Milorad Pupovac i njegovo baršunasto velikosrpstvo 2/2
Na spomenutom sastanku srpskih predstavnika održanom u Lipiku 13. srpnja 1991., uz zalaganje za očuvanje Jugoslavije, raspravljalo se i o novim odnosima unutar te države. Bilo je jasno da se stari model urušava i da treba osmisliti nova politička rješenja, a sa strane hrvatskih Srba sve se svodilo na težnju k uspostavi srpske autonomije u Hrvatskoj. Pupovac je poslije sastanka izjavio da će od hrvatskih vlasti tražiti "teritorijalnu i političku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj“ te da Srbi trebaju biti „subjekt u raspravi oko uređenja Hrvatske i oko odnosa Hrvatske prema ostalim dijelovima Jugoslavije“. Pripomenuo je i kako će sadržaj i opseg najavljene autonomije ovisiti o tomu „u kojoj će mjeri sadašnji predstavnici vlasti u Hrvatskoj distancirati hrvatsku kulturu od kulture ostalih naroda u Jugoslaviji, posebno srpskoga.“ (Kozlica, Tako je govorio Pupovac...1. dio) Prema tomu "umjereni" Pupovac je doslovce razdirao Hrvatsku i tražio autonomiju ne samo u slučaju hrvatskog napuštanja Jugoslavije, nego i u slučaju opstanka nekog vida zajedničke države. Njezin je opseg ucjenjivački određivao obrnuto proporcionalno intenzitetu očuvanih veza s Beogradom, odnosno po principu: što jače veze sa Srbijom to manje autonomije i obrnuto, čime je nadmašio teze iz vremena Jugoslavije po kojima je Hrvatska ipak mogla sačuvati svoju cjelovitost pod uvjetom da ostane u toj državi. Agresivno bahati dojam ovog nastupa prisnažio je već spomenutom izjavom da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“ (Kozlica, isto).
Rujna 1991. kad su srpskim pokoljima granice Krajine bile već dobrano iscrtane, Pupovac je u Karlovcu, nakon što je zbog ratnih okolnosti propao spomenuti sastanak srpskih političara iz Hrvatske koji je trebao biti održan u tom gradu, izjavio „Nesporno je da imamo posla s Republikom Hrvatskom i sa srpskim krajinama, i svatko tko to negira, čini loše i za sebe i za druge." (Kozlica, isto)
Listopada 1991. nakon što je postalo razvidno da JNA neće pregaziti Hrvatsku, Pupovac shvaća da je Jugoslavija, opstanak koje je priželjkivao, mrtva država pa opet prividno "balansirajući" između sukobljenih strana konstatira da "niti velikosrpske koncepcije, niti koncepcija Jugoslavije kakvu bi htjela JNA, (ali, op. E.K.) niti koncepcija Hrvatske kakvu bi htjela neka moguća hrvatska politika za koju pretpostavljam da je već dio neposredne prošlosti – naprosto nije moguća“ (Kozlica, isto). Tada pribjegava lukavstvu pa izjavljuje da "...i hrvatska većina i srpska manjina treba da se susretnu sa srpskim pitanjem u Hrvatskoj. Za Srbe to znači odustajanje od konstitucijske uloge u Jugoslaviji, a za Hrvate to znači prihvaćanje konstitucijske uloge Srba u Hrvatskoj.“ (Marijan, Rađanje države..., 280) Značenje ovog namjerno zakompliciranog izričaja kroz sadržaj kojeg se treba "probijati", u stvari je vrlo jednostavno. Pupovac je nudio srpsko odustajanje od jugoslavenske države u trenutku kad nje faktički više nije bilo, odnosno "...u trenutku kad je Jugoslavija bila samo puka forma kao i konstitucijska uloga Srba u Jugoslaviji." (Marijan, isto). U zamjenu za taj "ustupak" tražio je priznanje srpske "konstitucijske uloge" u Hrvatskoj, što je u njegovom rječniku, vidljivo je iz ranije spomenutih izjava, značilo srpsku autonomiju u Hrvatskoj. Bio je to još jedan Pupovčev nepošteni i velikosrpski nastup u omiljenoj pozi "glasa razuma" i "miritelja suprotstavljenih strana".
Da je unatoč današnjoj povijesnoj amneziji oko Pupovca, mnogima u to vrijeme bio jasan karakter njegova djelovanja, svjedoče riječi Dražena Budiše kojima je komentirao izjave srpskog prvaka izrečene tijekom jeseni 1991. Tadašnji prvi HSLS-ovac je rekao da "...nam dr. Pupovac kao povijesni kompromis nudi Miloševićev program i to na temelju do sada na ratištu ostvarenih ciljeva imperijalne politike Srbije." (Marijan, isto, 279)
I u narednim godinama, koje je većina u Hrvatskoj doživljavala kao stanje (privremeno) "zaleđene" srpske okupacije nekih hrvatskih prostora, Pupovac je dosljedno nastavio zagovarati Krajinu.
U trenutku njezina već četverogodišnjeg postojanja 1994. godine, tražio je "normalizaciju" (još jedno lijepo ime za priznanje okupacije) odnosa koja podrazumijeva otvaranje komunikacija i gospodarskih veza, te rad na političkom sporazumu za koji kaže: "Ono što je danas sa hrvatske pozicije nemoguće, a to je da se Krajina prizna kao nekakva realnost, izgledat će sutra moguće. Ono što sa krajinske strane danas u ovakvoj situaciji izgleda nemoguće, a to je da se postojanje Hrvatske prizna kao nekakva realnosti, sutra bi također moglo biti promijenjeno". Vukan Simonović, Polako ali napred, intervju s M. Pupovcem, Srpska reč,14.3.1994
"Krajina" se tada Pupovcu činila jako blizu, pa je imajući u vidu vojno stanje na terenu kvazipacifistički tvrdio "da Hrvati i Srbi ne mogu a da se ne sporazumiju", naravno pod uvjetima koje su odredila srpska osvajanja. Zatim je obrazložio da se prije sporazuma u Hrvatskoj moraju urediti odnosi između naroda u Bosni i Hercegovini, što ne iznenađuje, jer se samo formaliziranjem srpskih osvajanja u BiH moglo stvoriti pretpostavke za teritorijalnu povezanost Krajine sa Srbijom. Potom se posebno osvrnuo na Krajišnike: "Mi očekujemo da će se to (sporazum u BiH, op. E.K.) dogoditi, a onda će, kada su u pitanju Srbi i Hrvati, ostati još neka druga pitanja, prije svega pitanje Krajine koje će trebati rješavati sa nešto više strpljenja. I naravno sa nešto više interesa za senzibilitet i interese Krajišnika. Tu nikako ne bi smjelo doći do toga da se rješenje za njih nalazi mimo njihove volje. Naprotiv njihova volja se mora uvažiti, kao što im se mora skrenuti pažnja i na realne mogućnosti koje se u ovom trenutku mogu ostvariti." (Vukan Simonović, isto)
Ovim je riječima Pupovac ocrtao svoj "kompromisni" okvir rješenja hrvatsko srpskog spora. Od planova najgorih srpskih ekstremista njegovo se viđenje razlikovalo samo po tomu što je u danom trenutku bio spreman pristati na formalno zadržavanje "Krajine" u granicama Hrvatske. To je "sporazum" hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj koji je, lažno glumeći mirotvorca, Pupovac spominjao od početka rata, preko polemike s Jajčinovićem pa nadalje.
No u navedenom intervjuu kojim se obraća srpskoj javnosti, Pupovac je riječima da je konstituiranje "Krajine" unutar Hrvatske najviše što se "u ovom trenutku može ostvariti", ostavio mogućnost i za daljnje labavljenje "krajiških" veza s Hrvatskom i time dodatno relativiziranje, pa i moguće redefiniranje hrvatskih granica, ako se kasnije za to stvore uvjeti. Iako je još u jesen 1991. izjavio da 'proglašene krajine u Hrvatskoj mogu biti samo regionalne granice u državi Hrvatskoj“ (Kozlica, Tako je govorio Pupovac...1. dio) što bi se moglo shvatiti kao njegova vizija idealnog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj (jer bi Krajišnici sačuvali i autonomiju ali i veze s ostalim Srbima na prostoru koji je bio pod hrvatskom vlašću), očito je bio otvoren i za još ekstremnija rješenja. Npr. za ono koje bi nastalo odcjepljenjem okupiranih prostora od Hrvatske, pri čemu bi ostatak Hrvatske bio toliko slab i nefunkcionalan da bi ga se u suradnji sa "zdravim hrvatskim snagama" lako moglo prikloniti Beogradu i tako opet dobiti jedinstvo cjelokupnog srpskog etničkog prostora, uključujući i Srbe koji su ostali s druge strane tadašnje crte razgraničenja u Hrvatskoj. Sve to bez utega većine kompromisa karakterističnih za neka jugoslavenska rješenja.
Gledajući Pupovčevo djelovanje u ratnim prilikama, nemoguće je ne uvidjeti da je nastupao poput predstavnika civilnog krila JNA, s tim da je nekada bio i daleko oštriji te djelovao poput agenta KOS-a.
Pupovčevo nepriznavanje agresije na Hrvatsku i prikazivanje rata samo kao tragedije srpskog naroda
Nategnutim ili potpuno sumanutim tezama Pupovac se najviše služio u objašnjenjima uzroka i početka rata u Jugoslaviji. Najčešće je, predstavljajući se objektivnim promatračem jednako kritičnim prema svim akterima, po pravilima "jugoslavenske škole" a u velikosrpskom interesu, izjednačavao krivnju zaraćenih strana. No u inozemnim je nastupima ili intervjuima stranim medijima išao i puno dalje. Pariškom Le Nouvel Obsevateuru je 1991. na jasno traženje da se ogradi od velikosrpskih nasilja, izdeklamirao optužbu protiv "hrvatske agresije" i opravdao srpsku pobunu: „U uvjetima dosta naglašenih pogrešaka koje je učinila nova vlast u Hrvatskoj prema srpskom narodu nakon izbora, dogodilo se da je znatan dio srpskog naroda na tom području izgubio jasnu sliku o mogućnosti njegovih veza s hrvatskim narodom i njegove pozicije unutar Republike Hrvatske. [...](Kozlica, Tako je govorio Pupovac...1. dio). U istom intervjuu nije propustio naglasiti i to da "rezultati svih ratnih aktivnosti i realni položaj srpskog naroda na tim područjima pokazuju u kojoj je to mjeri tragedija po njega“, kao da su jedine žrtve rata Srbi. (Kozlica, isto)
Pokoji put je pod pritiskom javnosti izazvanim odvratnošću i brojnošću srpskih zločina počinjenih tijekom ljeta i jeseni 1991., morao i popustiti, pa je jednom prigodom preko usta uspio prevaliti da osuđuje "ekspanzionističko rješenje srpskog pitanja" (Kozlica, Tako je govorio Pupovac...1. dio). No to je značilo da se protivi samo nasiljima u njegovoj provedbi. Sam cilj, a to je srpska Krajina kao dio velikosrpskog koncepta nikada mu nije bila sporna. Dapače i u ovom je intervjuu zagovarao "sporazum" Hrvata i hrvatskih Srba i prihvaćanje "srpske konstitucijske uloge" u Hrvatskoj, što je vidjeli smo, za Pupovca podrazumijevalo formiranje Krajine.
U spomenutoj polemici s Milanom Jajčinovićem, a pod dojmom pada Vukovara i pokolja koji su uslijedili, Pupovac se također morao dotaknuti pitanja o ratu, napadačima i žrtvama. U takvom je ozračju na svoj nedorečeni način ipak priznao pogubnost velikosrpstva: „Ovaj rat za hrvatski je narod obrambeni rat. Rat u kojem JNA i vodeća srpska politika (kao da je postojala neka druga, op. E.K.) osvajaju dijelove hrvatskog teritorija i u kojem onemogućavaju iznalaženje sporazuma između hrvatskog i srpskog naroda, a za koji je većina i jednog i drugog naroda“. (Milorad Pupovac, Zar vi mislite...VL., 28.11.91.) Unatoč ovom hvale vrijednom pokušaju Pupovac je i dalje ostao u kontradikciji. S jedne se strane ograđivao od nasilja, čak i (koliko mi je poznato prvi i zadnji put) pojam agresije, makar uvijeno i nemušto ipak povezao s politikom vođenom iz Beograda. Međutim, s druge strane i dalje je davao potporu "sporazumu Hrvata i hrvatskih Srba" pod čim je, vidljivo je iz svih izjava navedenih u ovom tekstu, dosljedno i bez prikrivanja mislio samo jedno: uspostavu srpske autonomije. A upravo uspostava "krajina" diljem Hrvatske i BiH je uz podršku beogradskih mentora proizvodila nasilje.
Pupovčeva "lojalnost i umjerenost"
Istom upornošću kojom su dosada navedene i uistinu brojne Pupovčeve velikosrpske ispade prešućivali, mediji su javnosti stalno "servirali" teze o dva Pupovčeva istupa koja već desetljećima služe kao dokaz njegove lojalnosti Hrvatskoj i navodne suprotstavljenosti velikosrpstvu.
Svaki put kad netko kritizira Pupovčevo djelovanje kao ekstremno, jave se dežurni komentatori s podatkom da je, svibnja 1991. prigodom referenduma o pripojenju Krajine Srbiji/Jugoslaviji koji je za tjedan dana prethodio hrvatskom referendumskom izjašnjavanju, Pupovac za Slobodnu Dalmaciju izjavio da je to "...za srpski narod u Hrvatskoj neprihvatljiv čin suicidalnog samodržavlja". To bi trebao biti krunski dokaz njegovog mirotvorstva i umjerenosti. Postavlja se pitanje može li ta izjava prebrisati sve što je na tu temu Pupovac dosljedno izjavljivao tijekom cijelog razdoblja raspada Jugoslavije? S obzirom da je, što je vidljivo iz dosada iznesenog, u vremenu do Oluje prvo dosljedno zagovarao jugoslavenski status quo odnosno "ravnopravnost" jamac koje je bila vodeća politička uloga Srba u svim krajevima gdje su živjeli u znatnijem broju, a nakon raspada tog poretka postao je odvjetnik srpske teritorijalne autonomije u Hrvatskoj - s tim da je otvorenom ostavljao mogućnost i za radikalnija rješenja (vidi intervju Srpskoj reči) - odgovor je zasigurno negativan. Zašto se onda Pupovac negativno odredio spram krajiškog izjašnjavanja o samoodređenju? Očito je bila riječ o taktiziranju. Jednostavno je procijenio da je referendum o odcjepljenju od Hrvatske u to vrijeme bio preuranjeni čin koji bi na srpsku stranu koja se u jugoslavenskoj krizi ponašala isključivo radikalno, bacio dodatnu sjenu ekstremizma. Velikosrbi su do tada već počinili nasilja na Kosovu, ukinuli pokrajinske autonomije Vojvodine i Kosova (ali zadržali njihove glasove u saveznim institucijama) i tako jednostrano narušili federalni poredak, Srbija je upala u jugoslavenski monetarni sustav, već godinama su trajali agresivni mitinzi raznoraznih "branitelja Jugoslavije", prvo diljem Srbije a od 1989. i u Hrvatskoj, na kojima su zajedno s četnicima nastupale i jugoslavensko unitarističke snage. Konačno, još ljeta 1990., za vrijeme "balvan – revolucije" provedeno je prvo "izjašnjavanje" krajiških Srba o "autonomiji unutar Hrvatske", što je poslužilo kao opravdanje za proglašenje zloglasne krajinske tvorevine rujna iste godine. Kako u vrijeme drugog krajiškog izjašnjavanja odnosno referenduma iz 1991. u kojem se odlučivalo o odcjepljenju od Hrvatske, ni hrvatske vlasti još nisu bile provele svoj referendum o samostalnosti (što je uslijedilo tjedan dana kasnije), Pupovac je očito procijenio da bi to bio korak u dodatni radikalizam i srpsku samoizolaciju što je velikosrbima moglo samo ići na štetu.
Osim toga zasigurno je procjenjivao da velikosrpska strana ima puno drugih, za "srpsku stvar", manje ekstremnih sredstava kojima se Hrvatsku moglo pritiskati i slabiti bez ugrožavanja vlastitog položaja. Stoga se negativno odredio o vremenu provedbe referenduma, a što je mislio o Krajini kao cilju koji je potaknuo srpsko narodno izjašnjavanje, više je nego jasno iz njegovih do sada citiranih izjava. Dodajmo na kraju da je i Milošević iz sličnih razloga bio protiv navedenog referenduma. Znači li to da je i on bio mirotvorac koji je poštovao hrvatske granice?
Drugi često isticani primjer Pupovčeve "lojalnosti" je njegovo sudjelovanje na Haškoj konferenciji o Jugoslaviji gdje se raspravljalo o priznanju Hrvatske i Slovenije. Pupovac se tada, za razliku od drugih Srba koji su sudjelovali u radu tog foruma, nedvojbeno složio s priznanjem dviju sjeverozapadnih bivših jugoslavenskih republika. Ali opet ne radi se o promjeni principa.
Prvi razlog za Pupovčev taktički preokret bio je taj da je u međunarodnoj zajednici do tog vremena već bila sazrela svijest o nužnosti skorog priznanja Hrvatske i Slovenije. Pupovac je stoga, shvaćajući neuspješnost svojih dotadašnjih nastojanja oko ometanja uspostave hrvatske samostalnosti, kao pragmatičan čovjek odustao od uzaludnog posla. Samo to i ništa više. Nije u tom činu bilo nikakve lojalnosti spram Hrvatske, radilo se samo o shvaćanju i prihvaćanju neminovnog. No ni u Haagu nije zaboravio svoja izvorna velikosrpska nadahnuća, pa je tako u pismu predsjedniku Sabora Ž. Domljanu iz veljače 1992. naveo da se SDF na Haškoj konferenciji u sklopu zagovaranja suverene i samostalne RH zalagao i za "rješenje srpskog pitanja, posebno teritorijalnu, političku i kulturnu autonomiju" (Davor Marijan, Hrvatska 1989.-1992., Rađanje države, 281). Prema tomu nije bila riječ ni o kakvoj lojalnosti Hrvatskoj, nego o bezrezervnoj i dosljednoj lojalnosti ideji Krajine, prilagođenoj novim, nametnutim okolnostima.
Kod Pupovca ništa nije kao što izgleda
Pupovac je u još nekoliko prigoda istupao s općenitih mirotvornih pozicija koje nisu bile očigledno povezane s njegovom velikosrpskom politikom. To je kod naivnih dovodilo a i danas dovodi do zabuna, a zlonamjernima daje opravdanja za svjesno izvođenje pogrješnih zaključaka. U tom je smislu poznat mirovni apel iz listopada 1991. potpisnik kojega je i dotični, a u kojem se između ostalog traži stvaranje pretpostavki "za suživot ljudi kojima je Hrvatska zajednička domovina" (Kozlica, Tako je govorio Pupovac, 2. dio). Zvuči lijepo, no ako je iz dosadašnjeg izlaganja bjelodano da je preduvjet za suživot Pupovac vidio isključivo u uspostavi srpske autonomije u Hrvatskoj (koja će se oslanjati na, u vrijeme potpisivanja te izjave "ostatak Jugoslavije" koji je počinjao u BiH, odnosno nakon 1992. na velikosrpske vojne stečevine u toj državi o čemu je govorio u intervjuu Srpskoj reči 1994.), onda njegov potpis na navedeni proglas nije ništa drugo do ničim potkrijepljena općenita, a istodobno i prijetvorna i isprazna kvazimirovna gesta u službi zamagljivanja velikosrpskog projekta.
Sljedeći primjeri Pupovčevog "mirotvorstva" zabilježeni su kad je nakon međunarodnog priznanja Hrvatske pozvao srbijanske vlasti da priznaju službeni Zagreb, a tada je bio aktivan i u Državnom odboru za normalizaciju hrvatsko - srpskih odnosa (vidi u: Kozlica, isto). Ovo bismo mogli smatrati njegovim autentičnim mirovnim angažmanom kad ne bismo znali da je hrvatsko – srpskom "zbližavanju" težio u trenutcima okupacije trećine hrvatskog ozemlja, odnosno u vremenu kad su njegovi "razumni" politički postupci donosili korist samo agresoru čija ratna osvajanja nije ni pomislio osuditi, nego ih je naprotiv kroz "mirovni proces" pokušao legalizirati. Prije toga dok je JNA još imala odriješene ruke za osvajački posao, postupao je suprotno, tj. branio je cjelovitost Jugoslavije, a uspostavu srpske autonomije u Hrvatskoj postavljao kao preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske. Što je zajedničko Pupovčevim stajalištima bez obzira je li se u jednom trenutku protivio hrvatskoj samostalnosti ili ju je u drugom, silom prilika prihvaćao? Naravno, to da je, bilo prije priznanja u sklopu "mirovnih napora", bilo nakon njega pod plaštem "normalizacija", tražio legalizaciju Krajine.
Jednako je bilo i veljače 1994. kada je bio protiv toga da se Hrvatskoj uvedu sankcije zbog bošnjačko - hrvatskog sukoba u BiH. Još jedno naizgled "prohrvatsko" stajalište, koje je Pupovcu bilo potrebno samo kao uporište za zahtjev da se - kako sam navodi u nastavku izjave - i za Srbiju pokuša „iznaći način da se sankcije postupno zamijene sredstvima pozitivne stimulacije.“ (Kozlica, isto)
Ukratko, kod Pupovca i njegovih izjava, ništa nije onakvo kakvim se čini. Uvijek postoji drugo značenje njegovih bombastičnih mirovnih istupa koje redovito ide u (veliko)srpsku korist.
Srbi ugroženi i u 21. stoljeću
Nakon poraza u Oluji srpsku je politiku u Hrvatskoj trebalo prilagoditi novim okolnostima. Umjesto da napokon krenu putem suradnje s većinskim narodom i tako doprinesu boljitku vlastite zajednice u Hrvatskoj, srpska je većina opet izabrala put sukoba. U savezu sa svojim novim-starim suradnicima okupljenima u stranke proizašle iz jugoslavenskog režima ili bliske njegovim vrijednostima kao i sa skupinama općenito anacionalne orijentacije, uporno traže točke konflikta s hrvatskom većinom. Idealan povod za takve čarke daju razni događaji iz neprevladane prošlosti druge Jugoslavije, proslavom kojih pripadnici srpske zajednice zajedno s njihovim hrvatskim projugoslavenskim istomišljenicima, veličaju razdoblje jugoslavenske represije i prikrivene srpske prevlasti nad Hrvatskom kao vrijeme međuetničkog sklada, tolerancije, humanosti.
Srpske političke predstavnike to naravno nužno dovodi u sukob sa znatnim dijelom hrvatskog društva kojemu to vrijeme nije ostalo u najljepšem sjećanju, ali to je izgleda pozicija u kojoj baš žele biti. Sukob s "hrvatskim ekstremizmom" je nešto čemu milicijski mentalni sklop koji baštine iz vremena Jugoslavije, jednostavno ne može odoljeti. Ovakvim političkim pozicioniranjem predstavnici hrvatskih Srba iznova dobivaju priliku maltretirati hrvatstvo i nadređivati mu se moralno, kad više ne mogu politički, čime si iznova osiguravaju iznadprosječan utjecaj u društvu.
Stoga su "manjinska ugroženost" i povišene tenzije koje iz forsiranja tog položaja proizlaze, idealno stanje za Pupovca i društvo. To je razlog zbog kojeg povremeno svjedočimo pravim tiradama o srpskoj ugroženosti. Incidenti koji služe u svrhu njezina dokazivanja predstavljeni su javnosti na način na koji je Pupovac to radio u ratno vrijeme. Sve se svodi na to da se određeni događaj javnosti prikaže samo u dimenziji u kojoj su Srbi žrtve. Ukoliko je i sa srpske strane bilo nepriličnog ponašanja (pogotovo ako je ono uzrok izbijanju sukoba) to se šutne pod tepih, pa za javnu uporabu ostane samo ugroženo srpstvo. Zabilježeno je čak i nekoliko potpuno konstruiranih slučajeva u kojima su sukobi koji nisu imali nacionalnu pozadinu proglašeni napadom na Srbe.
Nakon toga slijedi medijska histerija u kojoj se traži odricanje od sotone, tj. "sveprisutnog" hrvatskog ekstremizma, u koju se uključuju razni progonitelji, od ljudskopravaša, preko naprednih novinara, pa do stranih veleposlanika. Onoga tko se usudi drukčije interpretirati incident koji je u pitanju "razapne" se kao fašista, što je razlog zbog kojeg su dominantni obrasci hrvatskog ponašanja u ovim prigodama uglavnom šutnja i posipanje pepelom. Čast izuzetcima ali malo je ljudi koji bi se danas, poput Jajčinovića devedesetih, suprotstavili medijskim zasjedama jugoslavenstva i njegova sijamskog blizanca velikosrpstva, te upustili u polemiku s Pupovcem.
Danas ima puno više onih koji unatoč svemu što se o njemu zna, dotičnomu pišu panegirike, pa je tako prije malo više od godinu dana Jurica Pavičić objavio potpuno nadrealan tekst naslova "Mislim da je ono što je tijekom ovih nekoliko desetljeća činio Pupovac, čin pravog, zrelog patriotizma" (Jutarnji list, 11.08.2018.), a unutar članka ustvrdio da Pupovac "Nije destruktivan, nije eksplozivan, ne niječe državni okvir u kojem živi". (Isto) Nakon ovakvog Pavičićeva podcjenjivanja zdravog razuma, čovjek se, citirajući pokojnog sportskog komentatora Mladena Delića, može samo upitati: "Ljudi moji, je li ( i kako je, op. E.K) to moguće?"
Bavi se Pupovac "zrelim patriotizmom" i u novije vrijeme, nasrćući pri tomu npr. na ženska prava na koja su ljudi poput Pavičića izrazito osjetljivi kad ih ugrozi netko tko nije iz njihova političkog jata. Tako je u raspravi o kažnjavaju masovnih silovanja koja su tijekom rata u Hrvatskoj počinili pripadnici srpskih postrojbi mačistički izjavio da se nada kako se za silovanje neće prijavljivati "... po sistemu dva svjedoka, kao što je to nekada znalo završavati, da to bude osnova za kaznenu prijavu (Po vama muškarci, Srbi, silovani u Lori nisu žrtve, Jutarnji list, 20.05.2015.). U saborskoj se pak raspravi usudio degutantno izraziti o žrtvi srpskog logora Bučje Dr. Šreteru, iako je u taj slučaj, kroz plan razmjene zarobljenika koji je pakračkog liječnika trebao osloboditi, bio i osobno uključen. Usprkos tomu medijski djelatnici Pupovca i dalje neupitno smještaju među mirotvorce, umjerenjake, razumne političare, no to je već tema za jedan sasvim drugi tekst. Onaj o srozavanju hrvatskog novinarstva na razinu jeftinog političkog aktivizma sa, u najboljem slučaju srednjoškolskom razinom argumentacije.
Egon Kraljević