O Uskrsu 2022.

U rubrici „Pitali smo - jedna tema, više sugovornika“, troje naših suradnika pisalo nam je na temu Uskrsa. Svoja sjećanja o Uskrsu na Visu, vremenu priprave za uskrsno slavlje i uskrsnim običajima, s nama je podijelio prof. Šimun Marasović. Član HKV-a Siniša Posarić ponudio nam je tekstove u kojim se zrcale misli koje ga zaokupljaju u uskrsnom vremenu: o trpljenju, poniznosti i pouzdanju u Boga, svemu onomu što prethodi Uskrsu kako bi taj blagdan dosegnuo svoju puninu u našem slavlju. Naša autorica Nevenka Nekić vratila nas je u sadašnjost mislima na Ukrajinu i rat koji ondje neprestance uprizoruje Veliki petak. U iščekivanju trajnoga uskrsnoga mira, i onoga u Ukrajini, i onoga u svakom od nas, pročitajte tekstove koje smo vam priredili.

***

Šimun Marasović: Uskrs na Visu – sjećanja

velik tjedan

Ako Krist nije uskrsnuo, onda je uzalud propovijedanje naše, uzalud je i vjera naša. Tako nam je poručio sv. Pavao još u prvim godinama kršćanstva. Vjerujem da je to svjetlo vjere doprlo i do našeg otoka već u zoru kršćanstva.

Još kao dijete dok sam s ocem išao u crkvu na Uskrs, sjećam se ozarenih licu onih koji su hitali na „Velu misu“ na Uskrs. Išli su prema Spilicama (župna crkva), putem čestitali Uskrs, a na „Šamatoriju“ (crkveno dvorište) družili se s ostalim župljanima iz oba dijela župe (Kut i Luka). Teme su uglavnom bile kako zdravlje, jeste li uspjeli uskopati vinograd do Velikoga petka i ima li vijesti, kako ide prodaja vina u zadruzi.

Na povratku s mise čula se i pjesma na javnome mjestu.

No Uskrsu predstoji korizma. Korizmi predstoji vrijeme opuštenosti („poklad“). I kad na pokladni utorak pokladu dođe kraj, Veli zvon na pola noći označi kraj poklada i početak korizme („Manjarela“). Doslovno pojesti ostatke masne hrane i tako ući u vrijeme korizme.

Vrijeme korizme na otoku uvijek se poklapalo s najtežim poslovima u vinogradu (kopanje). Ljudi su bili umorni, ali su barem petkom išli „na prediku“. Svi su obredi bili podređeni teškom radu u vinogradu.

U svaku korizmenu nedjelju zvonio je Veli zvon prije same mise i pozivao na korizmenu propovijed.

Cvjetnica; puna radosti, djeca s upletenim palmama, stariji s kiticom grančica palme i masline idu na blagoslov, a sutra kada odu u vinograd, pažljivo će podijeliti „blagoslov“ tako da kuća ima jednu grančicu, svaka parcela vinograda po jednu grančicu, brod ako ga obitelj ima i u novije vrijeme automobil.

Nakon mise na Cvjetnicu izlaže se Presveto na četrdesetosatno klanjanje („kvarantaore“).

Veliki četvrtak; misa večere Gospodnje, muškarci su bili obvezni pristupiti euharistiji, pjeva se Slava Bogu na visini i ona zvona „zagluhnu“.

Veliki petak; pjevana muka, obred otkrivanja križa, poklon križu, korizmena propovijed i procesija s Presvetim po gradu. Presveto je zastrto velom.

Velika subota; obred bdjenja dovodi nas do „Glorije“, opet svečano „slave“ zvona. Presveto se procesijski prenosi iz „Božjeg groba“ do svetohraništa. Nekoć su mlade mame čekale „Gloriju“ kako bi svoju malu djecu prvi put iz povoja odjenule u haljinicu.

Tim redoslijedom teče liturgijski život u župi uglavnom i sada. Broj je vjernika manji, ali nakon turobnosti na Veli petak nepodijeljena radost Uskrsa prisutna je i danas. „Jer da Krist nije uskrsnuo, uzalud bi bilo propovijedanje naše, uzalud i vjera naša.“

 

Siniša Posarić: Čovjekova (ne)moć i blagoslov na Uskrs

poniznost

Počet ću sa siromaštvom. Što je siromaštvo, što to nama znači, bojimo li se toga, strepimo li pred siromaštvom ili se uzdamo u Gospodina da će nam našom osigurati molitvom zaštitu pred ovosvjetovnim nedaćama? Previše je to pitanja, a odgovore možemo pronaći u Novome zavjetu, u evanđeljima, poglavito u onome Ivanovu. Nekoji primijenjeni ribari, zapravo siromasi, pokušavaju izloviti ribu, e da bi prehranili svoje obitelji, ali ne ide im izlov, mreže su prazne. Onda se pojavljuje uskrsli Krist i kaže im da mrežu bace na drugu stranu, usuprot suncu. Taj je Kristov savjet urodio plodom, mreže su bile pune ribe...

Primijenjeni ribari doslovno su zaboravili na Uskrsloga, njima je stalo do dobrog izlova i, reklo bi se, tu nema previše mudrosti, nego znanja u ribarenju, pa vjerujmo da su ti ribari Božjom providnošću naučili zanat, izvukli su se iz siromaštva i prehranili svoje obitelji!

U našem vremenu kaže se „dobar savjet zlata vrijedi”, ali uvijek je pitanje kakav i koji je savjet dobar, a da nije na razini ponižavanja čovjeka koji se našao u nevolji zbog nedostatka novca, čovjeka koji živi u neimaštini, a istom bi želio biti koristan društvu i svojoj obitelji. Hoće li se okrenuti Kristu i tražiti savjet od njega, hoće li očekivati njegovu pomoć, moliti za spas vlastite duše i spasenje iz neimaštine? Da, to je suvislo pitanje svakog čovjeka koji je posve zaboravio da mu Gospodin ipak ne može pomoći ako se sam ne potrudi za života i ne živi s vjerom u Gospodina. Koliko je takvih slučajeva da su mnogi nesretnici zatajili vjeru u Krista vjerujući da će im netko pomoći da prebrode svoje nevolje? Mnogo je takvih ljudi, mnogo je nesretnika koji se doslovno prepuštaju usudu, ma kakav bio, bez imalo vjere...

Siromah

Jednom siromahu nekoliko ljudi je htjelo pomoći skupljanjem novca, e da bi kupio hranu za svoju obitelj, a jedan je rekao da on ne da novca.
— Pa zašto ne daš novca za siromaha? — upitali su ga skupljači.
— Ne dam! Bolje je da mu nađemo posao, pa neka sam zaradi!
Skupljači su se zamislili, nešto razgovarali, pa jedan kaže da bi mu mogao naći posao na ribarskom brodu jednoga svog rođaka. I bi tako, siromašak se zaposlio, radio na ribarici, učio je i zaradio plaću, pače i kad bi bio bolji izlov, rekao bi vlasnik ribarice: „Ovoga mi je sam Bog poslao!” nagradivši ga boljom plaćom.
Zatim je taj bivši siromašak pozvao onoga „škrticu” koji mu nije htio dati novca da dođe k njemu na roštiljadu, a pripremio je najbolje ribe za veliki blagdan Uskrs.
— Pa zašto si mene pozvao? — upita ga ovaj. — Nisam ti nešto pomogao. Baš mi je neugodno...
— E jesi, pomogao si mi; da nije bilo tebe i tvoga savjeta našim prijateljima, ja bih i danas bio siromašan! Hvala ti. Svakako želim upoznati i tvoju obitelj, a i ti ćeš moju upoznati, veselimo se vašem dolasku, Bog te blagoslovio, dobri moj prijatelju!

Pisanica za dječaka

Jedan čovjek ostao je bez posla, a njegova zabrinuta žena htjela bi njihovu djetetu pripremiti pisanice za Uskrs.
— Ma nemamo novca, ženo Božja! — kaže čovjek. — Kad budu bolja vremena, bit će i pisanica!
— Ali znaš kako je s djetetom, učiteljica je rekla da svako dijete u razredu donese jedno obojeno jaje i svatko od njih dobit će pohvalu.
— Znam, znam, ma ove godine može proći bez toga jajeta, imamo prečih briga. Daj Bog da preživimo.
— Bit će tužan ako bude jedini u razredu bez pisanice...
Njihov se dječak vani igrao sa svojim prijateljima. Čovjek se zamisli. Nije mu bilo drago što djetetu ne može priuštiti barem jednu pisanicu.
— Idem bratu i pitat ću ga da mi posudi nešto novca.
— Idi, molim te, pitaj ga da ti posudi — kaže žena. — Vratit ćemo mu kad ja dobijem plaću.
Tako je to bilo; njihov je dječak donio svoju pisanicu u školu i bio je sretan kad ga je učiteljica pohvalila kao i svu drugu djecu.

Uskrsni blagoslov mladih

Taj isti dječak dva desetljeća kasnije probudi izjutra na Uskrs svoga oca:
— Tata, stavi kuhati jaja, Tea i ja idemo u crkvu na blagoslov. Kupio sam košaricu pa ih metni u nju.
— Evo, sine, odmah ćemo to riješiti — reče otac i pristavi lonac s vodom na peć.
— Ne moraš ih bojiti, zakasnit ćemo...
— E, ne ćete zakasniti. Crkva je ondje za vas, a niste vi zbog crkve; župnik će blagosloviti bez obzira na to kada dođete.
— Joj, mrzim kada kasnimo! — oglasi se iz sobe Tea.
— U našem se domu ne mrzi, draga moja Teice — reče otac i pripremi boje za pisanice. — Uostalom, nema potrebe da budete baš prvi na svetoj misi i blagoslovu.
— Ma dobro, ja sam to samo tako rekla...
— U redu je.
I bi tako, mladi je par s košaricom punom pisanica otišao u crkvu, a kad su se vratili doma, sjeli su na balkon i blagovali jaja, šunku i mladi luk. Mladićevi otac i mati pridružili su se blagovanju pod proljetnim suncem. Tu ljepotu trenutka nije moglo poremetiti ni prisjećanje na siromaštvo kroz koje je ova obitelj prošla.
— Gle, kako lijep dan — reče dobro raspoložena mladićeva mati. — Baš na sveti Uskrs. A što ćemo danas za objed?
— Kupio sam patku koja je doputovala iz Poljske — odgovori otac i nasmije se.
— Ajme, znala sam, znala sam! — usklikne njegova žena. — Eh, valjda je ta poljska patka jeftinija od naše domaće.
— Ipak je blagdan u slavu uskrsnuća Isusa Krista — reče otac i nastavi — ma kako to obilježili mi kršćanski smrtnici. Radujmo se onomu što imamo na stolu; ni previše, ni premalo. Jedite, djeco, uzdravlje vam bilo, a ja moram pripremiti našu patkicu i mlince... I ne zaboravite, Bogu zahvalite na dobru zdravlju i ovozemaljskoj blagodati. Neka vam je sretan Uskrs!

Baba Milka

Naposljetku, uvijek pred Uskrs prisjećam se naše babe Milke koja nam je pripremala blagdanski objed i one svoje fine orehnjače, makovnjače i buhtle, pa bi nas zadovoljno gledala kako slasno jedemo. Ne može mi iz misli minuti onaj njezin starački osmijeh. Istom ni posjet našega župnika, odavno blagopočivajućega don Zvonka, salezijanca, koji bi za svaki blagdan došao blagosloviti naš skromni dom. No uvijek će nam ostati pošalica u svezi s njim. Njega bi baba Milka nutkala rakijom, a on bi uvijek odgovarao: „Ma dajte, ma nemojte, ma dajte, no...”, zatim bi popio rakijicu. Nakon toga smo ga mi djeca uvijek pozdravljali na ulici: „Hvaljen Isus, ma dajte, ma nemojte!”, on bi uzvratio: „Navijek je hvaljen, ma dajte, ma nemojte!”, a na licu bi mu se pojavio srdačan osmijeh. Zbog toga nas je baba Milka korila:
— Ne smijete tako don Zvonku govoriti! Ne će se ljutiti na vas, voli se on šaliti, ali sve ima svoju mjeru.
I poslušali smo babu Milku, don Zvonka smo pozdravljali, ali bez „Ma dajte, ma nemojte”, a jednom me je kroz smijeh upitao:
— A gdje je ono „Ma dajte ma nemojte”, ha? No, dobro, dobro, dušice, treba poslušati bogobojaznu babu Milku.
Tek godinama kasnije, kada više nije bilo don Zvonka i babe Milke na ovom svijetu, shvatio sam koliko je šala na račun našega dobrostivoga župnika bila pogrješna, ružna uza sam spomen Isusa Krista. Eh, zato se radujem zajedno sa svojom obitelji svakom Uskrsu, uvijek s prisjećanjem na nekoje naše drage koji više nisu s nama, a dali su nam tako mnogo za života. Pa neka i ovaj Uskrs bude blagoslovljen zajedno s njima u mislima.

 

Nevenka Nekić: Još jedan ratni Uskrs

nada molitva

U jednom ljudskom životu posve je dovoljno proživjeti jedan rat. A eto se sabrala čak tri rata u životu našega naraštaja. Onomu Drugom svjetskom ratu svjedočili smo kao djeca, Domovinskom obrambenom ratu kao odrasli ljudi koji gube svoje najmilije, a sada emocionalno patimo u Trećem ratu koji svoje infernalno spaljeno polje i nesretne ljude usmrćene iz čiste mržnje sotonski otiskuje u udaljenoj zemlji Ukrajini. Jer, nema nikakvoga objašnjenja da se objasni i shvati silina zla kojom se uništava vidljivo tkivo jedne drevne i nesretne zemlje, osim transcendentalnoga i mističnoga.

Svi govore o nafti, plinu, žitu, samim konkretnim tvarima što čine zaprjeke da se uništi Demon koji sjedi u raskošnom dvorcu, visokih svodova i dveri, prolazi crvenim svečanim prostirkama i prima odsjaj zlata sa zidova i pokorne svite koja ga dočekuje i plješće, udara dlanom o dlan, a svaki put umre neki čovjek, neko dijete, starac ili mlad branitelj. Jer da nema tih pokornih štakorskih demona, ne bi bilo ni mrtvih na poljima zelene Ukrajine.

Sav taj arsenal nafte, plina, žita i drugih blagodati moraju imati i oni na Zapadu, oni koji su nekada pokoravali svojim šapama cijeli svijet: sve moguće indije, amerike, afrike i kine, daleke i blize otoke, i uništavali istim takvim demonskim okrutnostima svijet da bi se dočepali tuđega blaga, a za to je otvoreno već svih šest pečata. Preostao je ovaj sedmi.
I umjesto da se radujemo našem mirnom i cvjetnom Uskrsu, a želimo to od srca, možemo se samo nadati da će ovaj Armagedon i legije demona razlivene preko goleme zelene pod plavim nebom izmučene Ukrajine biti ipak zaustavljene, kao što je to često bilo u sukobu dobra i zla. U taj su kraj-Ukraj uvijek tuđinci nadirali i sa Zapada i s Istoka, s ognjem u rukama, mačem, glađu, zvijerima i smrću uništavali miran svijet koji samo želi proživjeti na ovoj zemlji svoj kratki vijek. I kako kaže Biblija, demoni su tisuće ljeta stari i vjeđe su im mutne od krvi i tuđih suza zaklanih duša. Svaki sluga Kneza tame navlači oklop od gvožđa, vatrene strijele ispušta, spaljuje i ruši, gmiže u kolonama nemirnim puteljcima i hrli ka gradovima i selima koji stoje neobranjivi. A kad se dočepaju prljavim šakama kosa ženskih, čine svaka svetogrđa, čupaju prstenje s ruku vjereničkih, kidaju s ušiju zlatne uspomene i trpaju u džepove, dok obeščašćuju nijeme žrtve. Ima li išta nova pod suncem?

A Crni anđeo vidi u daljini Jaganjca kako otvara Knjigu i diže sedmi pečat. Kad se to dogodi, nastane muk. U crnu zemlju potonut će arhipelag osuđenih i ubijenih sa zaustavljenim vremenom na usnama. Oni koji prežive sjećat će se dugo kako trče da bi rukama zagrabili prljavu kišnicu, kako ju prinose usnama, pa se onda vraćaju do mračnoga loga jer demoni su ih zatvorili dok su majke bježale i nosile djecu u naručju. Nema više ni ptica ni kruha. I zato mi je gorak moj uskrsni kruh.

Vidim kako je odavno na tom komadu zemlje haračio neki lex, ovoga puta ponovno isti Lex KGB s Istoka. I dok on ruši, ubija i pali, onaj drugi Lex Europae kunktatorski žmirka i računa: banka ili Marijin grad? Plin ili... Opet spominju gospoda na Zapadu neki Len Maag, prokleti grad i sud koji nije vidio ni naš Vukovar, ni krvave obale Save, Drave i Dunava, mora i kamena – ništa. Imali su jedan golemi gadometar i neke nakaze iz arsenala podzemljara, bestidne sudce agiuse i lažljive tužiteljice del pontos.

I svi su slušali tada glavu Bafometa, on je izricao nagrade i kazne. Ali ne zauvijek. Vječnost pripada Bogu.

Kuda ideš moj romaru
sjene noći moj romaru
opsjele su srca zala
ne vjeruju moj romaru
zvuku glazbe iz korala
u močvari i u glibu
tonu lažni apostoli
moj romaru kuda ideš
istok, zapad isto boli.

Uskrs je ta vječnost koja će oprati svaku suzu. Neka nas Bog čuva, neka nas zagrli i neka nas ostavi u nadi i snovima o pravdi. Toliko, od srca.

(hkv)

Ned, 26-06-2022, 07:04:13

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.