. Kao prvo, ja ću pomenuti jednu akciju koja je imala za cilj da se hrvatska vlast prikaže fašističkom, jer se na prostoru Srbije uz granicu sa Republikom Hrvatskom nalazilo dosta hrvatskog življa, znači Hrvata koji su živjeli u Srbiji i koji su svakodnevno bili terorisani od strane dobrovoljačkih jedinica Šešelja, Arkana i braće Jović iz Pazove. Znači, bacane su im bombe kašikare u dvorišta, u kuće i tako dalje i bili su zastrašivani. Mnogi od njih su bježali u Hrvatsku. I da bi to ispalo da njih niko ne tjera, izvedena je akcija gdje je u dnevniku TV Beograd, cetralnom djelu dnevnika puštena informacija, odnosno razgovor između dva čelnika HDZ-a. Jedan čelnik HDZ-a predstavljao se kao čelnik HDZ-a iz Zagreba, a drugi čelnik HDZ-a bio je čelnik HDZ-a iz Iloka. Ja sam po glasovima, gledao sam taj dnevnik, TV dnevnik, po glasovima sam poznao da su ti akteri, ta dvojica čelnika HDZ-a, bili, u stvari, s jedne strane Radojko Radojčić, a s druge strane potpukovnik Ivan Sabolović. Poznao sam njihove glasove. Čelnik HDZ iz Zagreba je dao naredbu čelniku HDZ iz Iloka da mobiliše kompletno hrvatsko stanovništvo u Srbiji, znači uz granicu sa Republikom Hrvatskom i da se u roku od dva dana svi upute prema Zagrebu. Čelnik HDZ-a iz Iloka u tom razgovoru kaže da je to nemoguće, da će to biti jako teško.

SUDAC MAY: Moram da vas prekinem, jer je ovo vrlo teško pratiti. Možemo li da dobijemo rezime u nekoliko reči?

TUŽITELJ NICE: Da. Da li je to na ispravan način prezentirano na televiziji ili je bila reč o dezinformacijama?

SVJEDOK ČANDIĆ: Pa to je bila, kao što sam rekao, bila je dezinformacija, taj razgovor je bio sastavljen unaprijed, izmišljen. Razgovor te dvojice ljudi, aktera „Opere“, Ivana Sabolovića i Radojka Radojčića je bio iskorišćen da bi se insceniralo kao stvarnost, kao da su to pravi akteri HDZ-a iz Zagreba i Iloka.

vaganac

VAGANAC - Granatirana je katolička crkva u Vagancu i uništeno naselje Vaganac pored Korenice. U granatiranju jugozrakoplovstva u akciji „Proboj 1“ od 9. listopada 1991. godine pisano je uTranskriptima „suđenje Miloševiću“.

TUŽITELJ NICE: A svrha svega toga je bila da se, na koji način utiče na publiku, odnosno kakav utisak da se kod njih stvori?

SVJEDOK ČANDIĆ: Pa svrha, cijela svrha je bila da se stvori kod slušateljstva, odnosno kod naroda, prije svega u Srbiji, da je hrvatska vlast fašistička i da želi čiste etničke prostore, znači prostore u kojima će živjeti samo Hrvati, odnosno prostori na kojima će živjeti Srbi.

TUŽITELJ NICE: U redu. Druga kategorija primjera akcije „Opera“ odnosi se na prislušne uređaje. Možete li da nam objasnite, da nam date neki primer na koji način su oni postavljali te uređaje i u koju svrhu? Šta je bila svrha svega toga?

SVJEDOK ČANDIĆ: „Opera“ je imala jako širok asortiman raznih tehničkih sredstava za prisluškivanje i sve im je bilo dostupno, od informacija do tehnike, tako da su mogli da montiraju razgovore odnosno snimke kako to njima ide u prilog, odnosno shodno planu koji je bio napravljen, kao što sam rekao, za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I uvijek je bilo to skopčano, taj dio propagandnog djelovanja onoga što se čuje, odnosno pročita, sa nečim što se izvede na terenu, a što je u domenu terorističke akcije.

TUŽITELJ NICE: Dajte nam jedan primer. Kako su se prisluškivali razgovori i koja je prava svrha toga bila?

SVJEDOK ČANDIĆ: Konkretan primjer prisluškivanja razgovora jeste, evo, navešću primjer razgovora između Mileta Dedakovića Jastreba, branitelja Vukovara i generala Antuna Tusa u Zagrebu. Na osnovu u više navrata prisluškivanih razgovora između ove dvojice, napravljen je jedan razgovor, znači sa isječcima, u kome Mile Dedaković Jastreb od Antuna Tusa traži pomoć u naoružanju, a ovaj mu kaže da ne računa ni na kakvu pomoć i da je prepušten sam sebi, da se bori kako zna i umije.

TUŽITELJ NICE: U redu. I na kraju, još uvek u vezi sa „Operom“. Da li je ista jedinica, odnosno isti detašman KOG-a bio u to uključen i, ako jeste isti detašman, možete li da nam kažete nešto o incidentu koji se dogodio na železničkoj pruzi kod Vinkovaca?

SVJEDOK ČANDIĆ: Ja ne znam tačno šta se desilo na toj železničkoj pruzi kod Vinkovaca, ali je meni Radenko Radojčić pričao, sav oduševljen, da je u sklopu djelovanja „Opere“, odnosno plana „Opere“, da je izvedena neka teroristička akcija na željezničkoj pruzi blizu Vinkovaca i da je upotrebljeno i ime pokojnog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana. Cilj je bio da se prikaže da je to po Tuđmanovom diktatu urađeno i da se Tuđman natjera da javno to demantuje, što je on i uradio u dva navrata i postigao cilj koji su zamislili akteri „Opere“. Zato je Radojko Radojčić bio toliko oduševljen i pričao o tome.

TUŽITELJ NICE: U redu. I samo sa da i ne. Da li je u operaciji „Opera“ bio angažovan drugi detašman KOG-a ili neki drugi detašman?

SVJEDOK ČANDIĆ: U operaciji „Opera“ bio je dijelom angažovan Drugi detašman kontraobavještajne grupe iz Zagreba, prije svega, sa svojim ljudstvom, potpukovnik Ivan Sabolović, Radenko Radojčić kao saradnik iz grupacije „Labrador“ koji je došao u Beograd, zatim Slavko Malobabić koji je takođe bio saradnik Drugog detašmana. Znači oni su bili akteri „Opere“.

O operaciji „Proboj 2“ – Istočna Slavonija

TUŽITELJ NICE: Hvala. Još samo kratko, nekoliko reči u vezi sa propagandom, paragraf 24. Rekli ste nam, kad ste svedočili, nekoliko reči o operaciji „Proboj 2“. Oficiri koji su bili angažovani u toj operaciji, da li su se i oni upuštali u propagandu i akcije širenja dezinformacija uz pomoć fotografi¬ja navodnih ratnih žrtava iz hrvatskih sela?

SVJEDOK ČANDIĆ: Da, tačno je da sam govorio o operativnoj akciji „Proboj 2“ na čijem čelu je bio major Karan Ljuban. Oni su bili u Istočnoj Slavoniji. Sa ekipom je uvijek bio, išao na teren i Katančić Ivica, iz tehničkog tog dijela Centralne kontraobavještajne grupe i sa sobom je svaki puta nosio kameru i, naravno, automatsku pušku, pošto se tamo borio. Ovaj, u nekoliko navrata Katančić Ivica je snimljene materijale sa masakriranim tijelima donosio u Centralnu kontraobavještajnu grupu, da bi nam pokazao šta Hrvati rade Srbima u tom dijelu Istočne Slavonije. To su stvarno bili jezivi snimci. Neke od tih video kaseta sam ja vidio na Televiziji Beograd, ovaj i prepoznao da se radi o snimcima koje je Katančić Ivica snimio na prostorima Istočne Slavonije. 

laslovo

LASLOVO (Osječko-baranjska županija) – Porušena reformatorska crkva i pobijeno pučanstvo, većinom mađarske nacionalnosti u granatiranju jugozrakoplovstva u rujnu 1991. godine koje se spominje u Transkriptima pod: Operacija „Proboj 2“

TUŽITELJ NICE: U tim događajima, da li je bilo jasno koje je etničko poreklo žrtava?

SVJEDOK ČANDIĆ: Kada je riječ o samom izjašnjavanju Katančić Ivice i Karana Ljubana da se radi o žrtvama Srbima, meni, kao oficiru, je to bilo nelogično, ovaj, da Hrvati urade masakri pokolj na jednom prostoru i da ta tijela ostave, odnosno taj teren koji su osvojili da napuste, da bi došao jedan Katančić Ivica da to snimi i donese u Beograd. Mislim da se radi, da je bilo suprotno, da su to bili žrtve Hrvati, a u stvari je prikazivano kao da su žrtve Srbi.

TUŽITELJ NICE: Mislim da smo se prošli put već osvrnuli na paragraf 27. Svedok je, naime, svedočio o izveštaju Vasiljevića upućenom Miloševiću, u kome se tražilo od generala da potpišu izjavu o lojalnosti. Još samo jedan detalj, ukoliko to nije bilo jasno. Gospodine Čandiću, vi ste nam rekli nešto o tom zahtevu optuženog da se takva zakletva, takva izjava lojalnosti, potpiše. Po rečima Vasiljevića, da li je određeni broj generala zaista to i potpisao?

SVJEDOK ČANDIĆ: Kada sam govorio o informaciji s kojom nas je upoznao general Vasiljević, načelnik Uprave bezbjednosti, da pojedini generali potpisuju lojalnost Slobodanu Miloševiću, on je pomenuo konkretno ime i rekao: „I vaš general Stevanović zvani „Mika Šprajc“ je jedan od tih koji je potpisao lojalnost Slobodanu Miloševiću“. On je bio komandant Prvog vazduhoplovnog korpusa u Beogradu.

TUŽITELJ NICE: U vreme kada je optuženi ovo tražio, da li je on imao ikakva ovlašćenja u smislu članstva u Predsedništvu, odnosno vrhovnoj komandi, da uputi uopšte jedan takav zahtev generalima?

SVJEDOK ČANDIĆ: U vrijeme kada se to dešavalo optuženi nije imao nikakvo pravo da traži od generala, niti od bilo kog oficira da mu potpisuje lojalnost, jer je vrhovna komanda Jugoslovenskoj narodnoj armiji i samom Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu bilo Predsjedništvo Jugoslavije, a ne predsjednik Srbije, u ovom slučaju optuženi.

TUŽITELJ NICE: I na kraju, gospodine Čandiću, vi ste napustili JNA u februaru 1992. godine. Da li ste to učinili po svojoj slobodnoj volji?

SVJEDOK ČANDIĆ: Da, ja sam to učinio po svojoj slobodnoj volji. Dug, relativno dug period se u meni nagomilavalo to nezadovoljstvo da bi taj čin mog napuštanja uslijedio 19. februara 1992. godine.

TUŽITELJ NICE: Hvala lepo. A sada će nekoliko pitanja da vam postavi druga strana.

SUDAC MAY: Izvolite, gospodine Miloševiću.

Optuženi Milošević postavlja pitanja svjedoku tužiteljstva M. Čandiću

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Gospodine Čandiću, pošto vi govorite o stanju u JNA, to dok je niste napustili, recite mi da li je u JNA bilo kakve diskriminacije?

SVJEDOK ČANDIĆ: Kada sam ja napuštao JNA, moram biti iskren da nije bilo diskriminacije. Kada sam ja u pitanju, uživao sam stvarno i autoritet i povjerenje ljudi sa kojima sam radio. Međutim, mogu da kažem da je bilo diskriminacije prema Hrvatima koji su je u to vrijeme napuštali, a u vrijeme, znači, kad je počeo rat u Hrvatskoj. Oni su na izvjestan način pokušavali da dezertiraju, s jedne strane. Neki koji su uhvaćeni prije nego što su dezertirali, kako se to tada zvalo, dovođeni su na saslušanja u Centralnu kontraobavještajnu grupu. Sa njima su vođeni iscrpljujući razgovori s ciljem, odnosno prvo im se prijetilo da će ići u zatvor zbog dezertiranja, a krajnji cilj je bio da se oni pridobiju za saradnju sa Centralnom kontraobavještajnom grupom, odnosno da ostanu u kontaktu sa Jugoslovenskom narodnom armijom.

Povlačenje JNA iz Slovenije

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Dobro. Kad kažete da je bilo diskriminacije prema oficirima koji su dezertirali iz JNA, u čemu se sastojala diskriminacija ako je neko rešio da dezertira i napusti vojsku? Je li to bio potez koji činitaj koji odlučuje da dezertira ili ga je neko terao iz vojske?

SVJEDOK ČANDIĆ: To je bio moralni potez svakog tog pojedinca, jer, ja moram ovde sada reći jednu istinu, naravno, pozvan sam dagovorim istinu, ljudi su je napuštali i njima je stavljen epitet da dezertirajuiz Jugoslovenske narodne armije. Međutim, niko nikad nije postavio pitanje o povlačenju Jugoslovenske narodne armije iz Slovenije, gdje je nakon rata, onog kratkog rata u Sloveniji, Vlada Slovenije donijela odluku da se JNA iz Slovenije povuče za tri godine i to je stvorilo konfuziju u Beogradu, u samom Predsjedništvu koje je dugo zasjedalo da bi na kraju Borisav Jović, kao predsjedavajući, tražio od saveznog sekretara Veljka Kadijevića da on da prijedlog. I on je rekao, izvadio iz džepa papir, za to imam dokaze, izvadio papir i rekao: ‘’S obzirom da nas narod u Sloveniji neće, ja predlažem da se JNA iz Slovenije povuče za tri mjeseca’’. Ne vidim razloga zašto bi se sada nekom Hrvatu reklo da on dezertira, ako je prije toga napravljen daleko veći prekršaj i od strane Predsjedništva, kao vrhovne komande i od samog saveznog sekretara.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: A taj veći prekršaj, to je povlačenje vojske iz Slovenije, je li tako?

SVJEDOK ČANDIĆ: Tačno.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: A dezertiranje hrvatskih oficira iz JNA nije bio u vezi sa Slovenijom, nego, pretpostavljam, u vezi sa Hrvatskom. Vi, kao oficir bezbednosti, ste pratili stanje u Hrvatskoj 1990. i 1991. godine. Da li nešto znate o tome?

SVJEDOK ČANDIĆ: Sve znam u vezi toga, pa čak i više možda, no ne bih se rasplinjavao oko toga. Nije samo Slovenija u pitanju, u pitanju je i Republika Makedonija, gdje se na veoma nonšalantan način Jugoslovenska narodna armija povukla, znači nije imala interesa u Makedoniji. Nije to bila više Jugoslavija za koju smo položili, mi oficiri koji smo tada bili, položili zakletvu da ćemo se boriti, ako treba i život svoj dati, za Jugoslaviju, od Đevđelije do Triglava.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Ja vas pitam za Hrvatsku, gospodine Čandiću. Šta se događalo u Hrvatskoj 1990. i 1991. godine?

SVJEDOK ČANDIĆ: Pa vi to znate, kao i ja, šta se događalo 1990. i 1991. godine, ‘’balvan revolucija’’ i sve ono što se dešavalo kada je riječ o pobuni Srba u Republici Hrvatskoj, odnosno samo učešće Jugoslovenske narodne armije koja je intenzivno pomagala, prije svega sa avijacijskim jedinicama, raketiranjem pojedinih položaja, znači ono što nije trebala, što nije bila uloga Jugoslovenske narodne armije, da rješava probleme unutar države, nego je to, nego je ona bila faktor odvraćanja, odnosno od ugrožavanja izvana.

OPTUŽENI MILOŠEVIĆ: Pa vi ste dosta govorili o toj ulozi. Izgleda da ste vi tamo u vojsci se bavili mnogim stvarima koji nisu bili vaša uloga?

SVJEDOK ČANDIĆ: Mi u vojsci smo se bavili onim pravim stvarima za koje smo bili i namijenjeni, ali, na žalost, oni drugi, među ostalima i vi, vi ste doveli do svega onoga što se desilo i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Ante Beljo
Hrvatski tjednik

Povezano: 

Nekažnjeni zločini vraćaju se kao bumerang

Nekažnjeni zločini vraćaju se kao bumerang - 2

 

 

Ned, 28-02-2021, 07:28:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.