Boras, ćirilica, Vukovar

Potpuno je pogrješno prijedlog uvođenja ćirilice u škole povezivati s problemom ćirilice u Vukovaru, što je izgleda prikrivena namjera inicijative koju je iznio rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras. O ćirilici kao kulturnom dobru, a povodom zbivanja u Vukovaru, u proteklih su se godinu - dvije na način sličan Borasovom izjasnili i neki drugi hrvatski intelektualci. Prema ovim mišljenjima problem se svodi na to da Hrvati ne poznaju osnovne činjenice iz vlastite kulturne povijesti, pa ćirilicu zbog toga doživljavaju kao nekakvu "srpsku stvar", koju zbog sjećanja na nedavni međusobni rat odbacuju. Zato, poručuju, upoznajmo se s tim pismom, pa ćemo vidjeti da ono "ne ubija". Objasnimo Hrvatima da je ćirilica i njihova, pa će prestati, po zagovornicima ovog mišljenja iracionalni sukob oko dvopismenih ploča u Vukovaru. Ukratko ljudi će naučiti da je ćirilica i naše pismo, veliko kulturno dobro (što je točno), pa će se prestati uzrujavati zbog njezina javnog isticanja u Vukovaru.

Argument je naravno promašen jer unatoč poznatim činjenicama o ćirilici i njezinu autohtonom razvoju u okviru dijela hrvatskog naroda, sukob oko tog pisma u Vukovaru nema veze s kulturom, nego s političkim projektom koji je to pismo vulgarizirao i koristio isključivo kao sredstvo za obilježavanje teritorija Velike Srbije počinivši pri tomu teško pojmljive zločine. Nisu Hrvati protiv "ćiriliziranja" Vukovara zato što ne poznaju činjenice iz vlastite kulturne povijesti, niti zbog toga što ne podnose Dositeja Obradovića ili Jovu Jovanovića Zmaja. Problem je u tomu što JNA nije širila dositejevsku prosvjetu i recitirala Zmajevu liriku, nego je ubijala, a na svaki prostor spaljene hrvatske zemlje koju bi osvojila, zataknula bi ćirilične natpise. Ovi su, unatoč različitim sadržajima ispisanim na njima,uvijek prenosili istu poruku: da je taj komad zemlje srpski i ničiji više.

Podsjetnik na nekažnjene masovne zločine

Ćirilica na vukovarskom području nije neutralni kulturni simbol, što svako pismo u suštini jest. Ona će u tom gradu ĆiriliziranjeNisu Hrvati protiv "ćiriliziranja" Vukovara zato što ne poznaju činjenice iz vlastite kulturne povijesti, niti zbog toga što ne podnose Dositeja Obradovića ili Jovu Jovanovića Zmaja. Problem je u tomu što JNA nije širila dositejevsku prosvjetu i recitirala Zmajevu liriku, nego je ubijala, a na svaki prostor spaljene hrvatske zemlje koju bi osvojila, zataknula bi ćirilične natpise.još dugo vremena biti podsjetnik na nekažnjene masovne zločine, na izostanak svijesti o počinjenom zlu koje karakterizira lokalnu vukovarsku, ali i najutjecajniji dio šire srpske zajednice Hrvatskoj. Na lokalnoj razini to je vidljivo u proslavama (!) koje se među Srbima još odvijaju na dan pada Vukovara, po još uvijek postojećim nadgrobnim spomenicima istaknutim četnicima s uvrjedljivim natpisima na njima, po uvrjedljivim pjesmama koje se mogu čuti na srpskim slavljima...

Na razini srpskih političkih predstavnika u Hrvatskoj dovoljno je spomenuti samo nekoliko ljudi, poput Vojislava Stanimirovića za kojega nije potrebno napisati ništa više osim njegova imena, ili Milorada Pupovca koji je u vukovarsku Kolonu sjećanja prvi put otišao tek 2013. i to samo stoga jer su par mjeseci ranije u tom gradu zakucane prve dvopismene ploče. To što je s iskazivanjem pijeteta Vukovarcima zakasnio cca 20-ak godina, Pupovcu nije smetalo da si, po povratku s vukovarske komemoracije, uzme za pravo u Saboru pozvati na minutu šutnje "za sve žrtve u Vukovaru" koje su stradale od "nečovječnosti i bezumlja".

Srpska agresija na Vukovar je tako nestala u Miloradovoj nečovječnosti i bezumnosti njegove prizemne političke ĆirilicaSrpska agresija na Vukovar je tako nestala u Miloradovoj nečovječnosti i bezumnosti njegove prizemne političke lukavštine. Dodajmo svemu tomu još i izjavu srpskog predsjednika i četničkog dragovoljca koji se borio u istočnoj Slavoniji Nikolića o Vukovaru kao srpskom gradu i dobit ćemo zaokruženu sliku razloga zbog kojih ćirilici do daljnjeg nema mjesta u Vukovaru.lukavštine. Dodajmo svemu tomu još i izjavu srpskog predsjednika i četničkog dragovoljca koji se borio u istočnoj Slavoniji Nikolića o Vukovaru kao srpskom gradu i dobit ćemo zaokruženu sliku razloga zbog kojih ćirilici do daljnjeg nema mjesta u Vukovaru.

Upravo je fascinantna sklonost učenih ljudi pa i rektora Borasa, da problemu ćirilice, posebice ćirilice u Vukovaru, na koji čini se u konačnici cilja njegova inicijativa, prilaze iz svoje izolirane akademske i uz to (i u ratnim godinama mirnodopske) zagrebačke perspektive. Još je fascinantnija lakoća kojom mediji, začas povlačeći paralele između Borasova prijedloga iproblema ćiriličnih ploča u Vukovaru, ovakveinincijative proglašavaju vrhuncem trezvenosti i racionalnosti iako se one zasnivaju nanesposobnosti shvaćanja realnosti mučnog i surovog, gotovo životinjskog vukovarskog tromjesečnog ratnog preživljavanja i potom jezivo hladnokrvnog ubojstva čitavog grada. Stvari postaju jasnije kad znamo da takvi komentari dolaze iz pera ljudi koji su u vrijeme regionalne političke idile (trajala sve do izlaska Vojislava Šešelja iz haškog zatvora) kao ksenofobe progonili sve one koji bi javnost podsjetili na velikosrpsku prošlost srbijanskog političkog vodstva (Nikolić, Vučić, Dačić).

Ako ima interesa, u školama bi se ćirilicu moglo podučavati kao izborni predmet, ali vukovarske se traume ni na koji način ne smije dovoditi u vezu s tim.

Egon Kraljević