Dvoboj u Moskvi

Duel između Tita i Petka Miletića, koji je u mnogo čemu odredio sudbinu Jugoslavije u drugoj polovini tek minulog vijeka, ponajviše su, po svemu sudeći, odlučili njihovi moskovski asistenti. A Tito je, sportskim riječnikom rečeno, imao mnogo dužu klupu od Miletićeve. Odvažni Crnogorac, koji se Srbinom smatrao, imao je prednost u političkom aparatu Kominterne, a njegov ljuti rival neuporedivo je bolje kotirao u tajnim službama Staljinovog režima. A kad je sukob izveden na taj teren Miletićeve šanse postale su stvar teorije. Agenti kolo vode Na Miletićevoj strani bila su dvojica-trojica kadrovika Kominterne, a Titova lista bila je dugačka kao gladna godina. Na njoj su bili njegovi bliski suradnici, sovjetski obavještajci Josip Kopinič, Božidar Maslarić i Mita Despotović, te predsjednik Kontrolne komisije Kominterne, Nijemac Vilhelm Florin, pa izaslanik jedne sovjetske tajne službe u Kominterni čije je kodirano ime bilo Andrejev, i na kraju rezident NKVD-a u Kominterni Bugarin Ivan Karaivanov, koji je još 1935. u Titov kadrovski dosije u Moskvi upisao: "Zaslužuje puno (naše) povjerenje". Istina, najkrupnija sovjetska obavještajna figura iz Jugoslavije Hercegovac Mustafa Golubić, koji se osećao i izjašnjavao kao Srbin, nije ni za živu glavu htio s Titom "tikve da sadi", ali od njega ni Miletić nije imao mnogo koristi. Sva je prilika da Golubić tada, u jesen 1939. godine, kada je Hitlerovim i Staljinovim upadom u Poljsku već počeo Drugi svjetski rat, nije ni bio u Moskvi.

Dvadesetak mjeseci kasnije, početkom ljeta 1941., po nečijem nagovoru Nijemci su ga uhapsili u Beogradu i posle zvjerskog mučenja likvidirali u najstrožem centru grada. Sve okolnosti njegovog tragičnog kraja ni do danas nisu potpuno razjašnjene, a slično je i sa životnim sudbinama dvoje njegovih saradnika, beogradskog novinara Miloša Brašića, koji je 1948. odveden na Goli otok, i Hrvata Ivana Srebrnjaka Antonova, koga je neko 1942. prijavio ustašama u Zagrebu, koji su ga ubrzo strijeljali. Neposredno poslije njegovog ubojstva, 21. svibnja 1942. Tito je u Moskvu javio da je njegov bliski saradnik Ivan Stevo Krajačić "riješio da sa ženom Antonova postupi kao sa neprijateljem". Ta žena, Franciška Srebrenjak-Klinc, uspjela je tada umaći Krajačiću, ali je uhićena 1948. i pod nerazjašnjenim okolnostima ubijena, ili je izvršila samoubojstvo u zatvoru.

Šok iz Kominterne

Prema tek otkrivenim dokumentima Kominterne dva najveća Titova oslonca u finišu njegove odsudne bitke s Miletićem bili su Josip Kopinič i Ivan Karaivanov. Prvi je slao kompromitujuće materijale o Titovom suparniku, drugi ih je na sav glas širio mutnim kanalima sovjetskih tajnih službi. Kopinič je pripremio čak i čitav elaborat protiv Miletića, koji je bio tako formuliran da ga definitivno obori s nogu. Miletić je uzvratio s kontraargumentima ispisanim na cijelih 60 stranica, a vrhunac drame nastao je kad je šef Kadrovskog odjeljenja Kominterne za europske zemlje, Bugarin Georgi Damjanov Belov formulirao službeni prijedlog za novog lidera KPJ. Glasio je na Miletićevo, a ne na Titovo ime. U to vrijeme Miletić je imao stalu propusnicu za ulazak u sjedište Kominterne (Tito samo privremenu) a stanovao je u centralnoj zgradi hotela "Luksa", dok je Broz stanovao u depadansi, te se hranio u posebnom restoranu, a Tito u menzi u koju je svraćalo srednje i niže osoblje Kominterne.

Ključnu ulogu u toj najdramatičnioj fazi borbe odigrao je Ivan Karaivanov, za kojega će i Tito pred kraj života reći da je "bio iz NKVD-a", a "osim toga što je bio NKVD radio je u aparatu Kominterne". Ovaj Bugarin, koji je nosio agenturno ime Špiner, podigao je na noge sve svoje veze u tajnim sovjetskim službama. Tita je dizao u nebesa, Miletića prikazivao kao najcrnjeg vraga. Ono što su iz Beograda javljali Moša Pijade i advokat Bora Prodanović počelo je da ostavlja utisak i na neke ljude u Moskvi. A iz Beograda su, uz fabriciranje dokumenata sumnjive vjerodostojnosti, uporno ponavljali da takvo čudovište kakav je Miletić majka još nije rodila.

- Drzak hohštapler, bezočan lažov i varalica, vođa bande zločinaca, agent fašizma... On je podržavao Gorkića i druge Jugoslavene koje je Staljin strijeljao, a Tito je više od svih doprineo da se te štetočine i tipovi na vrijeme otkriju i da dobiju ono što su zaslužili. - S Petkom ćemo stići u pakao, s Titom u raj, s njim ćemo i Jugoslaviju pretvoriti u zemlju obećanu...

Rusi presuđuju

Prijelomni trenutak je nastupio kad je u to, pod uticajem Kopiniča, povjerovao i ruski taster u Kominterni koji je nosio ime Andrejev. Jednog dana on je Kopiniču u povjerenju rekao:

- Recite Valteru - koje je bilo Titovo ilegalno moskovsko ime - da se nema čega bojati! To je Titu bilo dovoljno, pa je krajem studenog 1939., pred polazak u Jugoslaviju, na jednom sastanku u Kominterni izjavio:

- Predstoji nam mnogo rada da bi Petkovu izdaju u zemlji mogli objasniti.

Tito je dobro znao zašto je ovo rekao: ogromna većina partijskih organizacija u zemlji, uprkos svim spletkama i intrigama, bila je na Miletićvoj strani, a ni u Moskvi sve još nije bilo završeno. Koliko su Miletićeve pozicije u Jugoslaviji bile jače od njegovih možda najbolje pokazuje podatak da se Tito ni više od stotinu dana od polaska iz Staljinovog SSSR nije usudio da kroči na jugoslavensku tlo. Čekao je u Istanbulu, najprije u sobi 44 hotela "Park" a potom u sobi 31 tamošnjeg hotela "Kontinental", da mu njegova desna ruka Josip Kočinič i usmeno i pismeno potvrdi da su agenti NKVD-a u Moskvi uhitili Petka Miletića. Tek kad se to dogodilo pošao je u Jugoslaviju, za svaki slučaj s Kopiničem koji mu je držao strah. I danas je na snazi među komunistima službeno tumačenje koje kaže da je "najveći sin naših naroda i narodnosti" od "prve zemlje socijalizma" do Zagreba putovao više od stotinu dana "zbog teškoća s reguliranjem viza i pribavljanjem pasoša", a ne zato što je čekao vijest da je zajedno sa sovjetskim tajnim službama slomio vrat Petku Miletiću. Kad se dokopao vrha KPJ Tito je Ivana Karaivanova proglasio jugoslavenskim državljaninom, dao mu luksuznu vilu i izabrao ga za doživotnog člana svog Centralnog komiteta i poslanika Savezne skupštine. A Petka Miletića za Titovog života niko nije smio ni spomenuti.

Smrt

Smrt najljućeg Titovog konkurenta za komunistički prijesto Jugoslavije ni do danas nije razjašnjena. Josip Kopinič je godinama tvrdio da su Petka Miletića u Moskvi "strijeljali po kratkom postupku", a neki drugi jugoslavenski obavještajci su pronosili glasove da je živio do polovine šezdesetih, čak i do sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka. "Novosti" su upravo otkrile dokument Glavnog vojnog tužilaštva u Moskvi u kojemu stoji da je Miletić uhićen 5. siječnja 1940. godine i da je 21. rujna te godine osuđen na osam godina boravka u logoru, a da je "umro 27. siječnja 1943. za vrijeme izdržavanja kazne".

Skandal

Dvadeset godina poslije Miletićeve smrti u SSSR je pokrenut postupak za reviziju njegovog moskovskog procesa i za Miletićevu rehabilitaciju. Tim povodom od Saveznog javnog tužilaštva u Beogradu su traženi originalni dokazi o njegovoj eventualnoj krivici. Savezni javni tužilac dr France Hočevar je odgovorio da se "dokazi da je Miletić surađivao s policijom ne mogu pronaći, jer je arhiv bivšeg Državnog suda za zaštitu države uništen za vrijeme rata".

- Smatramo da postupak za rehabilitaciju Petka Miletića ne dolazi u obzir - bila je završna rečenica Hočevarovog odgovora ispisanog na pet i pol stranica. Zbog toga je Miletić u Moskvi rehabilitiran tek 27. listopada 1988. godine.

Bježanje od istine

Za Titovog života ni rukovodstvo njegove partije ni jugoslovenski državni organi, čak ni Arhiv njegovog Centralnog komiteta, nisu ozbiljno ni pokušavali da iz nadležnih moskovskih institucija preuzmu dokumentaciju o većini Jugoslavena koji su, dok se on penjao na vrh KPJ, nevino hapšeni i po kratkom postupku strijeljani u Staljinovom SSSR. Ta praksa je, na opće iznenađenje, nastavljena i poslije Titove smrti i iz neobjašnjivih razloga traje praktično sve do današnjih dana. A istina uopće nije nedostižna. Tako su "Novosti" i prilikom posljednjeg nedavno okončanog istraživanja u moskovskom Naučno-istraživačkom centru "Memorijal" i u Centralnom arhivu Federalne službe sigurnosti bez ikakvih posebnih napomena otkrile još jedan popis jugoslavenskih žrtava staljinističkog terora u SSSR. Ni taj popis ni ogromnu većinu drugih popisa do kojih su "Novosti" u moskovskim arhivima došle u protekli 12-13 godina još nije preuzeo nijedan jugoslavenski arhiv, a na njegovim stranicama ispisane su tragične sudbine više od 20 Jugoslavena i njihovih najbližih. Najčešće djece i životnih suputnica.

Traka smrti

Jedan od njih je Ivan Vucetić, rođen 1892. godine u selu Lipoš u Jugoslaviji, kako piše u njegovom dosijeu. Nacionalno se izjašnjavao kao Hrvat. NKVD ga osumnjičio za špijunažu. Strijeljan je 27. studenog 1937. u Harkovu. U SSSR-u je posmrtno rehabilitiran. Jelisej Kiseljev je rođen 1897. u Požarevcu. Bio je bravar, imao je više političko obrazovanje, po nacionalnosti je bio Srbin. Prije uhićenja, svibnja 1938. radio je u Požarevcu, smederevskom "Sartidu" i Makedoniji, a po dolasku u SSSR u Moskvi je završio Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada i radio kao stariji instruktor u Samari, pa u Narodnom komesarijatu za promet, gdje je bio instruktor kadrova. Član KPJ bio je od 1919. Trojka NKVD-a uhitila ga je u njegovom stanu u Spartakovskoj ulici 16 u Moskvi. Strijeljan je 29. veljače 1940. godine. U Moskvi je posmrtno rehabilitiran. Srbin Aleksandar Marković rođen je 1894. u rumunjskom gradu Klužu. Imao je srednje obrazovanje. U Rusiji se obreo u Prvom svjetskom ratu kao austrougarski vojnik. Prešao na stranu boljševika, a po povratku u Jugoslaviju uhićivan zbog revolucionarne djelatnosti u Rusiji. Iz Jugoslavije prešao u Rumunjsku, pa u Njemačku, gdje je živio u Hamburgu i Berlinu. Po dolasku Hitlera na vlast emigrirao u SSSR. U Moskvi uhićen 7. veljače 1938. kao partijski radnik tekstilne tvornice "Klara Zetkin". Strijeljan šest tjedana kasnije, 23. ožujka 1938. godine. Rehabilitiran je šezdesetih godina prošlog vijeka.

Hapšenje generala

Zbog sličnog grijeha, u Moskvi je 9. listopada 1937. streljana Regina Budžinska, supruga poznatog požarevačkog komuniste Vojislava Vujovića. U njezinom dosijeu stoji da je evropske nacionalnosti, da je rođena 1897. u Poljskoj, da je bila buržoaskog porijekla, da je prvi put uhićena u svom moskovskom stanu 1935. godine, da je osuđena na pet godina robije, ali da joj je godinu dana kasnije kazna povećana na deset godina. Poslije njezine likvidacije, zbog nekadašnjih veza s ovom ženom na prinudni rad je osuđen njezin prvi suprug Stanislav Budžinski. Zbog veza sa nekim Jugoslavenom stradala je i Slovakinja Gejza Hmeljar, rođena 1895. u Trnavi, po zanimanju prevoditelj. U trenutku uhićenja, 13. veljače 1938., radila je kao bibliograf u Institutu zaštite na radu Narodnog komesarijata za industriju. Uhićena je u svom moskovskom stanu 23. veljače 1938. i osuđena na deset godina robije bez prava na prijepisku, što je bio eufemizam za smrtnu kaznu. Prema jednom dokumentu, strijeljana je 19. svibnja 1938. godine, a prema drugom umrla je 2. rujna 1943. u jednom zatvorskom sanatorijumu.

Sarajlija Ivan Kralj, rođen 1902., Srbin, po zanimanju tehničar, bio je veoma poznato ime u jugoslavenskom komunističkom vrhu. Karijeru je počeo kao rudar, u KPJ je od njezinog osnivanja, 1919. godine. U SSSR-u, kamo je emigrirao 1924. dogurao je do brigadnog generala NKVD-a. Dobro se poznavao s Titom, komu je krajem 1937. kada su se sreli u Beču, pomogao da istakne svoju kandidaturu za novog šefa KPJ. Uhapšen je u Moskvi 2. kolovoza 1938., gdje je 4. ožujka 1939. i osuđen. Dve i pol godine kasnije, 16. studenoga 1941., u 39. godini života, umro je u logoru. Tako piše u jednom uvjerenju o njegovoj smrti, izdanom travnja 1960. u Proleterskom rejonu Moskve, a sudeći po jednom dokumentu Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR iz studenog 1959., život Ivana Kralja okončan je već 4. ožujka 1939. godine. Poslije njegovog hapšenja, u zatvor su odvedena i njegova kćerka Matilda, sin Rudolf i supruga Ana s kojom nije imao djece.

Vujovići na lomači

Rusku golgotu nije preživeo ni Stanislav Popović, Srbin iz Topuskog kod Siska. Rođen je 1892, po obrazovanju je bio elektromonter. Uhićen je 25. rujna 1937. u sibirskom gradu Tomsku, kao radnik tamošnjeg Instituta za bakteriologiju. Strijeljan 9. studenog 1937. godine. Dva tjedna prije strijeljanja, 26. listopada 1937., kao i mnogi drugi, osuđen je na deset godina robije, bez «prava na prijepisku”. Posmrtno rehabilitiran 1957. godine. Stjepan Aralov Ištvanek, rođen 1895. u Križevcima kod Zagreba, član Socijaldemokratske partije Hrvatske i Slavonije, uhićen je listopada 1937. kao zamjenik upravitelja moskovskog pristaništa. Strijeljan je 7. listopada 1938. a njegova supruga i djeca bili su protjerani iz Moskve. Rehabilitiran 1959. godine. Vojislav Vujović je tridesetih godina prošlog vijeka bio jedan od najpoznatijih Jugoslavena u Moskvi, ali i jedna od prvih žrtava staljinističkog terora u SSSR. Srbin rođen 1897. u Požarevcu, završio studije na pariškoj Sorboni, bio je lider svjetske omladinske komunističke internacionale, koju je Kominterna osnovala u Moskvi. Prvi put je uhićen 1927. godine, drugi put 1935. u svom moskovskom stanu. Poslije prvog uhićenja protjeran je na tri godine u Arhangelsk, a poslije drugog osuđen je na petogodišnje progonstvo u logor. Strijeljan 2. listopada 1936., godinu dana prije nego što su agenti NKVD-a likvidirali njegovu suprugu Reginu Budžinsku. Poslije Staljinove smrti oboje su rehabilitirani. Njegov brat Grgur, rođen 1901, strijeljan je 20. listopada 1938., baš u vrijeme kada je Tito Staljinovim perjanicama u Moskvi upirao prst na sve Jugoslavene koji nisu bili bezrezervno odani kremaljskoj komunističkoj utopiji. Supruga Grgura Vujovića, Ljudmila, provela je osam godina u jednom sovjetskom logoru. Po izlasku iz logora ubrzo je umrla. Tito je braću Vujović posmrtno izbacio iz KPJ.

Tajna veza

Da Titov izbor za šefa jugoslovenske sekcije Kominterne uopće nije rješavan u Kominterni potvrdili su svojevremeno čak i najviši funkcionari ove moskovske organizacije, njezin kadrovik Georgi Damjanov i generalni sekretar Georgi Dimitrov. Ta strogo čuvana tajna "provaljena" je krajem 1945. na jednoj intimnoj večeri u Sofiji, na kojoj se obreo i rezident jugoslavenske obavještajne službe u glavnom gradu Bugarske. U sitne sate, kad se najuža politička elita Sofije malo više opustila, Damjanov je jednom svom sugovorniku u povjerenju saopćio da je Tito u ime Izvršnog komiteta Kominterne za lidera KPJ postavljen "bez suglasnosti tog Izvršnog komiteta!" Na pitanje kako je to bilo moguće, odgovorio je:

- Bila je to stvar onih iz NKVD-a!

Istu verziju Titovog uspona na čelo KPJ te iste, 1945, godine ispričao je i lider Kominterne Georgi Dimitrov, koji je precizirao:

- Odluka je donijeta bez mog prisustva.

O ovom neprijatnom incidentu Titu je iz Sofije odmah stigla specijalna šifrirana depeša, koja je nedavno "Novostima" stavljena na uvid. Šta je Tito tim povodom produzeo - ne zna se, ali intervencija je u svakom slučaju bila izuzetno djelotvorna, jer ova vrlo diskretna inforamcija nije procurila u javnost ni do raspada njegove KPJ, odnosno njegovog SKJ. Griješni i poslije smrti Među stotinama nevinih Jugoslavena pobijenih u Staljinovom SSSR, za čiju se sudbinu nikad ozbiljno nije zanimal bivša Jugoslavija, nalaze se i ličnosti koje nisu bile nikakvi komunistički agitatori niti članovi bilo koje komunističke partije. Petar Salopek iz Bihaća, rođen 1898., bio je obični učitelj. Radio je kao nastavnik u školi broj 1 u bjeloruskom gradu Mogiljevu. Imao je sina Rastislava i kćerku Danicu. Uhićen je u jesen 1937. i od tada mu se gubi svaki trag. U njegovom dosijeu stoji da je strijeljan u nekom sovjetskom logoru 1938. ili 1939. a da je prijee toga, kao i mnogi drugi, osuđen na deset godina robije, bez «prava na prijepisku”, što je bio sinonim za smrtnu kaznu.

Uhićenje u stanu

Ni Luka Dobanovački Trifunović, Srbin iz Novog Sada, bar u trenutku hapšenja nije bio član nijedne komunističke organizacije. Rođen 1894. kao austrougarski podanik, Dobanovački se 1915. obreo na ruskom frontu. Po izbijanju građanskog rata prešao na stranu boljševika i ostao u "prvoj zemlji socijalizma". Prije uhićenja radio je kao glavni knjigovođa u jednom poljoprivrednom kombinatu. Uhićen je u jesen 1937. i prema jednoj verziji strijeljan 7. studenog te godine, a prema drugoj umro je u zatvoru 1942. godine. Za njegovu rehabilitaciju izborila se kći, koja kao liječnik živi u Rusiji. Tragičan kraj u SSSR doživeo je i Srbin Stefan Sekulić, koji se po završetku španjolskog građanskog rata našao u Moskvi, gdje je završio vojnu akademiju i oženio se jednom ruskom liječnicom s kojom je imao sina i kćerku. Uhićen je 1937. i strpan u neki logor iz koga živ nije izašao. Odmah poslije njega, uhićena je i njegova supruga, Židovka iz obitelji Dovner, kojoj se takođe gubi svaki trag. Djeca su odvedena u dječji dom gdje su pobijena za vrijeme jednog njemačkog desanta u vrijeme Drugog svjetskog rata. Borbu za istinu o ovoj nesretnoj obitelji decenijama je vodio sin Sekulićevih obiteljskih Ilija Feljdman. Iste, 1937., u Moskvi je na prepad uhićena i novinarka Marija Verner, rođena 1903. u Vukovaru. Imala je fakultetsko obrazovanje i radila u Profinterni, međunarodnoj sindikalnoj centrali u Moskvi. Lišena je slobode u Kominterninoj dači u selu Ilinskoe kod Moskve i osuđena na pet godina robije u logoru. U svom stanu, na prepad, uhićen je i Rikard Gorbaš, radnik, rođen 1901. u hrvatskom mjestu Nerezinu. Radio je u automobilskom zavodu ZIS, koji je nosio Staljinovo ime, i bio samo kandidat za člana patije. Agenti NKVD su ga pokupili 6. ožujka 1938. i odveli ga u najčuveniji moskovski zatvor Lubjanku. Osuđen je na pet godina progonstva u jedan logor kod Arhangelska. Ubrzo će u nekom drugom logoru zaglaviti i njegova supruga Aleksandra i sin Aleksandar, koji će 1958. izboriti očevu rehabilitaciju.

Bez traga

U svom stanu u okolici Moskve uhićen je arhitekt iz Srijemskih Karlovaca Nikolaj Kotur. Po ovog Srbina, rođenog 1899., agenti NKVD-a su stigli jednog ožujačkog dana 1937. godine. Odveli su ga u jedan moskovski logor, odakle mu se krajem te godine gubi svaki trag. Za njegovu rehabilitaciju izborila se njegova kćerka. U dokumentu koji joj je 1957. dostavio Vojni sud Habarovska navedeno je samo da je njezin otac na neku nepoznatu kaznu službeno osuđen veljače 1938. godine. Jugoslavenski Slovak Martin Šimro, rođen 1900., elektrotehničar po zanimanju, živio je u Kijevu. Radio je u zavodu za izradu medicinskih aparata, a uhićen je 13. travnja 1938. na jednoj tramvajskoj postaji ukrajinske prijestolnice. Odveden je u nepoznatom pravcu i strijeljan 25. rujna 1938. godine. Njegovu posmrtnu rehabilitaciju ostvarila je kćerka Elizabeta.

Nepunih pet mjeseci ranije, prosinca 1937., u Kijevu je uhićen i Slovenac Josif Sore, koji je iz Jugoslavije u SSSR emigrirao 1929. godine. Osuđen je na deset godina robije bez «prava prijepiske”, a potom su mu suprugu protjerali iz Kijeva, dvojicu sinova, Josifa i Rudolfa, prebacili u dječji dom, a kćerka se udala. Njoj su svjedoci očevog uhićenja pričali da im je Josif Sore u tom kritičnom trenutku glasno rekao: "Ja nisam kriv - uskoro ću se vratiti!". Oficir iz Prvog svjetskog rata Arsenije Radić imao je još neobičniju sudbinu. Kao austrougarski podanik 1918. prišao je boljševicima i zajedno sa drugim sunarodnjacima u Rusiji formirao Prvi srpski revolucionarni puk. Vremenom je dogurao do jednog od najviših funkcionara Staljingrada i Rostova na Donu. Uhićen je 17. travnja 1937. i o njemu se više nikad ništa nije saznalo. Ljeta te godine, za vrijeme godišnjeg odmora, u jednom krimskom sanatoriju uhićen je Josif Zenek Jakovljević, načelnik tenkovske škole u Lenjingradu. Njegova kćerka Irina izborila se 1956. za očevu rehabilitaciju. U dokumentu koji joj je tim povodom uručio Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR navedeno je da je osuđen studenog 1937., a da je strijeljan 13. juna 1942. godine.

Nestanak obavještajca

I Dmitrij Jovašević, koji je radio u zavodu "Kominterna" u Dnjepropetrovsku nije utekao agentima NKVD-a. Uhićen je 12. ožujka 1938., a strijeljan je sedam mjeseci kasnije, 15. listopada 1938., baš u vrijeme kada se Tito u Moskvi u saradnji sa Staljinovim obaveštajcima borio za nepopunjeno mjesto sekretara KPJ. U ljeto te 1938. godine u Moskvi je u hotelu "Savoj" uhićen Slavomir Vukelić. Formalno nije bio član nijedne komunističke partije, bio je čak vjernik, pripadao je protestantima. U Parizu je završio Višu elektro-litografsku školu i s titulom inžinjera obreo se u Moskvi, gde se oženio Jelenom Iljinčinom. Do sovjetske metropole došao je vjerojatno po nagovoru brata Branka, jednog od najistaknutijih sovjetskih obavještajaca u Drugom svjetskom ratu. Slavomir je pošao njegovim stopama i postao član grupe Berzina, jedne od najpoznatijih organizacija sovjetske vojne obavještajne službe. Uhićen je u ljeto 1938., a skončao je 26. kolovoza 1940. u bolnici logora Lefortovo, jednog od najozlogašenijih u okolini Moskve. Rehabilitaciju mu je izborila kćerka Maja koja živi u Minsku... Ovim lista jugoslavenskih žrtava staljinističkih progona u SSSR, u kojima je Tito aktivno sudjelovao, nije ni približno iscrpljena, jer je tamo stradalno na stotine Jugoslavena. Prema Titovom biografu Vladimiru Dedijeru bilo ih je blizu 800.

Tko je potpisivao

U kominterninim arhivima i arhivima Federalne službe sigurnosti Rusije "Novostima" je upravo potvrđeno da je praktično za sve vrijeme staljinističkog terora u SSSR važila posebna procedura za strance. Suglasnost za uhićenje stranih komunista po pravilu su davali generalni sekretar ili predstavnici komunističkih partija dotičnih zemalja, a samom činu uhićenja u najvećem broju slučajeva prethodilo je isključenje iz Partije. To potvrđuje i jedno pismo u kome Ivan Gržetić, ondašnji predstavnik KPJ u Kominterni, 27. svibnja 1937. obavještava Milana Gorkića, da je neki jugoslovenski inženjer Rihter u Moskvi isključen iz Partije: "I za njega si se izvukao", piše Gržetić. "Potpisao nisi, nego sam to ja poslije tvoga odlaska (iz Moskve) učinio." Iz ondašnje prepiske Gržetića i Gorkića vidi se da su do hapšenja Titovog prethodnika na čelu KPJ od vodećih jugoslavenskih komunista bili osumnjičeni, isključeni iz partije ili već uhapšeni Đuro Cvijić i Grgur i Radomir Vujović. Kolovoza 1937. KPJ je poslije hapšenja Gržetića, a uskoro i Gorkića, ostala bez svog službenog predstavnika u Kominterni. Godinu dana kasnije, poslije nekoliko pisama u kojima je istakao kandidaturu za novog lidera KPJ, Tito je stigao u Moskvu i ostao u SSSR sve do kraja siječnja 1939. godine. U tom razdoblju u Moskvi su, pored ostalih, bili uhićeni Vladimir Ćopić, Jovan Mališić, Vilim Horvaj, Janko Jovanović, a neposredno pred njegov dolazak u sovjetsku prijestolnicu slobode su lišeni Kosta Novaković, Sima Marković, Akif Šeremet, Simo Miljuš. Poslije njegovog odlaska iz Moskve, Tita su u Kominterni zastupali službeni sovjetski obaveštajac Josip Kopinič i obućar iz Velikog Bečkereka Mita Despotović.

Josip Hečimović Nikšić

{mxc}