Povreda ljudskog dostojanstva i suvereniteta države

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju – Haaški tribunal – ICTY je produkt ili rezultat međunarodnog drskog ponašanja svjetskih moćnika čije odluke dokazuju intelektualni i moralni relativizam kojeg je nedavno osudio sv. Otac Benedikt XVI za vrijeme posjeta Velikoj Britaniji. Taj opasni relativizam, naglasio je sv. Otac prijeti razaranjem temeljnih vrijednosti civilizacijskog društva a to su ljudsko dostojanstvo, pravda i istina. Tu nas sv. Otac preko blaženika Johna Henrya Newmana (1809.-1890.) podsjeća da je čovjek kojemu je Bog omogućio da razlikuje dobro od zla – stvoren tražiti istinu.

Strast za istinom i intelektualnim poštenjem veliki je izazov, ali može imati duboke posljedice i odgovornosti. To je možda i razlog zašto većina hrvatskih intelektualaca šuti, i mirno promatra svakodnevne povrede ljudskog dostojanstva hrvatskog čovjeka kao i povrede suvereniteta ili samobitnosti države Hrvatske. Mi koji smo prihvatili taj izazov i nastupili u ovih osam skupova to smo dobro shvatili i iskušali.

Premda više-manje ignorirani, mi smo pokrenuli temeljno pitanje zakonitosti i morala Haaškog tribunala. Sud (MKSJ) trebao je biti odgovor na krik žrtava da se zaustavi agresija, nasilje i genocid. No, svjetski moćnici stvorili su jedan samodostatni sui generis sustav koji je izjednačio žrtvu s agresorom i koji je nezakonit u svojoj koncepciji, strukturi i praksi. Idejna struktura Tribunala je dijametralno protivna Nürnberškim načelima i presedanima. Za razliku od međunarodnopravne komisije UN koja je na toj problematici radila 50 godina, međunarodni tehnokrati uzeli su samo dva tjedna da bi izradili jedan sui generis zakonik koji krši postojeći međunarodni kazneni zakon i javni poredak.

Sud je postao politički instrument koji je zamijenio «peace keepers» - mirovne snage – kao manji rizik i jeftiniji trošak međunarodne zajednice i koji je navodno svojim autoritetom zakona trebao zamijeniti vojnu silu i uspostaviti mir i sigurnost na prostorima bivše Jugoslavije. Iskustvo je pokazalo da je to bio potpun promašaj koji je pridonio genocidu u Srebrenici i da je u stvari vojna sila Hrvatske vojske, predvođena generalima koji sjede u haaškim zatvorima, spriječila još jedan genocid u Bihaću i omogućila Daytonski sporazum.

Razdioba između agresije i nasilja s jedne i zakonske samoobrane s druge strane smatraju se ius cogens normom u promišljanju suvremenog međunarodnog javnog poretka.

Stvaranje suda preko Deklaracije (808/827) Vijeća sigurnosti predstavlja ultra vires djelovanje jer Vijeće sigurnosti kao političko izvršno tijelo nema autoritet stvaranja sudskih tijela.

U tim dokumentima srpska agresija na Hrvatsku i BiH postaje «situacija». Rezolucije govore samo o «učinkovitosti» agresije zanemarujući međunarodni zakon – ius ad bellum koji utvrđuje zakonitost upotrebe sile u međunarodnim sukobima.

Što se tiče strukture zakonika Tribunala – arhitekti toga Tribunala prekršili su temeljno načelo zakonitosti nullum crimen sine lega.

Glede sudske prakse, pravila postupka Tribunala su široka, otvaraju puno prostora za tumačenje i varijacije, koje daje Tribunalu nepropisanu diskreciju da stvara nova pravila u kontekstu specifičnog slučaja.

Haaški tribunal povrjeđuje temeljne vrijednosti ljudskog dostojanstva kao i suverenitet država. Međutim, poštovanje dostojanstva pojedinca je preduvjet pravde pred zakonom.

Ratna zlodjela u ovom međunarodnom sukobu na prostorima bivše Jugoslavije – od zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) orkestriranog i planiranog od Srpske akademije ruke i umetnosti (SANU), preko politike Miloševića i Jugoslavenske narodne armije (JNA) počinjena su od srpskih agresora kao instrument za vođenje rata. Ta zlodjela se nikako ne mogu staviti u istu nomenklaturu s navodnim prekršajima zakona vođenje rata od branitelja i o njima se ne može pravedno odlučivati pred istim sudskim forumima. Suđenjem braniteljima i držati ih u istim zatvorima sa zločincima agresije, Haaški tribunal je duboko povrijedio ljudsko dostojanstvo generala Gotovine, Markača i Čermaka, kako i svih onih branitelja koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, odnosno zakonitoj obrani svoje Domovine.

Što se tiče teorije «zajedničkog zločinačkog pothvata» (ZZP) ta pravna teorija bez zločina agresije je besmislena jer je ZZP animus zločina agresije. Teorija ZZP trebala je zamijeniti zločine agresije i zločine protiv mira budući da Tribunal nema nadležnosti pitanja agresije. No agresivni rat je najveći ius cogens, međunarodni zločin ab initio. Propust Tribunala da razlikuje agresivni rat od zakonite samoobrane čini ruglo od međunarodne pravde i vrijeđa najsvetije osjećaje pojedinca kojeg je Bog obdario da razlikuje dobro od zla.

Ovaj žalosni ali ozbiljni primjer drskosti sile, arogancije moći, pravi je izazov svim slobodnim ljudima i institucijama koje su sagrađene na temelju vladavine zakona, moralnih imperativa i bitnih vrijednosti zapadne civilizacije.

To je izazov - kako nas Sv. Otac upozorava - za one kojima je povjerena «sveta dužnost» sačuvati vrijednosti ljudskog dostojanstva, individualne slobode i državni suverenitet kako najsavršeniju društvenu ustanovu u kojoj pojedinac nalazi mir, sigurnost i opstanak dostojan čovjeka.

Edward Yambrusic