Odgovor Anji Šimpraga, zastupnici u Hrvatskom saboru, na njen govor u Saboru uoči 25. obljetnice legitimne akcije Oluja 1995.

Slušala sam vaš govor o osobnom iskustvu odlaska iz Knina nakon Oluje 1995. godine. Tada ste imali 8 godina i na leđima novu torbu pripremljenu za drugi razred osnovne škole. Sve se to događalo zato što su ŠimpragaHrvati legitimnom operacijom Oluja, oslobađali okupirani teritorij države Hrvatske od agresorske vojske Srba iz Hrvatske, potpomognutih od države Srbije, točnije, od naroda nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj.

Budući da sam kao voditeljica humanitarne udruge „Anđeli čuvari" od 1991. do 1995. između ostalih aktivnosti, dočekivala i pomagala Hrvate i nesrpsko stanovništvo s okupiranih područja Republike Hrvatske, protjerano od strane upravo od srpske nacionalne manjine (prognanici su pristizali u Zagreb iz svih krajeva Hrvatske; iz Vukovara, Lovasa, Iloka, Dubrovnika, Knina, Petrinje, Bogdanovaca, Vinkovaca ....., te iz Bosne i Hercegovine; iz Dervente, Sarajeva itd., i to samo s vrećicama u ruci, dok su njihove kuće, cijeli gradovi i sela, sakralni objekti, kulturne ustanove i ostali objekti bili opljačkani, porušeni, spaljeni ili prisvajani), osjećam dužnost odgovoriti na taj vaš govor u Saboru.

Odgovor započinjem onim što su upravo agresori i okupatori Srbi iz Hrvatske, podpomognutih od države Srbije, ostavili iza sebe, a svome manjinskome narodu priuštili su status izbjeglica. Jer vi ste odlazili iz Hrvatske, nitko vas nije prognao, pa vi niste bili prognanici već izbjeglice i to zato što ste se osjećali krivima baš tako kako je pred haškim tribunalom sam Milan Babić prvi predsjednik tzv. SAO Krajine, dao izjavu i molio oprost od Hrvata, dok ni danas vaša nacionalna manjina ne priznaje krivnju i ne moli oprost nego vrši neprekidnu agresiju sada duhovne naravi na većinski narod u Hrvatskoj.

Navodim podatke koje danas svatko može čitati i na Internetu:

I. Izjava Milana Babića, predsjednika tzv. SAO krajine, zabilježena u sudskom spisu u Hagu i glasi ovako:

“Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovanje u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi bili su proganjani. Nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo, šutio sam o tome. Još gore, Babićnastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude”, rekao je Babić dodajući kako “samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote”, da bi zaključno rekao: “Molim svoju braću Hrvate da oproste braći Srbima.“ Milan Babić je priznao svoj teški grijeh i tražio je oprost od onih kojima je učinio grijeh i nije popustio pritiscima svojih sunarodnjaka Srba da povuče tu izjavu, već je radije sam sebi presudio učinjenim suicidom u Hagu!

II. Podatci hr.wikipedia.org o Obrambenome domovinskom ratu u Hrvatskoj, govore sljedeće: „Domovinski rat bio je obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).

U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ive Pilara", te 8.039 na srpskoj strani, VUod toga 6.760 nad područjem pod kontrolom pobunjenih Srba [nedostaje izvor], a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM (33 milijarde eura). Prema drugim podatcima, uništeno je 180.000 domova, 25 % hrvatske ekonomije te prouzročeno 27 milijardi $ materijalne štete.
Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

Zato brojku od 21.000 poginulih u obrambenome domovinskom ratu treba uvećati za stradale od mina (1886). S više od 1000 nestalih za kojima se još uvijek traga ukupan broj stradalih od strane agresora iznosi zapravo 23.886 osoba.
Brojke od 15.970 Hrvata poginulih u obrambenome domovinskome ratu i više od 1000 nestalih Hrvata za kojima se još uvijek traga, i još 1886 Hrvata stradalih do sada u minskim poljima, koje su Srbi ostavili iza sebe, i još preko 1000 stradalih branitelja koji su zahvaćeni posljedicom rata PTSP – om, učinili samoubojstvo, dok istovremeno isticanje 214 žrtava Srba odnosno 677, (stvarni podatci govore o 44 poginula Srba koji su stradali za vrijeme legitimne akcije Oluja). Tom su akcijom Hrvati vraćali okupirana područja upravo od tih Srba. Srbi su od 1990 do 1995. istjerali i pobili Hrvate na njihovom ognjištu. Porušili su cijela sela. Odvedeni su na Ovčaru i pobijeni ranjenici iz vukovarske bolnice, njih preko 264.

U napadima na Vukovar poginulo je 1739 civila, u Lovasu je masakrirano 67 muškaraca. U Škabrnji je masakrirano 84 Hrvata. Zatim slijede stradali u Konavlima i Dubrovniku, u Borovom Naselju masakrirano je 12 policajaca na samom početku rata. U Tovarniku su poginula 68 mještana, u Osijeku je ubijeno 1260 osoba, ranjeno preko 5000 vojnika i civila, u Vinkovcima 53 osobe, u Mirkovcima 12 osoba. Ilok pamtimo po Iločkom egzodusu 20.000 stanovnika Iloka iz 1991. godine. I tako redom. Još uvijek se traži preko 1000 nestalih. Gdje su, znaju upravo Srbi. Oni su ih ili prognali u Srbiju u srpske koncentracijske logore (36 logora) ili su ih likvidirali na nepoznatim stratištima. Dokazano je da su Hrvati i nesrpsko stanovništvo mučeni na najgori način i pod neljudskim uvjetima su iznuđivane izjave koje su im stavljale na teret zločine (primjer Purde i ostalih).“

Ovdje se mora podastrijeti još mnogo tragova Srba okupatora, a koje tragove, u vidu zločina, su ostavili svojim dojučerašnjim susjedima, Hrvatima:

Slijede podatci: 1. o agresorskim napadima na državu Hrvatsku u Obrambenom domovinskom ratu od 7. rujna 1991. do 1995.god. 2. o masovnim zločinima nad Hrvatima u Obrambenom domovinskom ratu od 7. rujna 1991. do 1995.god. 3. Popis srpskih koncentracijskih logora pod upravom Srba.
Podatci agresija

III. Udruga Mine Aid, koja je osnovana u veljači 2003. godine, o minama i minskim poljima, kao i o stradalima od mina donosi ovo:

„Prema podacima Hrvatskog centra za razminiranje, u razdoblju od 1991. do 2008. godine u RH je stradalo 1886 osoba u 1306 minskih incidenata. Od ukupnog broja stradalih 1102 osobe zadobile su teške tjelesne ozljede, 292 osobe lakše su ozlijeđene, a 492 osobe smrtno su stradale.

Trenutno na teritoriju RH postoji 954 km2 minirane ili minski sumnjive površine. Na tom području živi oko jedan milijun stanovnika, a ono obuhvaća 12 županija. To su: Brodsko-posavska, Dubrovačko-neretvanska, Karlovačka, Ličko-senjska, Osječko-baranjska, Požeško-slavonska, Splitsko-dalmatinska, Sisačko-moslavačka, Šibensko-kninska, Virovitičko-podravska, Vukovarsko-srijemska i Zadarska županija. Drugim riječima obuhvaća 111 gradova i općina koje su zagađene minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima.

Hrvatska pripada krugu od 24 zemlje u svijetu koje imaju najveći broj stradalnika, pa samim time posjeduje i znatno veću potrebu za podrškom i pomoći u cilju reintegracije preživjelih. U posljednjih petnaest godina stradalo je više od 2.000 osoba, od kojih je oko 1600 preživjelo. Broj stradalih se utrostručuje kada se uključe članovi obitelji koji su također žrtve mina, u skladu s Konvencijom o zabrani korištenja, proizvodnje, skladištenja i prijenosa protupješačkih mina i o njihovom uništenju (Ottawska konvencija)."

Cjelokupno MSP (minski sumnjivo područje) na teritoriju Republike Hrvatske obilježeno je s više od 1600 oznaka upozorenja na minsku opasnost.

RH

Nakon ovih podataka koje sam vam ipak samo djelomično podastrijela, vaš put gospođo Anja Šimpraga išao je onako kako ste opisali i smatrali iznimno važnim da to u Hrvatskome saboru obznanite u svom prvom predstavljanju u najvišem domu države Hrvatske, a koju državu je veliki broj pripadnika vaše nacionalne manjine prema iznesenim podatcima teško ranio. Mi Hrvati te rane nismo uspjeli zacijeliti još ni danas iako je prošlo 30 godina.

Pritom je važno naglasiti postojanje dokaza da Hrvati nisu genocidni narod jer npr. istina koja je ostala zabilježena u svim medijima nakon Oluje god. 1995. da na tom tada oslobođenom, a punih 5 godina okupiranom području kninske krajine, nije nađen niti jedan hrvatski dom, kuća, stan, i niti jedna hrvatska obitelj i niti jedan Hrvat jer je 1990 prije okupacije sav hrvatski živalj bio protjeran ili pobijen, a njihovi domovi, kuće i imovina, bili su opljačkani da bi nakon Oluje god.1995, vozeći se upravo i na tim prethodno otetim traktorima, u društvu Petera Galbreita, odlazili iz Hrvatske. Vratili su se i danas ponovno žive u Hrvatskoj s jednakim pravima koja imaju svi ostali stanovnici države Hrvatske prema Ustavu. To bjelodano i vi svjedočite kada ste odlazili s torbom za drugi razred osnovne škole, a danas nakon povratka u Hrvatsku vi sjedite u Hrvatskome saboru.

Pogledom na ovo teško razdoblje za Hrvate u njihovoj domovini Hrvatskoj, a prije vašeg odlaska iz Knina i Hrvatske put Srbije, sudbina jedne djevojčice iz Vukovarsko-Srijemske županije, približno istih godina kao i vi kada ste odlazili iz Knina, tekla je ovako:

20. rujna 1991. djevojčica Dinka Barić iz Vinkovaca, tada istih godina kao i vi kada ste odlazili iz Knina, otišla je posjetiti svoju tetu koja živi nedaleko od njezina doma. Dva dana potom, ona se više nije mogla vratiti u svoj dom jer je na njezinu kuću bila bačena bomba tzv. „Krmača“ i kuće više nije bilo. Cijela istina je glasila ovako: I majka i otac i brat njen, bili su raznijeti tom bombom tzv. „Krmača“, po susjedstvu tako da je jedino jedna ispružena ruka ostala na zgarištu (krateru) ruševine njenoga doma, a ostali dijelovi tijela njene majke, oca i brata, bili su razasuti po susjednim dvorištima i kućama.

Dinka Barić danas ima nekoliko godina više od vas Anja i ona nema mogućnost u Hrvatskome saboru, opisati svoju sudbinu i tragediju uslijed agresorskoga napada nacionalne manjine Srba koji žive u Hrvatskoj, na njen dom, grad i njezinu cijelu domovinu Hrvatsku!

Gospođo zastupnice Anja Šimpraga, budući da vi sada u Saboru njene domovine Hrvatske, imate kao zastupnica određena prava, ali i obveze, i budući da ste vi, odmah na prvoj sjednici Hrvatskoga sabora kojoj ste zasjedali, otvorili temu sudbine stradalih, poginulih, nestalih i zatočenih i odvedenih u Srbiju; Niš, BIZ Beograd, Sombor, Stajićevo, Srijemska Mitrovica....(36 koncentracijskih logora), imate sada dužnost da učinite prijeko potreban čin očitovanja nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj, u vidu traženja oprosta od većinskoga naroda u Hrvatskoj, za zla koja su učinjena u Hrvatskoj od 1990. do 1995. godine. Oporuku vam je ostavio prvi predsjednik tzv. SAO Krajine, Milan Babić, onako kako je citirana njegova izjava na početku ovoga odgovora vama.

U svezi s tim, podsjećam vas da je zabilježeno u povijesnome trenutku osnivanja Hrvatskoga sabora, a pred kojim ste položili prisegu, sljedeće: Hrvatski sabor i engleski parlament kada je riječ o vremenu nastanka i razloga osnivanja, onda su otprilike suvremenici. No, s jednom razlikom: Engleski parlament je stvoren da bi oni koji kralju plaćaju porez, imali svoje predstavnike da ne bi nitko treći odlučivao o visini poreza umjesto njih koji porez plaćaju, a Hrvatski sabor, stvoren je isključivo iz jednoga razloga, da Sabor sprječava eventualnu samovolju kralja. I u jednom i u drugom slučaju, razvidno je da Sabor Republike Hrvatske, mora štititi svoje državljane, poglavito one koji se sami ne mogu štititi, naročito od štetnog utjecaja oligarhijskih manjina.

Dakle, sada kada ste otvorili, upravo vi, temu izbjeglih, prognanih i nestalih u vrijeme Obrambenoga domovinskog rata u Hrvatskoj, nastalu nakon agresije na državu Hrvatsku, od strane nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj, a vi pripadate toj nacionalnoj manjini i njihov ste zastupnik u Hrvatskome saboru, onda obavite vašu dužnost, a to je čin očitovanja nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj, u vidu traženja oprosta od Hrvata, što proizlazi iz dužnosti članova Hrvatskoga sabora, a nakon što ste revno iskoristili svoje pravo izricanja svoje sudbine odlaska iz Knina uslijed povratka Hrvata u svoje domove. Izrecite tu dužnost na hrvatskom jeziku, a ne srpskom, jer u čl. 12. Ustava Republike Hrvatske piše da je u Republici Hrvatskoj službeni jezik hrvatski. To je posebno važno kada se obraćate hrvatskoj javnosti u Saboru Republike Hrvatske. Upotreba srpskoga jezika vama osobno je dopuštena u lokalnoj zajednici u kojoj živite i to prema propisima koji se odnose isključivo i jedino na to pravo. Ja kao profesorica hrvatskoga jezika, imam pravo i dužnost upozoriti vas na tu važnu obvezu prema službenom jeziku u Hrvatskoj, a posebno u najvišem domu države Hrvatske, a to je Sabor Republike Hrvatske. Jer ako vi u Hrvatskome saboru ne ćete govoriti hrvatskim jezikom vi ćete dokazati da ne priznajete državu Hrvatsku. U tom slučaju upitno je vaše zastupanje u Hrvatskome saboru; red i pravila u najvišoj državnoj instituciji se moraju znati!

Dužni ste kao zastupnica u Hrvatskome saboru da:

1. Pronađete ovdje kratko opisanu osobu sudbine Dinke Barić iz Vinkovaca i da joj se poklonite i zamolite za oprost i to javno u Saboru, njene domovine Hrvatske. Njena domovina Hrvatska je vama omogućila da se vratite u svoj dom u Kninu i imali ste mogućnost biti imenovani u Hrvatski sabor, iako je vaša nacionalna manjina u njezinoj jedinoj domovini Hrvatskoj, ostavila teške zločine. Njezina tragedija je neizmjerno velika;, ona se nije imala gdje vratiti u svoj dom, u svoj grad nakon što je kuća bila raznijeta bombom tzv. „Krmača“ od Srba u Hrvatskoj. Od njenoga oca i majke i brata ostali su samo dijelovi njihovih tijela raznijetih u selu po susjednim kućama i dvorištima. Ostala je bez doma i sama bez majke i oca i brata.

Sve se to događalo jednako tako kako su sve ostale kuće Hrvata u okupiranom Kninu i svim ostalim mjestima, bile porušene i opljačkane, a Hrvati pobijeni i protjerani iz njihovih domova, a sve to prije legitimne operacije Oluja 1995. na koju operaciju se vi pozivate kada govorite o vašem odlasku iz Knina.

Ako se pitate koliko je kuća nakon Oluje, u Kninu imalo geler na fasadi, onda morate znati da niti jedna kuća nije imala geler na fasadi, nije bila spaljena, osim onih koje su spalili Srbi protjeravši Hrvate puno prije Oluje (od 1990 do 1995). To su pokazivale televizijske snimke i cijeli svijet je to pratio i vidio onda kada su prognani Hrvati obilazili svoje domove nakon Oluje 1995. Te Hrvate, koji su godinama bili daleko od svojih domova (od 1990 do 1995), nije dočekala makar i spora pravda jer ni danas hrvatskim ljudima nisu obnovljene sve kuće, dok se srpskoj nacionalnoj manjini obnavljaju i kuće koje su svojevoljno napustili. Danas im država Hrvatska vraća i stanove, isplaćuje mirovine, iako nisu uplaćivali u mirovinski fond punih 5 godina, ne zato što nisu mogli, nego zato što nisu priznavali državu Hrvatsku.

Vaša sudbina gospođo Anja Šimpraga, upravo dokazuje da danas srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, uživa sva prava koja hrvatski državljani prema Ustavu države Hrvatske, imaju. To je dokaz da Hrvati nisu genocidni narod.

Hrvati se nisu imali gdje vratiti nakon Oluje. Mnogi su sami obnavljali i kuće i vikendice uz rijeke koje teku područjem koje je bilo okupirano i opljačkano i pod minama nakon odlaska vaše srpske nacionalne manjine. Jedna gospođa iz Slunja koju smo pomagali u našoj udruzi „Anđeli čuvari“u Zagrebu, donijela nam je šaku oraha što je, nakon obilaska svojeg porušenog doma nakon Oluje, ubrala sa stabla koje je jedino ostalo u dvorištu njenoga doma u selu pored Slunja. Njeno cijelo selo je bilo sravnjeno sa zemljom, stanovnici Hrvati protjerani i pobijeni, a njihovi domovi opljačkani i porušeni.

2. Pronađete mjesto pogubljene obitelji Čengić u zaseoku Šašići kod Ervenika, nedaleko Benkovca. Tamo je učinjen masakr hrvatske obitelji Čengić: pobijena je cijela obitelj, otac Drago, majka Nevenka i njihovo dvoje malodobne djece. Sin Slobodan je bio star 11 godina i Goran star 4 godine. Zaklali su ih i spalili u dvorištu njihove kuće. Kuća obitelji Čengić je zapaljena, kao i domovi ostalih erveničkih Hrvata.

3. Pronađete obitelji Jurić majku i sina i kćer iz Vukovara kojima je pred kućnim pragom ubijen otac onda kada su se uključivali u kolonu 18.11.1991. godine, da konvojem budu prebačeni u Zagreb. Ubijenog oca nisu mogli pokopati.

4. Pronađete djevojčicu Željku iz kolone odlaska iz Vukovara 18. 11. 1991. godine, koju su zabilježile televizijske kamere i molite je za oprost te joj se u ime vaše nacionalne manjine poklonite i pitajte je kako danas živi, jeli trauma, nakon svih onih mjeseci provedenih u podrumima pod granatiranjem Vukovara od strane Srba iz Hrvatske, svakodnevno prisutna?

5. Pronađete Rusinku kojoj su muža Srbi ubili ispred obiteljskoga doma i nikako nisu dozvolili ti Srbi koji su ga ubili, da ga barem pokopa u dvorištu svoga doma. Mogla je samo gledati kroz prozorsko staklo svoga doma mrtvo tijelo svoga muža Hrvata koji je ležao na ulici u stanju raspadanja. Već prve noći od te strahote, veliki pramen njene kose postao je bijel i ja to svjedočim jer sam to osobno vidjela i čula ispovijed te žene u prostoriji udruge „Anđeli čuvari“ u Zagrebu kada je morala tražiti pomoć u hrani za sebe i za sina i kćer.

Ovdje podsjećam na Homerov ep Ilijade gdje kralj Prijam kleči pred Ahilejom koji je mučio i usmrtio njegovoga sina Hektora, da mu preda tijelo sina kako bi ga dostojno pokopao. Ahilej je u osjećaju srama predao mrtvo tijelo. U hrvatskom slučaju teških i mnogih ratnih stradalnika iz Obrambenoga domovinskog rata čiji agresori su bili Srbi iz Hrvatske, ovo pitanje dostojanstva ljudske osobe potpuno je prešućeno jer još uvijek hrvatski narod vapeći traži od Srba u Hrvatskoj i u Srbiji, da obznane gdje su naši nestali Hrvati, gdje su naši poginuli Hrvati za kojima još danas nakon 30 godina, tragaju njihovi roditelji i djeca?

Stoga obznanite mjesta stradanja Hrvata u Obrambenome domovinskom ratu u Hrvatskoj! To je vaša dužnost kao saborske zastupnice u Saboru Republike Hrvatske, jer pripadnici nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj to znaju!

Sada vi Anja Šimpraga imate priliku izvršiti tu svoju dužnost zastupnice u Hrvatskome saboru i obznaniti također i vaš stav prema svim teškim zločinima učinjenim Hrvatima od strane nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj.

Nijedan zastupnik u Hrvatskome saboru nema samo prava nego i dužnosti. Hrvatski narod to od svih zastupnika s punim pravom očekuje pa stoga i od vas gospođo Anja Šimpraga. Vi nikako od toga niste izuzeti!

Država Hrvatska ima svoje dostojanstvo iznjedreno u istini i žrtvi i vi gospođo Anja Šimpraga niste to dostojanstvo umanjili govorom o iskustvu odlaska djeteta koje ni danas kao odrasla osoba ne priznaje, iako zna, da su Srbi u Hrvatskoj bili agresori na državu Hrvatsku i da su upravo oni nju tjerali iz Hrvatske, a ne Hrvati.

Marica Fučkar Marasović, prof., dipl.bibl. u mirovini

Pon, 28-09-2020, 00:16:10

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.