Regija

Kako se zahuktava predizborna kampanja, pitanje regije postaje sve zanimljivije. U prethodnim su izbornim ciklusima zagovornici regionalne politike bili u defenzivi i stalno su se morali braniti od optužbi za obnovu Jugoslavije. Nedovoljno pripremljena javnost većinom je negativno doživljavala njihove inicijative, jer prethodna su nam geopolitička pozicioniranja zapadnobalkanskog tipa, kroz dvije Jugoslavije donijela samo ugnjetavanje, asimilaciju, pokolje.

Ipak, procjenjuju neojugoslavenski politički krugovi, više od jednog desetljeća intenzivnog pro-regionalnog ispiranja mozga učinilo je svoje. Stoga su zagovornici ponovnog balkanskog utamničenja Hrvatske odlučili napraviti iskorak, odnosno pobrati plodove svog dosadašnjeg promidžbenog rada. S obzirom da su proteklih godina sjećanja na Jugoslaviju ionako premazana debelim slojem ružičastih laži, prelazak iz defenzive u ofenzivu, tj. iz prikrivenog u otvoreno zagovaranje regije, čini se kao logičan korak dalje.

U skladu s tim, umjesto kao državu u kojoj je srpska prevlast bila neupitna na svim prostorima koje su velilkosrbi doživljavali kao svoje, Jugoslaviju se danas predstavlja kao privlačnu multietničku alternativu "nacionalizmu devedesetih". Shodno tomu i regija, kao drugo ime za novo jugoslavensko okupljanje, sve više postaje napadački pojam koji služi za diferenciranje "naprednjaka" od "natražnjaka", tj. za odvajanje onih koji "ne mrze" od "nacionalističkih sila zla". Malo je doduše čudno s jugoslavenske pozicije kritizirati Hrvatsku kao zemlju mržnje a potom, prilagođavajući protuhrvatsku tradiciju komunističkog režima okolnostima neželjene hrvatske samostalnosti, tvrditi da su baš takvu, samostalnu Hrvatsku, utemeljili jugoslavenski partizani još tamo tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega. No, zašto bi se zagovornici regije zamarali ovim ne baš sitnim nelogičnostima? Svi će ti argumenti za mazanje očiju javnosti ionako postati nebitni ako uspiju u svom naumu da Hrvatsku isprazne od svakog nacionalnog sadržaja i udese ju po svom jugoslavenskom nahođenju.

Zapadnobalkanski politički turbofolk

Zvono zapadnobalkanskih zbližavanja nosi naravno predsjednik Josipović. U jednom je razgovoru ustvrdio da "oni koji su protiv regije, rade protiv našeg gospodarstva." Osvrćući se pak na one koji ga zovu Yusipovićem, rekao je da PitanjaHoćemo li umanjivati značaj izjave vojvode Nikolića da je Vukovar srpski grad? Želimo li amnestiranjem velikosrpstva navedene političare ali i većinu srbijanske javnosti koja ih je dovela na vlast, uvjeriti da devedesetih nisu učinili ništa loše, te da bi sve to mogli još koji put ponoviti? Zar politika koja izostankom jasne osude ohrabruje nasilnika, potpuno suprotno predstavljanju regionalnog projekta kao mirotvorstva, upravo ne sije sjeme budućih sukoba?njemu, za razliku od onih koji ga prozivaju za manjak patriotizma, domoljublje nije "svađa i sukob s drugima". Potom je zaključio: "Oni misle da je ...dobro ratovati sa susjedima, ja mislim da je dobro graditi odnose sa susjedima."

Navedenim objašnjenjem Predsjednik po običaju zamagljuje stvari. Koplja se ne lome oko toga hoćemo li gospodarski i politički surađivati sa susjedima ili ne, nego oko načina na koji ćemo graditi odnose s njima. Hoćemo li dojučerašnje četničke dragovoljce poput dvojice od trojice trenutno vodećih političara u Srbiji (a i onaj treći je miloševićevac), promovirati u "novu generaciju srbijanskih političara koja nije sudjelovala u ratnim politikama devedesetih", kako ih je otprilike opisala ministrica Pusić?

Hoćemo li umanjivati značaj izjave vojvode Nikolića da je Vukovar srpski grad? Želimo li amnestiranjem velikosrpstva navedene političare ali i većinu srbijanske javnosti koja ih je dovela na vlast, uvjeriti da devedesetih nisu učinili ništa loše, te da bi sve to mogli još koji put ponoviti? Zar politika koja izostankom jasne osude ohrabruje nasilnika, potpuno suprotno predstavljanju regionalnog projekta kao mirotvorstva, upravo ne sije sjeme budućih sukoba?

Konkretne štete

Vanjska politika postavljena na ovakve osnove morala je stvoriti štete. O njima se nažalost ne piše puno, ali s vremena na vrijeme ponešto ipak "iscuri" u javnost. Večernjak je tako ljetos objavio da je hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova propustilo reagirati u trenutku kada je Srbija kao kandidat za EU prolazila provjeru učinjenog u poglavlju 23 - pravosuđe i ljudska prava. Hrvatska tada nije iznijela primjedbe vezane uz ratne zločine, a nije reagirala ni na tzv. univerzalnu jurisdikciju srbijanskih sudova. To nas ne treba čuditi, jer dovoljno je sjetiti se da se Josipović još od 2011. protivi Zakonu o ništetnosti kojim se srbijanskom pravosuđu odriče mjerodavnost za zločine počinjene na hrvatskom tlu.

Nitko se iz vlasti, povodom razmatranja istog 23. poglavlja, nije oglasio ni glede prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Na tom je polju kasnije zabilježena tek nota predsjednika Josipovića koji je, u predizborne svrhe glumeći Hrvata, izrazio zabrinutost zbog incidenta s ćiriličnim udžbenicima namijenjenim Bunjevcima u Srbiji. No da mu je uistinu stalo do ove hrvatske grane, mogao je Srbiju kao kandidata za ulazak u EU, međunarodnim mehanizmima navesti da poštuje prava hrvatske manjine. To mu kao i čitavoj sadašnjoj vlasti, nije ni palo na pamet, ali je, kao i ostatak vladajuće koalicije, zato vrlo revan u uvođenju ćirilice u jadni Vukovar. Nakon ovakvih poteza, logično se upitati, čiju to vanjsku politiku vodi sadašnji hrvatski državni vrh?

Važno je shvatiti da nije riječ tek o propustima politike, nego o promašenoj službenoj politici koja je svojim psihotičnim fiksiranjem na ex jugoslavensku regiju, ustrojena tako da planirano šteti hrvatskim interesima.

Nije prema tomu pitanje hoćemo li regionalne odnose ili ne, jer mi iz regije ne možemo pobjeći. Sve se svodi na to hoćemo li svoje interese podređivati regiji ograničenoj na prostor bivše Jugoslavije i na taj način postati zatočenikom zapadnog Balkana, ili ćemo polazeći od vlastitih interesa i probitaka i ne ograničavajući se okvirom bivše države, graditi odnose sa svim susjedima i šire. U tom je smislu važno prisjetiti se da nas u Višegradskoj skupini i dalje čeka stolac koji je ova vlast odbacila da bi se mogla sklupčati ispod beogradskog stola.

Fraza "okrenimo se budućnosti" je ideološki kvasac neojugoslavenstva

Kada vlast i njezini pristaše kažu da se treba okrenuti budućnosti, oni se u stvari paradoksalno vraćaju u prošlost. Dotični nam time još uvijek neizravno, jer procjenjuju kako nije sazrelo vrijeme da napuste sigurnost ideološke JugoslavenstvoKada vlast i njezini pristaše kažu da se treba okrenuti budućnosti, oni se u stvari paradoksalno vraćaju u prošlost. Dotični nam time još uvijek neizravno, jer procjenjuju kako nije sazrelo vrijeme da napuste sigurnost ideološke mimikrije, poručuju da trebamo usvojiti ne samo njihovu današnju sklonost regionalnom zajedništvu, nego i "staro dobro" jugoslavenstvo koje, naizgled spontano i samozatajno, "samo od sebe" proviruje kao poželjan model koji je u prošlosti već uspio okupiti "naše narode".mimikrije, poručuju da trebamo usvojiti ne samo njihovu današnju sklonost regionalnom zajedništvu, nego i "staro dobro" jugoslavenstvo koje, naizgled spontano i samozatajno, "samo od sebe" proviruje kao poželjan model koji je u prošlosti već uspio okupiti "naše narode".

Na tom su tragu izjave brojnih političara iz vladajuće koalicije, poput Milanovićeva proglašavanja Tita značajnijim državnikom od Tuđmana, Josipovićevih oda lijepoj kapi partizanki, Pusićkina antifašizma itd.Uz to se nerazdvojno veže i njihovo gađenje spram "nacionalizama" koji su uništili to, do neprepoznatljivosti uljepšano, jugoslavensko zajedništvo.

Taj idealizirani doživljaj prošlosti, u kojem je za izgon iz jugoslavenskog raja Hrvatska kriva barem jednako kao i velikosrbi (što je oličeno u, s gađenjem izrečenom pitanju: "Je li nam to /tj. Hrvatska/ zaista trebalo?"), predstavlja korijen svih njihovih (vanjsko)političkih i inih opsesija. Iz te polazne točke, čitav napor oko hrvatskog osamostaljenja predstavlja nepotrebno divljaštvo, dio prošlosti vrijedan jedino zaborava, nešto od čega treba "okrenuti" glavu. Nasuprot lošoj prošlosti nalazi se svijetla regionalna budućnost, no ona je intuitivno naslonjena na dobru prošlost jugoslavenske tradicije. Jugoslavenština za koju smo mislili da je davno završena noćna mora nudi nam se kao predložak za budućnost, stare ideje i sjećanja postaju kvasac novog regionalnog okupljanja pod nekim drugim imenom. U toj prošlosti koja je i budućnost, ili budućnosti koja je i pomno selektirana prošlost, nema mjesta za hrvatske tragedije, ali sve vrvi od ustaških guja i sličnih stvorova. Ofucano "okretanje budućnost" je u stvari, "do balčaka" u prošlost ukopano ideološko sito koje filtrira loša (hrvatska) sjećanja i propušta samo poželjnu (neo)jugoslavensku memoriju.

Izbori će pokazati želimo li i dalje slušati nakaradno zavijanje ove regionalne rapsodije, odnosno Josipovićeva turbofolka koji tupo, po narodnjački zavija: "ljubim čizmu što gazila me jeeeeeeeeee!".

Egon Kraljević