Tolerancija

Vremena se mijenjaju i sasvim je normalno da se, s obzirom da imaju sposobnost razvijati se, pod utjecajem tih promjena mijenjaju i ljudi. Ipak malo je "čudnjikavo" kad, u skladu s ritmom društvenih mijena i pojedinci počnu mijenjati vrijednosne sustave poput čarapa, pa skaču iz jednog u drugi, svojim starim uvjerenjima potpuno suprotstavljen svjetonazor. Očit primjer toga je Gibonni koji u svom hitu iz devedesetih "Mi smo prvaci", kliče "Bog i Hrvati!", dok danas, slikajući se pored predsjednika Josipovića "pjeva drugu pjesmu", pomodarski nazvanu "Toleranca".

Možda se radi o tomu da se mlađi Stipišić od nacionalnog romantika dosljedno razvio do svoje kozmopoliltske faze, vidjet ćemo. Meni se ipak čini da je ovakvim gibanjem u ritmu političkih trendova popularni pjevač obzevrijedio sva svoja eventualna buduća politička stajališta, jer kako vjerovati u autentičnost mišljenja koje se nepogrješivo prilagođuje političkim okolnostima? Primjer Stipe Mesića koji je opisanu gibonnijevsku svjetonazorsku vratolomiju počinio nekoliko puta u životu (1967. TolerancijaPredsjednik je tako nedavno podržao Bojana "nemrzitelja" i to baš u trenutku kad je postalo jasno da je ovaj svojim ironičnim čuđenjem "tolikom broju" PTSP-ovaca među hrvatskim braniteljima, grubo ismijavao i vrijeđao braniteljsku populaciju koju bi po funkciji koju obnaša trebao zastupati. Potom je "tolerantni" Bojan podržavajući Predsjednika u njegovoj kampanji za drugi mandat, izjavio da tu vrlinu treba ugraditi u Ustav. Tako je ova naša, endemična inačica tolerancije koja ljude dijeli a ne spaja i kojom nas se proganja još tamo od kraja devedesetih kada je krenula dreka o građanskoj Hrvatskoj kao suprotnosti navodnoj hrvatskoj mržnji, ponovno postala "in".pravovjerni Jugoslaven, 1971., 1990. navodni prijelaz u nacionalistički tabor, pa potom 2000. povratak jugoslavenskim korijenima), pri čemu je u svojim navodnim preobrazbama gotovo uvijek profitirao, najbolje pokazuje mizernost ovakvog, u Hrvatskoj tako čestog mentalnog sklopa.

Tolerancija kao nesnošljivost

Tolerancija je dakle vruća tema koju je vrijeme stavilo pred hrvatsko društvo. Snošljivost je i meni jedna od najdražih ljudskih vrlina. Prva asocijacija na taj pojam javi mi se u vidu antičkog kipa Umirućeg Gala. Skulptura je to kojom je nepoznati grčki kipar prikazao smrt Gala, jednog od protivnika s kojima se sukobljavao onovremeni grčki svijet. Nema u tom kipu ničega trijumfalističkog - naprotiv, galski je ratnik s puno dostojanstva ovjekovječen u tragičnom kontrastu između snage njegova mladog tijela i slabosti koju mu je zadala smrtna rana. Kipar je očito uspio nadići mržnju prema Galima koji su tada navaljivali na maloazijske Grke i u onemoćalom je neprijatelju prepoznao smrtnog čovjeka, tj. sebe.

Ovdašnje je pozivanje na toleranciju međutim, dosta drukčije. Predsjednik je tako nedavno podržao Bojana "nemrzitelja" i to baš u trenutku kad je postalo jasno da je ovaj svojim ironičnim čuđenjem "tolikom broju" PTSP-ovaca među hrvatskim braniteljima, grubo ismijavao i vrijeđao braniteljsku populaciju koju bi po funkciji koju obnaša trebao zastupati. Potom je "tolerantni" Bojan podržavajući Predsjednika u njegovoj kampanji za drugi mandat, izjavio da tu vrlinu treba ugraditi u Ustav. Tako je ova naša, endemična inačica tolerancije koja ljude dijeli a ne spaja i kojom nas se proganja još tamo od kraja devedesetih kada je krenula dreka o građanskoj Hrvatskoj kao suprotnosti navodnoj hrvatskoj mržnji, ponovno postala "in".

Biserje jugo tolerancije

Naivnima se u početku možda i moglo činiti da čitav taj pokret ima neke pozitivne namjere. Kako je vrijeme odmicalo pojavljivalo se sve više dokaza da tolerancija BiserjeNije zgorega spomenuti i bar neke, jer bilo ih je previše da bi se sjetili svih, od ranijih verbalnih izljeva mržnje koji su došli sa strane onih koji se kunu u vlastitu toleranciju. Izvjesni građanski aktivist je tako na svojoj facebook stranici ostavio komentar da treba "šmajserom po HDZ-u", a napredni je SDP-ovac na istoj mreži poručio kako je šteta što se mig Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije srušio na Čavoglave i to u vrijeme proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Naši su se zagovornici tolerancije pobrinuli i za to da sve ne ostane samo na riječima, pa su polomili kosti dr. Ružici Čavar.kojom se vitla u žaru političke borbe nema veze s izvornim značenjem te riječi kao snošljivosti. Neki od njezinih vatrenih zagovornika izvalili su pri tom popriličan broj simptomatičnih izjava. Psihijatar-pacijent iz Varaždina se, aludirajući na poratna ubojstva koja su po njemu prerano završila, požalio da je 1945. "prekratko trajala". Kad mu je spočitnuta neprikladnost tog i drugih njegovih komentara (poglavito posvećenih braniteljima), razočarano je izjavio kako u Hrvatskoj nema slobode koja bi mu omogućila da "otvori" neke tabue. Cijenjeni bi liječnik dakle, htio institucionalizirati pravo na mržnju, ali samo određenih skupina ljudi. Naš doktor "Mengele za dušu" nije nažalost jedini, jer istu je temu na "demokratski način" "otvorio" i član Predsjednikova izbornog stožera Marko Rakar, koji je pripadnike ove populacije usporedio s Ku Klux Klanovcima.

Nije zgorega spomenuti i bar neke, jer bilo ih je previše da bi se sjetili svih, od ranijih verbalnih izljeva mržnje koji su došli sa strane onih koji se kunu u vlastitu toleranciju. Izvjesni građanski aktivist je tako na svojoj facebook stranici ostavio komentar da treba "šmajserom po HDZ-u", a napredni je SDP-ovac na istoj mreži poručio kako je šteta što se mig Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije srušio na Čavoglave i to u vrijeme proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Naši su se zagovornici tolerancije pobrinuli i za to da sve ne ostane samo na riječima, pa su polomili kosti dr. Ružici Čavar.

Komesarska tolerancija

Osnovni hrvatski problem je u tomu što se tolerancija i demokracija kod nas temelje u vrijednostima koje su baštinjene od 1945. Tada je i to kao legalizirani poredak, kod nas postojalo stanje u kojem se (narodnim) demokratima smatralo samo pristaše boljševizma i Jugoslavije, dok su svi ostali bili neprijatelji koje se doslovno može odstrijeliti.

Naši današnji zagovornici tolerancije odgojeni su u istom duhu nesnošljivosti. Kao takvi nisu u stanju pojmiti jednostavno pravilo parlamentarizma koje kaže da je demokracija ukupnost političkih opcija nekog društva, a tolerancija prihvaćanje takvih različitih mišljenja. Za njih su oba navedena pojma i dalje u njihovom ekskluzivnom vlasništvu, pa ako demokratičnost i snošljivost pripadaju samo jednoj strani, ima li ičeg normalnijeg od toga da se "one druge i drukčije" koji se ovim vrijednostima navodno protive, ukloni iz političke arene?

Tako smo došli do završnog paradoksa vezanog uz pojam tolerancije u Hrvatskoj. Biti snošljiv kod nas ne znači dijalogom s neistomišljenicima zbližavati ljude, nego pripadati svjetonazoru koji je, proglasivši sebe ekskluzivnim baštinikom demokracije i tolerancije, spreman uništiti sve koji mu se nalaze na putu. Za takvu se inačicu snošljivosti kvalificira na paradoksalan način - mržnjom kakvu je npr. iskazao sekularni neojugoslavenski svetac, Bojan Glavašević, za što je dobio oduševljenu potporu predsjednika Josipovića.

Da zaključim: nemam ništa protiv tolerancije, naprotiv, ali imam protiv toga da taj pojam prisvaja samo jedna strana, čime si otvara apsurdnu mogućnost da vlastitu mržnju prema neistomišljenicima ugradi u Ustav i nametne ju kao kvazidemokratsku normu čitavog društva. Za Josipovića to možda jest "pravi put", no za Hrvatsku je to fatalna stranputica.

Egon Kraljević