Razgraničenje sa Slovenijom: Katastrofa anacionalne politike

Vladajuća liberalna ideologija sve se više svodi na egoistični individualizam i primitivni hedonizam, a osnovna raspoloženja koja proizlaze iz takve slike svijeta su cinizam i relativizam spram svega što nadilazi osobne interese, osim, naravno, spram "antifašizma".

U takvom, postmodernom vremenu, dosta je staromodno zazvučala Karamarkova izjava kako državu "ne bi smjeli voditi oni koji ju ne vole". Očekivano, naišla je na otpor krugova kojima je upućena pri čemu ju se odbacivalo na razne načine, a najčešće pozivajući se na argument "lažnosti" i "prevladanosti" hrvatstva. Karamarko je tako ubačen u stereotip "Hrvatine" koji se busa u nacionalna prsa ne bi li osvojio vlast i potom napunio vlastite džepove. Kroz takav je prikaz hrvatskih nacionalnih osjećaja vladajuća politička garnitura sa svojim medijskim sljedbenicima, u stvari oslikala vlastiti cinični stav prema hrvatstvu. Nakon što su izgubili jugoslavenski politički ideal, ostala im je samo zloba spram hrvatskog nacionalnog identiteta koji je izrastao na tlu zgažene Jugoslavije. Prema tomu, ova politička skupina hrvatstvo poima tek kao jeftini "lažnjak" kojim se povremeno posluže ne bi li ostvarili vlastite sebične interese, pa onda iz te pozicije prosuđuju i svako drugo pozivanje na nacionalne interese.

Kad iz takve, prema identitetu zemlje koju vodite, cinične pozicije upravljate državom, rezultati ne mogu biti dobri, jer jednostavno ne vjerujete u ono što radite. Dapače osjećate se malo prljavo što ste na čelu tvorevine za koju su vas u vrijeme bivšeg režima, a potom i kroz kritiku "tuđmanizma", uvjerili da je, ksenofobična i zločinačka naspram "jugoslavenskih mulitetničkih širina".

Trećesiječanjski anacionalni prevrat

Aktualni skandal oko razgraničenja sa Slovenijom plod je upravo takvog načina razmišljanja. Račanova vlast je baš na valu obračuna s hrvatskim "nacionalizmom" u cijelosti redefinirala hrvatsku politiku. Kako su u njihovu viđenju devedesete bile godine podjednako "divljačkih nacionalizama", sama po sebi nametala se protunacionalna, sjećanjem na "dobra jugoslavenska vremena", nadahnuta politika. Ona je predstavljena kao racionalni odgovor na "emotivno zajapureno" hrvatstvo. Taj "novi kurs" koji je obilježio početak 21. stoljeća, slično istoimenoj Supilovoj politici hrvatsko - srpske suradnje s početka 20. vijeka, rezultirao je posvemašnjim devalviranjem pojma nacionalnih interesa. Nacionalni je identitet ponovno postao sumnjiva kategorija.

Početak te politike obilježio je je summit šefova balkanskih država u Zagrebu 2000. godine, skup za koji se vjerovalo da će kao znak novog/starog početka, odnose "naših naroda" vratiti na staze suradnje i prijateljstva. Sljedeći Račanov potez koji je trebao pokazati pogrješnost "hrvatske šovinističke isključivosti", bio je sporazum oko razgraničenja sa Slovenijom. Njime nas je tadašnja vlast htjela poučiti da za dobre odnose sa susjedima treba samo napustiti "nacionalističku paradigmu" i da će se, bez ikakva truda, rezultati pokazati odmah. Eh kako se u vrijeme kritike tuđmanizma sve činilo jednostavnim… A nije bilo, jer navedenim sporazumom Račan nije učinio ništa nego izdao vlastitu zemlju, a to nije dobra podloga za dobrosusjedstvo. Osim toga, Slovencima je, koji su u to vrijeme ulazili u EU, nasušno bio potreban dokaz da nemaju pograničnih sporova sa susjedima jer bi ih to usporilo u EU integracijama. Račanovim su parafom dobili i to. Na taj su nas način, zahvaljujući "državničkom" poklanjanju teritorija bivšeg premijera, sjeverozapadni susjedi dvostruko nasamarili i vjerojatno se potajno cerili, ne vjerujući sreći koja ih je snašla. Ali, Račan je postigao cilj i "pokazao" kako demokrati sa susjedima mogu graditi pristojne odnose, a ne "samo stvarati konflikte poput tuđmanista".

Potom je isti obrazac primijenio i na morsko razgraničenje s Crnom Gorom. One koji su se usprotivili njegovoj politici puzanja pred svima (od Haškog suda pa do susjednih zemalja) poput Budiše ili Tomca - hrvatska karizma kojih ga je dovela na vlast - preko režimskih je medija izvrgnuo neviđenom ruglu, što je na kraju dovelo do njihova izbacivanja iz vladajućih struktura. Iz tog je vremena poznata i rugalica kojom se sve one koji su se protivili razgraničenju sa Slovenijom, ismijavalo da se "žele svađati oko četiri lignje". Zanimljivo je podsjetiti da su HNS i njegova istaknuta članica Pusić bili najvjerniji zagovornici ovakve politike, što djeluje prilično čudno s obzirom na njihov „domoljubni žar“ iskazan u najnovijoj krizi hrvatsko slovenskih odnosa. Kombinacija bastardnog slovenskog kršenja međunarodnog prava i predizborne godine, očito im nije ostavila nikakva izbora.

Od Račanova je vremena potiskivanje opravdanih vlastitih interesa proglašeno mjerom demokracije i takvo stanje traje sve do danas. Da ni druga SDP-ova koalicija nije drukčija vidjelo se na mnoštvu primjera. Dovoljno je spomenuti Pusićkino diviniziranje najviših srbijanskih dužnosnika, inače nepatvorenih četnika, ili prekid izgradnje Pelješkog mosta. Potonje je ismijavano kao nepotrebna nacionalistička megalomanija, a kao spasonosna a jednostavna alternativa, nuđeno je povezivanje preko BiH. Za to je, tvrdilo se, potrebno samo malo "sporazumijevanja sa susjedima", za što su "nacionalisti" po definiciji nesposobni. Tako je, nakon ceste Zagreb - Split sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ista politička garnitura još jedan cestovni projekt proglasila šovinističkim, da bi ga sada u predizbornoj godini, ponovno reaktualizirali. I to tek nakon što im je EU sugerirala da je bitno povezati, na tom mjestu razdvojeni teritorij Europske Unije. Dok je to bio samo razdvojeni hrvatski teritorij, vladajućoj je garnituri to ne samo bilo nebitno, nego je smrdjelo na nacionalizam.

Bakarićeva i Račanova crvena nit

Da ne budem nepravedan i jednostran, nužno je spomenuti i još neke velike grješke hrvatske politike u pitanju razgraničenja. Kronološki prva je previd Tuđmanove administracije u razgraničenju s Bosnom i Hercegovinom, zahvaljujući čemu su dva škoja i vrh poluotoka Kleka parafirani kao BH teritorij,što nam komplicira razgraničenje na tom mjestu. Drugi propust je Kosoričino prihvaćanje slovenskih ucjena što je dovelo do arbitraže oko Savudrije. Koliko god nam ove grješke zagorčavale život, moramo povući jasnu granicu spram Račanovih postupaka. U slučaju parafiranja sporazuma s BiH radi se o, ma kako fatalnom, ali ipak nenamjernom previdu, dok se u slučaju bivše premijerke radi o sramnom pristanku na političku iznudu. Samo je Račan, ničim izazvan, dijelio hrvatski prostor šakom i kapom, pri čemu se postupke svojih prethodnika, koji su s manje ili više uspjeha štitili nacionalne interese, usudio nazvati šovinizmom. Tako je nastavio stopama svog prethodnika Bakarića, koji je još 1955. u naletu ludila proleterskog internacionalizma, od Hrvatske otrgnuo i Sloveniji pripojio 28 istarskih sela. Tko iz povijesti ne uči, ona mu se sveti.

Da zaključim: možda svi koji su na vlasti ne moraju voljeti zemlju kojoj su na čelu, iako bi bilo lijepo da imaju minimum pozitivnih osjećaja spram države koju vode. No sigurno je da nijedan od čelnika neke zemlje ne bi smio svoj posao obavljati sa "štipalicom" na nosu, poput naših trenutnih vlastodržaca. Ovdje nije riječ o nekakvom apstraktnom i suludom nacionalističkom čistunstvu, nego o vrlo konkretnoj stvari. Upravo ovih dana na primjeru savudrijskog slučaja postalo je jasno da je anacionalna, "dobrosusjedska" politika jugoslavenskog tipa izazvala, do danas već višedesetljetne sukobe s onima s kojima nas je trebala pomiriti. Stvorila je, dakle, vrlo opipljive probleme koji će trovati odnose sa susjednim narodima još tko zna koliko dugo vremena.

Egon Kraljević