Manipuliranje povijesnim događajima

HHrvatska nema sreće s prevladavanjem prošlosti. Umjesto da realno sagledavajući činjenice, povijesne događaje ocijenimo kao pozitivne ili negativne, ne bježeći pri tomu ni od kritičkog sagledavanja onoga što je bilo loše, nama se svako značajnije prošlo zbivanje pretvori u sveopću kontroverzu. Nije ni čudno s obzirom na nedovršenost hrvatske nacije koja se ogleda u supostojanju hrvatske i, hrvatskom identitetu suprotstavljene, jugoslavenske sastavnice hrvatskog nacionalnog bića.

Najnovije gloženje izazvao je prijedlog skupine pojedinaca, nekih nevladinih udruga i Srpskog nacionalnog vijeća (SNV), da u hrvatskim gradovima, pri čemu spominju Zagreb i Osijek, ulice budu imenovane po pojedincima, koji su u vrijeme Domovinskog rata stradali u zločinima za koje se zna ili se sumnja da su ih počinili Hrvati. Navode se tako imena Aleksandre Zec, Josipa Reihla Kira, ali i nakon rata likvidiranog Josipa Levara, a za dobivanje "svojih" ulica predloženi su i Slobodan Budak, i Vladimir Primorac.

Potonja dvojica zbog toga što su, kako objašnjava jedan od ovih dana objavljenih naslova, štitili manjine jer su ove bile "na udaru Tuđmanova režima". Navedene ulice bi tako tvorile svojevrsno "Naselje sjećanja", kao posebnu cjelinu u urbanom tkivu naših gradova.

Selektivno sjećanje kao mjerilo ljudskih prava

Među kandidatima za dobivanje ulica, posebno se ističe ime Aleksandre Zec. Strašni zločin počinjen nad njom i njezinom obitelji, zasigurno je medijski najeksploatiranija FrljićGledajući ovu predstavu pomislili biste da je rat izbio zato što su hrvatski šovinisti, odnosno Hrvati (što je Frljiću isto), vođeni urođenom im zloćom koja ih bez razloga povremeno "uhvati", stali progoniti Srbe. "Sporedni" povijesni likovi poput Miloševića, u njegovu su teatru sasvim nebitni, tj. njih se niti ne spominje.ratna tragedija u samostalnoj Hrvatskoj. Sveopćoj politizaciji kojom je ovo surovo ubojstvo omalovaženo, nije odolio ni jedan od pokretača navedene inicijative, Oliver Frljić. Poznati je redatelj prije izvjesnog vremena o tomu napravio i kazališnu predstavu. U tom je komadu jednu atipičnu pojavu kakvu predstavlja ubojstvo zagrebačke djevojčice srpske narodnosti, predstavio kao uobičajenu ratnu praksu.

Gledajući ovu predstavu pomislili biste da je rat izbio zato što su hrvatski šovinisti, odnosno Hrvati (što je Frljiću isto), vođeni urođenom im zloćom koja ih bez razloga povremeno "uhvati", stali progoniti Srbe. "Sporedni" povijesni likovi poput Miloševića, u njegovu su teatru sasvim nebitni, tj. njih se niti ne spominje.

Kad mu je spočitnuto da se traumatično hrvatsko ratno iskustvo ne može svesti na slučaj Zec, kao i na činjenicu da, ako se govori samo o dječjim stradanjima, postoji neusporedivo više primjera (javnosti nažalost nepoznatih) ubojstava djece koja su skončala od srpske ruke, Frljić je bahatošću koja karakterizira na poziciju vječne vlasti naviknute pripadnike (neo)jugoslavenske elite, odbrusio "desničarskim primitivcima". Ustvrdio je da je degutantno "brojati krvna zrnca" žrtvama, te da je on osim toga, predstavu o ubojstvu obitelji Zec, posvetio svoj u ratu ubijenoj djeci. Na prvi pogled reklo bi se da imamo posla s humanistom velikog kalibra.

Agresija na Hrvatsku ili hrvatski progon Srba?

Navedenom je izjavom, međutim, Frljić po uobičajenom ljevičarskom modelu, napad na neistomišljenike iskoristio da bi prikrio vlastitu zlu namjeru. Konkretno, svojim je kritičarima podmetnuo riječi koje oni nisu izrekli (da Aleksandra Zec u Hrvatskoj nije prihvaćena kao žrtva jer je Srpkinja) i tako si pokušao priskrbiti pobjedničku poziciju humanista koji će općeljudskim univerzalizmom uništiti stajališta nacionalno zatucanih Hrvata. No stvari u ovom slučaju nemaju veze sa svjetonazorom kamo ih je pokušao usmjeriti Frljić, nego s činjenicama.

U navedenoj je predstavi Aleksandra Zec manipulatorski i jeftino iskorištena kao metafora čitavog hrvatsko srpskog sukoba, što je dovelo do redukcionističkog prikaza događaja, u kojem je srpska agresija na Hrvatsku pretvorena u ničim izazvani hrvatski pogrom nad Srbima. Frljićevi oponenti njegovu predstavu ne kritiziraju zbog šovinističke isključivosti kao što tvrdi poznati redatelj, nego stoga što se čitav Domovinski rat u ovom komadu prikazuje kroz prizmu jednog netipičnog zločina, a uz potpunu PredstavaU navedenoj je predstavi Aleksandra Zec manipulatorski i jeftino iskorištena kao metafora čitavog hrvatsko srpskog sukoba, što je dovelo do redukcionističkog prikaza događaja, u kojem je srpska agresija na Hrvatsku pretvorena u ničim izazvani hrvatski pogrom nad Srbima.amneziju srpske agresije i neusporedivo brojnijih ubojstava djece koja su počinili četnici.

To je jedini razlog zbog kojeg jedni ovaj komad odbacuju, ali istovremeno i glavni razlog zbog kojeg oni drugi - čiji mentalni sklop devedesete u Hrvatskoj vidi kao remećenje rajskog međunacionalnog sklada postignutog u Jugoslaviji - s militatnim oduševljenjem hrle na Frljićeve predstave.

Tendencioznim pristupom temi dječjih ratnih stradanja Frljić dijeli žrtve na bitne i nebitne, jedne uzdiže, druge negira. Od prigovora upućenih njegovoj predstavi, brani se paradoksalno: tvrdnjom da je uprizorenjem užasnog ubojstva na Medvednici, u stvari nastojao progovoriti o svoj djeci stradaloj u ratu. Pitanje je, međutim, zašto je za to odabrao jedan po svemu izdvojen slučaj, a hladno prešutio sva ostala ubojstva djece kojih se "sjetio" tek kad mu je dio javnosti predbacio jednostranost i tendencioznost?

Da je predstavom uistinu želio odati počast svoj poginuloj djeci, Frljić bi našao načina da (u predstavi ili u njezinoj najavi) publici to jasno da do znanja. Kako to nije učinio, nego se "ostalih" dječjih žrtava UbojstvoIako ništa ne može poništiti posljedice počinjenog nedjela, važno je napomenuti da je ubojstvo Aleksandre Zec više nego dostojno obilježeno. Na tu je temu napisano mnoštvo novinskih članaka, nagrada HHO-a nosi Aleksandrino ime, a ne treba zaboraviti ni to da je njezinu obitelj država materijalno obeštetila, iako ubojice nisu djelovali po uputama vlasti nego po vlastitom zločinačkom nahođenju.sjetio tek kad su mu zatrebale da bi se obranio od prigovora koji su ga optuživali za jednostranost, jasno je da se radi o mizernom pokušaju opravdanja. Frljić je tako, i u pokušaju nijekanja vlastite tendencioznosti jednako kao i u samoj predstavi ponovno grubo instrumentalizirao djecu pokazavši kako je beskrupulozan manipulator.

Dotični jednostavno nije htio napraviti objektivan prikaz dječjih stradanja u ratu, jer taj ga put ne bi doveo do pozicije s koje može poistovjećivati svaki hrvatski nacionalni osjećaj sa zlom. Do tog ga je cilja mogao dovesti samo opisani tendenciozni redukcionizam kakav je primijenio u svom komadu.

Iako ništa ne može poništiti posljedice počinjenog nedjela, važno je napomenuti da je ubojstvo Aleksandre Zec više nego dostojno obilježeno. Na tu je temu napisano mnoštvo novinskih članaka, nagrada HHO-a nosi Aleksandrino ime, a ne treba zaboraviti ni to da je njezinu obitelj država materijalno obeštetila, iako ubojice nisu djelovali po uputama vlasti nego po vlastitom zločinačkom nahođenju.

Znakovito je da pokretačima inicijative nije palo na pamet predložiti koncept Naselja sjećanja poginule hrvatske djece u kojem bi i Aleksandra Zec dobila jednu ulicu. Vjerujem da nitko u Hrvatskoj ne bi imao ništa protiv takvog prijedloga, no kako navedena ideja zbog svoje uravnoteženosti ne osuđuje nastanak hrvatske države, ekstremistima okupljenima oko navedene inicijative kao takva nije niti pala na pamet.

Nije njima do pijeteta spram žrtava, nego do obračuna s političkim neistomišljenicima i za tu svrhu manipuliraju žrtvama i krivotvore povijest. Bilo bi vrijeme da zbog poštovanja tragično ugašenog dječjeg života, prestane politiziranje i ciklično raspirivanje niskih strasti vezanih uz slučaj Zec.

Frljićev aktivizam oko ideje o Naselju sjećanja, sam je po sebi dovoljan razlog da se ovu inicijativu, koja je u slučaju Aleksandre Zec utemeljena na selekciji ljudskih tragedija prema nacionalnom kriteriju, uzme s rezervom. No ne i jedini.

Obrnuti rasizam udruga za ljudska prava

Navedenu inicijativu podupiru i Zoran Pusić i njegov Goljp, također vatreni zagovornici selektivnog sjećanja, pojave koju bi se moglo okrstiti i imenom obrnutog, manjinskog rasizma. Posebno je upečatljiv Pusićev angažman. U jednoj prije možda i više od godinu dana prikazanoj emisiji na HTV-u koja se dotaknula teme dječjih stradanja u ratu, gostovao je zajedno s novinskim komentatorom Ivicom Šolom. Na pitanje potonjeg, zašto isticati Aleksandru Zec, a zanemarivati stradanja mnoštva druge djece, Pusić je uzvratio da "to nije isto".

Iz njegova uobičajeno nemušta izlaganja prekidanog iritantnim glasanjem (hmmm, mmmm aaaa, ovaaaaaaj), postalo je jasno da čelnik Goljpa smatra kako je stradanje Aleksandre Zec karakteristično po posebno okrutnim okolnostima ubojstva, dok su ostala djeca po njemu stradala kao slučajne, kolateralne žrtve. To znači da Pusiću ili nisu poznate brojne sudbine druge djece koja su ubijena na barem jednako užasan način kao i Aleksandra, ili da ga patnje onih koji su stradali u zločinima koje su počinile srpske PusićKako to da Pusiću i srodnim udrugama nikada ni u primisli nije bilo zalagati se za Trg žrtava komunizma ili upozoriti na necivilizacijski odnos spram žrtava jugokomunističkog terora? Možda ukazati na problem nekažnjenih ratnih srpskih silovatelja koji slobodno žive u Vukovaru i svakodnevno se izruguju žrtvama vlastitog seksualnog nasilja?postrojbe, jednostavno ne zanimaju.

Što god bilo posrijedi jezivo je, posebice imajući u vidu da se ovakvi ispadi kod nas smatraju autentičnim izrazom zalaganja za ljudska prava. No za "goljpovce" ništa novo. Njihovo tumačenje ljudskih prava je, počevši od interpretacije događaja iz 1945. pa nadalje, uvijek selektivno, a zaključak do kojeg redovito dolaze, u poziciju krivca uvijek stavlja većinski narod, dok srpsku manjinu nepogrješivo uzdiže na pijedestal žrtve.

Kako to da Pusiću i srodnim udrugama nikada ni u primisli nije bilo zalagati se za Trg žrtava komunizma ili upozoriti na necivilizacijski odnos spram žrtava jugokomunističkog terora? Možda ukazati na problem nekažnjenih ratnih srpskih silovatelja koji slobodno žive u Vukovaru i svakodnevno se izruguju žrtvama vlastitog seksualnog nasilja? Otkud takva "dosljedna nedosljednost" u zagovaranju ljudskih prava? Da tu netko - odgojen na staroj premisi kako su jugoslavenska uvjerenja moralno i civilizacijski superiorna "nakaznom hrvatstvu" - možda i nesvjesno ne broji krvna zrnca?

Krivotvorenje povijesti i pranje nečistih savjesti

Kao posljednju, ali ne i najmanje bitnu udrugu uključenu u ovaj komemorativni pothvat, spomenut ćemo Srpsko nacionalno vijeće. Vojislav Stanimirović ili Veljko Džakula kao članovi SDSS-a odnosno Srpskog demokratskog foruma, organizacija koje su svojedobno osnovale SNV, vrlo su zainteresirani ne bi li očuvali spomen na Josipa Reihl Kira.

Ako je istina, kako se tvrdi, da je pokojni čelnik osječke policijske uprave neovisno o Miloševićevim planovima mogao zaustaviti rat, onda je točno i da Srbija nije napala Hrvatsku, nego je sukob izazvan hrvatskom agresijom na vlastite građane srpske narodnosti. U tom smislu ni dvojica spomenutih srpskih političara ne bi više bili ljudi koji su krenuli stvarati Veliku Srbiju, nego pojedinci koji su branili goli život.

No, pitanje je kakve veze ima djelovanje Josipa Reihl Kira s tenkovima koje je Milošević preko Dunava slao u Hrvatsku? Ama baš nikakve, Beograd je imao svoj KirAko je istina, kako se tvrdi, da je pokojni čelnik osječke policijske uprave neovisno o Miloševićevim planovima mogao zaustaviti rat, onda je točno i da Srbija nije napala Hrvatsku, nego je sukob izazvan hrvatskom agresijom na vlastite građane srpske narodnosti. U tom smislu ni dvojica spomenutih srpskih političara ne bi više bili ljudi koji su krenuli stvarati Veliku Srbiju, nego pojedinci koji su branili goli život.plan i Reihl Kir, ma koliko se navodno trudio oko mira, tu nije mogao ništa. Još je manje jasno kako je Kir u ljeto 1991. mogao zaustaviti komadanje Hrvatske koje je u formalnom smislu započelo još 10.04.1990 (!) kada je u Kninu donesena "Odluka o zaključivanju Dogovora o udruživanju opština dalmatinskog područja i osnivanju Koordinacije", što je, kako navode srpski autori "značilo početak srpskog autonomnog organizovanja" (Dakić, Krajina kroz vekove, 2002.). Ako je tada donesena, navedena je Odluka morala biti pripremljena još barem koji mjesec prije znakovitog 10. travnja kad je objelodanjena.

Kako je izvjesno da Reihl Kir nije mogao utjecati na navedene događaje i čitav otprije pripremljeni scenarij rata, jasno je da medijska ofenziva koja njegovo mirotvorstvo predstavlja krucijalnim političkim čimbenikom, nema veze s pijetetom spram pokojnog policijskog načelnika.

Ova kampanja ima jasnu političku svrhu kojom se ocrnjujući "ratnohuškački HDZ-", odnosno Hrvatsku u cjelini, želi retuširati ulogu srpskih političara u velikosrpskom komadanju Hrvatske, a onovremeno SDP-ovo protivljenje hrvatskom osamostaljenju, preko sudbine pokojnog Kira, prikazati kao herojski otpor HDZ-ovim "potpaljivačima rata".

Naselje sjećanja ili nasilje nad sjećanjem?

Kad bi inicijativa za ovako zamišljeno Naselje sjećanja bila prihvaćena, netko neupućen bi na osnovi ovako određenih simbola javnog pijeteta, mogao zaključiti da je SelektivnoKad bi inicijativa za ovako zamišljeno Naselje sjećanja bila prihvaćena, netko neupućen bi na osnovi ovako određenih simbola javnog pijeteta, mogao zaključiti da je Domovinski rat bio sukob u kojem su se Srbi branili (i uspjeli obraniti) od najezde krvoločnih Hrvata, što je definicija koje se ne bi zastidio ni Bob Dylan. Kultura sjećanja se u Hrvatskoj tako nastavlja svoditi na nekulturu selektivnog žrtvoslovlja.Domovinski rat bio sukob u kojem su se Srbi branili (i uspjeli obraniti) od najezde krvoločnih Hrvata, što je definicija koje se ne bi zastidio ni Bob Dylan. Kultura sjećanja se u Hrvatskoj tako nastavlja svoditi na nekulturu selektivnog žrtvoslovlja.

Zagovornici ovakvih tendencija poštuju samo svoje mrtve, dok "one druge i drukčije" nastoje još jednom ubiti zaboravom. U manje lošoj inačici, ideološkim ih kriterijem - koji je vrlo blizak nacionalnoj segregaciji - označavaju "nacionalističkim", te kao takve svode na razinu stradalnika nad čijom sudbinom ne treba roniti suze. Sve to naravno uz pozivanje na pravdu i ljudska prava, te naricanja nad nesposobnošću prihvaćanja "drugog i drukčijeg" koju navodno iskazuju samo nacionalisti.

Navedena inicijativa ne može postići nikakav dobar cilj, a pitanje je ima li uopće takve namjere, ili joj je jedina svrha ponovno upotrijebiti žrtve za raspirivanje niskih strasti i ideološku mobilizaciju istomišljenika? Velike riječi kojima se zaziva Naselje sjećanja prikrivaju pravu politikanstku svrhu čitavog projekta, a ona se svodi na nasilje selektivnog sjećanja koje krivotvoreći povijest želi optuživati Hrvatsku.

Domaća su javna glasila navedeni prijedlog, kao uostalom i sve što dođe iz kruga udruga za ljudska prava, dočekala s neskrivenim divljenjem i poštovanjem kakvim se poprate stvari koje služe općem dobru. Ovdašnji su mediji već dobro istrenirani da ne prepoznaju jednostranost i ekstremizam, ako dolaze s prave, lijeve strane povijesti.

Egon Kraljević