oscar keys unsplash praznabina

Isplati li se glazbenicima zbog oglašavanja
gubiti mentalno zdravlje?

Ako neki dobronamjernik, turist na primjer, danas u nekom hrvatskom gradu želi doznati što o kulturnoj ponudi, kulturnoj sceni ili umjetnicima koji djeluju na tom području, domaćin će mu vjerojatno prvo reći neka pogleda na internetu. Ali gdje na internetu i što da točno traži? Hoće li pogledom na stranice neke lokalne turističke zajednice uistinu nešto bitno doznati o kulturi toga područja ili će u najboljem slučaju samo dobiti popis većine događanja? Da pretražuje portale, novine ili specijalizirane medije koji primjerice prate glazbenu ili likovnu ili možda plesnu scenu? Vjerojatnije je da će turist ostati kratkih rukava jer će se izgubiti u kakofoniji informacija iz kojih ne može realno ništa filtrirati pa možda na kraju umjesto na koncert ili izložbu jednostavno ode na pivo. 

Koliko novca, toliko oglašavanja

Koliko je danas prosječnomu stanovniku nekoga grada uopće poznato što se u njegovoj sredini događa? Ako nema veleplakata za neke događaje, stalnih reklama na radijskim i televizijskim postajama i konstantnih reklama unutar mrežnih stranica koje korisnik posjećuje, ti događaji realno gotovo i ne postoje. A marketinške kampanje puno stoje, što znači da ih sebi mogu priuštiti samo organizatori događaja koji mogu generirati dovoljno prihoda da bi takvo ulaganje imalo ikakva smisla. Zato je dobro oglašena i u javnosti prisutna najčešće visokoprofitabilna kultura čija je kvaliteta većinom obrnuto proporcionalna ostvarenu profitu, a ostala se mora sama boriti za legitimaciju u društvenom prostoru. Ona to doista i radi, i to najviše preko tzv. alternativnih načina oglašavanja, većinom preko društvenih mreža. Preostaje im samo nada da će dobiti koji intervju ili najavu na nekom specijaliziranom portalu, možda radiju ili televiziji ako se uspiju nametnuti bilo već poznatim imenom ili nekim poznanstvom.

Rubrika za sve

Specijaliziranih portala za praćenje glazbene umjetnosti, ali i drugih umjetnosti te kulture općenito u Hrvatskoj, vrlo je malo, a i oni koji postoje imaju mali doseg, tj. broj klikova. Sustavno se praćenjem kulture u Hrvatskoj bavi Treći program Hrvatskoga radija koji je po istraživanju od prije pet godina imao tjedni prosjek od oko 14 tisuća slušatelja, čime se nalazio na dnu slušanosti na nacionalnoj razini. To je šteta jer najčešće ima vrlo kvalitetan program praćenja društvenih, kulturnih i znanstvenih sadržaja. Drugim riječima javni prostor, za koji su oni koji se bave tzv. visokom kulturom do prije nekoliko desetljeća smatrali da imaju prirodno pravo egzistirati u njemu, biti praćeni i na taj način podržavani od društva jer su društvu potrebni, danas za njih više gotovo ne postoji. Novinske redakcije koje se bave kulturom imaju sve manje zaposlenika, radijske više ne postoje, portali ih najčešće nisu ni uspostavili. Sve se to danas podvodi pod tzv. lifestyle rubrike, a ako i postoji rubrika kultura, u nju je stiješnjeno sve, od koncerata klasične glazbe i izložaba do grudnjaka filmskih zvijezda, njihovih skandala i sličnih gluposti. Prirodna reakcija umjetnika koji su na taj način ostali bez prostora za predstavljanje javnosti upotreba je društvenih mreža za svoju promociju i osiguravanje vidljivosti. Put koji, osim što je težak, nosi i mnoge opasnosti.

Pouka iz 1966.

Instagram, Youtube, Facebook, Twitter, Linkedin, TikTok, blogosfera… mreže su za umjetnike svih profila. Nema gotovo ni jednoga agenta, koncertnoga organizatora ili dvorane koja se na ovaj ili onaj način ne će oglašavati na nekoj od tih platforma. Da, većina ima i mrežne stranice, ali one su zbog pasivne prirode na neki način zastarjele. Korisniku se mrežna stranica ne nudi sama, nego se on mora potruditi da do nje sam dođe pretraživanjem ili ne daj Bože upisivanjem adrese u preglednik. Potreba da umjetnici svoje oglašavanje prebace na društvene mreže stvara na njih nevjerojatno velik pritisak jer je priroda društvenih mreža takva da zahtijevaju stalnu prisutnost i, što je još gore, konstantno prepakiranje vlastitoga brenda.

Pitanje je što bi sociolog Ervin Goffman, koji je još 1956. napisao svoje poznato djelo »Prezentacija sebe u svakodnevnom životu«, kojim je prvi put u sociološku teoriju uveo pitanje o upravljanju dojmom o sebi u društvu, rekao da je poživio dovoljno dugo da vidi uspon društvenih medija. Goffman naime postavlja ljudsko ponašanje u dramaturški odnos prema svijetu, svatko zapravo vrši performans svoga ja u skladu s društvenim akterima s kojima stoji u interakciji. Život je poput kazališne predstave, postoje glumci, društveni akteri i publika, postoji prednji i stražnji plan, pozornica, izvođač i publika. Onako kako izvođač izvodi predstavu publici, tako i pojedinac društvenim akterima prikazuje sebe, on upravlja dojmom o sebi u skladu s ljudima s kojima ima posla u određenom trenutku, njihovim očekivanjima od njega i onom što oni misle ili bi mogli misliti o njemu. Postoji dakle dinamičan odnos između »socijaliziranoga ja« i »pravoga ja«.

Sam svoj menadžer i kritičar

Stara teorija koja se u dinamici društvenih mreža može čitati u svojim krajnostima. Jer »pravo ja« i »društvenomrežno ja« često nemaju veze jedno s drugim. Međutim, dok je u Goffmanovo vrijeme interakcija bila živa i time spora, predstave na društvenim mrežama zbivaju se onoliko brzo koliko je brza priroda širokopojasnoga interneta, a to je užasno, užasno brzo. Drugim riječima umjetnik dojmom o sebi mora upravljati brzinama koje su mu realno nedostižne. On se stalno mora dorađivati, uređivati, prilagođavati jer je svaki like ili thumb up životno važan.

Iako je takav princip uprisutnjivanja i oglašavanja sebe i svoga rada naporan za svakoga, glazbenici koji se bave tzv. klasičnom glazbom na to su posebno osjetljivi. Problem je u tome što su tijekom školovanja zbog prirode posla oni naviknuti na perfekcionizam. Kriva se nota ne oprašta, oni su cijeli život učeni da se pogrješke kao takve uopće ne opraštaju. Kad se taj perfekcionizam i pritisak, kojemu su zbog prirode njihova posla oni izloženi, poveže s predstavom koju moraju igrati na društvenim mrežama, dobije se toksičan spoj koji im čak može uništiti psihe.

Pitanje dostojanstva

Kakav je stvarni doseg takvih praksa, povećavaju li one bazu publike, legitimiraju li u društvu rad tih umjetnika kao društveno koristan i vrijedan? Odgovor će prije biti niječan nego potvrdan. Podatak o tome da je za stvaranje baze svojih pratitelja zapravo prvo potrebno pratiti svoje pratitelje implicira da se umjesto stvaranja širokoga bazena nove publike događa to da se stvara zatvoreni krug ljudi koji nemaju većega utjecaja na ukupnu javnost. Taj mali krug na kraju postaje njihova javnost. Na hrvatskom umjetničkom i kulturnom tržištu općenito taj trend može se vidjeti iz aviona. Ali bez obzira na teorije o tome što javnost danas zapravo jest, glazbenici i ostali umjetnici trebali bi promisliti isplate li im se takve strategije oglašavanja ako je cijena toliko visoka? Isplati li se izgubiti mentalno zdravlje i dostojanstvo da bi se na kraju u nizankama na portalima ili društvenim mrežama našli u istom košu s lijekovima protiv parazita, raskalašenim zabavama na jahti nekoga polusvijeta, kriminalnim poslovima posrnulih političara ili priglupim komentarima internetskih trolova?

U čekaonici dobre kritike

Velike zvijezde nemaju problem sa stvaranjem baze svojih pratitelja, ali za vjerojatno više od 90 posto njih taj dio posla ionako odrađuju ljudi koji su za to plaćeni. Oni neku korist od toga možda i imaju, ali obični kulturnjaci? Vjerojatno ne previše. Nema lakoga odgovora koja im je alternativa, sama prisutnost na društvenim mrežama nije loša, ali prakse koje se tamo vide, podređivanje njihovoj nemilosrdnoj logici sasvim sigurno nije rješenje. Danas se do kvalitetnih sadržaja i informacija može doći a da se ne traži ultimativna jednostavnost dolaženja do njih. Postoji cijelo vrelo dobrih stranica, blogova, baza znanstvenih i stručnih radova, odličnih foruma, internetskih radija, podcasta, potrebno je samo posegnuti za njima. Isto je tako vlastito ja uvijek važnije od društvenoga ja. Uostalom umjetnost traži autentičnost, a ne jednoobraznost, zar ne? U društvenu mudrost ne treba previše vjerovati, a u dogledno vrijeme ne će se dogoditi vjerojatnost da će se odjednom pojaviti dobri i kvalitetni mediji, baza relevantnih kritičara koji će umjetnicima dati presudno važnu refleksiju na njihov rad i to da će društvo promijeniti svoj odnos prema onomu što je važno i ozbiljno. No to ne znači da se treba samoponištavati, a mnogi čine upravo to. I time ne čine uslugu ni sebi ni onomu čime se bave. Dapače, pridonose uništenju cijeloga jednoga univerzuma. 

_____________

ISTRAŽIVANJE
Zaprati da te zaprati
 
Annabel Lee, muzikologinja i istraživačica sa sveučilišta »Holloway« u Londonu, svoj je znanstveni rad posvetila istraživanju veze između oglašavanja na društvenim mrežama i klasične glazbe te je u korelaciju dovela tu praksu i istraživanja o povećanju anksioznosti u korisnika društvenih mreža općenito, gdje su upravo klasični glazbenici ispali posebno osjetljiva kategorija. Među ostalim je istraživala koliki je stvarni utjecaj oglašavanja na društvenim mrežama u odnosu na to koliko se novih pratitelja time stječe na primjeru poznate Londonske koncertne dvorane »Wigmore Hall«. Zanimljiv je podatak da je dvorana uspjela prikupiti četrdesetak tisuća pratitelja na Twitteru, no da bi došla do toga broja, morala je isto toliko korisnika i sama zapratiti. S druge je strane došla do zaključka da se doseg povećava »luckastošću« pristupa. Što su objave bile neobičnije i neočekivanije s obzirom na ozbiljnu prirodu posla kojim se dvorana bavi, to su korisnici na njih reagirali bolje. To je igranje društvenih uloga. Nadalje to dovodi u vezu s umjetnicima pojedincima čije su objave redovito takve da se uvijek radi o nečem fantastičnom. Od after partya poslije koncerta, slikanja s velikim zvijezdama, večera s kolegama i slika s proba (naravno brižno obrađenih) do konstantnih »postanja« kritika svojih koncerata (jasno samo onih pozitivnih), sve to spada, kako muzikologinja Lee kaže, u potpuno besramnu samopromociju koja je postala standard. Umjetnici tako postaju i vlastiti menadžeri i vlastiti kritičari i vlastita javnost. Od ljudi koji u svoj kod imaju upisan samoprijegor postaju ljudi koji moraju o sebi konstantno stvarati sliku u koju ni sami ne vjeruju, riskirajući na taj način i potpuni slom svoga ja.

Mario Šoša
Glas Koncila

 

Sub, 3-12-2022, 22:44:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.