O "crvenom Mostaru" i "crvenom Splitu" i ostale poratne misli Markovinina neojugoslavizma

Na primjeru Mostara Markovina daje dobar opis prevladavajućih projugoslavenskih osjećaja u bosanskohercegovačkim gradovima. U tom smislu sasvim opravdano kaže da je taj grad "disao jugoslavenski". Nevezano za to, naglašava "ponos" Mostaraca svojim gradom, što mu je jako simpatično, ali istovremeno napominje da se taj lokalpatriotizam često manifestirao kao netrpeljivost spram došljaka iz mostarske okolice, koji su, što je nažalost točno, u Mostaru nerijetko bili grubo odbacivani i ismijavani.

Uspoređuje to sa splitskim mentalitetom koji je na dosta sličan način netrpeljiv spram "Vlaja". U slučaju Splita, kako onog iz razdoblja Jugoslavije koji s nostalgijom naziva crvenim, tako i onog još starijeg s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Markovina usputno ali ispravno napominje da se taj grad i njegov osjećaj lokalpatriotizma nerijetko oblikovao u političkoj opreci, često i u potpunoj konfrontaciji spram najbliže gradske okolice. U tom smislu kao prave predstavnike splitskog mentaliteta i bez ikakvih negativnih konotacija navodi autonomaša Bajamontija, te sasvim očekivano niz jugoslavenski nastrojenih Splićana. Ne bi li dokazao da je "pravi" Split bio nešto drugo negoli hrvatski grad, a kao pandan omraženom mu splitskom hrvatstvu, Markovina se ne libi, bez ikakvih ograda, podsjetiti na to da je najveći dalmatinski grad imao i svoju autohtonu četničku organizaciju koju su tvorili splitski Hrvati. Iz navedenog se jasno ocrtava ono što Markovina smatra izvornim Splitom, a najkraće se može izraziti Bajamontijevim geslom "Slaveni sutra, Hrvati nikada", s tim što bi Dragan imenu "Slaveni" rado dometnuo dometnuo prefiks "jugo".

Dok je u slučaju Splita natuknuo političku dimenziju animoziteta između "pravog" Splita i njegovih hrvatstvu sklonih JugoslavenstvoDok je u slučaju Splita natuknuo političku dimenziju animoziteta između "pravog" Splita i njegovih hrvatstvu sklonih okolice i zaleđa, u slučaju Mostara Markovina ostaje samo na opisu "simpatičnog" mostarskog ponosa, uz malu nelagodu zbog malograđanske netrpeljivosti spram došljaka iz okolice. Tako propušta primijetiti ključnu stvar: da su netrpeljivi mostarski lokalpatriotizam i politika, točnije jugoslavenstvo, izravno povezani.okolice i zaleđa, u slučaju Mostara Markovina ostaje samo na opisu "simpatičnog" mostarskog ponosa, uz malu nelagodu zbog malograđanske netrpeljivosti spram došljaka iz okolice. Tako propušta primijetiti ključnu stvar: da su netrpeljivi mostarski lokalpatriotizam i politika, točnije jugoslavenstvo, izravno povezani.

Naime, u mostarskom se slučaju, s malograđanskim primitivizmom koji uživa u izrugivanju drukčijima, preklopila i mržnja jugoslaviziranog Grada spram svoje tradicionalistički orijentirane okolice. Prije svega spram hrvatske i katoličke zapadne Hercegovine koja je smatrana fašističkom (a tim je epitetom "časti" i Markovina), te u znatno manjoj mjeri spram srpske i pravoslavne istočne Hercegovine koja - unatoč znatnom sudjelovanju u četništvu - zbog svog pristajanja uz jugoslavenski državni okvir u bivšoj državi nije loše politički kotirala. No istočnohercegovački su se Srbi, zazirući od hrvatstva i muslimanstva kao nužnog zla koje je došlo sa zajedničkom državom, sami distancirali od usiljenog jugoslavenstva komunističkih vlasti u Mostaru.

Činjenica da mu je huškačka dimenzija mostarskog lokalpatriotizma jugoslavenskog tipa- koja se ne zadovoljava slavljenjem ljepote svog grada nego se s mržnjom usmjerava protiv tradicionalnim vrijednostima sklonih došljaka iz okolice - i dalje simpatična, dodatno osvjetljava Markovininu zarobljenu svijest. To je stanje uma kojemu je međunacionalna mržnja navodno nepojmljiva (zbog čega kritizira sadašnje zatrovane međunacionalne odnose u Mostaru), ali mu je, nasuprot tomu, mržnja prema onima koji ne pristaju uz njegovo državotvorno jugoslavenstvo, sasvim normalna. Zato Markovina žali za "crvenim Mostarom" kojeg se sjeća i "crvenim Splitom" o kojem je samo čuo, koji su znali kako s izaći na kraj s "natražnjacima".

A sada: "mržnja" i "fašizam"

Kako se približava svršetku, razgovor s Markovinom dobiva dodatni negativni naboj. Donedavni se splitski sveučilišni profesor povijesti počinje sve neobuzdanije izražavati, pa tako priznaje da "mrzi Tuđmana" i sa zlobnim smiješkom dodaje da ga je "pad Tuđmanova režima razveselio". Brojni jugofilni istomišljenici, navedeno bi vjerojatno ublažili tvrdnjom da Markovina "iako nekonvencionalno" ipak opravdano kritizira Tuđmanovu "nedemokratsku praksu". No što reći o izjavi da su "HDZ-ovci govna", ili o karakterizaciji dijela hrvatskih političara iz BiH koja glasi "šljam iz Herceg-Bosne"? Ne sumnjam da bi Duka i slični branitelji jugofilne mržnje i za ovo našli prikladne i lijepe riječi opravdanja. Osobno mislim da ovakav način izražavanja ima veze i s činjenicom da je Markovina po vlastitom priznanju od svoje osme godine čitao Feral, novine čiji su zaposlenici, a očito i čitatelji, umislili da im je zbog navodnog "naprednjaštva" dopušteno ama baš sve.

Više puta se Markovina dotaknuo i (treba li napominjati samo hrvatskog) "fašizma". Spomenuo je, između ostalog, da je prigodom oslobađajuće presude Gotovini, Filozofski fakultet u Splitu svojim studentima dao slobodan dan, što MarkovinaViše puta se Markovina dotaknuo i (treba li napominjati samo hrvatskog) "fašizma". Spomenuo je, između ostalog, da je prigodom oslobađajuće presude Gotovini, Filozofski fakultet u Splitu svojim studentima dao slobodan dan, što je po njemu "fašistički" čin, nedostojan ustanove koja bi "trebala gajiti kritičku svijest". Potonju bi on, naravski, prizivao samo kad su u pitanju vrijednosti hrvatskog predznaka. Ako, nasuprot tomu, kritičku oštricu pokušamo uperiti prema bilo čemu što se tiče Jugoslavije, tada je to revizionizam, kojeg se, govoreći o udžbenicima povijesti, u razgovoru dotaknuo i Markovina.je po njemu "fašistički" čin, nedostojan ustanove koja bi "trebala gajiti kritičku svijest". Potonju bi on, naravski, prizivao samo kad su u pitanju vrijednosti hrvatskog predznaka. Ako, nasuprot tomu, kritičku oštricu pokušamo uperiti prema bilo čemu što se tiče Jugoslavije, tada je to revizionizam, kojeg se, govoreći o udžbenicima povijesti, u razgovoru dotaknuo i Markovina.

Najilustrativniji primjer neutemeljene uporabe pojma fašizam zabilježen je u Markovininu definiranju fašističkih tendencija u BiH, koje po njemu utjelovljuju svi oni koji "ne žele živjeti zajedno u toj državi". Tako je sve osim bezuvjetnog prihvaćanja višenacionalnog državnog okvira (što, kako znamo iz našeg jugoslavenskog iskustva, može biti itekako problematično), definirano kao fašizam.

U kojoj mjeri polazne jugoslavenske predrasude mogu krivo usmjeriti razumijevanje pojedinih događaja, vidi se i iz Markovinina potpuno pogrješnog poimanja toga što je bio cilj hrvatske politike devedesetih. Dragan tako Tuđmanovu vlast optužuje da je nastojala stvoriti "etnički čistu hrvatsku državu", iako je istina da se Hrvatska samo htjela razdružiti od Jugoslavije. To što se znatan dio srpskog stanovništva tom prigodom pridružio velikosrpskoj pobuni nije posljedica hrvatskog "fašizma", nego velikosrpstva kojega se zbog njegove brutalnosti može dovesti u vezu s nekim aspektima fašizma, a koje, s obzirom da se prikriva iza jugoslavenskih parola, jednostavno nije u Markovininu vidnom polju.

Hrvatska ljevica ili ljuta jugoslavenska desnica?

Mnogi će se vjerojatno upitati ima li uopće smisla pridavati pozornost ovakvim tezama? Mišljenja sam da itekako ima. Prije svega zbog Markovinine neobične iskrenosti, koja je možda bila uzrokovana uvjerenjem da će njegovo svjedočanstvo ostati poznato samo manjem broju istomišljenika koji posjećuju Documentine stranice, a možda i nekim drugim, nepoznatim razlogom. Što god bilo posrijedi, ova je šokantna otvorenost rezultirala između ostalog izjavama "ja sam Jugoslaven", "kad čujem hrvatsku himnu poželim da Hrvatska izgubi", odnosno načinom izražavanja kojemu zbog njegove neprihvatljivosti široj javnosti, zagovornici ovog mentalnog sklopa inače pribjegavaju samo u krugu najbližih prijatelja.

Markovina je, međutim, svojim izlaskom iz "jugoslavenskog ormara" razgolitio, medijski već više od desetljeća vješto prikrivanu istinu, da se iza "hrvatske ljevice" i njezine izražene, navodno demokratskim razlozima motivirane kritičnosti spram hrvatske države, često krije najobičnija jugoslavenska mržnja. U kulturnoj i znanstvenoj produkciji koja je na tragu Markovininih razmišljanja izražen je isti osjećaj, samo na profinjeniji način.

Stoga, nakon prosvjetljujućih misli splitskog profesora izrečenih u ovom razgovoru, ni posao obrane ovdašnje ljevice od optužbi za neojugoslavenstvo ne bi više trebao biti tako lagan. Argument koji optužbe o neojugoslavenstvu ove političke opcije prikazuje kao jeftinu desničarsku demagogiju koja je za političke svrhe uzdignuta na razinu paranoje, nakon ovog je razotkrivajućeg intervjua izgubio znatan dio svoje vjerodostojnosti.

Osim toga Markovinino jugoslavensko političko "razotkrivanje", nužno povlači i pitanje temeljem čega se njegovi nazori proglašavaju ljevičarskima? Zašto bi se zalaganje za jugoslavenstvo ili mržnju spram Hrvatske kakvu dotični pokazuje tijekom cijelog razgovora, trebalo smatrati ljevičarskim idejama? Markovina nam ne nudi nijednu od ljevičarskih vrijednosti, nego samo drugu (jugoslavensku) državotvorno - identitetsku osnovu i to bi trebalo biti dovoljno da ga se smatra ljevičarom? Jugoslavenstvo je prema tomu lijevo, a hrvatstvo desno? Malo sutra!

Istini ćemo biti puno bliže ako ustvrdimo da je Markovina tvrda jugoslavenska desnica, prava ljuta guja u hrvatskim njedrima. Do trolista tradicionalnih konzervativnih vrijednosti (obitelj, domovina i Bog) njemu nedostaje samo odnos spram transcendentnog. Prve dvije vrijednosti (obitelj i Jugoslaviju) već ima i to u takvom odnosu međusobnog prožimanja i identifikacije, kakvog se ne bi zastidio ni fašizam. Nedostajući religijski žar, pak, nadomješta vjerničkim zanosom spram propale državne tvorevine, tako da se sva tri ideala konzervativne IspadiNigdje i nitko (osim splitske Urbane desnice koja je na svojim facebook stranicama prenijela Documentin razgovor s Markovinom) nije spomenuo njegove, u javnom prostoru dosada nezabilježene, jugoslavensko - mrziteljske ispade. Stoga je ovo jedan od oglednih primjera zloćudnosti medijskog inženjeringa u Hrvatskoj koji s jedne strane prikriva nepoželjne činjenice, dok s druge strane izmišlja i konstruira teze, sve s namjerom da pod raznim privlačnim imenima (antifašizam, multietničnost, tolerancija, humanizam, ljevica) reciklira propalu, represivnu jugokomunističku ideologiju i afirmira njezine zagovornike.ideologije kod njega, ali i svih ostalih koji se pritajeno dive njegovu istupu, ujedinjuju u opsesivnoj podređenosti jugoslavenstvu. Ljevičarstvo Markovine i sličnih nije ništa drugo do obično jugoslavensko desničarstvo i to ekstremističkog tipa.

Primjer medijskog inženjeringa

Sljedeća prosvjetljujuća stvar vezana uz intervju Documenti, odnosi se na način na koji je u javnosti predstavljen Dragan Markovina. Aleksandar Stanković ga je prije par mjeseci u svojoj emisiji, naravno, nahvalio i čak izravno upitao je li on Jugoslaven. Markovina, ovaj put svjestan da se obraća široj javnosti, to je izričito zanijekao i dodao da ga tako etiketiraju oni kojima smeta to što on "postavlja prava pitanja". Stanković je time naizgled očuvao renome novinara koji beskompromisno "rešeta" goste, dok je Markovina naizgled "argumentirano" odgovorio i na "teška pitanja". U stvarnosti su, hineći kritički intoniran intervju, obojica odigrali predstavu po principu "i vuk sit i ovce na broju". Naime "provokativno" pitanje o jugoslavenstvu uistinu jest bilo tendenciozno, ali voditelj njime nije svog gosta htio "stjerati u kut", nego mu pripremiti teren da se obrani od optužbi za jugoslavenstvo. Stanković je "nabacio", Markovina poentirao, a u to vrijeme na internetu već dostupni razgovor koji je s potonjim obavila Documenta, odlučili su elegantno zaobići.

Slično su postupila i druga glasila, npr. Tportal koji je Markovinu prikazao kao bespoštednog i britkog, ali simpatičnog kritičara društvenih anomalija, koji "vraća ljevicu u Split". Uglavnom, nigdje i nitko (osim splitske Urbane desnice koja je na svojim facebook stranicama prenijela Documentin razgovor s Markovinom) nije spomenuo njegove, u javnom prostoru dosada nezabilježene, jugoslavensko - mrziteljske ispade. Stoga je ovo jedan od oglednih primjera zloćudnosti medijskog inženjeringa u Hrvatskoj koji s jedne strane prikriva nepoželjne činjenice, dok s druge strane izmišlja i konstruira teze, sve s namjerom da pod raznim privlačnim imenima (antifašizam, multietničnost, tolerancija, humanizam, ljevica) reciklira propalu, represivnu jugokomunističku ideologiju i afirmira njezine zagovornike.

Ove groteskne interpretacije prošlosti nažalost imaju dosta odjeka, jer "umatajući" svoje teze u privlačno pojmovno ruho, uspijevaju za sebe pridobiti znatan broj mladih ljudi, koji nemaju neposredna saznanja o prikazanim događajima.

1989, "godina koja se vraća"

Unatoč tomu što su cijelim svojim bićem suprotstavljeni hrvatstvu, Markovine su se, suočeni s raspadom njihova mirnodopskog života, život odlučili nastaviti u Hrvatskoj. Fascinantno je da se, unatoč porazu svojih političkih ideja, Jugoslaveni poput Dragana Markovine ponašaju kao da je ovo i dalje 1989., "godina koja se vraća". Njihova bolesna ambicija zahvaljujući kojoj sebe, unatoč tomu što su manjina, ne vide ni u kojoj drugoj nego dominantnoj i moralno superiornoj poziciji u društvu, temelji se u sedamdesetogodišnjem iskustvu gospodarenja "ovim prostorima" u okviru dviju Jugoslavija. I kao što moralni poraz jugoslavenstva nisu priznali nakon Vukovara, a u mostarskom ratnom paklu jugoslavenstvo su čak pjevajući slavili, oni taj poraz ne priznaju ni danas. Njihova je sposobnost etičkog rasuđivanja trajno oštećena jugoslavenskom ideologizacijom i kao takva je nepopravljiva. S obzirom na previranja koja nam u hrvatskom društvu predstoje, dobro je znati da su barem neke maske, poput uglađenog imagea "ljevičara" Dragana Markovine, konačno pale.

Što se tiče njegova fascinantnog razgovora s Documentom, jasno je da je unatoč duljini ovog teksta, dosta zanimljivih detalja tog intervjua moralo biti ispušteno. Stoga ako netko ima devedesetak minuta vremena i dobre živce, neka klikne na sljedeću poveznicu i sam za sebe pokuša dokučiti stranputice ovog načina razmišljanja.

Egon Kraljević