Kanonizacija kardinala Newmana

U nedjelju, 15. listopada u Rimu će biti proglašen za sveca opće, Katoličke crkve John Henry Newman (London, 21. veljače 1801. - Birmingham, 11. kolovoza 1890.), Englez i anglikanac rodom, anglikanski sveučilišni župnik i propovjednik, a zatim obraćenik na katolicizam, te katolički svećenik i kardinal. Gorostasan duh i lucidan mislilac modernoga doba, teolog, vrstan književnik (pjesnik, pripovjedač…), pedagog, teoretičar sveučilišta, autor više od 10.000 osobnih pisama i još mnogo toga drugoga, čovjek koji je napisao razna djela vrhunske kvalitete i Newman1lucidnosti, poznat uz ostalo i kao ustrajan zagovornik savjesti i slobode savjesti kao najvišeg autoriteta u čovjekovu postupanju.

U svečanoj prigodi kanonizacije dogodit će se pak i neki paradoksi koje vrijedi zabilježiti kako bi se na konkretnom primjeru vidjelo dokle je dogurao moderni sekularizam te što se zapravo, na širem i dubljem planu, događa u praksi s nekoć kršćanskim Zapadom. Kako bi se stekao zorniji uvid i u ono što se kulturološki, protokolarno, diplomatski i politički događa s onim dijelom „globalnoga“ svijeta koji je obolio od bolesti sekularizma, tj. od novovjekovne dogme o „odvojenosti vjere od društva“ – od države, od sveučilišta, od znanosti, od kulture, od javnog života.

Najdrastičnije od svega, recimo odmah na početku, jest to da na kanonizaciji – kako sada stvari stoje – ne će biti službenih predstavnika Irske, ni onih političkih, ni onih znanstveno-sveučilišnih. Iako je Irska sve donedavno slovila za „turbo“-katoličku zemlju, posljednjih se godina stanje drastično izmijenilo… No koji bi bili razlozi da Irci uopće dođu u nedjelju u Rim, čime ih je to Newman zadužio osim što ga sada Papa kanonizira?

John Henry Newman bio je prvi rektor, zapravo utemeljitelj današnjega dublinskog sveučilišta (University College Dublin, UCD), koje je nasljednik onoga što se na početku zvalo Katoličko sveučilište u Dublinu. Kao rektor-utemeljitelj mukotrpno je radio i borio se s raznim otporima i nepovoljnim okolnostima od 1851. do 1858., a tu je dužnost preuzeo na poziv tadašnjeg dublinskog katoličkog nadbiskupa Paula Cullena. Bio je to pionirski posao, a otpori su dolazili i s katoličkih i s nekatoličkih strana…

"Zamisao sveučilišta"

Newman nije bio samo rektor, nego i teoretičar sveučilišta. Svoja gledanja iznio je u knjizi „Zamisao sveučilišta“ (The Idea of University, 1852.; dopunjene i mijenjane verzije: 18592; 18733). Riječ je o zbirci predavanja o naravi visokog obrazovanja održanih biranim slušačima, katolicima u Dublinu. Kao cilj visokog obrazovanja autor vidi ne usko znanstveno istraživanje, nego širenje znanja s ciljem izobrazbe studenata tako da postanu „džentlmeni“ odnosno s ciljem postizanja „intelektualne izvrsnosti“. Newman je središnje mjesto dao teologiji, ali kao grani znanosti. „Teologija Ideja sveucilistajest znanost“, ustvrdit će on usuprot mišljenjima da teologiju valja zadržati samo unutar strogo crkvenih okvira, ili pak protivnim mišljenjima da svjetovne i prirodne znanosti ne treba ni uvrštavati u programe katoličkog sveučilišta. Zagovarao je ideju da teologiju treba predavati i na svjetovnim sveučilištima, a ujedno se zauzimao za vrijednost svjetovnih znanja i autonomiju znanosti. Smatrao je da katolički odgoj odnosno odgoj uopće nije ono što bi nekomu imalo davati katoličko sveučilište; ono treba imati za cilj od studenata stvarati profinjene i umne intelektualce koji su temeljito upoznali širok spektar postojećih znanja, a što je onda korisno i za samu vjeru i moral.

Nagoviještao je, s druge strane, razdoblje jačanja laicizma i agnosticizma, ocjenjujući kako će Crkvi trebati vremena da apsorbira sva nova znanja u znanostima, osobito u prirodnima. U prvim rečenicama predgovora toj knjizi ovako je naznačio glavno područje i svoje postavke: „Gledanje na sveučilište koje se zastupa u ovim predavanjima jest sljedeće: – Da je to mjesto poučavanja u sveopćemu znanju. To znači da je predmet na koji je usmjereno, u jednu ruku, intelektualni, a ne moralni; te, u drugu ruku, da je ono širenje i protezanje znanja više no njegovo unaprjeđivanje. Kada bi predmetom na koji je usmjereno bila znanstvena i filozofska otkrića, ne vidim zašto bi sveučilište imalo studente; ako bi predmetom bilo religiozno vježbanje, ne vidim kako bi ono bilo sjedištem književnosti i znanosti. Sveučilište je takvo u svojoj biti, i neovisno je o svom odnosu prema Crkvi. Ali, govoreći praktički, ono ne može postići valjano svoj cilj, onaj koji sam opisao, bez pomoći Crkve; ili, da se poslužim teološkim terminom, Crkva je nužna za njegov integritet.“

Newman se protivio pretvaranju sveučilišta u znanstveno-istraživačke ustanove, a inzistiranju na specijalizaciji u što užim disciplinama suprotstavljao je ideju da studenti trebaju steći široka, interdisciplinarna znanja i uvode. Osobito su zanimljiva predavanja u kojima govori o rastućem bezboštvu te o odnosu vjere i modernih znanosti odnosno vjere i književnosti, za koje je tražio da svakako budu obuhvaćene programom katoličkog sveučilišta.

Jedinstvo znanja, jedinstvo razumijevanja

Newmanove ideje poslije su bile napadane i odbacivane od niza sekularnih teoretičara, no njihova vrijednost i vitalnost nadživjela je sve kritike i osporavanja, te su inspirativnije o priznatije danas nego u nekim prijašnjim Obrazovanjerazdobljima. Osobito je aktualna njegova postavka da intenzivna specijalizacija i uskoća intelektualnog žarišta deformiraju svijest. Tomu je suprotstavljao – što se tiče sveučilišnog studija, a ne bavljenja specifičnim znanostima poslije studija – ideju „jedinstva znanja, jedinstva razumijevanja“, kako je u jednom predavanju na Oxfordskom sveučilištu g. 2009. istaknuo njegov pristaša Alasdair MacIntyre. „Ne može biti nimalo sumnje“, napisao je sam Newman u svojoj knjizi, „u to da se svako umijeće [tj. studijski predmet, nap. Z. G.] poboljšava tako što se profesor toga umijeća ograničuje na samo njegovo proučavanje. No, iako se samo umijeće unaprjeđuje tim usredotočenjem uma na služenje njemu, osoba koja je na to umijeće ograničena nazaduje“ (VII. predavanje).

Sveučilišni studij u Dublinu Newman bijaše otišao utemeljiti sa sviješću da njegovi anglikansko-protestantski Englezi imaju Oxford i Cambridge, a da katolički Irci uopće nemaju sveučilište. Tim svojim činom posvjedočio je ljubav prema narodu s kojim njegov engleski narod nije uvijek bio u dobrim i prijateljskim odnosima, a još manje prema njemu velikodušan. Žrtvovao se za dobrobit toga naroda, za njegovo prosvjećivanje, za razvoj znanosti, za promišljanje sveučilišnog studija općenito i za inkulturaciju katolicizma, za prožimanje suvremenoga svijeta katoličkim duhom, idejama, znanjima, pristupima i vrijednostima.

Baštinik Newmanova sveučilišta ne će poslati predstavnika na kanonizaciju

A što se sada događa? Događa se to da sveučilište koje je pravni sljednik, dakle baštinik, toga Newmanova sveučilišta uopće ne će poslati svoga predstavnika na svečanost kanonizacije u Rim! Englesko katoličko glasilo Catholic Herald objavilo je odgovore na vlastite novinarske upite. Iz tih odgovora vidi se, u ovom trenutku, sljedeće: Službena predstavnica za odnose s javnošću UCD-a odgovorio da je da će se u „u Rimu naći stanovit broj osoba“ s tog sveučilišta, ne objasnivši što bi to imalo značiti, ali je u pogledu slanja službenog predstavnika izjavila: „Premda je John Henry rektor-utemeljitelj sveučilišta koje smo naslijedili, Katoličkog sveučilišta, mi smo od godine 1908. sekularno sveučilište te nas se susljedno tomu ne poziva u formalnom svojstvu.“

Nema samo „sekularno sveučilište“ tako distancirano hladan stav i takav izostanak radosti, empatije i spremnosti na iskazivanje počasti. Slično je raspoloženje, koliko se za sada zna, i u irskoj vladi. Predstavnik vlade odgovorio je na upit kako „ne zna“ hoće li irska vlada biti službeno zastupljena na svečanosti kanonizacije. Ministarstvo obrazovanja nije pak prošloga tjedna još ni odgovorilo na postavljeni upit.

Zna se pak, to nije dvojbeno, da Irska ima svog veleposlanika pri Svetoj Stolici. U diplomatskoj praksi, veleposlanici/veleposlanice odazivaju se na razne, pa i na mnogo manje važne događaje od kanonizacije čovjeka koji je u njegovoj/njezinoj zemlji utemeljio prvo sveučilište. Stanje pak, kako izvješćuje Catholic Herald, stajalo je 8. listopada ovako: Irski veleposlanik Derek Hannon, bit će su-organizator predavanja zajedno s Irskim kolegijem u Rimu. (Pontifikalni irski kolegij jest rimokatolički studij za odgoj i obrazovanje svećenika, ujedno i sjemenišna rezidencija za studente-kandidate za svećenike iz cijelog svijeta. To je posljednji Irski kolegij na kontinentu, a bilo ih je tijekom povijesti podosta.) To predavanje održat će se dva dana prije kanonizacije, dakle u petak, 13. listopada, a predavač će biti dublinski nadbiskup Diarmuid Martin. No sam veleposlanik još „ne zna“ hoće li nazočiti samoj svečanosti proglašenja Newmana svetim u nedjelju!

Naravno da će Katolička crkva iz Irske biti zastupljena s više biskupa i s više od stotinu ostalih vjernika. Među nazočnim irskim katolicima bit će fr. William Dailey, direktor Centra Naše Gospe za vjeru i razum, koji će predstavljati i Sveučilišnu crkvu u Dublinu (koja je danas sveučilišna crkva u Zagrebu?, primjereno je usput upitati), koju je, opet, osnovao blaženi, uskoro i sveti John Henry Newman.

Paradoksi

No paradoksi suvremenog sekularizma i vjerskog pluralizma nisu se iscrpili s Irskom. Zanimljivo je kako, za razliku od „katoličke“ Irske, pozitivno reagira anglikansko-protestantska i liberalno-sekularna, a i pomalo sve islamskija Engleska odnosno Ujedinjena Kraljevina. Kraljicu Elizabetu zastupat će na svečanosti kanonizacije princ Charles osobno, a uza nj će se ondje naći čak 13 zastupnika u britanskom Parlamentu iz raznih stranaka te katolički biskup i prelati iz Westminstera. Britanski premijer Johnson poslat će na svečanost posebnog izaslanika za slobodu vjere ili vjerovanja Rehmana Chishtija. (Izaslanik je član Konzervativne stranke, rodom iz Muzaffarabada u Pakistanu, gdje mu je otac do godine sinovljeva rođenja bio savezni savjetnik za vjerska pitanja premijera pokrajine Azad Kashmir. Na tu ga je poziciju imenova Zulfikar Ali Bhutto, tada pakistanski savezni premijer. No kada je Ali Bhutto bio g. 1978. svrgnut u vojnom puču, Rehmanov otac prebjegao je u Englesku, gdje je obavljao službu muslimanskog imama.) Nazočna će biti i britanska veleposlanica pri Svetoj Stolici Sally Axworthy, karijerna diplomatkinja. Britanskoj diplomaciji, za razliku Kršćanstvood irske, odvojenost vjere od politike očito nije zaprjeka obavljati one poslove koje i inače obavlja u drugim zemljama i u tako različitim kulturama i režimima.

U Rimu će se naći i predstavnici Birminghama, grada u kojem je Newman osnovao prvi engleski oratorij (bratovštinu svećenika i laika) inspiriran sv. Filipom Nerijem, i u kojem je proveo 40 godina svoga života. (U tom istom gradu odrastao je poslije jedan drugi engleski i svjetski velikan, književnik John Ronald Reuel Tolkien, autor „Gospodara prstenova“; svećenicima iz toga istog oratorija Tolkienov je otac prije smrti zavjetovao da vode brigu o njegovu sinu i da ga odgoje kao dobra katolika, a majka ga je onamo redovito vodila na jutarnju misu.) Birmingham (drugi grad po veličini u Engleskoj) zastupat će njegov gradonačelnik (lord mayor) Mohammed Azim. (Azim je rođen u pakistanskom Kašmiru, mukotrpno se probijao kroz život najprije u svojoj zemlji, poslije u Engleskoj, nesebično volontirao i bio angažiran na društvenom planu, a u politiku je ušao učlanivši se u stranku liberalnih demokrata; sa svojom ženom ima četvero djece.) Anglikanski pak nadbiskup canterburyjski poslat će u Rim biskupa portsmouthskog Christopera Fostera. (Foster je odrastao u industrijskom području West Midlandsa i Surreyja, a osim teologije diplomirao je i ekonomiju. Anglikanski je supredsjedatelj uspostavljenog dijaloga s katolicima u Engleskoj i Walesu. Kao biskup javno govori o ekonomskoj politici, socijalnoj državi i obrani te se zauzima za socijalnu pravdu. Od g. 2014 član je Doma lordova, gornjeg doma britanskog Parlamenta, kao Lord Spiritual [nešto kao „lord-klerik“], naime kao jedan od 26 viših biskupa Anglikanske crkve za koje su rezervirana mjesta u Domu lordova.)

I engleska sveučilišna zajednica imat će svoje izaslanike u Rimu: Oxford – na kojem je Newman još kao anglikanac osnovao tzv. Oxfordski pokret (pokret religiozne obnove unutar anglikanstva blizak katolicizmu) imat će za izaslanika Neila Mendozu, rektora Koledža Oriel, na kojem je Newman bio predavač, te Hillary Boulding, predsjednicu slavnoga Koledža Sv. Trojstva, na kojem je Newman završio preddiplomski studij. O Newmanu će 16. listopada održati predavanje na Oxfordu američki katolički biskup Robert Barron, širom svijeta poznat po dokumentarno-teološkom serijalu „Kršćanstvo“ (prikazivan i kod nas na Laudato tv) i brojnim drugim javnim nastupima. Tema kojom će se baviti bit će “Newman i nova evangelizacija“.

To je doista prava tema. Nekoć kršćanska, Europa je je tijekom XIX. stoljeća doživjela velike vjerske potrese, a tijekom XX. stoljeća velike ratove, silan znanstveni i materijalni napredak te druge tektonske društvene, duhovne i kulturalne lomove koji su postupno činili kršćanstvo sve bljeđom i izočnijom odrednicom suvremenoga europskog identiteta. S XXI. stoljećem to se istiskivanje kršćanstva i stvaranje nekršćanskih odnosno protukršćanski profiliranih društava intenzivno nastavilo. Neprijateljstvo prema Crkvi i katolicizmu jača i raste, a ponekad na bivšem kršćanskom Zapadu poprima i drastične oblike. Ponašanje Irske pokazuje na primjeru čak i kurtoazne nazočnosti na Newmanovoj kanonizaciji svu dalekosežnost, i ujedno svu paradoksalnost sadašnjih pozicija i situacija. Ponašanje Velike Britanije svjedoči pak da ni liberalizirane i sekularizirane države ne moraju nužno pristajati na kriterije tzv. liberalnih demokracija po kojima se vjersko mora ignorirati u ime sekularnoga. (A ponašanje izvršne vlasti u Zagrebu, koja je moliteljima krunice i katoličkim aktivistima za život spriječila kordonom policije dolazak na prethodno odobreno molitveno okupljanje na Markov trg pokazuje da irske situacije možda nisu ni nama toliko daleke kao što [se inače hoće učiniti da nam se] čine.

Zdravko Gavran

 

Ned, 8-12-2019, 19:50:18

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.