Kako je (nekima) bilo dobro u Jugoslaviji

Povod ovom tekstu je svjedočanstvo splitskog povjesničara hercegovačkog podrijetla Dragana Markovine izgovoreno pred kamerama Documente, udruge za zaštitu ljudskih prava. Navedeni iskaz je dio projekta kojim se, prikupljajući ispovijesti ljudi s područja bivše Jugoslavije, nastoji prikazati način na koji su burni politički događaji od Drugog svjetskog rata nadalje, djelovali na živote i svijest pojedinaca.

Svoje je svjedočanstvo Markovina, kao i drugi Documentini sugovornici, započeo kratkim predstavljanjem svoje obitelji. Doznali smo tako da su nacionalna isprepletanja kod Markovininih započela još s njegovim djedom, Hrvatom s Korčule koji je, zaposlivši se u Hercegovini oženio tamošnju Srpkinju. Dijete tog braka je Draganov otac, koji je, s obzirom da ih je nakon Drugog svjetskog rata napustila njegova biološka majka i djedova prva supruga, odrastao uz pomajku, odnosno drugu djedovu ženu koja je bila Hrvatica. I majka povjesničara Markovine bila je iz miješanog, muslimansko (baka) - srpskog (djed) braka i to prvog takvog, što Dragan s ponosom ističe, sklopljenog u Mostaru nakon Drugog svjetskog rata.

Kako mu je uz sve to djed po majci bio partizanski prvoborac nakon rata dobro situiran u Beogradu, Markovine su bili predodređeni postati nositeljima vlasti u "crvenom (što Dragan sjetno spominje) Mostaru". Da je tomu i bilo tako, najbolje svjedoči podatak da mu je otac bio direktor strateške vojne zrakoplovne industrije "Soko" ,a pred rat i nositelj SDP-ove liste u Mostaru. U takvoj je sredini odrastao mlađi Markovina koji sam za sebe kaže da se "zbog povezanosti s didom i ocem koji je govorio zapadnom jezičnom varijantom" (što mu je eufemizam za "nepostojeći" hrvatski jezik) deklarirao kao Hrvat, dok mu se brat, kojemu je bila bliža majčina strana, izjašnjavao Jugoslavenom.

Fetišisti jugoslavenske države

"Miješano" podrijetlo samo po sebi nije nešto što se danas - za razliku od jugoslavenskog vremena koje ga je favoriziralo (sjetimo se samo režimskog napjeva "vozovi, vlakovi, k'o miješani brakovi") - može i treba moralno prosuđivati. Ono je jednostavno činjenica, kao što je činjenica i to da netko nije rođen u takvom braku.

Isto tako, jasna nacionalna pripadnost djece iz jednonacionalnih brakova s jedne, odnosno svijest o vlastitoj multietničnosti izražena kod djece iz miješanih brakova s druge strane, ne određuju automatski način na koji netko politički razmišlja i prosuđuje političke događaje. Zasigurno ima puno ljudi koji su unatoč jednonacionalnom PripadnostJasna nacionalna pripadnost djece iz jednonacionalnih brakova s jedne, odnosno svijest o vlastitoj multietničnosti izražena kod djece iz miješanih brakova s druge strane, ne određuju automatski način na koji netko politički razmišlja i prosuđuje političke događaje. Zasigurno ima puno ljudi koji su unatoč jednonacionalnom podrijetlu tolerantni prema drugim nacijama, kao što postoje i brojna djeca iz južnoslavenskih multikulturalnih brakova koju njihovo podrijetlo ne sprječava da prihvate, razumiju i vole nacije od kojih potječu i exjugoslavenske zemlje u kojima žive.podrijetlu tolerantni prema drugim nacijama, kao što postoje i brojna djeca iz južnoslavenskih multikulturalnih brakova koju njihovo podrijetlo ne sprječava da prihvate, razumiju i vole nacije od kojih potječu i exjugoslavenske zemlje u kojima žive.

Kod Dragana Markovine međutim nije tako. Umjesto razumijevanja i prihvaćanja južnoslavenskih naroda, on kao pravi sin sumnjičavog komunističkog jugoslavenstva, gaji nepovjerenje prema nacijama, zbog toga jer su ove svojim nerazriješenim problemima mogle ugroziti, a na kraju zaista i jesu uništile višenacionalnu Jugoslaviju. No kao i svaki pravi Jugoslaven, gotovo je isključivo osjetljiv na hrvatstvo koje se - zbog toga što je riječ o ideologiji potlačenog naroda - uvijek pojavljivalo kao težnja za labavljenjem ili ukidanjem jugoslavenskog državnog okvira. S druge strane velikosrpstvo, koje kroz zalaganje za što čvršću Jugoslaviju teži ostvariti što jače državno jedinstvo svih Srba i njihovu hegemoniju, Markovina niti ne uočava kao problem i to samo zbog toga što se ono, kao sredstvom za ostvarivanje navedenih ciljeva, koristilo pozivanjem na jačanje njemu drage „multietničke" jugoslavenske države.

Markovina je tako postao i ostao zarobljenikom one vrste jugoslavenstva koje ne ljubi jugoslavenske narode, posebice ne one subverzivne poput Hrvata, ali obožava jugoslavensku državu. Da stvar bude gora, kod Markovina je ta država shvaćena kao neka vrsta njihove proširene nacionalno mješovite obitelji što ih je dovelo do zapanjujućeg podređivanja jugoslavenskom državnom idealu. Na Markovininu je primjeru postalo jasno da oni koji Hrvate optužuju za "fetišizam države" najčešće nisu ništa drugo nego kontrafetišisti, tj. fetišisti jugoslavenske države.

Obitelj kao Jugoslavija, Jugoslavija kao obitelj

Potpunu prožetost ove obitelji ideologijom, izvanredno oslikava Draganov opis ozračja u njihovu mostarskom stanu za vrijeme utakmica koje su igrale jugoslavenske reprezentacije. Tada bi se, veli Markovina, svi ukućani "digli na noge" i tako odslušali intoniranje jugoslavenske himne! Documentin voditelj razgovora je Markovinin gotovo nadrealni opis ozračja za vrijeme prijenosa utakmica jugoslavenske reprezentacije popratio šutnjom. Možemo samo zamisliti kakva bi sve pitanja postavio sugovorniku koji bi opisao slično ponašanje za vrijeme utakmica hrvatskih reprezentacija.

Ovakvih primjera militantnog nacionalističkog kolektivizma, odnosno prožimanja državne ideologije s po definiciji intimnim obiteljskim životom, teško da je moguće naći u današnjoj Hrvatskoj, a ako bi neki sličan primjer s hrvatskim predznakom bio i pronađen, bio bi odmah što ismijan, što osuđen kao neshvatljivo primitivni kolektivizam, možda i fašizam.

U vrijeme Jugoslavije međutim, takav stupanj zaluđenosti jugoslavenskom ideologijom u Mostaru, ali i šire u BiH, nije bio ništa neuobičajeno. Dovoljno je spomenuti da su navijači mostarskog Veleža, za razliku od većine navijačkih skupina koje su posvuda u svijetu uobičajeno suprotstavljene autoritetima, na utakmice, posebice Kupa Maršala, donosili velike Titove slike, mahali njima i skandirali "Mi smo Titovi, Tito je naš". Najdrastičniji je ipak primjer skakača s mostarskog Starog mosta, još jedne specifično mostarske subkulturne skupine. Dobar dio ovih odvažnih momaka, nerijetko sklonih i huliganstvu, na svojim je prsima imao tetoviran Titov lik. Još jedan dokaz začuđujuće prijemčivosti jugoslavenske ideologije, jest njezin utjecaj na bosanskohercegovački rock and roll. "Hrvatstvo"U navijanju za taj klub, točnije u simpatijama za bezuvjetno hrvatsko jugoslavenstvo koje je prema službenoj propagandi Hajduk simbolizirao s jedne, te u zaljubljenosti u uži dalmatinski zavičaj svojih predaka po ocu s druge strane, iscrpljivalo se cjelokupno Markovinino "hrvatstvo". Sve preko toga, za njega je bilo (i ostalo) zlo i fašizam. Kad je raspad Jugoslavije razbio opciju hrvatskog jugoslavenstva nestalo je i jedinog sadržaja Markovinina paradoksalnog "hrvatstva". Ostalo je samo ogorčeno jugoslavenstvo s krhotinama dalmatinskog autonomaštva.Naime i ova je rubna pojava u društvu, kroz pjesme poput "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" Bijelog Dugmeta ili "Danas je Dan Republike" Zabranjenog Pušenja, uspješno upregnuta u jugoslavenska kola.

Vratimo se, ipak razgovoru S Markovinom koji, kako odmiče, postaje sve zanimljiviji. Ponesen osjećajima, dotični nastavlja: "Ja sam Jugoslaven, nema većeg" (sat kasnije u razgovoru još jednom naglašava: "Ja sam Jugoslaven po osjećaju", tako da se zasigurno ne radi o lapsusu), a potom ničim izazvan dodaje da, kad gleda utakmice hrvatskih reprezentacija, čim čuje hrvatsku himnu "moli Boga da Hrvatska izgubi". Shvativši da je i prema Documentinim standardima otišao "koračić" predaleko, pokušava ublažiti stvar riječima da hrvatski poraz ne priželjkuje "zato što mrzi, nego zato jer je to propalo i promašeno". Ovoj lijepoj racionalizaciji protuhrvatske mržnje treba dodati samo jedno objašnjenje: ono što Markovina naziva zamjenicom "to", što je navodno "propalo i promašeno" a čemu ne može izgovoriti niti ime, "to" je Hrvatska.

Kako objasniti ovo Markovinino skakanje iz jednog identiteta (deklarirao se kao Hrvat) u drugi ("Ja sam Jugoslaven") i navedeni ispad mržnje spram hrvatstva? Kontradikcija je ipak samo prividna, jer Draganovo je hrvatstvo vrlo uvjetno. Ono se, kako sam objašnjava, manifestiralo kao ljubav prema užem dalmatinskom zavičaju njegova djeda, no ti su osjećaji bili jasno omeđeni granicama političkog jugoslavenstva. Idealna metafora njegova "hrvatstva" je onovremeni NK Hajduk, u kojem se pod režimskim utjecajem naglašavalo snažnu regionalnu ukorijenjenost i partizansku prošlost Kluba. Potonju je tadašnja promidžba tumačila kao isključivu posljedicu jugoslavenske opredijeljenosti Hajdukove ratne generacije, a ne kao izraz hrvatstvom uvjetovane protutalijanštine.

U navijanju za taj klub, točnije u simpatijama za bezuvjetno hrvatsko jugoslavenstvo koje je prema službenoj propagandi Hajduk simbolizirao s jedne, te u zaljubljenosti u uži dalmatinski zavičaj svojih predaka po ocu s druge strane, iscrpljivalo se cjelokupno Markovinino "hrvatstvo". Sve preko toga, za njega je bilo (i ostalo) zlo i fašizam. Kad je raspad Jugoslavije razbio opciju hrvatskog jugoslavenstva nestalo je i jedinog sadržaja Markovinina paradoksalnog "hrvatstva". Ostalo je samo ogorčeno jugoslavenstvo s krhotinama dalmatinskog autonomaštva.

Egon Kraljević