Jesu li otkaz Smiljani Škugor, plenumarenje na Filozofskom, histerija protiv Hasanbegovića i tisuće takvih poremećaja – incidenti ili politika?

Jučerašnja izjava glavnog urednika HINA mi je povod za ovaj tekst. Čovjek mrtav hladan objašnjava u televizijske kamere stotinama tisuća gledatelja „da nije imao nikakvoga izbora“ nego dati otkaz Smiljani Škugor zbog toga što je poslala medijima i političarima tekst koji je on i njegovo uredništvo odlučilo – zatajiti od javnosti. Pri tom se čovjek opravdava riječima da je Smiljana poslala tekst sa servera HINE, da je uz tekst nekome političaru napisala savjet „da to mogu koristiti u kampanji“ i sličnim riječima. A s kojega bi to servera poslala tekst ako tamo radi, i, kome bi to posala tekst uz „savjet“ kako izazvati što veću pozornost javnosti, nego izravno zaniteresiranoj strani s razumnim očekivanjem da njen postupak tako dobije javnu legitimaciju?

A to joj je jedino preostalo kad razotkriva kriminal u svojoj matičnoj instituciji, kriminal na koji očito je nije mogla utjecati u instituciji. Jer da jest, ne bi ga ni bilo, ni smjelo biti.

Zbog čega je bitno osvrnuti se na ove riječi i ovaj postupak?

Zbog opasne trajne navike i standarda potpunoga izokretanja elementarnih vrijednosti i činjenica s kojima je hrvatsko društvo godinama suočeno. Već sam isticao da nije problem jedna ili tisuću grešaka, problem je kad te greške postanu stečeni društveni refleks, navika.

Urednik HINE drži krimenom pokušaj žene, uposlenice HINE, da očiti kriminal koji su oni napravili i odlučili napraviti, a sve zbog toga što im je cilj bio pogodovati jednome konkurentu u političkom procesu, stjecajem okolnosti onome tko ih je imenovao po političkom kriteriju, predoči javnosti i to na najefikasniji način. A koji to efikasniji način postoji od toga da se upravo onome tko je najviše zainteresiran ponudi mogućnost problematiziranja očite neprofesionalnosti, nezakonitosti, korupcije i pristranosti?

Je li tekst trebao biti poslan Mirandu Mrsiću?

Nije valjda Smiljana trebala tekst poslati Mirandu Mrsiću i upozoriti ga da urednici koje je on sa svojim kompanjonima postavio, varaju naciju skrivajući tekst o njegovoj supruzi i vrlo vjerojatno o njegovim i njihovim političkim svinjarijama? Nije valjda bilo razumno očekivati da će Mrsić i kompanija jedva dočekati postaviti se kao zaštitnici novinarskoga profesionalizma, zahvaliti Smiljani i odmah smjeniti pristrano uredništvo te objaviti naciji da pokušavaju Mirandovu ženu i njega neprimjereno zaštiti od – neugodnih javnih saznanja? Tragikomično, zar ne?

Prirodno je da kad se čovjek odluči javno upozoriti na neku svinjariju da to radi na najglasniji mogući način, tražeći kanale i modele koji će biti dovoljni za ozbiljno upozorenje i probijanje postojećih blokada, jer, da blokada nema, ne bi bilo ni skrivanja informacija. U konačnici, javnost bi u principu takvima kao Smiljana morala biti najmoćnija zaštita.

Zašto takva javnost još uvijek ne postoji u Hrvatskoj? Jer se proizvodi nakaradan javni standard.

Dakle, riječi urednika HINE jučer nisu samo bezobrazluk, nego i izrazito neinteligentne, pa bi zahtjev koji se nametnuo od trenutka probijanja toga sramnoga pokušaja urušavanja elementarnih profesionalnih standarda, za smjenom rukovodstva te nacionalne javne agencije, trebalo svakako pojačati i zbog neprimjerenog stupnja inteligencije rukovodilaca, koja nužno onda implicira i profesionalnu nekompetenciju.

Jer, valjda nitko ne očekuje da netko tko je dokazano neinteligentan, kao u ovom slučaju, bude dobar ivrstan rukovodilac jednoga tako složenoga društvenog procesa i tako značajne javne institucije.

Ili se ovdje ipak radi o nečemu drugome? Ja mislim da uz sve što sam naveo, ključnu ulogu u ovome slučaju zapravo igra nešto puno opasnije.

Naime, poremećaji koji se u svim segmentima društva ciljano godinama proizvode i kojima se daje status navike, standarda, postali su na žalost stečevina ljudi i na najvišim akademskim i društvenim rukovodnim pozicijama, pri čemu oni nisu više u stanju uočiti svu pogubnost tako KriminalUrednik HINE i pobornici otkaza Smiljani Škugor će svi od reda vikati o zakonima, podzakonskim aktima, svi će se pozivati na pravnu državu, i naravno u potpuno prilagođenoj strukturi, kako pravnoj i formalnoj, tako i kadrovskoj, tražiti argumente za svoje postupke, najčešće ozakonjeni kriminal i destrukciju. I, naravno, u tome svemu potpuno zanemariti ključnu stvar. A to je da je netko napravio kriminal, kazneno djelo, da je netko nešto loše i zločesto uradio, pa se zbog zaštićenosti zakonom takvoga ponašanja, krivca traži u onome tko je to uočio i suprotstavlja ga se zakonima koji štite kriminal i nesolidnosti.usvojenih navika i poremećenih standarda ponašanja. Jer su između ostaloga nastali na njima. To se ogleda u čitavome nizu sličnih otvorenih društvenih pitanja. Riješenje za te probleme se uopće ne traži u izvorištu takvih poremećaja, nego u krajnje površnim stvarima i najčešće u posljedicama koje poremećaji izazivaju, pri čemu se i pokušaj riješavanja takvih posljedica proglašava – lošim postupkom.

Zanemaruje se ključna stvar - kriminal

Urednik HINE i pobornici otkaza Smiljani Škugor će svi od reda vikati o zakonima, podzakonskim aktima, svi će se pozivati na pravnu državu, i naravno u potpuno prilagođenoj strukturi, kako pravnoj i formalnoj, tako i kadrovskoj, tražiti argumente za svoje postupke, najčešće ozakonjeni kriminal i destrukciju. I, naravno, u tome svemu potpuno zanemariti ključnu stvar.

A to je da je netko napravio kriminal, kazneno djelo, da je netko nešto loše i zločesto uradio, pa se zbog zaštićenosti zakonom takvoga ponašanja, krivca traži u onome tko je to uočio i suprotstavlja ga se zakonima koji štite kriminal i nesolidnosti. I, naravo javno linčuje u medijima. Tako je primjera radi smjenjeni dekan Filozofskog fakulteta javno razapet zbog angažiranja zaštitarske tvrtke, iako nikome na pada na pamet da je njegova javna, rukovodna i u konačnici državna dužnost, jer štiti državnu imovinu i prava ljudi u okviru te institucije, spriječiti nasilno preuzimanje institucije od samoproglašenoga prosvjednoga tijela, parainstitucije i grupe ljudi.

Nebitno postaje smije li tzv. plenum uopće djelovati u prostorijama Fakulteta, smije li prijetiti blokadom državne imovine i javnoga procesa, usprkos tome što čak nema ni brojnost kao izvorište legitimiteta, te usprkos tome što je po dostupnim informacijama taj prosvjed sve samo ne akademskog i internoga značaja, jer su se u njega uključili i ljudi i institucije koje veze nemaju niti mogu imatis akademskim procesom u okviru Fakulteta. Legendarne antifa udruge, jako pristrane i nesolidne za golemu većinu hrvatskoga naroda, sve redom na platnim listama stranih centara utjecaja na Hrvatsku, s duboko dvojbenom i otvoreno nerijateljskom aktivističkom platformom, zatim političari pripadnici sve redom isključivo jedne političke opcije, te njihovi medijski promotori, urlaju – što rade zaštitari na Fakultetu i zgražaju se nad tim. A oni pokušavaju nasilno preuzeti taj Fakultet!?

U tu svrhu se izvlači pojam autonomije sveučilišta, pri čemu se naravno, opet niti ne pokušava razgovarati o stvarnom značenju toga pojma. Što je najtragičnije, na tu matricu nasjedaju i državne institucije, Ministarstvo obrazovanja i znanosti, a točno na tu matricu se javno poziva i vjerojatni budući predsjednik obećane proeuropske vlade, Andrej Plenković. U tako izokrenutim standardima stvari dobivaju vrlo opasan smisao i pravac.

Inverzija

Stvar se svodi na optuživanje, na zgražanje, na kriminalizaciju jedne strane, bez obzira što odavno postoje tisuće razloga ne samo za javni prijezir, nego i za otvorenu, pa i represivnu intervenciju državnih institucija. Tako se kao i u slučaju Smiljane Škugor, zapravo stvari namjerno svode na pogrešne dvojbe, pri čemu se krimanalac i kršitelj zakona i društvenih normi promeće u dobroga momka ili curu, a onaj tko upozorava na neprihvatljivost njegovoga ponašanja – na zloćka. Bitno je samo postići dovoljnu količinu medijske buke i kontrole. I njemu se javno sudi.

Ništa od ovoga na što nastojim ukazati nije moguće postići bez medija i nevjerojatnih nesolidnosti i poremećaja u njima. Tko ima trg, ima pravo vikati, a tko viče, njega se čuje. I, to je istina, kakva god u biti bila.

I u slučaju Smiljane Škugor i u slučaju Filozofskog fakulteta imali smo na dlanu potpuni krah profesije i strmoglavi sunovrat novinarstva. Pri tome valja istaći da u slučaju Filozofskog fakulteta nitko, baš nitko nije otvorio ni jedan jedini relevantan razlog eventualne nevaljalosti dekana Previšića i njegovoga rukovodstva, pokušavajući problematizirati inače katastrofalno stanje na hrvatskim sveučilištima. Kako je moguće da se godinama na tom Fakultetu i inače na srodnim fakultetima, provodi tiha, neprimjetna i osmišljena lustracija nepodobnih, uvijek prohrvatskih znanstvenika i inače pripadajućih kadrova, pri čemu im je otegotna okolnost zanstvena izvrsnost?

Da se zapitamo javno tko i kojega svjetonazora te političko- socijalnoga profila podučava mlade novinare na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu? Tko je i na temelju kojih kriterija odabrao novinarski kadar za suradnju na tom Fakultetu, koji proizvodi mlade novinare? I onda se čudimo da Fakultet političkih znanosti, odnosno njegovo vodstvo, podržava – plenumaše. Da pogađamo što bismo zatekli?

Kvaliteta nastave i znanosti - o tome se ne govori

Nitko ni riječi nije o tome progovorio, niti je pokušao pred znatiželjnim gledateljstvom pred tv ekranima dati bilo kakvu informaciju o tim krucijalnim pitanjima. Primjera radi, kako je moguće da država plaća, neki će reći male novce u odnosu na usporedne države i razvijena društva kojima formalno pripadamo u Europi, stotinama sveučilišnih nastavnika koji nikada nigdje u svijetu znanosti nisu potvrdili svoj znanstveni status ili doprinos?

Zar nije logično i prirodno očekivati da studente prije svega, uz njihov socijalni status zanima i kvaliteta nastave i znanosti koja im se nudi na sveučilištima? Jest, bilo bi nužno i vjerodostojno, ali takvu pobunu ili prosvjed nikada nismo vidjeli. Slučajno? Nikako. Jer najčešće pobune i revolucije usmjeravaju i podupiru nastavnici koji nigdje po svojim znanstvenim referencama u pravilu ne bi mogli dobiti posao.

Po istom scenariju i obrascu prosvjeduju „kulturnjaci“, „umjetnici“, „novinari“. Potpuno isti tipovi, posve jednakih vrijednosnih referenci i u pravilu simboli kraha profesija koje navodno predstavljaju.

Kako je moguće da recimo mlada hrvatska država plaća milijune kuna za održavanje i reprodukciju desetak odsjeka za povijest na hrvatskim sveučilištima, pa i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a da se istovremeno LažiKako je moguće da recimo mlada hrvatska država plaća milijune kuna za održavanje i reprodukciju desetak odsjeka za povijest na hrvatskim sveučilištima, pa i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a da se istovremeno diljem svijeta o hrvatskome narodu nesmetano metastaziraju nevjerojatne srpske laži, krivotvorine pod oznakom znanstveno, te na temelju toga se u okvirima zapadnih elitnih sveučilišta razvijaju i educiraju generacije novih upravaljača svijeta na takvim lažima?diljem svijeta o hrvatskome narodu nesmetano metastaziraju nevjerojatne srpske laži, krivotvorine pod oznakom znanstveno, te na temelju toga se u okvirima zapadnih elitnih sveučilišta razvijaju i educiraju generacije novih upravaljača svijeta na takvim lažima?

Nije li obveza hrvatskih znanstvenika između ostaloga razbijati svim sredstvima takve krivotvorine i na sve načine doprijeti do svakoga relevantnoga u svijetu sa znanstveno potvrđenim činjenicama, a svijetu ponuditi ne samo činjenice u prilog svome narodu i u interesu države, nego i doprinijeti samoj elementarnoj znanosti, koja će na taj način univerzalno biti – bolja?

A na Filozofskom fakultetu javno najmoćnija nastavnička struktura u svakoj prigodi kad se postave pitanja iz hrvatske prošlosti, pa i ona koja vrišteći ukazuju na kriminalne krivotvorine i konstrukcije, metodom klasičnog medijskog linča traže glave – radoznalaca. I urlaju protiv – revizionizma, na kojemu vidi čuda, počiva znanost.

Zašto studentima prosvjednicima i medijima to pitanje i takav problematičan i krajnje neprirodan način djelovanja potpuno suprotan svakoj znanstvenoj esenciji, ne smeta i zašto to ne istraže?

Nije li postavljanje pitanja i pokušaj dobivanja relevantnih odgovora, kako u znanosti, tako u uvome slučaju i u javnosti i u politici, jedinstvena obaveza i mogućnost da se i znanost kao univerzum i hrvatski interes zaštite i promoviraju? Naravno da jest.

A istovremeno će ne samo takvi „znanstvenici“ i plenumaši, nego i praktično kompletna akademska i najšira javnost reći da se malo ulaže u – znanost. Isto će reći i za kulturu, za neovisne medije, za čitav niz alternativnih i javnih djelatnosti, koje postoje da bi društvo bilo bolje.

Postoje li najprovikanije ponuđene alternative da bi društvo bilo bolje? Zuppa bi rekao – he, he, uuuuf, i počešao se. Taman posla.

Kolega novinar Mijić u Dujmovićevoj emisiji roni suze za kako on kaže „280“ kolega iz neprofitnih medija koristeći njihovu zlu sudbinu kao ključni argumet za topničke napada na Zlatka Hasanbegovića i njegovu namjeru da se uvede red u financiranje hrvatske kulture i interesa. Mijiću ne pada na pamet uopće razgovarati o tome da možda tih „280“ ne vrijede ni lipe u šešir na ulici. Zašto bi Mijićev ili njihov kriterij bio uopće nekome bitan?

Samoproglašenih 280

Po svemu što godinama svjedočimo, sasvim je suprotno, i, ako se već državu poziva za pomoć takvima, onda ne bi trebalo prozivati Hasanbegovića, nego recimo ministra Orepića i eventualno Romića i Bernardicu. Jer je svakako primjeren socijalan odnos, a o tome se radi, a ne o nekakvom doprinosu medijima i kulturi, omogućiti im neku zabit u Lici, da ju prvo razminiraju, pa da sade krumpire kako bi bili konačno, jednom u životui društveno korisni. U principu, naravno.

Jer, svaka kuna uložena u znanstvenike i novinare, medije i DestrukcijaRdi se o ciljanome i vrlo osmišljenome scenariju na tisućama mjesta i u tisućama situacija, kojemu je jedina svrha i funkcija, nanijeti štete svakome pokušaju istinske emancipacije hrvaskoga naroda i samoga društva. Sve te naizgled sitnice, svi ti naizgled banalni ispadi, propusti, svinjarije, ne čine samo incidentne slučajeve, niti ih se smije tako gledati. Jer to nisu. To su odavno detaljno i vrlo vrlo vješto osmišljeni scenariji destrukcije, koji neće prestati ako mu se u Hrvatskoj ne suprotstavi jednako tako osmišljenim i snažnim utjecajem upravo državne politike i same države.filmaše koji nanose štetu Hrvatskoj nije samo bačen novac, nego je kriminalno plaćanje štete protiv sebe, što je ne samo pojedinačno nerazumo, nego i društvena svinjarija prvoga reda, kažnjiva i moralno i kazneno. Ali, to u Hrvatskoj funkcionira kao prihvaćena moralna, društvena, javna i navodno univerzalna međunarodna paradigma, o kojoj se ne smije razgovarati.

Ne smije se postaviti pitanje kako je moguće da tih famoznih „280“ uopće smiju očekivati da ih financira država, a proglašavatise nezavisnim civilnim društvom ili nekakvom samoproglašenom alternativom nevaljaloj državi. Kako je moguće da njihove univerzalne vrijednosti ne prepoznaje baš nitko na cijelom svijetu pa da odriješi vrećicu s dolarima ili eurima, ako već toliko vrijede? Ni miču s državnih jasala, a urlaju o – nezavisnosti.

Kako je moguće da Srbija recimo, čiji su kulturni djelatnici žestoko podržavali rat navodnih „Kulturnjaka“ i sa svoga servera predvodili „regionalne“ peticije protiv Hasanbegovića, ne financira simanje bošnjačkoig filma i scenarija o Srebrenici, o četničkim zvjerstvima u Drugom svjetskom ratu, neviđenim zlodjelima u Hrvatskoj tijekomsrpske agresije, o četiristo ubijene djece u Hrvatskoj, ili bilo što što ne doprinosi ravni aktualnih srpskih interesa?

Pofuk će u Večernjem listu napisati panagirik o tome kako srbijanski ministar kulture uspješno stimulira srpsku kulturu, govorit će u superlativima kako premijer Vučić u parlamentu pola sata govori o državnoj politici u kulturi, a istovremeno neće mu pasti na pamet da Vučić ili Pofukov ljubljeni ministar ni jedan jedini dinar neće nikada uložiti u financiranje nekoga pandama Oliveru Frljiću na srpski način ili filma koji će ukazati na zločine srpskih agresora i Srbije u agresiji na Hrvatsku. A u Hrvatskoj upravo na tome inzistiraju predstavljajući i namjerne krivotvorine kao epohalnu vrijednost i dostignuće, doslovno nasilno usmjeravajući ljude na tu pogubnu i nerazumnu matricu i standard, pa čak i provocirajući aktivizam najprimitivnije naravi.

Osmišljeni scenarij

Dakle o čemu se tu radi? Radi se o ciljanome i vrlo osmišljenome scenariju na tisućama mjesta i u tisućama situacija, kojemu je jedina svrha i funkcija, nanijeti štete svakome pokušaju istinske emancipacije hrvaskoga naroda i samoga društva. Sve te naizgled sitnice, svi ti naizgled banalni ispadi, propusti, svinjarije, ne čine samo incidentne slučajeve, niti ih se smije tako gledati. Jer to nisu. To su odavno detaljno i vrlo vrlo vješto osmišljeni scenariji destrukcije, koji neće prestati ako mu se u Hrvatskoj ne suprotstavi jednako tako osmišljenim i snažnim utjecajem upravo državne politike i same države.

Vidimo li na pomolu takvu politku?

Odgovor na to pitanje moraju ponuditi Plenković i Petrov.

Marko Ljubić