Hrvatski intelektualci nisu šutjeli ni u olovnom vremenu, već plovili protiv struje, pa tko bi im danas mogao zatvoriti usta ako sami nisu odabrali takvu poziciju

Književnik Petar Šegedin objavio je prije gotovo 60 godina tekst pod naslovom „O osjećaju pripadnosti i odgovornosti intelektualca malog naroda“ (Praxis, br. 3, 1965.).

U velikoj čitaonici zagrebačke Sveučilišne knjižnice studenti su ga čitali kao manifest, suprotan olovnomu vremenu u kojem je dominirao marksistički pogled na naciju.

Sjetio sam se toga teksta jer se u javnosti u posljednje vrijeme može čuti sve više pitanje zašto poznati hrvatski intelektualci šute i ne govore češće glasno o hrvatskim problemima već su dopustili da ih „medijski zaguše“ političari i analitičari različitih kalibara. Istini za volju, i među političarima i analitičarima mahom se radi o intelektualcima. Ali, očito bi javnost htjela čuti radije glas nezavisnih intelektualaca, stručnjaka iz različitih područja, koji nisu limitirani stranačkim okvirima, partikularnim interesima borbe za vlast. Osim toga ima onih koji misle da aktualna vlast kumuje takvom stanju, da je uništila nezavisne intelektualne elite. No u takvu tezu teško je povjerovati, jer u „olovno vrijeme“ hrvatski intelektualci nisu šutjeli. Plovili su protiv struje. Hrvatska tradicija kritičkoga i slobodnoga govora i objavljivanja, duga je, pa je nevjerojatno da se mogla izgubiti nakon što je ostvarena samostalna hrvatska država.

Prateći hrvatske medije može se prepoznati, negdje više, negdje manje, nagnutost spram određene političke opcije. U aktivističkom usmjerenju prednjači među televizijskim programima ponajviše N1. Mediji bi trebali širiti horizont demokracije, umjesto stimuliranja stranačkih sukobljavanja, jedne pomalo shizofrene situacije. Umjesto „preplaćenih“ političara i analitičara sklonih stanovitim političkim opcijama trebalo bi stimulirati nezavisne intelektualce koji premošćuju sukobe, a ne da ih produbljuju.

U medijima, kao i Hrvatskom saboru, političari-zastupnici često ubijaju svaki civilizirani kritički diskurs, srozavaju ga na ulični. Stječe se dojam kako je zavladala utrka tko će biti zanimljiviji, radikalniji, nekulturniji, čak i vulgarniji. Nije dovoljno biti protiv, treba vjerodostojno ponuditi projekte i rješenja koji donose boljitak građanima i državi. Zaboravlja se na izreku „manje je više“, koja nije primjerena samo dizajnu. Treba računati i s onim intelektualcima koje je u svojem poznatom djelu „Izdaja intelektualaca“ opisao Julien Benda, davne 1927. U tom djelu citira poznatu Goetheovu izreku: „Ostavimo politiku diplomatima i vojnicima“. To bi se moglo pojednostavnjeno reći zagrebačkim žargonom – „ne bi se štel mešati“.

Goethe i Benda bili su pripadnici velikih naroda. Mogu li se tom „komforu“ prepustiti intelektualci malih naroda, kao hrvatskoga, kad je društvo suočeno s različitim opasnostima? Kritički diskurs treba njegovati, no to je posebna tema. Recimo samo da u bivšem sustavu kritički tonovi nisu prolazili bez reakcije vlasti, ali nije se događalo da se primjerice institucija kao HAZU ograđuje od otvorenoga pisma svoga redovitoga člana ruskomu ministru vanjskih poslova, nakon agresije na Ukrajinu.

Po čemu je desnica, kako smatra čelnik zagrebačkoga SDP-a, prema Zagrebu ksenofobna?

No vratimo se Šegedinovu naslovu s početka teksta, u kojem je naglasak na „pripadnosti i odgovornosti“ intelektualaca maloga naroda. Naravno, obraća se lijevim intelektualcima, od kojih je stvarnost, napravila „sitnoga zanatliju administracije“, čovjeka čije snage „izjedaju mravinji poslovi sa svim posljedicama“.

S obzirom na navedeni tekst, kako tumačiti izjavu novoga šefa zagrebačkoga SDP-a Branka Kolarića, koji je izjavio (VL, 25. studenoga 2024.) da se desnica prema metropoli odnosi ksenofobno!? Konkretno spomenuta izjava glasi: „Ali ključno je da glasači ljevice, lijevog centra, ne dopuste HDZ-u i desnici da osvoje vlast u Zagrebu, jer se prema glavnom gradu Hrvatske odnose ksenofobno, mizogino, a posebno maćehinski stav prema ovom gradu imaju nakon katastrofalnog potresa, samo zato što HDZ ne upravlja Zagrebom.“ Ne kanim biti odvjetnikom HDZ-a, ima svoje gradske stranačke strukture, pa mogu polemizirati s javno iznesenim mišljenjem kako hoće, ali ovdje kad se spominje „desnica“ želim pitati: tko čini tu desnicu, kad je desnica vladala Zagrebom i na osnovi kojih relevantnih javno dostupnih istraživanja za „desnicu“ se može govoriti da se „ksenofobno, mizogino i maćehinski“ odnosi prema Zagrebu? Zar se ne bi mogla postaviti i suprotna teza, a ta je: ljevici i lijevom centru ne bi se smjelo dopustiti osvojiti vlast na razini države jer se odnosi prema Hrvatskoj ksenofobno, mizogino i maćehinski te traži novo sidrište za hrvatski brod. No kakav bi to bio dijalog; tuk na utuk, koji nije ništa naučio iz povijesti, koji poništava postulate Domovinskoga rata, baca nas u građanski sukob – ili mi ili oni?

Traži li se državni tužitelj poput Višinskoga koji će Hrvatsku urediti po mjeri oporbe?

Ugledni intelektualci na Zapadu u posljednje vrijeme pozivaju elite i građane na maksimalno posvješćivanje trenutka u kojem se nalazi svijet, posebno Europa, nakon ukrajinskoga posrtanja spram ruske agresije. Pozivaju se građani puno većih država od Hrvatske da se pripreme na obranu i za obranu.

U nas, međutim, član jedne stranke, sklone lijevomu centru, prijetio je sa saborske govornice uoči posljednjih parlamentarnih izbora – uhićenjima. Nedavno iz iste „puškarnice“ javno se prijeti premijeru „skidanjem glave“, jer ga smatraju u toj stranci „glavom koruptivne hobotnice“. Nakon toga građani se pitaju što bi mogao biti treći čin. S obzirom na to da ljevicu ne zadovoljava aktualni državni odvjetnik, pretpostaviti je kako traže državnoga tužitelja, poput Višinskoga, koji će po njihovoj mjeri „urediti“ Hrvatsku. Tada bi mogao početi i treći čin. To svakodnevno, naime, u javnom prostoru na svoj način priželjkuju zajapureno i zapjenjeno čelnici nekih oporbenih stranaka. Oporbi smeta treći mandat HDZ-a na čelu izvršne vlasti i parlamenta. Građani, međutim, tomu prilaze puno hladnije glave, unatoč devijacijama, gledaju postignuća, velike infrastrukturne projekte, koje teško da bi oporba realizirala u duplo više mandata. Osim toga u državama s puno izgrađenijom demokracijom, jakim institucijama, neki su premijeri bili i po 16 godina na toj dužnosti, i nitko ih nije zbog toga kritizirao, smatrao to deficitom demokracije.

Konačno, svjedočimo li svakim danom sve više Šegedinovoj opaski, koju je često izgovarao nakon ostvarene pobjede u Domovinskom ratu – da smo sami sebi najveći neprijatelji!?

Marko Curać