Što je odlučilo ishod izbora?

Temeljno pitanje upravo održanih izbora je: kako je moguće da vlast koja je u protekle četiri godine tako loše vladala Hrvatskom i čelnici koje su nerijetko davali izjave kojih se ne bi postidjeli ni hrvatski neprijatelji, gotovo dobije izbore? Izbore u Hrvatskoj odlučile su dvije stvari. Prije svega to su ovdašnji mediji koji se baš i ne mogu nazvati hrvatskima, što nije stvar koje smo postali svjesni jučer. Ako pogledamo razvojni put glavnih teza u hrvatskim javnim glasilima, uočit ćemo jasan i minuciozan trud kojim su društvene negativnosti mediji vezali isključivo uz stranke nacionalne orijentacije.

Dugotrajni kriptojugoslavenski preodgoj

Domoljube se tako još od kraja devedesetih stereotipno prikazuje kao ratne zločince i mrzitelje "drugih i drukčijih", a u tom je svjetlu prikazivan i Domovinski rat. Do koje je mjere eskalirao taj način razmišljanja, vidljivo je iz široko rasprostranjenih tumačenja koja su hrvatski rat protiv velikosrpske agresije prikazivala kao "dogovoreni rat sa svrhom etničkog čišćenja i pljačke", ili iz lakonskih objašnjenja da bi Hrvatska "nezavisnost dobila i bez rata", jer ostvarile su je "i to mirnim putem, nakon pada Berlinskog zida i druge zemlje". Ovaj se svjetonazor spretno maskirao u "demokratsku kritiku hrvatskih negativnosti" ili u "humanizam" koji stoji nasuprot "hrvatskoj ksenofobiji", zbog čega i danas mnogi odbijaju vidjeti očitu istinu, da je riječ o ordinarnom jugoslavenskom šovinizmu.

U ovoj se mimikriji krije i tajna šire prihvaćenost ovakvih ideja, zbog čega im se priklanjaju ne samo pristaše PromidžbaHrvati pod utjecajem promidžbe sve više pristaju na u demokratski celofan zamotanu protuhrvatsku retoriku ili su barem ravnodušni prema njoj, pa vodeći se logikom praznog želudca, zajedno s prljavom vodom (društvenim negativnostima) odbacuju i dijete (hrvatsku državu). Zbog toga su neosjetljivi ili ravnodušni i spram protuhrvatskih ispada Milanovićeve vlasti.svrgnutog jugoslavenskog režima, nego i mnogi naivni Hrvati koji, svjedočeći posrtanju domicilnog gospodarstva i pritisnuti neimaštinom, sve više prihvaćaju radikalnu protuhrvatsku retoriku. Haška presuda kojom je s Hrvatske skinuta stigma "udruženog zločinačkog pothvata" tek je nakratko prigušila ovu lažljivu, ali učinkovitu kampanju.

Prazni želudci, a hrvatski su trbusi sve prazniji, stvaraju idealno ozračje za suptilnu medijsku promociju ekstremnih protuhrvatskih ideja vješto zakamuflirane jugoslavenske provenijencije. Izloženi smo, prema tomu, ni više ni manje nego dugotrajnom medijskom preodgoju koji, budući u javnosti nema protuteže, da je rezultate. Hrvati pod utjecajem promidžbe sve više pristaju na u demokratski celofan zamotanu protuhrvatsku retoriku ili su barem ravnodušni prema njoj, pa vodeći se logikom praznog želudca, zajedno s prljavom vodom (društvenim negativnostima) odbacuju i dijete (hrvatsku državu). Zbog toga su neosjetljivi ili ravnodušni i spram protuhrvatskih ispada Milanovićeve vlasti.

Predizborno pranje mozgova

Navedenim su "tezama dugog trajanja", u predizbornoj kampanji pridružene nove manipulacije kojima su neutraliziraneključne točke programa Domoljubne koalicije. Tako je lustracija koja je, ako ju ispravno shvatimo preduvjet za oslobađanje balasta totalitarnog jugoslavenskog društva, javnosti predstavljena kao revanšizam i put u društvene progone. Inzistiranje na odavanju počasti žrtvama bleiburških pokolja je, umjesto da posluži kao još jedan povod za negativno određenje spram režima koji je proveo te sustavne pokolje, proglašeno neofašističkim divljanjem. Slično tomu i prijedlog za izuzimanje Vukovara od primjene ćirilice je, umjesto da ga se shvati kao način da se žrtvu zaštiti od daljnjeg traumatiziranja - posebice ima li se u vidu bezosjećajnost srpskih političkih predstavnika u Hrvatskoj spram zločina koji su, između ostalog i u Vukovaru, počinjeni u njihovo ime - po istoj "špranci" protumačen kao nastavak "fašizacije zemlje".

Šator "na kraju svijeta" i još neke manipulacije

Ogledan primjer medijskih manipulacija vidljiv je na primjeru odnosa spram prosvjeda u Savskoj 66. Vladajuće političke stranke i skloni im novinari (a takvi su u najutjecajnijim glasilima gotovo svi) prvo su glumili zabrinutost nad braniteljima i njihovim nevoljama. U stvari, smišljali su plan kontranapada obrisi kojeg su postali vidljivi nedugo nakon toga. Matićevo raščlanjivanje mirovine Đure Glogoškog bilo je prvi u nizu tih niskih, u javnosti nažalost dobro primljenih poteza, na što su se nadovezali mrziteljski novinarski komentari te performansi prvo izvjesnog Grahovca, potom po svemu sudeći lažnog branitelja Ercega, kao i ostalih bijesnih pasa Milanovićeve vlade.

Umjesto osude neshvatljivih Glavaševićevih uvrjeda i političke prakse prema kojoj su glavni sugovornici vlasti pri donošenju zakona o veteranskoj populaciji razne jugofilne udruge, a upravo to je dovelo do braniteljskih prosvjeda, hrvatskoj je javnosti i u ovom slučaju uspješno "prodana magla". Sve što se događa u Šatoru proglašeno je "smrdljivim" HDZ-ovskim predizbornim manipuliranjem i braniteljskim, (dakle još jednim "desničarskim") pokušajem pljačke "poreznih obveznika", ovaj put metodom širenja, "ionako solunaških"veterenskih privilegija, ŠatorSve što se događa u Šatoru proglašeno je "smrdljivim" HDZ-ovskim predizbornim manipuliranjem i braniteljskim, (dakle još jednim "desničarskim") pokušajem pljačke "poreznih obveznika", ovaj put metodom širenja, "ionako solunaških"veterenskih privilegija, većinom "lažnih branitelja". Prazni želudci su tako još jednom odnijeli prevagu nad zdravim razumom, a Šator je prezren i odbačen kao još jedna u nizu manifestacija "pljačkaškog domoljublja".većinom "lažnih branitelja". Prazni želudci su tako još jednom odnijeli prevagu nad zdravim razumom, a Šator je prezren i odbačen kao još jedna u nizu manifestacija "pljačkaškog domoljublja".

Nakon što su progutali takve svinjarije nije čudno što su hrvatski birači prihvatili i druge sitnije manipulacije poput optužbi da je predsjednica Grabar Kitarović "HDZ-ov igrač" i to samo stoga što se Hrvatsku usudila pozicionirati u Višegradsku skupinu čime je napravila prvi korak u njezinu izvlačenju s Balkana.

Posebno su zanimljive neuvjerljive optužbe da je Karamarko udbaš što je u njegovu slučaju predstavljeno kao strašan grijeh, dok je pripadnost jugoslavenskoj tajnoj policiji u slučaju osvjedočenih udbaša poput Perkovića očito prednost - jer vlast je bila upregnula sve svoje moći ne bi li ove zaštitila od izručenja Njemačkoj (da bi, nakon što u tomu nije uspjela, čitavu tu epizodu prekrila velom medijskog zaborava). Ukratko mediji su se u predizbornoj kampanji gotovo redovito obrušavali na "domoljube" kao da su oni upravljali državom u prethodne četiri godine, dok su one koji su bili u poziciji vlasti i koji su slijedom toga odgovorni za stanje u zemlji, gotovo u cijelosti amnestirali.

Pasivna oporbena strategija

Ako su javna glasila u Hrvatskoj očekivano odbila kritički raščlanjivati "postignuća"Milanovićeve vlasti, tada je taj posao morala preuzeti oporba. HDZ nije mogao očekivati da će mu, kao u kampanji 2011. također ne pretjerano poduzetnoj Kukuriku koaliciji, vlast u ruke predati mediji. Najveća hrvatska stranka kao predvodnik pobjedničke koalicije je, unatoč tomu odabrala šutljivi pristup u kojem njezini čelnici nisu odgovarali na bujicu uvrjeda koja je dolazila s Iblerova trga. Je li takva taktika odabrana iz nužde s obzirom na to da vrh HDZ-a u ovom trenutku nema dovoljno elokventnih i smirenih osoba koje bi se nosile s agresijom jugofilnih stranačkih prvaka (posljednji HDZ-ovac takvog kalibra je bio Ivić Pašalić), ili se radi o pogrješnoj procjeni, u ovom trenutku ne znamo. Što god bilo posrijedi, ta predizborna taktika predstavlja drugi razlog koji je Milanoviću pružio prigodu za političko preživljavanje, a Hrvatsku stavio pred katastrofalnu mogućnost još jednog mandata dosadašnje vlasti.

Egon Kraljević