Izlaganje na predstavljanju novih knjiga generala Slobodana Praljka u Histrionima, 22. prosinca 2014. te na predstavljanju dokumentarnoga filma o djelovanju mudžahedina u BiH

Današnji svijet sa zebnjom promatra širenje islamske države (ISIL), koja se prostorno, s područja Iraka i Sirije, širi teritorijalno na susjedne zemlje, a ideološko-politički i financijski ima doduše DeklaracijaBošnjački isilizam ima svoje ideološko uporište u potanko razrađenoj "Islamskoj deklaraciji" još 1970. godine muslimansko-bošnjačkoga vođe Alije Izetbegovića. U toj deklaraciji već u uvodnom dijelu Izetbegović najavljuje događaje kojima smo svjedočili mudžahedinskim pokretom 90-ih godina u BiH, a danas na Bliskom istoku. "Čitav muslimanski svijet nalazi se u stanju vrijenja i promjena. Ma kakav bude izgledao ovaj svijet pošto ove promjene naprave prvi ulazni krug, jedno je sigurno: on ne će više biti svijet iz prve polovice ovoga stoljeća. Epoha pasivnosti i mirovanja prošla je zauvijek", ističe Izetbegović. Napominje kako s ovim uvjerenjem Muslimani objavljuju prijateljima i neprijateljima da su odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.prikrivenu, ali snažnu potporu u pojedinim islamskim zemljama. Ova okrutna i neljudska politika svoje uporište ima u povijesnoj moći nekadašnjega arapskog, a potom i Osmanskoga carstva, utemeljenih u kalifatu i šerijatskom pravu. Ta se islamistička ideologija proširila s Arapskoga poluotoka na gotovo cijelo Sredozemlje, a žrtve toga širenja bile su zemlje koje su do dolaska muslimana bile isključivo kršćansko područje (Egipat, Libija, Maroko, Alžir, Tunis, Turska i t.d.).

Upravo je na tom prostoru kršćanstvo zbrisano s lica zemlje pa i danas tamo uglavnom ne postoji niti jedna kršćanska crkva iz predislamskog vremena, osim možda Aja Sofije, koja je pretvorena u džamiju. Sličnu su sudbinu doživjele i hrvatske zemlje, a posebice Bosna, Hercegovina, Slavonija i Lika u kojima je tijekom osmanske okupacije strašno zatirano kršćanstvo. Islamizacija, rušenje crkava, ubijanje, nasilno odvođenje malene djece i prevođenje na islam bile su svakodnevne pojave sve do 19. stoljeća.

Zato danas, tvrde povjesničari, u Slavoniji postoji tek par crkava koje su preživjele dolazak islama, a slično stanje je i u Bosni te Hercegovini. Ono što se danas događa na širokom prostoru Bliskoga istoka te se sustavno i ciklički poigrava sigurnošću Zapadnoga svijeta već je viđeno 90-ih godina u BiH, što nije bio slučaj, kako to i danas smatraju mnogi na Zapadu.

Naime, bošnjački isilizam ima svoje ideološko uporište u potanko razrađenoj "Islamskoj deklaraciji" još 1970. godine muslimansko-bošnjačkoga vođe Alije Izetbegovića. U toj deklaraciji već u uvodnom dijelu Izetbegović najavljuje događaje kojima smo svjedočili mudžahedinskim pokretom 90-ih godina u BiH, a danas na Bliskom istoku. "Čitav muslimanski svijet nalazi se u stanju vrijenja i promjena. Ma kakav bude izgledao ovaj svijet pošto ove promjene naprave prvi ulazni krug, jedno je sigurno: on ne će više biti svijet iz prve polovice ovoga stoljeća. Epoha pasivnosti i mirovanja prošla je zauvijek", ističe Izetbegović. Napominje kako s ovim uvjerenjem Muslimani objavljuju prijateljima i neprijateljima da su odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.

Filozofija bošnjačke politike

Novost tek u odnosu na dotadašnje islamske pokrete, napominje Izetbegović jest u tomu "što traži da se s ideja i planova prijeđe na organiziranu akciju za njihovo ostvarenje". Pobudnički naglašava kako je samo nekoliko tisuća istinskih islamskih boraca prisililo Englesku da se pedesetih godina 20. stoljeća povuče iz Sueza, nasuprot udruženim vojskama arapskih nacionalističkih režima koji po tko zna koji put gube bitku protiv Izraela. Ističe kako je Turska tek kao islamska zemlja vladala svijetom, nasuprot tadašnjoj Turskoj koja, kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.

Upravo zbog tog razloga Izetbegović je odbijao suradnju s Demirelovom Turskom, dok njegov sin Bakir Izetbegović danas promiče BiH kao turski amanet, koji je Alija ostavio sadašnjem proislamističkom premijeru Recepu Erdoganu, kojeg zapadni svijet sumnjiči za prešutnu potporu isilovskom pokretu na Bliskom istoku.

Upravo se ovoj činjenici skriva politička filozofija bošnjačke politike. Ona nije nacionalna niti nacionalistička premda se na lokalnoj bosanskohercegovačkoj razini služi nacionalističkom retorikom. Njihovo izdvajanje iz nekadašnjega sklopa hrvatske nacije uzrokovano je upravo odnjegovanim neoislamizmom, a današnje nacionalno bošnjaštvo muslimanskoj eliti služi ponajprije kao krinka za prikrivanje islamističkih ciljeva u komunikaciji sa Zapadom, dok u unutarbosanskohercegovačkim razmjerima bošnjaštvom žele ostvariti dominaciju nad cjelokupnom BiH.

SuradnjaIzetbegović je odbijao suradnju s Demirelovom Turskom, dok njegov sin Bakir Izetbegović danas promiče BiH kao turski amanet, koji je Alija ostavio sadašnjem proislamističkom premijeru Recepu Erdoganu, kojeg zapadni svijet sumnjiči za prešutnu potporu isilovskom pokretu na Bliskom istoku.Niti se zapadni svijet, a ponajmanje Hrvatrska koja se nalazi na graničnom području islama i Zapada, iako se suočavaju s programatskim ciljevima Izetbegovićeve deklaracije, nisu ozbiljnije pozabavili njezinom ideološkom podlogom, koja zadnjih dvadesetak godina, potiče različite islamističke pokrete u svijetu.

Ovih je dana jedan napadač iz zasjede upucao u dvojicu policajaca u New Yorku i potom počinio samoubojstvo. Premda se u javnosti isprepliću priče o rasnom sukobu, ubojica je identificiran kao Ismaaiyla Brinsley, što sudeći po imenu prije upućuje na islamistički napadaj, a što vlasti vjerojatno iz taktičkih razloga, zbog stvaranja panike u javnosti prešućuju. Slično je uz povike Allahu egber! u Francuskoj vozač automobila nasrnuo na pješake po gradskim ulicama ozlijedivši desetak mirnih prolaznika, a za svoje je zlodjelo optužen kao duševno poremećena osoba i upućen u duševnu bolnicu.

Mudžahedini

Sličan odnos zapadne politike i javnosti bio je i 90-ih godina kad su mudžahedini u ime svoje isilovske ideologije ubijali Hrvate, kao nevjernike u središnjoj Bosni. Dobro je poznato kako su Hrvati, koji su u vrijeme rata ostali u Travniku, premda su izrazili lojalnost muslimanskim vlastima bili izloženi stalnom zastrašivanju i ponižavanju. Primjerice bivšega ravnatelja travničke gimnazije Ivu Rajkovića, lokalne su vlasti prekvalificirale u čistača ulica pa je on u poodmakloj dobi svakog dana oblačio odijelo, vezao kravatu i išao u čišćenje ulica.

Nu bio je i cijeli niz sličnih slučajeva postupanja prema t. zv. dhimmi, na koju se poziva Izetbegović u svojoj deklaraciji, s drugim uglednim ljudima, ali oni su bili gotovo milosrdna djela prema obrednim džihadskim ubojstvima. Dokumenti podsjećaju na događaje u Jablanici, koja je također bila središte džihadista, a glavni učitelj džihada i ratni vođa islamističkih postrojba u sastavu Armije BiH bio je Muderis, odnosno Nezim Halilović, za kojeg neki mediji tvrde da je današnji imam sarajevske džamije Kralj Fahd, koja je kao dio islamističke strategije izgrađena uz pomoć Saudijske Arabije.

Za razliku od Rajkovića na primjer kazna za bivšega redarstvenog dužnosnika Dragana Popovića, nakon što su ga mudžahedini oteli iz stana i fizički zlostavljali, organiziran je vjerski sud nevjerniku, koji je predvodio mjesni hodža, a potom i ritualno odsjecanje Popovićeve glave. Dogodilo se to desetak godina prije odsijecanja glave Danielu Pearlu, američkom novinaru u Pakistanu i dvadesetak godina prije dekapitacije novinara Jamesa Foleyja u Siriji.

Tijekom rata u BiH zabilježen je niz slučajeva odrubljivanja glava hrvatskim ratnim zarobljenicima, obrednih ubojstava puštanjem krvi, vađenjem organa, uništavanjem lica, a nad Hrvatima su zabilježeni takvi slučajevi u Lašvi, Miletićima, Križančevom Selu, Buhinim Kućama u središnjoj Bosni ili na Stipića livadi u Hercegovini, nu ni jedan od tih zločina s pečatom džihada nije sudski progonjen.

DžihadistiGlasovitom snimkom osvajanja katoličke crkve u Gučoj Gori 1993. godine džihadistu i danas svojim video-materijalom promoviraju širenja džihada na Zapadu. Taj osvajački pothvat jedne katoličke crkve sagrađena nakon povlačenja Osmanlija iz BiH, džihadisti smatraju jednom od svojih najvećih pobjeda u ratu u BiH.Kad je nedavno američki potpredsjednik Joe Biden predbacio državnim vodstvima Turske, Saudijske Arabije, Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata optužbu za prikrivenu potporu ISILU, morao je ubrzo relativizirati svoju izjavu i djelomično im se ispričati. Glasovitom snimkom osvajanja katoličke crkve u Gučoj Gori 1993. godine džihadistu i danas svojim video-materijalom promoviraju širenja džihada na Zapadu. Taj osvajački pothvat jedne katoličke crkve sagrađena nakon povlačenja Osmanlija iz BiH, džihadisti smatraju jednom od svojih najvećih pobjeda u ratu u BiH.

Nu zapad nije želio na bosanskom modelu džihada iz devedesetih godina protiv Hrvata vidjeti vjersku motivaciju i globalne osvajačke namjere, koje su danas postale svakodnevica suvremenoga svijeta. Vođa mudžahedina Abu Ma'ali naime, popeo se tada na oltar, poučavao ezan, pozvavši islamske borce na molitvu te tako simbolički pretvorio crkvu u džamiju, dok su njegovi sljedbenici uništavali lica Isusu i Djevici Mariji na crkvenim freskama. Zapovjednik mudžahedina se prozvao Abu Ma'ali preuzevši tako nadimak sultana Mehmeda II. Osvajača, a u crkvi u Gučoj Gori je ponovio njegov obred nakon osvajanja katedrale Svete Sofije u Carigradu/Istambulu 1453. što je tada označilo početak osmanlijskog osvajanja Europe, a 1993. novi pohod na Zapad.

Zapravo je nevjerojatno koliko ima simbolike i poznavanja povijesnih postupaka u činu Abu Ma'ali, nu unatoč tomu ni dvadesetak godina kasnije Zapad ne želi ili ne može prepoznati simboličku poruku svomu opstanku.

Djeca u službi džihada

Upravo su tromost Zapada iskoristili džihadistički učitelji i njihovi učenici koji su se ustrojili kao vehabijski, odnosno salefijski pokreti, a potom krenuli podučavati džihad u Europi, gdje su radikalizirali islamske zajednice i pridobivali pristaše za svoju ideologije. Mnogi promatrači smatraju kako su učitelji iz BiH postali posebno aktivni u najvećim bošnjačkim iseljeničkim zajednicama - Austriji, Njemačkoj i skandinavskim zemljama.

Kad je pak riječ o djeci u ratu nedavno su objavljene novinarske snimke o islamističkoj skupini u sirijskom gradu Raqaa, čiji članovi prijete da će podići svoju zastavu na Bijeloj kući. Dokumentarac jasno pokazuje kako je misija islamističkih militanata znatno više od same borbe. Oni pokušavaju pridobiti dječja srca i um. "Mi mislimo kako je ova g eneracija djece generacija kalifata, gori na snimci jedan isilovac. Devetogodišnji pak dječak objašnjava kako uskoro ide u kamp gdje će učiti pucati iz kalašnjikova, a potom ići u rat protiv Rusa i Amerikanaca. Jedan od boraca pita ga pritom želi li postati džihadist ili mučenik koji će se raznijeti bombom. Nasmiješeni dječačić odgovara: Džihadist!

Djeca mlađa od 15 godina idu u takozvani 'Šerijatski kamp', gdje uče o islamu i vjeri u Islamsku državu, dok starija djeca mogu pohađati vojni kamp i kasnije sudjelovati u vojnim operacijama, objašnjavao je Abu Mosa, glasnogovornik Islamske države. Četrnaestogodišnjak pak drži jeziv govor o tome kako se želi pridružiti borcima i ubijati nevjernike i otpadnike. U ime Alaha, moje ime je Daoud i imam 14 godina. Želim se pridružiti Islamskoj državi u Iraku i Siriji (ISIL) i ubijati s njima ... U izvješću pod naslovom Ukradena budućnost - skrivene brojke djece žrtava u Siriji, navodi se da su među 11.420 žrtava sirijskog rata mlađih od 17 godina njih 389 bili žrtve snajpera, 764 djece je izgubilo život u masovnim egzekucijama, dok je više od 100 njih, među kojima je bilo mučeno i beba do godinu dana.

Među poginulom djecom je dvostruko više dječaka nego djevojčica, a najugroženija skupina su bili dječaci stari između 13 i 17 godina, koji su bili najčešće žrtve namjernog ubijanja. Pripadnici pak odreda "El Mudžahid" tijekom rata u BiH priključili su se Izetbegovićevoj Armiji BiH, a primjerice samo su u selu Malina zarobili oko 200 Hrvata, od čega su njih 40 mudžahedini odmah likvidirali. Mudžahedinski zločini koji su svojim obrednim i naročito brutalnim ubojstvima civila tih 90-tih zgrozili svijet, nu unatoč tomu, poklane hrvatske žene, djeca i starci iz BiH nisu dobili čak ni sudsku zadovoljštinu za zločine počinjene nad njima.

Stvoriti hrvatsku federalnu jedinicu

Ne želim iznošenjem navedenih činjenica optuživati cijeli bošnjački narod, nu činjenice ne će imati nikakvo značenje, ako ih zbog nezamjeranja ili t. zv. političke korektnosti prešućujemo. Nije mi stalo, a i da jest, ne SigurnostU budućem odmjeravanju snaga između Rusije i Zapada nije teško prepoznati mehanizme koji bi se mogli lako aktivirati na sve čvršćem povezivanju muslimanskoga entiteta s Republikom Hrvatskom, što očito neki iz znanja, a neki iz neznanja podupiru. Tragedija je u tom što svako povezivanja Hrvatske sa skupinom sklonom džihadističkom nastupanju može biti uteg samoj hrvatskoj državi. Zato je stvaranje hrvatske federalne jedinice u BiH, osim zaštite hercegbosanskih Hrvata, i najbolji štit hrvatske nacionalne sigurnosti.mogu pokrenuti međunarodni mehanizam koji bi osvijestio zapadnjačke politike. Nu kako je hrvatska država članica EU i NATO-a, njezina vlast svakako raspolaže mehanizmima da utječe na pogibelj koja se ponovno diže na hrvatskim granicama pretvaranjem Federacije BiH u jedinstveni muslimanski entitet.

U budućem odmjeravanju snaga između Rusije i Zapada nije teško prepoznati mehanizme koji bi se mogli lako aktivirati na sve čvršćem povezivanju muslimanskoga entiteta s Republikom Hrvatskom, što očito neki iz znanja, a neki iz neznanja podupiru. Tragedija je u tom što svako povezivanja Hrvatske sa skupinom sklonom džihadističkom nastupanju može biti uteg samoj hrvatskoj državi. Zato je stvaranje hrvatske federalne jedinice u BiH, osim zaštite hercegbosanskih Hrvata, i najbolji štit hrvatske nacionalne sigurnosti.

Ključni pak hrvatski nacionalni problem jest to što je u Haaškom zatvori na čelu s generalom Slobodanom Praljkom još uvijek zatočena skupina hercegbosanskih Hrvata, koji su svoj narod, ali i Zapad branili od nositelja i instruktora isilovske države, koja se danas rađa na Bliskom istoku, a u BiH je samo prije dvadesetak godina uvježabavana. I to vrlo uspješno, jer ju je znatnim dijelom podupirala i zapadnjačka politika. Najmanje što možemo učiniti jest to da svojim radom pokušamo prisiliti hrvatsku diplomaciju kako bi što prije Praljkovu skupinu oslobodila iz potpuno neopravdanoga zatočeništva, kojem su tijekom zadnjih desetak godina ponajviše doprinijeli upravo neki visoki hrvatski dužnosnici.

Zato i nedavnu najavu donošenja pravomoćne presude generalu Praljku tek u ljeto 1917. treba shvatiti kao svojevrsni poziv na diplomatsku akciju, kako bi se što prije oslobodili nedužno zatočeni istinski hrvatski heroji, a s Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda skinula klevetnička stigma o agresiji i zločinačkom pothvatu!

Mate Kovačević