Covid-19: Što znamo, što ne znamo, što možemo predvidjeti?

Što je čovjek, Gospodine, da ga poznaješ,

što li čedo ljudsko da ga se spominješ?

Poput daška je čovjek,

dani njegovi kao sjena nestaju. (Ps 144, 3-4)

O pandemiji virusa koji je Svjetska zdravstvena organizacija nazvala „Covid-19“ (kratica od engleskog izraza Coronavirus disease + g. 2019, s  time da riječ „corona“ u općoj upotrebi znači „kruna“ ili „aureola/svjetlokrug“) svaki se dan otkrivaju novi podatci, iznose se nove analize i zaključci. Osobito se time bave stručnjaci, dužnosnici i mediji, a svoj prilog raspravama daju, osobito na „podivljalim“ društvenim mrežama, i obični građani. Iznose se i svakovrsne hipoteze o tom „kineskom virusu“, kako ga je ne bez žalca u tonu i aluziji nazvao predsjednik SAD-a Donald Trump. Iznose se i razne „teorije urota“, pretpostavlja se da je virus planski „ubačen“, traže Gavranse počinitelji i njihove skrivene namjere, upleće se „duboku državu“, masone i magnate, zaključuje se o velikim geopolitičkim obračunima među supersilama i supersnagama ovoga svijeta…

Iznose se i razne teološke, vjerničke ali na žalost i svakovrsne nekompetentne i pobožnjačke interpretacije toga što se događa te nebrojene, u dobroj vjeri, uistinu pobožne i propovjedničke preporuke, savjeti i pozivi na ovo ili ono. Skupa s raznim drugim znakovljem, nerijetko se to događanje prouzročeno nevidljivim virusićem (jako sitnim bićem na samom rubu života, ali kadrim razmnožavati se i mijenjati se, ’mutirati’, iako je kemijsko-biologijski blizak anorganskoj tvari) upleće u šire klupko apokaliptičkih konaca i končića te se – u kombinaciji s raznim drugim sudobnim ’znamenjima’ – (polu)otvoreno najavljuju „posljednja vremena“, ako ne i Sudnji dan.

S druge strane, mnogi maksimalno umanjuju težina i značenje svega toga, gunđaju i prosvjeduju protiv pridavanja važnosti nečemu što je tobože manje opasno od „obične gripe“. Ili se šire relativizacije, podruguje se „pretjerivanju“, ismjehuju se razmjeri onoga što se poduzima, diskvalificira svatko tko ne misli tako kako misle oni koji doista „znaju“ (jer su vidjeli na YouTubeu ili pročitali na anti-mainstream stranicama i statusima), ili koji su „proniknuli“ o čemu je riječ, što je posrijedi, što je zapravo „na stvari“. Te da stoga sve što se sada poduzima i kako se po državama vodi borba protiv tog virusa nema niti za to ima i najmanje potrebe. Gotovo sve takve ocjene polaze od sve dubljeg i sve čvršćeg stava nevjerovanja „onima gore“: dubokoj državi, svjetskoj vladi, velikoj zavjeri, masonima, protagonistima „Novog svjetskog poretka (NWO)“, međunarodnim i nacionalnim dužnosnicima, globalistima, ekspertima, medijima i tako redom.

Čovjek koji se još nije priklonio nijednoj „teoriji“ o tome što se „zapravo“ događa, u ovoj preplavljenosti medija tim Koronasadržajima, čovjek koji nema nikakvo jednostavno, jednoznačno ni decidirano „čarobno tumačenje“, ni „čarobno rješenje“, ni „čarobnu formulu“, nego nastoji sačuvati bistru pamet i gledati otvorenim očima ono s čime se čovječanstvo suočava, pita se skupa sa svima ostalima: Što je u svemu skupa istina? Što je dobro? Kolika je stvarna pogibelj i nevolja? Koliko su pouzdani razni statistički i ostali podatci, još više aktualne informacije, a pogotovo prognoze što će se događati sljedećih dana, tjedana, mjeseci, a možda i godina.

U svemu tome nužno je najprije razlučiti ono što se sa sigurnošću zna od onoga što se sa sigurnošću ne zna. Nužno je svakomu tko se ne želi dati „upecati“ (na tko zna čiju „udicu“) biti svjestan da se rasplamsao propagandni i antipropagandni, „hibridni rat“, koji vode manjim dijelom poznati, a najvećim dijelom dobro prikriveni subjekti. Svaki od njih ima u tom neke svoje interese, od ekonomskih i unutarnjopolitičkih do geopolitičkih i ideoloških. A obični ljudi, svi odreda uvjereni da bistro misle i da mogu bolje od svih ostalih procijeniti istinitost i vjerodostojnost svega što se zna i posvuda tvrdi, lijepe se kao muhe (s glavom) na ove ili one ljepljive plakate i stakla ili na „slasne obroke“ koji su zapravo najčešće nečiji mamci. Oholost (skromnoga) uma doseže svoje (neskromne) vrhunce.

Što se dakle pouzdano zna?

Zna se da se po svijetu događa to što se događa. Da je do sada (podatci prikupljeni i obrađeni do 26. ožujka) u svijetu identificirano – po službenim izvorima mjerodavnih državnih tijela – oko pola milijuna onih koji su na testiranju bili pozitivni na Covid-19. Od toga u Kini (zaokruženo malo naniže ili naviše; već večeras ima ih više!): 81.000, u Italiji Upitnik75.000, u SAD-u 69.000, u Španjolskoj 49.000, u Njemačkoj 37.000, u Iranu 27.000, u Francuskoj 25.000 i tako redom do Hrvatske s 495 i Somalije s jednim evidentiranim.

Zna se da je, po službenim podatcima, umrlo 21.500 ljudi, od kojih u Italiji 7.500, u Španjolskoj 3.700, u Kini 3.300, u Iranu 2.200, u Francuskoj 1.300, u SAD-u 1.000 i tako redom do Hrvatske (3) i Crne Gore (1).

Zna se s nepobitnom sigurnošću da broj okuženih iz dana u dan raste, da će i dalje rasti, i da je ponegdje (na sreću ne i u Hrvatskoj) taj rast „eksponencijalan“ odnosno u određenoj mjeri ima „geometrijsku progresiju“. Zna se i to da nije posvuda tako, nego da je u nekim zemljama rast usporen, ili čak preokrenut nadolje, dakle da imamo zabilježen pad, sve do prestanka širenja u Kini (ne računajući one koji sada onamo virus donose izvana).

Zna se da su praktički sve države i sve međunarodne organizacije, uključujući Međunarodnu zdravstvenu organizaciju (WHO), oglasile najjači alarm, poduzele mnoštva vrlo strogih i do neki dan nezamislivih mjera ili uvele što de iure, što de facto neku vrstu izvanrednog stanja.

Zna se i to da neki infektolozi i drugi znanstvenici iznose ocjene po kojima se ova epidemija ni po čemu bitno ne razlikuje od sezonske gripe. No zna se i to da se nijedna vlast ili institucionalni znanstveni i strukovni autoritet na svijetu ne ponaša tako nemarno kao da je riječ o sezonskoj gripi niti dijeli takve ocjene, bez obzira na sve argumente što ih iznose oni koji smatraju da su mediji i umrežene vlasti ovoga svijeta stvorili po svim kontinentima nepotrebnu paniku s nekim svojim, samo njima poznatim, ciljem ili (podmuklim) ciljevima.

Nedvojbeno je i to da se u nekim dijelovima svijeta, a nama je najbliži i vrlo drastičan Italija, točnije Lombardija, točnije grad Bergamo, događaju tako mnoštvene hospitalizacije i tako mnoštvena umiranja i pokapanja (kremiranja, bez posljednjeg ispraćaja i crkvenog sprovoda, užas jedan) u danu da one takvo što u svojoj povijesti odavno nisu doživjele. I da nikakve statističke komparacije s gripom ili prehladom ne mogu poništiti tu činjenicu koju svi vide „golim očima“, a koja duboku u srce i dušu pogađa one koji preživljavaju, osobito najbližu rodbinu i prijatelje teško bolesnih ili umrlih.

Znaju se i mnoge značajke dotičnog virusa, razne nuspojave, prikupljaju se iskustva te se spoznaje primjenjuju u liječenju okuženih. No to su teme za znanstvenike i stručnjake na području medicine, infektologije, anesteziologije, farmakologije i drugih  disciplina, o kojima samo eksperti mogu i trebaju govoriti. A i oni su nerijetko u dvojbi, ili ne znaju ili tu novu pojavu ne razumiju dovoljno.

Nedvojbeno je i to da je epidemija (zaraza na ograničenom području) odnosno pandemija (raširenost po većim dijelovima svijeta) prouzročila uzbunjenost, ustrašenost, paniku i, već dosad, nesagledive socijalne, ekonomske i druge posljedice širom svijeta. Isto tako, posve je očito da sve vlasti i mjerodavne službe procjenjuju kako je u ovom trenutku glavna zadaća što više usporiti širenje i prenošenje tog virusa, kako se ne bi dogodilo da se u nekom Koronaskorom trenutku razboli toliko ljudi potrebitih medicinske pomoći (koja im može spasiti život ili spriječiti teške posljedice za njihovo zdravlje) – a da svima njima tu pomoć nema tko, nema gdje i nema pomoću čega dati. Nitko ne želi na vlastitu ozemlju gledati ono dramu i onu tragediju koja se posljednjih tjedana događa u dijelovima sjeverne Italije – a koja prijeti i nekim drugima područjima, osobito u Europi i SAD-u.

Izvan svake je sumnje i to da virus nije sam po sebi uzročnik teškog stanja organizma ili same  smrti, nego u kombinaciji s drugim bolestima i slabostima, pri čemu smrt ne izaziva sam virus, nego drugi  uzroci, koje je ono samo izazvao, pojačao ili ih „potpomogao“. Isto se tako zna da je ključni i najopasniji trenutak onaj u kojem Covid-19 uđe u pluća, da je upala pluća, otežano disanje („gušenje“), embolija i drugo što se tada počinje događati s čovjekom ono teško i krizno razdoblje koje nije lako izdržati, a za mnoge (ponajviše starije i već oslabljenih vitalnih funkcija) ni preživjeti.

Zna se i to da virus vrlo rijetko napada djecu, a da kod ljudi mlađih od 60, 50, 40 godina (koji nemaju kronične bolesti ili druge zdravstvene slabosti) većinom ili prolazi neprimjetno ili se dosta lako preboli, te da je kod djece i najmanje primjetan (ako ga i ima, o čemu se u statistički pouzdanom broju slučajeva – bez sustavna testiranja – ne zna i ne može znati gotovo ništa).

Zna se da bi neki stariji i kronični i terminalni bolesnici u istom tom razdoblju ionako umrli, no da bi se umiranja događala u ovolikoj mjeri i na ovaj način kako se to događa u Italiji ili (sve više) Španjolskoj, to se nikako drukčije ne može objasniti nego inficiranošću mnogih Covidom-19 i njegovim „podmuklim“ i „agresivnim“ djelovanjem. Gledaju li se ti primjeri, nedvojbeno je da su posve u krivu oni koji smatraju da novi virus nije nimalo opasniji od virusa „stare, dobre gripe“.

Što se ne zna?

Ne zna se točno gdje je, kako i kada mutirani virus iz porodice koronavirusa „nastao“, je li preskočio sa životinje na čovjeka, je li nastao ili pobjegao iz laboratorija, je li namjerno posijan ili nije, imaju li u svemu tomu i kakvu ulogu sigurnosne službe, neka tajna i ezoterijska društva. Po nekim tvrdnjama ili pretpostavkama na temelju retrospektivno KArantenaanaliziranih upala pluća, virus  je i prije prosinca, kada je identificiran u Kini, kružio među ljudima, moguće i po drugim zemljama, no takve tvrdnje nemaju (još) ni uvjerljivu znanstvenu, a time ni službenu potvrdu.

Iako se općenito primjećuje da novi virus pokazuje i razne nove značajke u usporedbi sa starima iz iste porodice, te značajke tek se opisuju. Jedna od svakako bitnih jest i način i hitrost njegova prenošenja. Općenito su se virusi prenosili uglavnom dahom i bliskim dodirima među ljudima, eventualno sa životinje na čovjeka, no sada se čini da ovaj novi virus može na raznim živim i neživim površinama odnosno staništima preživjeti više sati, a možda i više dana. Ali se ni o tomu ništa pouzdano ni cjelovito ne zna, osim ako ima onih koji i to znaju, ali skrivaju to što znaju.

Ne  zna se koliko je ljudi u svijetu zaraženo tim virusom. Moguće je naime da je već (bilo) zaraženo jako mnogo ljudi (desetci ili stotine milijuna), ali da velika većina ne pokazuju ili ne prepoznaje nikakve znakove odnosno simptome – pa se i ne testira niti se javlja liječnicima. A da bi se koga moglo uračunati među zaražene, moraju se provesti testovi, i to pouzdani, zato što su zabilježeni slučajevi da ni pojedina testiranja ne moraju (odmah) otkriti prisutnost virusa u organizmu.

Ne zna se dokraja, ili se ne zna uopće, kako su kineske vlasti uspjele posve zaustaviti širenje zaraze, a nešto slično možda se dogodi i u J. Koreji. Ne zna se točno ni koliko će snagu širenja i djelovanja, ni kolik vijek, virus imati u različitim podnebljima i okolnostima.

Ne zna se ni zašto rast broja zaraženih toliko odstupa od jedne do druge zemlje ili pokrajine. Pretpostavlja se da je to u svezi s „ulijetanjem“ zaraženih, ili sa starošću dotičnog stanovništva, ili s dugotrajnom onečišćenošću klime, što sve igra određenu ulogu, ali ne znamo u kolikoj mjeri i utječe na daljnje širenje. Isto tako, ne zna se ni zašto je tolika razlika u smrtnosti spram broja evidentirano zaraženih. (Za usporedbu, broj umrlih od sezonske  gripe kreće se oko 0,1 posto.) U Italiji je na primjer postotak umrlih čak 10 posto, u Iranu 7,6 posto, u Španjolskoj 7,4 posto, u Francuskoj 5,3 posto, u V. Britaniji 4,9 posto, u Kini 4 posto, u SAD-u 1,5 posto, u Švicarskoj i J. Koreji 1,4 posto, u KoronaHrvatskoj 0,6 posto, u Njemačkoj 0,56 posto, u Australiji 0,46 posto… Iznose se različiti razlozi i okolnosti, kao što su kvalitete i standardi zdravstvenih sustava, no cjelovite odgovore stručnjaci još sa sigurnošću ne znaju.

Ne zna se kako će se pandemija dalje razvijati, koliko će ljudi ukupno biti okuženo/evidentirano (taj podatak ovisi naravno i o ukupnom broju testiranih; u Njemačkoj se npr. provode vrlo brojna preventivna testiranja), koliko će ih umrijeti. Maksimalne procjene na temelju dosadanjeg kretanja dosežu milijune, pa i više od toga.  Ne zna se hoće li širenje splasnuti s dolaskom toplijih dana (golema većina svih evidentirano zaraženih prebivatelji su sa sjeverne polutke!), hoće li se opet razbuktati s početkom jeseni ili zime, može li se steći siguran imunitet (kod onih koji virozu prebole te ozdrave), hoće li virus mutirati, je li već mutirao dok su ga prenosili, ima li više različitih podskupina (vjerojatno ima), hoće li tog virusa ikada nestati, čime se najbolje liječi (ako se uopće uspješno i nepovratno liječi), hoće li i kada biti pronađeno cjepivo, koliko će ono ljude doista štititi, kakve će nuspojave izazivati itd.

Kako predviđati daljnji razvoj?

Predviđanje onoga što će se sljedećih tjedana i mjeseci, a možda i godina događati, ili se ne će događati (virusa će, recimo, nekim čudom posve nestati, ili će biti jako potisnut jakim imunitetom, prevencijom, cijepljenjem i dobrim lijekovima) iznimno je nezahvalan posao. Oni koji su mjerodavni i stručni iznose određene prognoze, procjene i pretpostavke, vlasti se na te prognoze i procjene oslanjaju, te se poduzima ono što se smatra optimalnim, nužnim ili nezaobilaznim. Medicina je visokostručna djelatnost, a javno zdravstvo i politička vlast čimbenici koji i inače čine što mogu da se od ugroze zaštiti svaki ljudski život koji bi se bez te ugroze mogao nastaviti.

U predviđanju se polazi od onoga što se pouzdano zna, kao što su spomenute i brojne druge nespomenute činjenice, zatim od onoga što je vjerojatno točno, od onoga što se pretpostavlja da jest ili bi se moglo događati, a u svakom slučaju „kupuje“ se vrijeme iz više razloga. Izbjegava se virusom izazvani „hot-spot“, masovna zahvaćenost za život opasnim stanjima. Definiraju se ciljevi, odabiru se i primjenjuju odgovarajuće metode, zadire se sve  šire i dublje u uobičajeni način života čitavih društava i sustava, a uz odgovarajuće ustavne i zakonske pretpostavke i poštivanje propisanih procedura ograničavaju se i razna prava i slobode. No to je druga tema, a o problemu ustavnosti i zakonitosti u postupcima Nacionalnog stožera civilne zaštite kad je riječ o ustavom zajamčenim slobodama pisao je na ovom portalu Nenad Piskač, a o dimenziji praćenja kretanja mobitela kao dodatnom zadiranju u privatnost ljudi povela se je i rasprava u Hrvatskom saboru i javnosti. Isto tako, posebna su i iznimno krupna teme sve moguće posljedice ovoga sadašnjeg stanja.

Što je sigurno glede bliske budućnosti?

Sigurno je što se bliske budućnosti tiče da je sadašnja faza razdoblje velike medicinsko-zdravstvene i ukupne bitke svih čimbenika vlasti, organiziranog društva i državljana, u kojoj se gotovo „ne biraju sredstva“. Jamačno je ovo i razdoblje stjecanja dragocjenih znanja i iskustava o tom „fenomenu“ kakav još nismo doživjeli. Temeljni je cilj dosegnuti i prebroditi peak, vrhunac zahvaćenosti prebivalstva koronavirozom i njome iniciranim rizičnim ili teškim zdravstvenim stanjima. Tek kada se ta točka dosegne, moći će se razmišljati o „popuštanju uzda“, o labavljenju Koronasadašnje stege i o postupnom vraćanju na uhodane ili donekle izmijenjene životne putanje i kolotečine ljudi, zajednica i cijeloga društva, njegovih ustanova, organizacija, sustava, te ukupne države.

Moguće je naravno, ako se uvidi da je razvoj zaraze spor, ali da i dalje traje i pomalo napreduje, da se ovakvo stanje napusti unatoč tome. Ni osobni ni zajedničarski život, ni mnoge djelatnosti i sustavi ne mogu dugo funkcionirati radom „od kuće“, s rigoroznim ograničenjima kretanja i druženja, proizvodnje, usluga i razmjene. Stoga će najvažnije biti procijeniti koji je najmanje rizičan trenutak za početak vraćanja redovnim (makar i sustegnutim) načinima i sadržajima života. Ako se zaključi da će se širenje epidemije nastaviti, ali se steknu znanja po kojima se može s velikom vjerojatnosti predvidjeti rizike od „obnove fizičke komunikacije“ među ljudima, a da ukupan život ljudi i naroda ni socijalnu stabilnost nije moguće dalje održavati na ovaj „interventni“ način, redovni život naglo će se početi obnavljati i unatoč tome što epidemija nije svladana i što rizici njezina prenošenja na druge nisu prošli. Bit će to slično kao i u ratu: Zna se da svatko može poginuti, ali na bojišnicama moraju biti vojnici, njima mora stizati opskrba, moraju raditi komunikacije, mora se proizvoditi što je potrebno i za rat i za čitavo društvo, mora se uvoziti i trgovati, moraju raditi poduzeća, tvornice, banke, osiguranja, hoteli, obrti, farme, restorani, uredi i tako redom.

Oni koji polaze od pretpostavke da je život na zemlji po definiciji trajan i nedodirljiv, griješe. Svi ćemo prije ili poslije proći kroz smrt, pa sijanje straha od smrti – kao da bi ’ne prestajati živjeti’ bilo inače redovno stanje – nije ništa drugo doli psihološko oružje civilizacije smrti… Smrt je sastavni (i neotklonjivi) „dio“ odnosno sastavnica odnosno kraj (ovozemaljskog) života, kako ona koja ’dođe’ u dubokoj starosti, tako i ona koja nas ’zaskoči’ s bilo kojeg drugog razloga i u bilo kojoj dobi ili okolnosti. Isto su tako sastavni dio života razni rizici koji nemaju ili ne moraju imati smrt kao ishod. Smrt je naravno silno bolna, onako kako to u jednoj od svojih pjesama o njoj izrazi možda najveći hrvatski pjesnik uopće, A. B. Šimić:

SMRT

I smrt će biti sasma nešto ljudsko

Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve

i hropti

i smalaksava i stenje

i onda stane.

Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

 

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki

svršen poso

i podižu se kao kad se podižu od stola

i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

 

Mati će živinski kriknuti

otac zaćutati

i buljiti nijemo cijelog dana.

Naravno, mnogi koji nastave živjeti vidjet će u smrti bližnjih i prelazak u vječni život, i pisac ovih redaka i drugi vjernici vidjet će tu dimenziju i utjehu vjere koja je panteistu Šimiću (koji se odmaknuo od baštinjene katoličke vjere, ali ne posve, i ne na dubljoj razini svijesti i intuiranja svijeta) nedostajala. Vjernicima je pouzdavati se u Boga, na temelju Objave, sadržane i u ovim proročkim i eshatološkim redcima Starog zavjeta koji svjedoče da je jedini Bog taj koji do svršetka svijeta spasava ljude od smrti:

Veličam te, Jahve, jer si me izbavio

i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.

Jahve, Bože moj, zazvah te,

i ti si me ozdravio;

Jahve, izveo si mi dušu iz Podzemlja,

na rubu groba ti si me oživio. (Ps 30, 2-4)

I Šimićevoj pjesmi i Davidovu psalmu dodati je i ono što je u njima „između redaka“ nagoviješteno: A ovozemaljski će se život drugih (svačiji do određenog trenutka) nastaviti. Tako i sada: Mali postotak Hrvatica  i Hrvata (isto kao i drugih po svijetu) proživjet će lakše ili teže hrvanje s ovom sada najspominjanijom bolešću (istodobno i s raznim drugim odnosno kombiniranim boleštinama), i othrvati se (do sljedeće „prigode“), a promili se (rečeno hladno statistički) ne će smrti „potpomognutoj“ Covidom-19 othrvati. Život svih još neumrlih i cijele zajednice nastavit će se dalje.

A upravo tih koji nastave živjeti na zemlji, u svojoj domaji, ili gdje već, čekat će brojni novi, možda zamislivi, a možda u ovom trenutku ili čak do jučer nezamislivi „izazovi“. Dok traje ovo ’kućno sužanjstvo’, i ’mjesno sužanjstvo’, i ’državno sužanjstvo’, svi koji su i za što odgovorni, i koji žele dobro svom narodu, domovini i državi, morat će što prije početi misliti na ono što dolazi the day after (not: …yesterday!), čim „ovo“ prođe. To što dolazi nosi naime u sebi što vrlo ozbiljne posljedice sadašnje nacionalne i globalne krize, koja će bez imalo sumnje „promijeniti izgled Zemlje“, što sasvim nova stanja, kušnje, a zacijelo i nevolje. Nosi vjerojatno, poput ove pandemije i njezinih učinaka, nešto što „dosad još nismo vidjeli“, iskusili, rješavali, na što nismo ni mislili. Ali i ono čemu se dosad nismo domišljali, i ono što dosad nismo mogli ni zamišljati kao moguće. Novi „rat“, možda i mnogo teži od ovoga, tek će započeti… A svaki je „rat“ – koliko borba za slobodu, za nešto novo i bolje, toliko i borba za opstanak, za vlastitost i vlasništvo, za pravo na priznatost, za „svoje“. U doslovnom i prenesenom smislu tih riječi.

Zdravko Gavran

Sub, 30-05-2020, 16:49:06

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.