Ozbiljnost i lakoća donošenja propisa razlikuje odgovorne i neodgovorne, stabilne i eksperiment države. Predlagatelji hrvatskog Zakona o suzbijanju diskriminacije poigrali su se - ni manje ni više - nego s Ustavom vlastite zemlje. Nesuglasje s Ustavom ne smije imati nijedan propis. Ako ga ima, nevaljan je i ruši ga se ustavnom tužbom. No što ćemo s prijedlogom Zakona u kojem se krivotvori Ustav? Naime, u prvom članku Zakona o suzbijanju diskriminacije stoji: “Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije” (čl. 1. st. 1.).

Vidjeli smo na primjeru Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 12 koliko je dovoljno “malo” u nekom propisu odstupiti u odnosu na onaj na koji se poziva pa da ga države stabilnih demokracija i ne pomisle potpisati. Predlagatelj pak ovoga Zakona spreman je čak i vlastitomu Ustavu podmetati tu “malu”, ali dalekosežnu razliku. Naime, neistina je da je jednakost “najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske”. U Ustavu RH nigdje ne piše za jednakost “najviša je”, nego za jednakost i još deset drugih vrjednota stoji “najviše su”. Evo Ustava: “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike i temelj za tumačenje Ustava” (čl. 3.).

Razlika između “najviše vrednote” koja stoji iznad svih i jedne od jedanaest istovrijednih najviših vrjednota samo je na prvi pogled mala igra riječima. Zapravo je riječ o međusobnom suglasju najviših vrjednota koje ih takvima čini samo to kad se “drže zajedno”. Svako izdvajanje jedne od njih i uzdizanje iznad ostalih može uroditi rušenjem ostalih, Ustavom jednako postavljenih vrjednota. U praksi to može značiti da se zbog nametnute jednakosti kao najviše vrjednote pogazi npr. nepovredivost vlasništva, vladavina prava, sloboda ili bilo koja druga vrjednota koja se može čak i činiti sinonimom jednakosti (zar se ne sjećamo takvih manipulacija vrjednotama iz komunističkog vremena, kada su zbog prenaglašene jedne stradavale druge vrjednote?). Uz to je vrlo znakovito da taj članak završava riječima da su sve navedene najviše vrjednote ustavnog poretka RH “temelj za tumačenje Ustava”. Predlagatelj je, koje li manipulacije, upravo prvim člankom Zakona u kojem se poziva na ovaj članak Ustava, krivotvorio baš taj zahtjev Ustava i samovoljno ga odlučio tumačiti na temelju jedne izdvojene najviše vrjednote. A baš taj članak Ustava to ne dopušta!

Iz te spremnosti da se podmeće Ustavu suprotno od onoga što on sam tvrdi i postavlja kao temelj vlastitoga tumačenja, mogla je nastati i druga prijevara u istom članku Zakona. Naime, predlagatelj u nastavku članka, vežući se na vlastito krivo tumačenje Ustava jednostavno nabraja osnove koje želi štititi od diskriminacije tako da među osnove koje preuzima iz Ustava, bez ikakve razlike, uključuje i niz novih, u Ustavu nespomenutih osnova. Pa taj niz izgleda ovako: rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovina, naobrazba, društveni položaj (usp. Ustav, čl. 14.), etnička pripadnost, članstvo u sindikatu, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko nasljeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija (pseudoustav u verziji predlagatelja Zakona o suzbijanju diskriminacije). Napominjemo samo da su izostavljene osnove “rođenje” i “druge osobine” koje se nalaze u Ustavu.

Naravno, nemamo ništa protiv zaštite osoba od diskriminacije ni po nekim osnovama koje Ustav ne spominje. No ne može se u jednoj rečenici krivotvoriti Ustav, a zatim, pozivajući se na tu krivotvorenu tvrdnju, nabrajati ustavne i neustavne osnove u istom nizu kao da je riječ o osnovama koje on jednako “pokriva”. I među sve njih ugraditi kontroverzne osnove za koje nismo sigurni da ih, bez promijene Ustava, itko ima pravo progurati kroz ustavnu osnovu “druge osobine”. Pogotovo ne na tako netransparentan način (kako to određeni krugovi predbacuju onim procesima koji se njima ne sviđaju). Kamo vodi takvo manipuliranje Ustavom, vidjet ćemo u sljedećem nastavku.

Ivica Relković
Hrvatsko odgovorno društvo

{mxc}