U čast prvom hrvatskom predsjedniku, a u povodu obilježavanja 88. obljetnice njegova rođenja, Udruga za hrvatski identitet i prosperitet (HIP) organizirala je u petak, 14. svibnja 2010. u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu Okrugli stol "Hrvatska nakon 20 godina, kako dalje". Znanstvenici i javni i kulturni djelatnici, njih petnaest, na okruglom stolu u organizaciji Udruge za hrvatski identitet i prosperitet (HIP) govorilo je o tome gdje je Hrvatska danas i što učiniti da se izađe iz svekolike krize. Izlagali su akademik Dubravko Jelčić, prof. dr. Zoran Stiperski, admiral Davor Domazet-Lošo, dr. Koraljka Marušić, prof. dr. Ivo Lučić, general-pukovnik Željko Šiljeg, književnik Hrvoje Hitrec, novinar i publicist Mate Kovačević, dr. Križo Katanić, Tomislav Nurnberger i na svršetku prof. dr. Miroslav Tuđman. U nastavku donosimo izlaganje novinara, publicista i člana HKV-a Mate Kovačevića.

HIP

Izlaganje Mate Kovačevića s okruglog stola HIP-a u čast prvom hrvatskom predsjedniku

S obzirom na svoj položaj, određene gospodarske, prometne, geostrateške i geopolitičke prednosti, svaka država, bar u postwesfalskom razdoblju, a onda i u suvremeno doba, zbog svojih, ali i tuđih nacionalnih probitaka ima za protivnike nacionalne interese susjednih država, veledržava ili određenih međunarodnih gospodarskih i financijskih grupacija. Danas je doduše nepopularno, ili kako se to sadašnjim medijskim diskursom kaže nekorektno govoriti o vođenju rata, ali kako onda definirati organizirani nastup nevojnih čimbenika različitih skupina moći usredotočenih na razaranje cijelih državnih subjektiviteta pa čak i nacionalnih identiteta, kako bi se zadobila prevlast na jednom širem području, koje se u neokolonijalnom rječniku, danas bez ikakva otpora, posve razumljivo naziva regijom. Uostalom, iz britanske vojne teorije nositelji su hladnoratovske politike za navedeni način ratovanja preuzeli naziv strategija posrednog nastupanja pa nema nikakva razloga i da mi danas agresivne modele koji se vrlo sofisticirano vode ne imenujemo upravo njihovim tradicionalnim nazivom.

DSC00212

U sličnim operacijama Republika Hrvatska nije izoliran slučaj, nu kao iznimka, ipak bi se mogla izdvojiti po znatno većem domaćem udjelu u potpori inozemnim pothvatima protiv vlastite zemlje. Općenita shema sadašnjega posrednog djelovanja mogla bi otprilike izgledati ovako - ispostave središta moći (određeni instituti ili organizirane nevladine skupine, a nerijetko i predstavnici, uvjetno rečeno, savezne uprave EU-a u Bruxellesu) - mediji kao njihova javna transmisija i vrlo moćno propagandno pomagalo – prijenos i širenje poruka u medijima zemlje žrtve, a zbog nemogućnosti paritetnoga odgovora (naime većina domaćih medija, uključujući i javnu televiziju u rukama su inozemnoga kapitala ili skupine medijskih oligarha, koje kontrolira savezna administracija u Bruxellesu) - vlade napadnutih zemalja, zbog pritiska javnosti prisiljene su reagirati. U hrvatskom slučaju dva su tipična modela takvoga nastupanja – britanski, koji je zadnjih desetak godina razapeo sustavnu mrežu u državnoj upravi - i t. zv. njemački, uglavnom vezan uz nekadašnje ideologe socijalizma, inače oduševljene pristaše jugoslavenske inačice staljinizma. Budući da je riječ o ideološkim poklonicima, prema njima uvijek valja biti rezerviran, jer su fanatici obično oružje u rukama neke snažnije moći, njima nadređene vlasti.

HIP

O britanskom modelu i njihovu utjecaju u Hrvatskoj dosta se pisalo i govorilo, ali sažetak tog djelovanja nedavno je objavio umirovljeni sudac Ustavnoga suda Republike Hrvatske Milan Vuković. On u 8. zborniku „Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat - Što je to?" potanko obrazlaže kako su se britanske službe pozicionirale u vođenju hrvatske politike. Naime, nakon što je Račanova vlada 14. travnja 2000. svojom saborskom Deklaracijom o suradnji s Međunarodnim sudom u Haagu, u nadležnost Haaškoga suda, koji inače, unatoč međunarodnom pravu, ne priznaje agresiju kao zločin, predala vojnoredarstvene pothvate „Bljesak" i „Oluju" te djelovanja prije i nakon njih, Ustavni sud je reagirao 12. studenog 2002. svojim Izvješćem, u kojem je zauzeo stajalište kako je djelovanje hrvatskih snaga za oslobođenja okupiranih područja Republike Hrvatske bilo ustavno-pravno utemeljeno te tako pobio račanovsku Deklaraciju. Kao revolt na to ustavnopravno stajalište, Račanova je koalicija pokušala skinuti odgovornost sa sebe te je u potragu za generalom Gotovinom i suoptuženicima uključila britansku obavještajnu službu. Vuković je objavio i Bilješku s tog sastanka, na kojem su, između ostalih, sudjelovali tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan, hrvatski veleposlanik u Londonu, odnosno sadašnji Josipovićev savjetnik Joško Paro, ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, ravnatelj policije Ranko Ostojić, a s britanske strane tadašnji veleposlanik u Zagrebu Nicholas Jarrold, prvi tajnik veleposlanstva Gareth Lungley i predstavnik britanske obavještajne službe, stanoviti Boyd.

HIP

Zbog rasula u hrvatskom sigurnosnom sustavu, za koji je posebno odgovoran bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić, britanski su se obavještajci ili pak njihovi ljudi razgranali diljem ključnih mjesta državne uprave. Uostalom, njihova vidljiva formacija prepoznatljiva je u savjetničkom timu aktualnoga predsjednika Republike Ive Josipovića, što zbog ovolike koncentracije, otvara niz nezgodnih pitanja, među kojima i ono o vjerodostojnosti izbornih rezultata na nedavnim predsjedničkim izborima. S obzirom na „sređeno" stanje u pravosuđu, koje je također provela Račanova koalicija, Sanaderova ga nije dirala, a sadašnja je nastavila tu već utvrđenu politiku, britanskom posrednom nastupanju više mediji nisu toliko potrebni, pa se u njima tek povremeno pojave tekstovi t.zv. disidenata poput Slavenke Drakulić, koja uglavnom iznosi životne žalopojke za vremenom kad je kao mlada oficirska kćerka uživala sve povlastice Titova zločinačkoga režima. Doduše, od vremena do vremena pojavi se i pokoji ozbiljniji tekst s političkim programom, poput onoga o „Jugosferi", Tima Judaha u „The Economistu" iz kolovoza prošle godine. Britanci se u svom političkom nastupanju više koriste domaćim t. zv. hrvatskim medijima, koji im uglavnom služe za vođenje kampanje protiv određenih pojedinaca ili pak pojedinih tvrtki u državnom vlasništvu, za koje smatraju da bi ih trebalo preuzeti iz hrvatskih ruku. Uza sve korupcijske skandale i navodni kriminal, pozadinu višemjesečne kampanje protiv pojedinih uprava u državnom vlasništvu ne bi bilo teško pronaći u željama pojedinih inozemnih skupina za jeftinim preuzimanjem strateških hrvatskih tvrtki, kao što su HEP, Vodoprivreda, Plinara i sl. S mjesta koja su zaposjeli nije im teško doći do potrebnih informacija pa se mogu igrati unutarhrvatskim medijskim i pravosudnim ratom.

HIP

Fanatici pak njemačke socijalističke ideologije, poput Hansa Koschnika, autora predgovora knjizi Ulricha Schillera „Njemačka i 'njezini' Hrvati" kao i Schiller, koji se ovih dana u Sueddeutsche Zeitungu, iživljava nad Hrvatima, pokušavajući liječiti vlastite povijesne traume, u svom nastupu zadržavaju sve odlike fanatičnosti Hitlerova socijalizma, a nacionalizam njegove ideologije, unatoč tomu, što su na primjer Nijemci vlasnici u „nacionalističkoj" državi profitabilnoga HT-Telekoma, projicira na Hrvatsku. Premda je psihijatrijski objašnjiva, ova je pojava tek sastavni dio dobro razrađene već spomenute britanske taktike posrednoga nastupanja, u kojoj se sila njemačke povijene frustracije rabi za politiku trajnoga protunjemačkog okruženja. Tako su Hrvati Schilleru krivi za strahote koje su navodno 1941. u Hercegovini snašle Srbe, a počinitelji tih navodnih zločina, kako kaže, nikad nisu kažnjeni, jer su emigrirali i nastavili provoditi nasilja u Njemačkoj. Hercegovina je 1941. godine bila u sastavu talijanske okupacijske zone pa hrvatske postrojbe sve io da su htjele u njoj nisu mogle djelovati, a jedine koje su tamo operirale uz Talijane bile su srbočetničke postrojbe (četničko-partizanske), kao što su iz povijesti i poznati njihovi zločini na mostarskom području; u Cimu i Ilićima. Schiller nadalje optužuje Franju Tuđmana da je nakon raspada Jugoslavije, preuzeo ideje ustaškoga režima i viziju o velikoj Hrvatskoj, te se pobrinuo da Hrvatsku gotovo sasvim očisti od Srba. Koliko je meni poznato, jedina država koja je nakon pada komunizma proširila svoje granice bila je Njemačka.

HIP

U svoj teritorij uklopila je cijeli prostor bivšeg sovjetskog satelita - DDR-a. Kaže kako je predsjednik Tuđman posebno bio opsjednut podjelom Bosne, a što je, po njemu, bio jedan od povoda balkanskoga rata. U podjeli Bosne na Republiku Srpsku i većinski muslimanski entitet, zajedno s ostalim velesilama nije sudjelovala Hrvatska nego Schillerova Njemačka. Optužuje kako je u Hrvatskoj i prije NDH fašizam bio prisutan u javnom mnijenju, ali kako ističe, ustaše nikada ne bi bile došle na vlasti, da ih nisu postavili Hitler i Mussolini. Čak je i hrvatska povijesna znanost utvrdila kako je Banovina Hrvatska na svoje područje i pod zaštitu primala Židove, koje su njemački nacionalni socijalisti protjerali iz osvojenih i okupiranih zemalja. Glede NDH, nisu je proglasili ni Mussolini ni Hitler, nego domaći nacionalisti, a vođa Hrvatske seljačke stranke, inače anglofil Vlatko Maček pozvao je narod da prihvati novu vlast. Mussolini i Hitler samo su 15. travnja svojim priznanjem konstatirali nove činjenice na terenu. Smatra kako je hrvatska nacionalna želja za nezavisnošću rezultirala ekstremnim nacionalizmom te da se ona nakon Drugoga svjetskog rata pretvorila u goli terorizam te da su hrvatski emigranti sedamdesetih i osamdesetih godina Saveznu Republiku Njemačku pretvorili u poprište jugoslavensko-hrvatskih razmirica, piše Schiller. U Schillerovoj pisaniji nema ni traga o jugoslavenskom državnom terorizmu, čije su plaćeni ubojice likvidirali osamdesetak hrvatskih političkih emigranata, a okupacijska partizanska vojska počinila nakon završetka ratnih operacija genocid nad hrvatskim narodom. Schiller naravno ne navodu ulogu njemačke politike, koja je pružala gostoprimstvo jugokomunističkim plaćenim ubojicama, a koja upravo sada, zbog isprepletenosti i dvostruke uloge bivših jugoslavensko-njemačkih špijuna dobiva svoj epilog na sudu u Muenchenu.

HIP

Napad na Katoličku Crkva potpuno je u duhu militantnoga socijalističkog humanizma pa ga je ovdje, zbog obilja povijesne građe, nije potrebno komentirati. Također smatra kako se broj žrtava ustaškog režima prikazivao daleko manjim od stvarnog, pa su zato, ističe Schiller, potrebni veliki napori kako bi se mladima dala slika povijesti, koja donekle odgovara činjenicama. Ovdje je Schiller nadmašio čak i Stjepana Mesića, kojeg više ni Srbi ne drže za ozbiljna čovjeka pa je svaki komentar suvišan. Pravdanjem pak velikosrpske agresije na Hrvatsku proglašenjem hrvatskoga Božićnoga ustava, Schiller bi mogao dobiti potvrdu samo možebitnom činjenicom ako Hrvatski sabor novom promjenom ustava uspostavi konstitutivnost srpskoj manjini, a koju već najavljuju srpske novine. Ivo Sanader mu je dobar jer je uveliko pomogao u uhititi generala Ante Gotovine, a sadašnji predsjednik Josipović također, jer se, kako kaže, u Sarajevu ispričao za sva zlodjela koja su u Bosni počinili Tuđmanovi vojnici. Dobar poznavatelj njemačkih prilika Gojko Borić ocijenio je kako se Schiller u svojoj pisaniji uglavnom oslanja „na Vladimira Dedijera, koji je počeo kao Titov ikonograf, a završio kao bjesomučni propagandist srpskog šovinizma i antikatoličke histerije", što je socijalistu Schilleru očito bio dovoljan razlog da jurne na Hrvate. Ovakvim prosrpskim nastupom Schiller se svrstao u skupinu njemačkih publicista, koji poput Petera Handkea veličaju Miloševićeve agresivne pothvate u Hrvatskoj i BiH tijekom devedesetih godina.

HIP

Osporavanje Hrvatske pak preko naddržavnih ustanova vidljivo je ponajprije u radu Tužiteljstva Haaškoga suda i njegova glavnoga tužitelja Serge Bramertza, koji ovih dana poručuje (www.euractiv.com, 6. svibnja 2010.) kako „glede Hrvatske, i dalje ostaju znatni izazovi u pristupu ICTY-ja važnim dokumentima o uporabi topništva hrvatskih snaga tijekom balkanskog rata u 1990-im. Portal prenosi kako se t. zv. topnički dnevnici odnose na operaciju „Oluja", kojom je Hrvatska, kako navode ponovno osvojila teritorij, s kojeg je pobjeglo, na kraju rata oko 200.000 Srba. Nu Haaški sud, kako su nedavno prenijeli i neki domaći mediji ne će se zadovoljiti rješenjem pitanja topničkih dnevnika, jer je već najavio potraživanje informacija iz registra hrvatskih branitelja, za čije se objelodanjivanje, na čelu s predsjednikom države Ivom Josipovićem zalaže skupina političara s Pnatovčaka.

HIP

Unutarhrvatsko osporavanje vodi se na više razina – medijsko-promidžbeno (relativiziranje komunističkih zločina i ponovno stvaranje Brozova kulta, koje je kulminiralo tijekom obilježavanja njegova navodna rođendana, kriminalizacija Domovinskoga rata i omalovažavanje hrvatskih vojnih i civilnih žrtava velikosrpske agresije), kvaziznastveno (opravdavanje Brozove ratne politike, koja se s katedre za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu širi u javnost: Tvrtko Jakovina na primjer tvrdi kako je Tito proširio Hrvatsku na većinski talijanski prostor u Zadar i Istri, a Ivo Goldstein opetuje poznatu komunističku retoriku o tom kako bi, da nije bilo Tita pobjednička vojska u Hrvatskoj, odnosno, kako on kaže u Jugoslaviji bili četnici), političkim istupima i retorikom državnih dužnosnika, kao na primjer istup Ive Josipovića u sarajevskom parlamentu, kad se ispričao za navodnu hrvatsku politiku, koja je, kako on smatra donijela mnoge žrtve i patnje u BiH. Zanimljivo je da je njemački list „Frankfurer Allgemeine Zeitung", a što je prenijela i državna postaja Deutsche Welle, na svojevrstan način demantirao Josipovićeve tvrdnje tezom kako je krvoproliće u Bosni tijekom devedesetih godina, prije svega poticala Velika Britanija (FAZ, 5. svibnja 2010., Turci se vraćaju u Bosnu). Navodim i primjer predsjednice Vlade Jadranke Kosor koja je na t. zv. Dan oslobođenja grada Zagreba u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski ispod boljševičkoga znakovlja – troroge kape i crvene zvijezde petokrake pozdravljala pripadnike bivših okupacijskih snaga i njihovih slugu, a izaslanik predsjednika Republike Fred Matić tada je uskliknuo kako je jugoslavenski komunistički pokret „imao uporište u širokim narodnim masama" te da njegov značaj nije bio samo u vojnim uspjesima, nego i u uspješnoj organizaciji narodne vlasti nakon rata." (Hina, 9. svibnja 2010., Obilježena jubilarna 65. obljetnica pobjede nad fašizmom).

HIP

Vrhunac osporavanja ovih je dana dosegnut u progonu bivših državnih dužnosnika, na primjer nekadašnjeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, a zbog političke odluke užeg kabineta Vlade RH, koja je omogućila potpisivanje ugovora između HEP-a, TLM-a i mostarskog Aluminija oko prodaje struje. Ovom su istragom, Uskok i oni koji njime ravnaju prekoračili svoje ovlasti proširivši istragu na područje političkih odluke same Vlade, čime je ona i defakto prestala biti nositelj suverene vlasti, što je svakako nezamislivo u bilo kojem demokratskom sustavu. Nakon ovog presedana ne bi nas čudilo ako bi Uskok počeo voditi istragu i protiv odluka Vlade nacionalnog jedinstva, koja je svojedobno donijela odluku o izlasku Hrvatske iz SFRJ!? Slične operacije, radi stvaranja što veće neučinkovitosti vođene su i protiv dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova (Nvena Jurica, Kolinda Grabar Kitarović i t.d.) kao i u drugim ministarstvima, uredima i agencijama, što je dovelo do potpune paralize sustava, u kojem se više nitko ne usudi ništa potpisati, a kamoli donijeti neku odluku. Rezultat tako stvorena ozračja trenutno su kamate i penali na mnoga potraživanja, koja će na kraju višestruko platiti, ako bude mogla opet država. Uskraćivanjem pak javne rasprave o promjenama Ustava također se iz odlučivanja o vlastitoj političkoj budućnosti potiskuje cijeli narod, a sudbina se prepušta u ruke pojedinaca, koji su još do jučer bili zagriženi nositelji jugokomunističke ideologije, poput na primjer Milorada Pupovca ili Vesne Pusić.

HIP

Zato više nikoga i ne iznenađuje najava glasila srpske manjine „ Novosti" kako Srbi postaju konstitutivan narod! U pitanjima financija, javnost je tek nedavno doznala kako je Vlada po načelu „ključ u ruke" darovala 8.300 stanova Srbima bivšim korisnicima stanarskog prava, od 19,034 zahtjeva da im se godine ratovanja protiv Hrvatske uračunaju u radni staž i mirovinu, Vlada je pozitivno do sad riješila 53 posto zahtjeva, a tijekom zadnje dvije godine za kupnju stanova i kuća Srbima izdvojila je preko 2,5 milijarde kuna ( Hrvatski list, 6.5. 2010.). Premda je još 16. travnja 2010. potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća Nenad Vlahović optužio predsjednika SNV-a Milorada Pupovca da je krivotvorio financijski izvještaj za 2008., ustvrdivši kako je Pupovac utajio 2,1 milijun kuna, nu ni Uskok, ni bilo koje drugo gonidbeno tijelo nisu, koliko je bar javnosti poznato, pokrenuli istragu zbog utaje državnoga novca. (Globus, 16. 4. 2010., Pupovac je utajio 2,1 milijun kuna, str. 14-15). Na kraju valja podsjetiti i na t. zv. regionalno osporavanje hrvatske državnosti, koje je za Tanjug (9. svibnja 2010. „Dačić: Policijska saradnja pre političke u regionu") potvrdio zamjenik srbijanskog predsjednika Vlade i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić. On je istaknuo kao primjer dobre suradnje dogovor hrvatskoga i srpskog ministra o osnivanju regionalnoga središta za borbu protiv organiziranog kriminala te napomenuo kako će tu policijsku suradnju u zemljama regije olakšati „mnogo toga zajedničkog: od podneblja, istorijske pozadine, veza koje postoje iz naše prošlosti, rodbinske, političke..."

HIP

Da se ovaj već poodmakli proces integracija i uspostave nove Balkanije ne bi pretvorio u krvavu stvarnost trebalo bi poduzeti i određene političke korake. Ovih tek nekoliko usputnih napomena, koje ne samo da upozoravaju na pogibeljnost sadašnje politike, treba shvatiti i kao poziv stručnjacima različitih područja da sa stajališta hrvatskih nacionalnih probitaka ozbiljno raščlane sve segmente krize hrvatske državnosti kako bi skupina ozbiljnih ljudi mogla politički djelovati, jer za ozdravljenje bolesnika nije dovoljna samo dijagnoza bolesti nego učinkovita terpaija. U povijesti je, zbog čovjekove nesavršenosti svaki sustav, ali i pojedinac imao svoju slabu točku. Nju moraju pronaći svjesni hrvatski intelektualci, kako bi bar spriječili urušavanja teško i krvavo stečene hrvatske državnosti i nacionalne slobode.

Mate Kovačević
Fotografije: Oskar Šarunić
Sri, 26-02-2020, 11:52:19

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.