Deplasirane teze o "novom Gotovini"

U šator pobjednika prelaze gotovo svi. S izuzetkom nekoliko dosljednih jugoslavenskih ekstremista koji su nastavili po starom (Viktor Ivančić, Inoslav docek generali trg47-161112Bešker, Zoran Pusić, itd.), ovo se pravilo potvrdilo i na dan izricanja drugostupanjske presude u predmetu Markač-Gotovina. Prigodom prijenosa iz Haaga, kamere su zabilježile da je Ingrid Antičević pustila suzu, iako je u anketi vođenoj prije 6-7 godina, (zajedno s još nekolicinom drugih javnih osoba) na pitanje "Što biste učinili da sretnete Antu Gotovinu", odgovorila da bi ga bez razmišljanja prijavila, jer da "pravo i pravda tako zahtijevaju".

U vrijeme velikog večernjeg slavlja na Trgu bana Jelačića, čak je i Vesna Pusić u prigodnom HNS-ovu obraćanju javnosti, s grčem na bezosjećajnom licu, u istoj rečenici izgovorila riječi pravda i Hrvatska! I neki drugi poznati komentatori (Anto Nobilo, Žarko Puhovski), u svojim su izjavama promijenili uobičajenu, spram Hrvatske negativnu retoriku. Taj dan se očito nije bilo šaliti s narodnim osjećajima, s obzirom na stotinjak tisuća razdraganih Hrvata koji su im faktički bučali pod prozorima.

"Prijašnji" i "sadašnji" Ante

No, u ovih dana vidljivom podilaženju masovno iskazanoj volji većine, provlači se jedna zanimljiva priča. Svjedoci smo da se u javnosti potencira navodno velika osobna preobrazba najpoznatijeg hrvatskog generala. Skoro pa se tvrdi da je prije Haaga postojao nekakav "stari Gotovina", a da se u Hrvatsku vratio novi, potpuno promijenjeni i produhovljeni čovjek, koji s onim prijašnjim ima vrlo malo toga zajedničkoga. Time kao da se, unatoč euforiji kojom se nakon izlaska iz pritvora izvješćuje o generalu, želi sugerirati da s onim "starim", „Tuđmanovim Gotovinom" nešto ipak nije bilo u redu.

Navedenu tezu najčešće koriste mediji i pojedinci koji su, zbog njegova sudjelovanja u obrani zemlje, do jučer razapinjali Gotovinu i najavljivali presudu "Tuđmanovoj Hrvatskoj", a danas zarađuju prodajući njegove sličice i medijski prateći svaki korak koji napravi.

Činjenica je da bi se u više od deset godina (od toga znatan dio vremena u zatvoru) koliko je Gotovina izbivao iz Hrvatske, promijenio svatko. Nemoguće je dakle, othrvati se protoku vremena i njegovu utjecaju na našu psihu i karakter. No, izgleda da se u slučaju ovih dana preko svake mjere eksploatiranog hrvatskog generala, svjesno pretjeruje sa stupnjem navodne preobrazbe njegove osobnosti.

Iz takvog tumačenja progovara shizofrena svijest koja je do jučer prezirala Domovinski rat i o tom razdoblju pisala i govorila kao o hrvatskom šovinističkom divljanju, a danas je prisiljena prihvatiti drukčiji prikaz tih zbivanja. U tom smislu im teza o radikalnoj promjeni generalove psihe dobro dođe da racionaliziraju to što danas moraju slaviti događaje i pojedince na koje su do jučer strasno izlijevali svu svoju žuč.

Uvođenjem ove neutemeljene distinkcije, njezini tvorci poručuju kako oni ne slave "bivšeg" Gotovinu za kojeg i dalje potajno vjeruju da je služeći Tuđmanu progonio Srbe. Pri tomu im ništa ne znači niti to što je i navodni „prijašnji Ante", na Haškom sudu koji nije bio upoznat s ovom genijalnom teorijom ličnosti, proglašen nevinim. Predmet pohvala je samo ovaj "novi" i „drukčiji", "njihov" general, čije se osobine poput skrušenosti i pomirljivosti - koje opisuju kao posljedicu višegodišnjeg haškog zatvorskog iskustva – između redaka nastoji protumačiti kao Gotovinino priznavanje grešaka onog "prvog Ante". U toj je projekciji, dakle, Gotovina tek sada postao kršćanski pomirljiv i benigan, ne i "katolički zatucan", a uz to i ljubitelj svih „naših" naroda.

Ovim je, vele, naknadnim prihvaćanjem ideala tolerancije - u ljevičarskoj samopercepciji rezerviranih samo za pristaše tog svjetonazora - nekadašnji„desničarski ekstremist", „pas rata" i „kriminogeni francuski legionar", nakon haškog čistilišta postao skoro pa pravi Jugoslaven i samim tim dostojan njihove naklonosti. Tako ljevica gradi svoju, od "Tuđmanovih grijeha" očišćenu inačicu generala Gotovine. Ovog virtualnog Antu potom besramno koriste u unutarnje političkim obračunima, nastojeći dokazati kako su generala kojemu je tijekom haškog uzništva potporu davala jedino nacionalna Hrvatska, preobratili u svog saveznika. Kad bismo vizualizirali ovu utvaru koja tumara samo u njihovim glavama, dobili bismo nešto poput don Ivana Grubišića koji je crkvenu odoru zamijenio uniformom HV-a.

Borba za generalov politički kapital

Ovu je plitku psihologiju najlakše srušiti prisjećanjem na činjenicu da je još tijekom rata, Gotovina svojim vojnicima dovodio svećenike koji su im govorili o nužnosti humanog ophođenja s razoružanim vojnicima i civilima. Iako se u suštini radi o manifestaciji iste kršćanske naravi koju Gotovina pokazuje danas, među pristašama teorije o "novom i starom Anti" sigurno bi se našlo dosta onih koji bi u ovom činu pronašli zlo. Samo iz razloga jer se dogodio u Tuđmanovo vrijeme, pa bi ga valjda trebalo tumačiti kao savez Tuđmanove Hrvatske (oličene u "prijašnjem Anti" i Hrvatskoj vojsci) s Katoličkom crkvom, sklopljenVratolomijeRadi se o kontradikciji kojom se pokušava očuvati prostor za mržnju prema Tuđmanu, odnosno hrvatstvu koje on simbolizira (tomu služi lik "starog Ante"), uz istovremeno prisvajanje "novog" generala, kojem - zbog političke "težine" koju nosi - velikodušno opraštaju što je "u prošlom životu" služio, omraženom im predsjedniku. Kako je Gotovinin životni put i njegova djela ipak teško uklopiti u protuhrvatsku matricu jugohrvatske ljevice, prisiljeni smo naslušati se svakojakih podmetanja kojima se nastoji umanjiti suprotnost između Gotovininih (djelima dokazanih) hrvatskih opredjeljenja i političkih sklonosti njegovih današnjih prisvajatelja. Tu spada i teorija o novom, "light" Gotovini, koji navodno nema nikakve veze sa sobom od prije desetak godina. s ciljem progona Srba (iz čega bi povukli paralele s izmišljenim sudjelovanjem Katoličke crkve u progonu pravoslavaca za vrijeme NDH). No istina je sasvim drukčija.

Dovođenje duhovnika koji uoči bitke vojnicima govori o nužnosti poštivanja Božjih zapovijedi i čuvanja života razoružanih protivnika i civila, normalnoj bi svijesti neiskrivljenoj mentalnim okaminama iz vremena jugoslavenskog komunizma, značilo samo jedno: to da su kršćanski ideali i čovjekoljublje u jednakoj mjeri tvorili generalov moralni habitus, kako jučer, tako i danas. Stoga priče o "novom Gotovini" više govore o pokušaju ljevice da svoj vlastiti poraz (oslobađanje hrvatskih generala) pretvori u pobjedu, nego što istinski ocrtavaju psihičku preobrazbu Ante Gotovine.

Radi se o kontradikciji kojom se pokušava očuvati prostor za mržnju prema Tuđmanu, odnosno hrvatstvu koje on simbolizira (tomu služi lik "starog Ante"), uz istovremeno prisvajanje "novog" generala, kojem - zbog političke "težine" koju nosi - velikodušno opraštaju što je "u prošlom životu" služio, omraženom im predsjedniku. Kako je Gotovinin životni put i njegova djela ipak teško uklopiti u protuhrvatsku matricu jugohrvatske ljevice, prisiljeni smo naslušati se svakojakih podmetanja kojima se nastoji umanjiti suprotnost između Gotovininih (djelima dokazanih) hrvatskih opredjeljenja i političkih sklonosti njegovih današnjih prisvajatelja. Tu spada i teorija o novom, "light" Gotovini, koji navodno nema nikakve veze sa sobom od prije desetak godina.

Što se generalove umjerene retorike tiče, tumačim ju kao zamor dvadesetogodišnjim traumama, tj. prvo ratnim angažmanom, a zatim i haškim stresovima i podmetanjima. Većinu potonjih priredili su mu odnedavni, neautorizirani "lijevi" obožavatelji njegova lika i djela, a one prve, ratne drame, režirali su negdašnji beogradski politički mentori zastupnika teze o novom Gotovini. Da zaključim: ako netko ima pravo ne biti prozivan, onda je to prije svih general

Gotovina, odnosno kako nedavno napisa Ivica Šola, general opet mora „dignut' jidra" i pobjeći, ovaj put u vlastiti mir i kolotečinu svakodnevnog života. Navedena teorija o "novom Anti", kao i teze o nastanku Hrvatske 1945. godine ili priče o istovjetnosti težnja hrvatskih branitelja i partizana (koje u srpskom tjedniku Novosti opovrgavaju čak i Srbi, pripadnici partizanskog pokreta), sva ta nevjerojatna "otkrića" nastala su u istom laboratoriju.

Na djelu je nezgrapni pokušaj ljevice da izmišljenim konstrukcijama redefinira dominantno protuhrvatsku suštinu svojih političkih postupaka, ne bi li time u hrvatski identitet ugradila retuširana razdoblja svoje, na baš slavne povijesti i tako si stvorila prostor za političko djelovanje u okolnostima samostalne hrvatske države. Teško je i zamisliti kakvim bi nas paradoksima odvela redefinicija hrvatskog identiteta prema interesima onih koji su taj isti identitet progonili i omalovažavali.

Egon Kraljević

Sub, 25-06-2022, 12:46:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.