Teorije o "dogovorenom ratu" i "podjeli BiH"

Najnovije rasprave oko prikazivanja jednog srpskog dokumentarnog filma s naslovom koji aludira na tobožnji dogovor o ratu između Tuđmana i Miloševića opet su aktualizirale tu teoriju zavjere koja se već godinama provlači na prostorima bivše Jugoslavije. Zasigurno u atmosferi stvorenoj oko tog uratka u organizaciji udruge Istina i Matice Hrvatske održana je tribina „Sastanak Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu: činjenice i mitovi". Na tribini su sudjelovali povjesničar Ivo Lučić i novinar Denis Kuljiš koji su trebali „kroz argumentiranu i tolerantnu javnu raspravu naći suvisle odgovore". Odgovore na mnoga pitanja, a u prvom redu na pitanja o navodnom dogovoru Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH.

Teorija o dogovorenom ratu

U spomenutom dokumentarcu teoriju o dogovorenom ratu na zanimljiv način je komentirao Slaven Letica izjavom kako do takvog zaključka može doći samo retardirani čovjek. Iako te riječi na prvi pogled zvuče preteško, teško se oteti dojmu kako je Letica ipak u pravu. Zaista se postavlja pitanje kako itko može povjerovati u samu mogućnost da dva čovjeka dogovore rat i godinama dogovoreno 'Ne vide'Iz nekih čudnih razloga, sve to uporno zaboravljaju i prešućuju svi oni koji ne znaju što su Tuđman i Milošević dogovorili ali „vide što se poslije toga događalo". 1991. godinu nakon Karađorđeva i cijelu 1992. koje su obilježene ogorčenim sukobima Hrvata sa Srbima, a u BiH Hrvata i Bošnjaka zajedno protiv Srba, ti „empiristi" ipak – ne vide!ratuju? A posebno je neobjašnjivo kako u tako nešto, fantastično samo po sebi, ljudi povjeruju bez ikakvog ozbiljnog dokaza i potvrde?!

U tom kontekstu su ovakve tribine, iako apsolutno potrebne kao najbolji mogući način rasprave o bilo kojoj društvenoj ili povijesnoj temi, čak i kontraproduktivne. Ne samo da se na njima mogu čuti neke doista neozbiljne stvari, kao što je bilo i u ovom slučaju, već se samom polemikom o tome stvara privid kako „tu ima nečega". A nema apsolutno ničega, osim bujne mašte ili u gorem slučaju, namjerne manipulacije.

Vezano za ovu konkretnu tribinu, u medijskim izvještajima objavljeno je kako je Denis Kuljiš, afirmativno zastupajući tezu o dogovorenom ratu i podjeli BiH, priznao kako ne zna što su Tuđman i Milošević „točno dogovorili", ali „kao empirist" vidi što se „poslije toga dogodilo".

Pa je, od tih događaja koji su uslijedili, izdvojeno kako je Hrvatska gorivom opskrbljivala Srbe, a da su Srbi pomagali Hrvatima u ratu protiv Bošnjaka. Kao što vidimo, riječ je o događajima iz 1993.

S obzirom da su se navodni dogovori Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu ili Tikvešu odvijali u prvoj polovici 1991., pitanje koje se ne može zaobići jest što se događalo neposredno nakon tih razgovora. I da li se ti događaji mogu smisleno uklopiti u scenarij ikakvog hrvatsko-srpskog dogovora.

Neosporne činjenice

Ono što nitko ne može osporiti jest da tijekom 1991. i 1992. dolazi upravo do eskalacije rata između Hrvata i Srba. Najprije na području Hrvatske, a zatim i na području BiH. U toj zemlji Hrvati i Bošnjaci zajedno ratuju protiv Srba. Istovremeno Hrvatska pruža ogromnu pomoć Bošnjacima doslovno na sve moguće i zamislive načine; na području RH formiraju se i obučavaju muslimanske postrojbe, u hrvatskim bolnicama liječe se bošnjački ranjenici a lijekovima i sanitetskim materijalom se pomaže bolnice u BiH, na području RH osnivaju se logistički centri ABiH, sa područja RH djeluju brojne muslimanske humanitarne organizacije, svo naoružanje i oprema ABiH dolazi iz Hrvatske i preko Hrvatske, da ne spominjemo desetke i stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica koje je primila RH.

Sve ovo je jako dobro poznato, a do danas je objavljeno tisuće dokumenata koji svjedoče o toj obimnoj i razgranatoj suradnji Hrvatske i BiH tijekom 1991. i 1992. U jednom razgovoru Šefko Omerbašić, čelnik islamske zajednice u Hrvatskoj prepričava:

„To oružje, to je ta pomoć kojom se iz Hrvatske spasilo Bosnu, ono što se dalo spasiti. Ipak je tamo bila ogromna sila srpska, neizmjerno oružje, to se teško moglo. Zaboravio sam ovo reći, vlakovi koji su zaplijenjeni u Hrvatskoj, dosta tog oružja je otišlo za Bosnu, otišlo je Patriotskoj ligi, odnosno TO koja je još bila u fazi pripreme. I to je išlo uz znanje državnog vrha jer pozivani su ljudi da se maksimalno naoružavaju, organiziraju".

Iz nekih čudnih razloga, sve to uporno zaboravljaju i prešućuju svi oni koji ne znaju što su Tuđman i Milošević dogovorili ali „vide što se poslije toga događalo". 1991. godinu nakon Karađorđeva i cijelu 1992. koje su obilježene ogorčenim sukobima Hrvata sa Srbima, a u BiH Hrvata i Bošnjaka zajedno protiv Srba, ti „empiristi" ipak – ne vide!

Prešućivanje istine

Sve to se preskače i u raspravu se uvodi 1993. godina i famozna hrvatska nafta za Srbe i zajednički napadi na Bošnjake. Naravno, i tada se prešućuju ključne činjenice. Za početak, kako se mnogo toga u BiH događalo na razini lokalnih švercera i njihove aktivnosti se ne mogu povezati sa državnim politikama. Zatim se iz priče o nafti i gorivu uvijek izostavlja kako je time plaćena sigurnost Hrvata koji su pred bošnjačkim napadima bili prisiljeni bježati preko srpskih područja.

No, ono što predstavlja posebnu zanimljivost jest kako se rasprava uvijek svede na suradnju Hrvata i Srba protiv usamljenih i slabašnih Bošnjaka. Iako čak i u spomenutom dokumentarnom filmu imamo svjedočenja o bošnjačko-srpskoj suradnji na štetu Hrvata. Tako Mirza Hajrić, savjetnik Alije Izetbegovića prepričava kako su na području Mostara Bošnjaci plaćali Srbima da svojim topništvom tuku po hrvatskim položajima. Gotovo groteskna je njegova priča o prigodi kada tijekom jedne bitke između Hrvata i Bošnjaka koja se razvijala upravo u hrvatsku korist, srpsko topništvo odjednom zapuca po Hrvatima i na taj način spriječi bošnjački poraz. Iznenađeni Bošnjaci, znajući da tada nisu „naručili" usluge srpskog topništva, zovu srpskog oficira Aleksića koji ležerno odgovora kako ovaj put „kuća časti".

Esad Šejtanić, zapovjednik u ABiH, u svojoj knjizi „Hercegovci na ognjenim vratima Bosne" prepričava dogovore sa Srbima u kojima je osobno sudjelovao:

„U sklopu priprema za planirana borbena djelovanja, otvoreno se počelo govoriti o mogućnosti da nam srpska strana pomogne u direktnoj artiljerijskoj podršci i isporučivanju kritičnih materijalnih sredstava (...) Prisustvovao sam na jednom od tih sastanaka na liniji dodira sa srpskim snagama u selu Busak, gdje su Safer Oručević, Fatima Leho i Šefkija Džiho definirali uvjete pod kojima će srpska strana pomoći naša borbena djelovanja. Srpska strana je pristala da 1 haubicu 122 mm s kompletnom posadom i 200 projektila za istu rasporedu na naše položaje u rejonu planine Rošci, odakle je u toku izvođenja borbenih djelovanja pružala artiljerijsku podršku shodno naređenju komandanta 4. korusa."

Suludo stanje

Možda i najbolji primjer teško razumljivog, zapravo suludog, stanja tijekom rata u BiH jest slučaj Bihaća. Srpska televizija B92 svojevremeno je radila priču o poznatim Crvenim beretkama, srbijanskoj postrojbi za posebne namjene. Za tu svrhu intervjuirani su mnogi zanimljivi sugovornici, od bivšeg srpskog vojnika a danas novinara Igora Gajića, do Atifa Dudakovića, zapovjednika ABiH na području Bihaća, gdje je jedno vrijeme djelovala tzv. Jedinica.

Suradnju između Bošnjaka i Srba, i to na području gdje su dvije vojske međusobno ratovale, Gajić opisuje nadasve slikovito: "Kad padne mrak – 'Dobro veče – dobro veče? Šta ima? Evo za danas ima ulje i šećer. Koliko je – toliko je' – završena priča. 'Šta imamo sutra – imamo neke granate, imamo nešto metaka', opet završena priča"

General Dudaković je otkrio mnoge, gotovo nevjerojatne detalje:

„Snadbdijevanje je poznato u vojnoj teoriji: vlastita proizvodnja, ratni plijen i dotur. Taj dotur je od prijatelja – saveznika, ali za nas je bilo karakteristično – uvjetno – i od neprijatelja (...) Moj pomoćnik za logistiku je išao u Glinu. Po njegovim kasnijim izvještajima – normalno da je kasnije morao napisati s kim je kontaktirao – sjeo je u jako luksuzan automobil opremljen telefonima. Faca u atomobilu je bila vrlo čudna, ali je konvoj brašna došao u Bihać. Ta osoba je uredno bila isplaćena. (...) Recimo da su tri metka bila za marku, pa kad je na nas ofanziva, dva metka budu za marku, a nekad je bilo... Meni uopće nije bila bitna cijena. Ako plaća vlada kantona ili okruga, neka metak bude tisuću maraka! Meni je potreban metak!"

Dakle, osim što im se vida uvijek izgubi godina i pol Stipe MesićZa razliku od nekih drugih mitova u ovom slučaju znamo od koga i kada je ovaj mit potekao. Korijene vuče iz početka 2000-ih, a plasirao ga je glavom i bradom Stipe Mesićžestokih hrvatsko-srpskih sukoba u Hrvatskoj i BiH nakon navodnog dogovora Tuđmana i Miloševića a prije sukoba Hrvata i Bošnjaka, razni „empiristi" iz ukupne ratne stvarnosti BiH biraju samo jednu stranu medalje.

Nimalo empirijske metode

A pošto čak ni ove, nimalo empirijske metode očito nisu dovoljne u konačnom učvršćivanju tog mita u javnosti, uvijek je zgodno plasirati neki uzbudljivi detalj koji će zagolicati maštu i izazvati pozornost. Jedan od takvih primjera je sigurno priča o izravnoj telefonskoj vezi između Tuđmana i Miloševića.

Za razliku od nekih drugih mitova u ovom slučaju znamo od koga i kada je ovaj mit potekao. Korijene vuče iz početka 2000-ih, a plasirao ga je glavom i bradom Stipe Mesić.

Kako bi se podsjetili na to valja se vratiti u tu nesretnu 2000., kada je ona i zakotrljana. 17. ožujka te godine, nepunih mjesec dana nakon stupanja na dužnost predsjednika, Mesić je izveo jednu od svojih mnogih predstava za javnost. Pozvao je naVesna Škare OžboltVesna Škare-Ožbolt bila je decidirana: „Takve priče su nečuvene. Nikada nisam čula za direktne linije, a deset godina sam radila u Uredu predsjednika" Pantovčak novinare hrvatskih medija, te pozirajući uz crni telefonski aparat, objavio kako su preko tog uređaja Tuđman i Milošević godinama izravno kontaktirali! Nijedan konkretan argument za tu tvrdnju Mesić tada nije iznio. Naprotiv, novinarima je rečeno kako ključni dio uređaja, šifrirana kartica, uopće nije pronađena! Mesić je tvrdio kako su telefon pregledali „stručnjaci HIS-a" koji su potvrdili to što on govori, a posebno zanimanje izazvalo je obećanje kako se „trenutno obrađuju svi fonogrami s tog telefona, na čemu radi stručna skupina, a zatim će oni vjerojatno biti i javno predočeni".

Već tada novinari su izjave i eventualnu potvrdu ovih riječi potražili od svojevremenih najbližih Tuđmanovih suradnika iz Ureda predsjednika. Svi kontaktirani sugovornici su najoštrije odbacili, pa i ismijali, mogućnost postojanja takve veze. Vesna Škare-Ožbolt bila je decidirana: „Takve priče su nečuvene. Nikada nisam čula za direktne linije, a deset godina sam radila u Uredu predsjednika". Ivić Pašalić je izjavu o vrućoj liniji nazvao „manipulacijom i političkom smicalicom Stjepana Mesića", a postojanje ičega takvog demantirao je i Hrvoje Šarinić. Štoviše, Pašalić i Šarinić su, neovisno jedan od drugog, pojasnili kako se radi o „skrambliranom" ili kodiranom telefonu, zaštićenoj vezi koja se koristila za razgovore između Ureda predsjednika te stranih veleposlanstava i ostalih najviših državnih dužnosnika, što je poznata praksa u svim zemljama svijeta.

Ipak, unatoč tome što su najbliži Tuđmanovi suradnici i službenici njegovog ureda oštro demantirali tu priču, unatoč tome što javnost do danas nije saznala ni koji su to „stručnjaci HIS-a" telefon pregledali, ni tko su bili članovi fantomske „stručne skupine" što je obrađivala vruće fonograme koji, iako obećani, isto tako nikad nisu, za razliku od brojnih drugih Tuđmanovih transkripta i snimki, predočeni javnosti, priča je preživjela do današnjih dana.

Iako je znakovito da u rasponu od 10 godina, kada je Mesić objavio tu senzaciju pa do snimanja dokumentarnog filma RTS-a, Mesić nije spominjao taj detalj. Nakon dugo vremena opet ga se sjetio upravo za potrebe srpskog dokumentarca.

Naravno, uvijek će se naći oni koji će tu priču preuzeti i dalje plasirati kao gotovu činjenicu. Kao što je to na javnoj tribini učinio Denis Kuljiš. Čije riječi prenosi HINA, a od HINA-e ostali mediji – i eto školskog primjera kako se hrani teorija zavjere i nastaje jedan mit bez ikakve konkretne potvrde i dokaza.

I upravo u takvim detaljima, što je paradoksalno, leži opasnost od kontraproduktivnog učinka javnih rasprava o nekim stvarima. Jer nakon svih argumenata i činjenica u javnost se prenosi samo dojam kako se o tome raspravlja - a „gdje ima dima ima i vatre" – te se pamte samo neki senzacionalni detalji, bez obzira koliko (ne) odgovaraju istini.

Što se tiče daljnjih rasprava i tribina o Karađorđevu, Tikvešu, dogovoru Tuđmana i Miloševića, podjeli BiH i sličnim fantazijama, trebalo bi ozbiljno razmotriti prijedlog da obavezni, pa čak i jedini gost bude Slaven Letica i o tome ponovi samo jednu jedinu rečenicu koju je izrekao i u spomenutom dokumentarcu. Time bi tribina mogla i početi i završiti, jer se o tome zaista ništa više i ne treba reći.

Ante Bokšić