Politike se ubija prvo preko vodećih ljudi

Reakcija Zorana Milanovića na presudu u Muenchenu iako djeluje banalno, bezobrazno, gotovo huliganski diskreditira stvarni sadržaj njegove deklarativne namjere za dijalogom, jer se može usporediti s razinom poruka i politika s kojih Srbija poziva Hrvatsku na dobrosusjedsku suradnju.

Potpuno ista prijevara.

Zbog toga HDZ mora biti više nego jasan, ofenzivan a ne obranaški, diktirati teme i ignorirati – pokušaje skretanja. HDZ mora biti vrlo različit od tih teza i stajališta, govoriti o biti stvari, a ne o banalnostima i perifernim pitanjima, te razotkrivati te pokušaje pred nacijom. Jer ne može drugačije hrvatskome narodu potvrditi svoju državotvornu vjerodostojnost.

Neće se odluke donositi prema dojmu o Plenkovićevoj i Milanovićevoj govorničkoj vještini, frizuri, nego na temelju VjerodostojnostZbog toga HDZ mora biti više nego jasan, ofenzivan a ne obranaški, diktirati teme i ignorirati – pokušaje skretanja. HDZ mora biti vrlo različit od tih teza i stajališta, govoriti o biti stvari, a ne o banalnostima i perifernim pitanjima, te razotkrivati te pokušaje pred nacijom. Jer ne može drugačije hrvatskome narodu potvrditi svoju državotvornu vjerodostojnost.– jasnoće njihovih stavova i uočljive različitosti u tim stavovima. Svaka sličnost bit će pogubna za nacionalnu Hrvatsku.

Pri tome je činjenica da Milanović što god napravi neće izgubiti ni jedan jedini glas, a Plenković hoće ne bude li vrlo različit od Milanovića.

Milanović nije izumio nikakvo novo pravilo niti genijalni promotivni trik, adresirajući simboliku osuđenoga zla iz Meunchena na HDZ.

Jednostavno, radi se o tome da politika i strana koja ima pretežitu društvenu moć, a izraziti nedostatak legitimiteta i uporišta u narodu, nacionalne vrijednosti osporava preko kriminalizacije personalnih simbola nacije, jer ne smiju izravno nasrnuti na nacionalne interese i vrijednosti. A s druge strane, svoje nevaljalosti, politike, namjere i zla, također brane personaliziranjem odgovornosti, krivnje te na taj način žrtvom pojedinaca zapravo štite paradigmu zla, opasnih namjera i zloćudnih politika.

To je nužnost, model preživljavanja, a ne Milanovićev izum.

Za to je u Hrvatskoj stotine primjera, koji ukazuju na sustavan i opasan pristup razaranju hrvatske državnosti i upravo zbog toga se ovome Milanovićevu pokušaju mora suprotstaviti na sustavan i osmišljen način a ne sporadičnim ili obranaškim reakcijama.

Upravo na tom pravcu je godinama prisutna politika javne kriminalizacije svakoga lidera HDZ-a, pogotovo ako ima povoda, zbog toga to neće stati na Plenkoviću, naročito ako zauzme čvršći nacionalni državotvorni stav.

Kriminalizirati čovjeka

Politike se ubija prvo preko vodećih ljudi. A tek onda slijedi ogađivanje ideja, lijepeći im „prljave“ ljude.

Uvijek je najbolji način i najlakše kriminalizirati čovjeka, jer je svatko griješan, pa preko njega i eventualnoga uspjeha, kriminalizirati i ogaditi – ideju, simboliku i stečevine.

Jer, nikada nitko tijekom provođenja politika razgradnje LjudiNikada nitko tijekom provođenja politika razgradnje hrvatske državnosti nije čuo javni istup bilo kojega njenoga neprijatelja, da mu je to – politički cilj. To nikada neće ni Pupovac reći. Uvijek se udaralo na – ljude.hrvatske državnosti nije čuo javni istup bilo kojega njenoga neprijatelja, da mu je to – politički cilj. To nikada neće ni Pupovac reći. Uvijek se udaralo na – ljude.

Zbog toga nacionalna Hrvatska i stranke s te političke pozicije moraju imati specifičan odgovor na te pokušaje. Simboliku zla i dobra danas se ne može i ne smije percipirati kroz pojedine osobe, grupe ljudi, jer to politika nije, nego isključivo kroz – ideju, program i kontinuitet koji generira zle ljude i nositelje u različitim vremenima na istim i malo modificiranim – idejama.

Zbog toga HDZ mora inzistirati na tezi da se u Muenchenu sudilo zločinačkom režimu, te jasno iskazati namjere završiti kriminalizaciju toga režima ako osvoji vlast. Jer to, koliko se god „zgaražao“ Milanović jednostavno ne smije podržati ni prihvatiti.

U Muenchenu se sudilo zločinačkoj ideji i poretku, koji djeluje i danas kao kontrolor ukupne društvene moći u Hrvatskoj, a to se ne može bez politike koja je nositelj te ideje i programa. Upravo politike navodne ljevice. A to, takvu kvalifikaciju suđenja „udbašima“ grčevito SDP i antife nastoje izbjeći. Jer na tom terenu nemaju nikakve šanse niti argumenata, jer takav pristup vodi razgradnji i uništenju njihove politike.

Posebno je pogrešno svu energiju, kompletan javni i politički fokus usmjeriti na Perkovića i Mustaća, što će ljevica svakako nastojati uraditi, i već radi, jer na taj način može delegirati zločinstvo njihove simbolike na – HDZ, a u mnogim slučajevima i na hrvatski narod. Jer naslijeđe komunističkog režima – ne može delegirati na HDZ, zbog toga što su simbolika HDZ-a i komunističke Jugoslavije – smrtni neprijatelji po definiciji.

Perković i Mustać, i tisuće drugih agenata, prije svega onih ucjenjenih iz Beograda, dvostrukih, trostrukih i nevidljivih pod krinkom profesionalizma, sve pod kontrolom KOS-a koji je pripremao kompletnu agresiju protiv hrvatskoga naroda i baš ništa važno u Hrvatskoj nije prepuštao slučaju, ni na jednome državnom, javnom a prije svega financijsko-gospodarskom i medijskom centru, pojedinačno ne mogu biti istoznačnice te zloglasne organizacije. Kao što ni sam Milošević ne može biti ekvivalent – srpske agresije.

Ako se uspije zagaditi i zatrovati vodstvo države i vojske, nemoguće je afirmirati njihove nacionalne politike

Ako se stvari nazovu imenom, a to je da je udba bila instrument zločinačke ideje, političkoga programa i komunističkoga režima duboko protkanoga velikosrpskim ciljevima, a Perković i Mustać smao njeni eksponenti, ili da je Milošević bio samo operativni izvršitelj velikosprske politike osmišljene stotinu godina prije njega i agresije na Hrvatsku, onda se takva pozicija ne može delegirati na HDZ, ne može ni na hrvatski narod i stvari su – potpuno jasne.

Jer agresoru, bilo s antife, bili iz Srbije izbija se ključno oružje iz ruku, nema argumente, nema mogućnosti osporavati na drugi način ideju, vrijednost i činjenice.

Zbog toga Milanović i ljevica nastoje ogaditi Tuđmana i izvorni HDZ, zbog toga Pupovac i Srbija, te kompletna antifa nastoji ogaditi ratne vojskovođe i pobjednike, te kompletan oslobodilački rat. Jer ako se uspije zagaditi i zatrovati vodstvo države i vojske, nemoguće je afirmirati njihove nacionalne politike. To je to.

Zbog toga nacionalno svijesna Hrvatska, politika koja baštini hrvatsku državnost, koja se deklarira kao državotvorna i svi protagonisti takve političke scene ne smiju dopustiti da se jedan jedini simbol utkan u temelje hrvatske državnosti, a to je referendum o samostalnosti, tadašnje državno vodstvo, prvi demokratski izbori, oslobodilački rat i sve, baš sve njegove sastavnice, nikako ne smiju dopustiti – krimnalizirati i osporiti. To se odnosi i na HVO kao sastavnicu integralne obrane hrvatske nacionalne slobode.

To nije stvar izbora ovoga ili onoga političara, to je stvar odnosa prema svojoj državi, svome narodu, njegovoj slobodi, ponosu i časti. Zbog toga Hrvatska nikako ni u kojim uvjetima ne smije pristati i dati blagoslov za kriminalizaciju – Za dom spremni. Nikako i nikada.

Zašto?

Ne zbog toga jer je to bio Pavelićev pozdrav, a bio je, ne zbog toga jer je današnjoj Hrvatskoj potreban Pavelić kao izvorišna paradigma, jer nije uopće, nego zbog toga jer je pod tim pozdravom ratovao slavni HOS, tisuće mladića i djevojaka, koji su dali više od sedamsto života u ratu za Hrvatsku i nikada ih nitko nije optužio za jedan jedini pojedinčani eksces, zločin. Nikada nitko.

Kako onda opravdati naziv vukovarskoga mosta s imenom legende Domovinskog rata – Jean Michel Nicolierom?

Dakle, Hrvatska braneći „Za dom spremni“ ne brani ustaše, Pavelića, fašizam ili iskazuje simpatije prema jednome totalitarizmu, nego suprotno - iskazuje poštovanje prema onima koji su pod tim pozdravom slomili jedini realni nacifašizam u sjećanju suvremene Europe nakon Drugog svijetskog rata, onaj srpski iz devedesetih.

Popusti li u tome Hrvatska, izravno je izložila sve do jednu stečevinu, sve do jedan temelj, jer su svi u kontinuitetu napadnuti. Realno je kod „Za dom spremni“ problem što je to uistinu bio pozdrav NDH i režima Ante Pavelića, ali ne može se nešto što je zloupotrijebio Pavelić a doživjelo silovitu reafirmaciju i novo vrednovanje u bitci za opstanak hrvatskoga naroda, predati na milost neprijateljima – svake Hrvatske.

Ne pristati na selektivne standarde

Ne može današnja Hrvatska pristati na selektivne standarde, pri čemu je nužno imati razumjevanja za osjećaje ljudi koji su stradali pod tim pozdravom, a istodobno veličati i nametati zlokobni „Smrt fašizmu“ ili sve moguće velikosrpske i komunističke oznake i simbole, kao izraz – demokratičnosti, ljudskih prava, zrelosti ili nekakve europske emancipacije.

Jer nisu ništa od toga. To bi bila obična kapitulacija i posrnuće.

HDZ mora to imati na umu. Jer, otvaranja vrata snagama kriminalizacije uspostave hrvatske državnosti, oslobodilačkoga rata i svih simbola iz toga vremena, makar bili istovjetni simbolima NDH režima, usporedivo je s probijanjem nasipa nakon kojega ništa više bujicu ne može zaustaviti u rušilačkom pohodu.

Ako se HDZ jasno ne opredjeli o svim tim pitanjima, ali tako da se ne brani na dnevnoj osnovi od provokacija i zahtjeva, koji poprimaju sve dramatičnije i šire razmjere, neće poslati poruku – bitne različitosti od ljevice ili antife. A to otvara prostor Mostu koji je na promilanovićevskim stajalištima, iako se trude pokazati da – nisu. Jesu itekako po svim elementima.

Most osuđuje sve totalitarizme, a njjihov ministar Šprlje nakon presude komunističkim zočincima u Meunchenu i prije svega komunističkoj zloćudnoj ideji, opet poziva na osudu svih totalitarizama, osuđuje NDH, pri čemu mu se pridružuje i Petrov, na tom tragu je njihova potpuno idiotska i banalna izjava, odnosno priopćenje u kojemu oni – nešto osuđuju.

Što? Koga?

Ministar Šprlje je imao prilike suočiti se sa zastrašujućim MOSTPetrov je imao škare u rukama s kojima je mogao presjeći nevjerojatne nesolidnosti i sramotno djelovanje DORH-a upravo i na primjeru Perkovića i Mustaća, imali su škare za primjereno kažnjavanje nevjerojatnih i javno dokazanih teških zloupotreba MUP-a a u svakoj prigodi zaštitili su nositelje svih tih nakaznih namjera i politika.sustavom kome se sudilo u Munechenu, na svome radnome mjestu. Osobno sam ga nazivao nekoliko puta, ostavljajući poruke o nevjerojatnoj zloupotrebi pravosuđa u korist udbinoga i komunističkoga ubojice Vinka Sindičića, a protiv Nikole Štedula, cipelarenju i mučenju koje traje na riječkome Sudu već dvadeset godina.

Petrov je imao škare u rukama s kojima je mogao presjeći nevjerojatne nesolidnosti i sramotno djelovanje DORH-a upravo i na primjeru Perkovića i Mustaća, imali su škare za primjereno kažnjavanje nevjerojatnih i javno dokazanih teških zloupotreba MUP-a a u svakoj prigodi zaštitili su nositelje svih tih nakaznih namjera i politika.

Jer, Šprlje i Petrov, te Grmoja i kompanija - osuđuju.

I, misle da je to dovoljno ponavljati.

Da bi ostao moralan, čist, prihvatljiv svima i izbjegao provjerljivost svoga rada, moraš se zaustaviti na apstrakciji, moraš bježati od konkretnih problema i izazova, a to je istodobno jedini način izbjeći testiranje – svoje sposobnosti.

Kako god to Most nazivao, to je izrazito komunističko mentalno naslijeđe. I, izrazito opasna navodna alternativa danas.

Da vidimo, kad već osuđujemo sve totalitarizme, koji su to totalitarizmi danas, ne jučer i ne nazad sto godina, koji prijete hrvatskome narodu.

Što ugrožava Hrvatsku

Da vidimo što ugrožava Hrvatsku.

Koliko je pripadnika NDH, ustaških vojnih postrojbi, pravosudnih, kulturnih, akademskih i inače društvenih

nositelja, bilo angažirano u stvaranju samostalne Republike Hrvatske, zauzimalo visoke državne, političke ili bilo kakve društvene položaje, te, koliko ih ima danas u društvenom sustavu Republike Hrvatske? Ni jedan jedini.

Zašto? Pobijeni su nakon rata, rastjerani, uništeni, DržavaDržavna vlast donosi zakone, a ne deklaracije, progoni kriminal i ugrozu, zlo i zločince, a ne poziva na – osudu. Europa je osuđivala pozivajući „strane u sukobu“ devedesetih godina, zapravo podupirući Srbiju na njenim zastrašujućim pohodima. Tko je to zaboravio? Tko ima pravo ne izjasniti se danas o tome?uništavane su im obitelji i šanse sve do trećeg naraštaja. A, da malo pogledamo u sustave, pa vidimo koliko je u državnome, društvenome institucionalnom poretku ostalo izravnih protagonista komunističkoga, jugoslavenskoga i velikosporskoga režima, te nositelja i pripadnika najrazličitijih funkcija u okupaciji Hrvatske te agresiji na hrvatski narod?

Ima ih na tisuće.

Iskaču iz svakoga kutka.

I to ljudi koji su se do jučer slikali nad ostatcima hrvatskih sela i gradova, crkvi i grobalja, nad tijelima pobijuenih Hrvata, veličajući svoje srpsko „junaštvo“ i mržnju prema hrvatskome narodu.

Dakle, tko ugrožava, koji to totalitarizam ugrožava Hrvatsku? Kako ga – osuditi?

HDZ, ali i Gmoja, Pertrov, Orepić ili Šprlje, zatim slični tipovi na svim pozicijama u društvu i državi moraju znati da država osuđuje na jedan jedini relevantan način. Zakonom i represijom. Prijetnjom. Država tako i odgaja svugdje u svijetu.

Osuda je smijurija, ako se odnosi na osudu nečega što ne postoji i to se izjednačava deklarativno s nečim što životno i dokazano ugrožava hrvatski narod, njegovu slobodu i budućnost. Takva osuda je i – namjerna sabotaža.

Državna vlast donosi zakone, a ne deklaracije, progoni kriminal i ugrozu, zlo i zločince, a ne poziva na – osudu. Europa je osuđivala pozivajući „strane u sukobu“ devedesetih godina, zapravo podupirući Srbiju na njenim zastrašujućim pohodima. Tko je to zaboravio? Tko ima pravo ne izjasniti se danas o tome?

I, tko ima pravo dopustiti nositeljima zlih ideja, programa i zločina, vrlo konkretnim, personaliziranim, da nameću standarde ponašanja hrvatskome narodu, kao nekakvi higijeničari sužavajući mu prostore slobode i u konačnici – elementarnoga ponosa.

Onaj tko pretendira predstavljati hrvatski nacionalni interes mora to znati.

Marko Ljubić