Ante Bokšić: Nepravednost Haaškoga suda (2/5)

Tužno je što jedan hrvatski saborski zastupnik (Kajin) nakon objavljene presude iznosi optužbe koje je odbacio i sam Haaški sud ustvrdivši kako je Vojna policija podnijela 201 kaznenu prijavu protiv 228 počinitelja u vezi sa 222 kaznena djela, a MUP proveo obradu 1100 prijavljenih incidenata paleža i podmetanja eksploziva, te je podnio 1069 prijavu u vezi s kaznenim djelom paleži, kao i 844 prijave protiv civilnih počinitelja u vezi s krađom. U siječnju 1996. pred vojnim i civilnim sudovima vodili su se kazneni postupci protiv 1005 osoba, od kojih su 868 bili Hrvati, a 39 Srbi. U isto vrijeme zaključeno je 27 istraga u vezi s ubojstvima, a u tijeku su bila suđenja protiv 25 osoba u vezi s ubojstvima počinjenim poslije operacije Oluja. U skladu sa svim ovim podacima o impresivnom angažmanu hrvatskih policijskih i pravosudnih tijela na procesuiranju počinitelja kaznenih djela sudački trojac zaključuje kako se ne može tvrditi „da su hrvatske vlasti usvojile politikuKajinova istinaKajin otvoreno daje do znanja kako su sva negativna događanja na tada oslobođenom području plod plana i naredbi. Vrijedi naglasiti kako o postojanju bilo kakve naredbe tog tipa nema nijednog jedinog dokaza niti svjedoka nevođenja istraga u vezi sa zločinima počinjenim tijekom i poslije operacije Oluja protiv Srba iz Krajine".

Zaboravni Kajin

Čudno je i da Kajin nema na umu kako je 1998. bilo jako dobro poznato da Haag želi razgovarati s Antom Gotovinom o čemu su izvještavali svi mediji, ali je zahtjev odbijen u skladu sa nepokolebljivom državnom politikom da se tom tribunalu ne priznaje nadležnost nad Olujom. A nepobitna činjenica jest da za vrijeme takve državne politike nije podignuta nijedna haaška optužnica protiv generala iz RH, već je do svih njih došlo nakon smjene vlasti 2000. Isto tako čudi da Kajin zaboravlja kako je general Stipetić svoj iskaz haaškim istražiteljima dao u ožujku 2001. Tadašnja vlast takvu mogućnost nije ponudila generalu Gotovini protiv kojeg je nekoliko mjeseci kasnije podignuta optužnica. Zaista je zanimljivo kako Kajin proziva Tuđmana i HDZ zato što Gotovini nisu omogućili razgovor 1998., a ne vidi problem u tome što je vlast u kojoj je sudjelovao i njegov IDS to propustila učiniti 2000. ili 2001.

No, posebno valja primijetiti njegov zaključak kako su se svi ti brojni zločini mogli izvesti „samo ako je netko izdao takvu naredbu, a s ciljem da se izbjeglo srpsko stanovništvo ne vrati svojim domovima". Ovo je tipičan primjer kako pogrešne premise – 22 000 zapaljenih kuća i 600 ubijenih staraca - neizbježno vode i do pogrešnog zaključka i, u ovom slučaju, iznimno ozbiljne optužbe. Dakle, Kajin otvoreno daje do znanja kako su sva negativna događanja na tada oslobođenom području plod plana i naredbi. Vrijedi naglasiti kako o postojanju bilo kakve naredbe tog tipa nema nijednog jedinog dokaza niti svjedoka. Kajin to zaključuje samo na temelju toga što je u Oluji zapaljeno „22000 zgrada" i likvidirano „600 bespomoćnih staraca i starica". No, ni jedno ni drugo nije istina.

I ne samo da to nije istina te da nema nijednog dokaza ili svjedoka o postojanju takve naredbe, već imamo čitav niz svjedoka koji iskazuju sasvim suprotno – kako su izdavane zapovijedi, i od Gotovine osobno, o poštivanju svih međunarodnih konvencija i pravila ratovanja! Mnogo je onih koji su to posvjedočili, ali mislim da Damir Kajin ne bi trebao sumnjati u vjerodostojnost barem jednoga. Svog koalicijskog partnera, člana SDP-a i ministra obrane Ante Kotromanovića koji je decidiran:

„Gotovina je bio zapovjednik Zbornog područja (ZP) Split. Na čelu postrojbi u sastavu ZP bili su zapovjednici, od Zadra do Sinja, među kojima sam bio i ja. Ako je Ante Gotovina osuđen za nešto, onda smo krivi i mi zapovjednici, ja, Krstičević, Korade i svi redom. Dobro znam da smo od zapovjednika Gotovine dobivali zadaće suprotno navodima u optužnici i presudi. Nikada ga nisam čuo da govori, niti mi je ikada zapovjedio da postrojbe kojima sam zapovijedao ubiju, zapale ili unište već da se ljudi zaštite, a imovina sačuva."

I sada se postavlja pitanje kakvu istinu o Domovinskom ratu i kakav odnos prema braniteljima, ratnim zapovjednicima i generalima možemo očekivati u Hrvatskoj kada jedan hrvatski saborski zastupnik, istaknuti član stranke na vlasti i kandidat za predsjednika RH na temelju potpuno netočnih i nepouzdanih podataka, bez ijednog ozbiljnog dokaza ili svjedoka a nasuprot brojnim neposrednim sudionicima koji izričito svjedoče drugačije, o čemu neke sam može pitati prvom prilikom kada se sastane sa kolegama iz stranke s kojom koalira, javno iznosi uvjerenje kako je u operaciji Oluja naređeno i provedeno etničko čišćenje?!

Hrvatski mediji

Ništa manje utjecajni od političara nisu hrvatski mediji. Pogotovo s obzirom na kakav način se većina njih bavila i bavi temom Domovinskog rata, posebno slučajem Gotovina. Navođenje svih senzacionalističkih napisa na tu temu trajalo bi danima. Dovoljno se prisjetiti svih onih naslova i tekstova o generalu Gotovinu koji se skriva na području Dalmacije, u hercegovačkim samostanima ili na jahti koja plovi između Zadra, Šibenika i Splita. Ako se i nije skrivao u Hrvatskoj, tvrdilo se da je na Siciliji pod zaštitom talijanske mafije, na irskom otoku pod okriljem IRA-e ili jednostavno – u ozloglašenom kanadskom Norwallu o kojem se u Hrvatskoj stvorio pravi mit. Bilo je tu i sasvim bizarnih priča, poput one da je viđen na utakmici Hajduka na splitskom Poljudu ili da je u jednom dalmatinskom selu na malonogometnom turniru osobno vodio momčad „Ante Gotovina"!

U javnosti su odjeknule vijesti kao što je bila ona da je Gotovina teško bolestan u svom skrovištu u Dalmaciji, kako je u najvećoj tajnosti pregledan od nekih domaćih specijalista i da se uz pomoć vjernih pomagača sprema na prebacivanje u Francusku radi nužnog operativnog zahvata. Ništa manje zanimanje nije izazvala priča iz srpnja 2004. kako je generalova supruga Dunja trudna, što je trebalo implicirati kako je u stalnom kontaktu sa odbjeglim suprugom. Koliko se u hrvatskim medijima potenciralo da se Gotovina skriva u Hrvatskoj svjedoči i reakcija na poznati generalov intervju Ivici Pukaniću za kojeg su neki „dobro upućeni" novinari ustvrdili da je obavljen, ni manje ni više već na Pantovčaku gdje je tada stolovao Stipe Mesić!

Najveća tragedija nije što su se sve ove besmislice, a i neke druge (poput one o kriminalnoj prošlosti generala Gotovine u Francuskoj za što su neposredni svjedoci potvrdili da se radi o političko-obavještajnim igrama u toj zemlji), na kraju pokazale kao najobičnije gluposti i izmišljotine, pa čak ni to što se nitko od svih onih koji su te gluposti i izmišljotine plasirali nije ispričao javnosti. Najtragičnije je što je to dolazilo sa stranica najutjecajnijih medija i iz pera najrazvikanijih novinara u Hrvatskoj, i da se ti novinari i dan danas pojavljuju kao relevantni sudionici razno-raznih rasprava o Domovinskom ratu i hrvatskoj politici 90-ih, držeći prodike o „suočavanju sa prošlošću". Upravo oni koji su svojim izmišljotinama, dezinformacijama i fantastičnim pričama doslovno raspametili ovaj narod još uvijek nastupaju kao moralne vertikale i tumači nedavne hrvatske povijesti!

Pravi razlozi

Koji su pravi razlozi takvog postupanja određenih broja medijskih djelatnika teško je reći. Ima onih koji otvoreno priznaju da su Tuđmana iskreno mrzili. Denis Kuljiš je otkrio kako je temeljna uređivačka politika Globusa u njegovo vrijeme bila „o Tuđmanu ništa pozitivno". Zanimljiv je slučaj urednika jednog neslavno propalog splitskog tjednika koji se i danas deklarira kao Jugoslaven i priznaje kako nikakva Hrvatska „ne može biti ostvarenje mojih ideala". Upravo tog čovjeka za svoj novinarski uzor navodi mlađahni vlasnik jednog portala koji u zadnje vrijeme piše o aferama aktualnog predsjednika. U tom svjetlu razumljiv je barem dio uzroka takvog medijskog tretmana kako prema Tuđmanu tako i prema svemu ostalom što se Medijske obmaneNajtragičnije je što je to dolazilo sa stranica najutjecajnijih medija i iz pera najrazvikanijih novinara u Hrvatskoj, i da se ti novinari i dan danas pojavljuju kao relevantni sudionici razno-raznih rasprava o Domovinskom ratu i hrvatskoj politici 90-ih, držeći prodike o „suočavanju sa prošlošću"veže uz Tuđmana; borba za neovisnu Hrvatsku, rušenje Jugoslavije, Domovinski rat, hrvatski branitelji i generali...

Nažalost, postoje snažne indicije da su neke medijske aktivnosti bile u korist, pa i u službi određenih obavještajnih djelatnosti. Svojevremeno je hrvatska javnost svjedočila aferi „Prezentacija" kada se doznalo da je tada aktualni ravnatelj POA-e Franjo Turek državnom vrhu prezentirao iznimno zanimljiva saznanja i zaključke hrvatskih obavještajaca. Ukratko, tvrdilo se kako dio hrvatskih novinara plasira vijesti da se Ante Gotovina skriva u Hrvatskoj koje zatim strane obavještajne službe i haaška tužiteljica Carla del Ponte koriste kao sredstvo političkog pritiska na RH. Pojavile su se čak i fotografije nekih poznatih novinara u društvu agenata stranih tajnih službi. U tom kontekstu je posebno zanimljiva izjava europskog povjerenika Guntera Verheugena koji je u rujnu 2008. izjavio kako bi Hrvatska već odavno bila članica EU da ih „tajna službe jedne države EU nije sve izludjela" uvjeravanjem kako se Gotovina krije upravo u Hrvatskoj pod zaštitom hrvatske vlade.

Uvijek dobro upućeni Ivica Pukanić u jednom svom članku iz 2004. zapisao je:

„Ja sam silom prilika, kao novinar koji je uspio napraviti intervju s generalom Gotovinom koji me zamolio da prenesem njegove poruke, uvučen u cijeli taj slučaj i svakodnevna natezanja oko Haaga i slučaja Gotovina: je li u Hrvatskoj ili nije, štiti li ga Vlada li ne, financira li ga Petrač ili netko drugi, jesu li ga štitili Bagić i Turek, je li mu Dunja ponovno trudna ili ne ... Sva ta hrpa gluposti koja se plasira ponajprije iz Jutarnjeg lista i Globusa, služi zapravo samo jednom cilju – prikrivanju stvarne uloge, nimalo novinarske, koju su u slučaju haaških optužnica imale "perjanice istraživačkog novinarstva" EPH-a. Ona stara poslovica – Ne laje pas radi sela već radi sebe – mogla bi se savršeno primijeniti u ovom slučaju."

Iako se na ovo odgovaralo kako je tek riječ o paranoji ili čak podvalama hrvatskih desničara, o sličnim stvarima su govorili i oni koji nemaju mnogo veze sa desnicom, naprotiv. Bivši savjetnik bivšeg predsjednika, Željko Bagić u intervjuu iz kolovoza 2004. kaže:

„Na temelju obavještajne podmetaljke britanske obavještajne službe i fabriciranih izvještaja njihove suradničke mreže u Hrvatskoj, koje je POA razotkrila i na njih upozorila državni vrh, oni su bili krivo informirani kako se Gotovina nalazi u Hrvatskoj i da mu mi pomažemo pri skrivanju. Britanski agenti, njihovi suradnici i pojedinci iz nekih medijskih kuća plasirali su te dezinformacije. Riječ je o ljudima koji rade kao novinari, ali čije je aktivnosti u jednom dijelu POA s punim pravom okarakterizirala kao špijunske, jer su se na tajnim mjestima sastajali s britanskim špijunima, zvali su ih iz telefonskih govornica i razmjenjivali lažna izvješća. Oni su Britance informirali što pojedinci iz državnih službi prema njihovim saznanjima poduzimaju u slučaju Gotovina, a oni su njima davali povratne informacije. Ponavljam, POA je posve razotkrila da su ti novinari prešli granicu istraživačkog novinarstva i o tomu informirali državni vrh. Ovdje je važno istaknuti da POA nikada nije pratila i uhodila hrvatske novinare. POA je otkrila špijunske aktivnosti nekih hrvatskih novinara radeći svoj posao sukladno zakonu o sigurnosnim službama, odnosno prateći rad stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj. POA je mjere primjenjivala prema nekim stranim agentima, a prateći ih rekonstruirala je i njihove veze s hrvatskim novinarima. Kada je POA otkrila prirodu njihovih odnosa, zaključila je da su ti novinari prešli granicu istraživačkog novinarstva i to je vrlo čvrsto dokazala. (...) Gordan Malić, jedan od tih novinara pisanjem pokušava stvarati politički pritisak i izbjeći odgovornost zbog veza s britanskim agentima. Zahvaljujući premijeru Sanaderu u tomu i uspijeva. I predsjednik Mesić na kraju je podlegao tim pritiscima."

Ipak, posebnu gorčinu izaziva spoznaja kako je dio te medijske rabote odrađen i s HRT-a, hrvatske javne televizije. Pri tom ne mislim samo ne neke ugasle tjedne magazine i voditelje koji su tim putem kontinuirano kontaminirali javni diskurs. Takvih odavno ne nedostaje u toj kući, pa do današnjeg dana imamo prigode na HRT-u slušati verzije vodećih generala agresorske JNA, srpske povjesničare koji drže predavanja o Hrvatima kao genocidnom narodu pa i skandalozne manipulacije čak i na temu takvih svetinja kao što je bitka za Vukovar.

Ante Bokšić