Kosovari konačno slobodni! 

Konačno se Kosovo i njegovo stanovništvo izvuklo iz srpskih kandži. Borba za oslobođenje albanskog naroda od srpskog nasilja traje gotovo stotinu godina, od 1912. godine i Prvog balkanskog rata. Kosovo i njegovo stanovništvo (Albanci su jedan od rijetkih naroda na svijetu gdje vjerska podjela ne izaziva sukobe; bilo da pripadaju islamu, katoličkoj religiji i, na jugu Albanije, ortodoksnoj crkvi) je zapravo tek sada izišlo ispod osmanske dominacije. Naime, Srbija (mala zemljica velikih imperijalnih apetita) u svojem imperijalnom širenju zauzela je Kosovo (uz Kosovo dodaju “Metohija”, prema grčki “metohe” – samostansko imanje, kako bi pokazali svoju nazočnost od Srednjeg vijeka na tim prostorima) u Prvom balkanskom ratu 1912. godine. To je onaj rat koji su, nota bene, mnogi Hrvati tada prihvatili i pozdravili s veseljem!!! I poznati agramerski književnik, Frigyes Krlezsa, je kao dobrovoljac pojurio na Kosovo pomoći srpskim imperijalistima. Već te 1912. godine Srbi su počinili strahovita zvjerstva nad albanskim civilnim stanovništvom, što je pokojna Ljubica Štefan dokumentarno (zapisi prvog srpskog socijaliste Dimitrija Tucovića, koji je kao unovačenik sudjelovao u tom prljavom ratu) pokazala u tri knjige “Srbi i Albanci”. To je gotovo stoljeće srbijanskog nasilja, ubojstava i progona golorukog albanskog stanovništva. Stoljeće naseljavanje kolona, ne bi li uklonili i protjerali Albance.

Nu, Albanci su se pokazali daleko žilavijim i zdravijim narodom od srpskih agresora, narod koji je uspio sve prepreke prebroditi i doći do toliko željene slobode. Čestitam i želim puno uspjeha Kosovarima u izgradnji njihove nezavisne države.

No, začuđuje – naoko samo na prvi pogled – šutnja i rezerviranost hrvatskih političara i hrvatske javnosti. A Hrvatska je ona koja bi PRVA MORALA PRIZNATI Kosovo, kao žrtva srpskog stoljetnog progona. Priznanjem Kosova pokazala bi Hrvatska da se otarasila Jugoslavije i bratstva i jedinstva. Ali, ne! E sada, je li to kriptojugoslovenski nagon, strah od Srba ili nešto treće ... ne znam. Samo znam da će se takvo kukavičko ponašanje obiti o glavu i narodu i vlasti. A «gospodarstvenici» imaju izliku da ne bi trebalo «žuriti s priznanjem zbog gospodarskih probitaka u Srbiji»? nu, ako nam gospodarstvo toliko ovisi o Srbiji, jadni li smo.

Ali, ima oko Kosova jedna mnogo zanimljivija stvar, ona usporedbi ponašanja kosovskih Albanac i Hrvata zadnjih poldrug stoljeća. Kada sve uzmemo u obzir, ispada da kosovski Albanci imaju daleko više prava na nezavisnost od Hrvata. Pa da pogledamo:

1. Jezik

Albanci imaju vlastiti jezik koji se znatno razlikuje od srpskog jezika i ljubomorno su čuvali svoj jezik. Kod Hrvata je suprotno, Hrvati se odriču svojeg starog jezika i od kraja 19. stoljeća trse se jezik što više izjednačiti sa srpskim. Štrosmajer, u vrijeme dok je gradio Jugoslaviju i u Zagrebu dizao jugoslavenske institucije, doveo je iz Novog Sada Đorđa Popovića (Đuru Daničića) postavio ga za tajnika Jugoslavenske Akademije, i taj Popović je Hrvatima pravio jezik, uz asistenciju mnogih zagrebačkih lingvističara (tzv. Hrvatski vukovci). Kult Vuka Karadžića, srpskog jezikoslovca-amatera, bio je u Zagrebu neupitan i ta spodoba još je počasni građanin grada Zagreba. U komunističkoj Jugoslaviji NIJEDAN HRVATSKI JEZIKOSLOVAC NIJE ODBIO POTPISATI tzv. Novosadski dogovor o unijačenju jezika. Kod Albanaca to ne dolazi u obzir. Dalje.

2. Kako smo rekli, Srbi su Kosovo osvojili silom, ratom. Hrvati su dragovoljno 1918. srljali u zagrljaj Srbima. Sve stranke, osim Frankove Čiste stranke prava, što je Josip Frank skupo platio, i danas je kod Hrvata najomraženiji političar(?), dakle, sve su stranke 1918. optirale za Jugoslaviju (Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).

3. Hrvati, naročito od početka 1944. masovno su ulazili u srpske partizane, rušili su zajedno sa Srbima NDH i stvarali su Jugoslaviju, gdje su (neki) – nota bene – pronašli samo progone i smrt. Albanci postupaju obrnuto, bore se protiv srpskih partizana kao balisti i protiv su svake Jugoslavije. Poslije Drugog svjetskog rata, koji je bio u Jugoslaviji građanski rat, skupo su plaćali, sve do 2000. godine svoju borbu protiv Jugoslavije. Dakle, nisu bili «antifašisti» (što god to značilo) - Hrvati jesu; nisu bili za Jugoslaviju – Hrvati jesu. Albanci su u vrlo maloj mjeri išli u partizane.

4. Mješoviti brakovi.

Mješoviti brakovi su, možda, najbolnija točka hrvatsko-srpskih odnosa. Ne znam točne podatke, ali vjerujem da je blizu pedeset posto hrvatskog stanovništva iz mješovitih brakova, hrvatsko/srpskih. Kod Albanaca je to sporadična pojava. To je težak problem u borbi protiv srpskog imperijalizma.

5. Novinari i sudovi.

Nikada se kod Albanac ne mogu naći takvi novinari, poput «hrvatskih novinara»: Latina, Butkovića, Pavelića, Stankovića, Đikića, Hedla, Kuljiša i stotine i stotine sličnih, da bi demonizirali i denuncirali albanske borce protiv srpskog imperijalizma, da su počinili eventualno kakvo nedjelo. Toga kod Albanac nema, niti može biti. «Hrvatski novinari» sada su još uvijek u Drugom svjetskom ratu, više nego komunisti povećavaju broj tzv. ustaških zločina i stvaraju «novoustaše» iz ovoga rata. Ili slučaj pjevača Perkovića, kod Albanaca je to nemoguće.

O «nevladinim udrugama», od kojih su većina Štrbčeve filijale, te komunističkim sudovima koji sude hrvatskim borcima za slobodu kao srpski sudci, ne treba ni govoriti. To je kod Albanaca nemoguće.

Po svemu što sam ukratko izložio, ispada da su Hrvati (većina!) uvijek bili za Jugoslaviju, Albanci protiv. Da su Hrvati bili uvijek za suradnju sa Srbima, Albanci ne.

I, onda, tko ima više pravo da ima nezavisnu državu: Hrvati ili Albanci?

Ako je ova Hrvatska uopće nezavisna država, ili je li uopće država? (Štoviše, zbog «političke korektnosti» izbacili su riječ «nezavisan» i uveli «neovisan» da ne bi asocirala, «nezavisan», na NDH.)

Svašta!

Josip Hećimović Nikšić

{mxc}