Domaće nasilje u drugome planu
Često smo zgroženi teškim nasiljem unutar pojedinih obitelji kada se najčešće ističe muško nasilje a još uvijek se mnogo manje piše o onom ženskome, baš kao da ono i nije nasilje. To verbalno, mnogi tretiraju kao kamilicu a ono to uopće nije. Verbalno nasilje može biti ne samo okidač već vrući detonator. U doba naših djedova, nepravedno i slabo-opravdavajuće ali indikativno, postojala je uzrečica: ženu tuče njezin jezik. Obiteljsko se nasilje zatim iskorištava da bi se promoviralo udruge i institucije pravobraniteljica i svih za koje u ostalo vrijeme ni ne znamo da postoje, ali su na onom trajnome proračunu. U tim verbalnim akrobacijama i bombastičnim ocjenama a posteriori, nema međutim govora o uzroku stanju.
Famozna Istanbulska konvencija (IK) naravno nije urodila smanjivanjem nasilja, kako smo uostalom odmah i pisali, a niti ona to može. Zakonski mač niti je bio, niti će ikada postati alat s kojim bi se nasilje dokinulo. Da je to tako pokazuje stalni porast općeg kriminala. Zakona se ne možemo odreći niti to trebamo, ali oni samo dovode do punjenja zatvora ne i do pada kriminaliteta. Batina dolazi tek na kraju a ne kao kod nas - na početku i sve ostaje samo na tome. Prvo bismo se trebali pošteno pozabaviti uzrocima e da bi se imalo s čime ući u prevenciju.
U Hrvatskoj se još uvijek pod krinkom borbe protiv obiteljskog nasilja provlače skrivene namjere osobne promidžbe, pogodovanja lobijima, manipulacije, uhljebljivanja i kao kod Istanbulske: stvaranje neprikosnovenih, nedodirljivih pojedinaca. Tako nismo čuli ni riječi o tome što nam je primjerice donio projekt Grevio iz Istanbulske? Podsjetimo, Hrvatska je usvojila IK u ožujku 2018. kada je predsjednik Vlade Plenković iznio podatak: „u tri godine od 195 ubojstava bilo je 91 ubojstvo žena…”, dalje je specificirao od čije ruke su žrtve poginule ali ništa nije rekao tko su i od koga su ubijene one brojem većinske žrtve: njih čak 104?
U Grevio grupaciju u Europi ušle su persone stječući znatne privilegije a o njima se najmanje govori. Osim što uživaju pravo neometanog prelaska granice, kolike su im primjerice plaće i dnevnice? Za taj sloj ljudi možemo samo pretpostavljati od čijeg su značaja. Jesu li možda postavljene po nekim tuđinskim, nadnacionalnim kriterijima ili po potrebi neke vanjske ili domaće “centrale”? Javnost mora znati koga plaća i koliko a odgovore evo još čekamo, već pune četiri godine.
Grevio je kratica od Group of Experts on Action against Violence Women and Domestic Violence (Grupa eksperata pri akciji protiv nasilja nad ženama i protiv obiteljskog nasilja). A kakvi su to eksperti koji se traže, s kojim obrazovanjem, postignućima te s kakvim iskustvom, prema kojim uvjetima? To se konkretno uopće ne navodi, što ostavlja prostor uvjerenju da se kadrove želi odabirati voluntaristički. Grevio se reklamira kao neovisno ekspertno tijelo (o čemu neovisnost, od koga i čega?) odgovorno za monitoring i implementaciju Konvencije Vijeća Europe (Istanbulska konvencija). Članak 66 IK kaže da će “Grevio uzeti u obzir rodnu i geografsku ravnotežu” - ma što to značilo - a “može inicirati i istražne procedure.”
Ali koje se kvalitete traže? Državljanstvo, integritet, kompetentnost, neovisnost, dostupnost i jezične vještine. Samo prva i zadnja je konkretna jer što znači dostupnost? Komu ili čemu? Vanjskim gazdama? Je li to druga riječ za podložnost? Jer kako ističu: to su “vodeća načela za nominaciju i izbor članova.” Znači nijedna se struka ne traži eksplicite: ni socijalni rad ili pravo, ni psihologija ili sociologija, ni psihijatrija ili traumatologija, već neovisnost i dostupnost. Ma kojih li kvaliteta!
“Prvih deset članova Grevio-a izabrano je u svibnju 2015. na mandate od četiri godine a prvi sastanak bio je u rujnu iste godine u Strasbourgu. Vijeće Europe na svojoj stranici ističe Grevio članove (s fotografijama), tako su tu predstavljene države: Island, Slovenija, Albanija, Srbija, Grčka, Gruzija, Francuska, Njemačka, Malta, Švedska, Italija, Norveška, Švicarska, Portugal i Nizozemska. Ukratko, Hrvatske među tih petnaest zemalja - nema a od petnaest predstavnica/ka samo su trojica muškarci. Jedan CV nedostaje a od 14 objavljenih samo predstavnica Nizozemske istakla je obiteljsko nasilje osim nad ženama i nad djecom te također i nad muškarcima. Struktura: od 14 čak 6 je pravne struke, 3 sociološke ili socijalnog rada, 2 političkih znanosti a kriminologija i pedagogija s psihologijom, policijska struka te medicina s geopolitikom i poviješću (3) imaju po 1 predstavnicu/ka. Inače, izabrani članice/ovi rado se predstavljaju kao lobisti/ce, konzultanti istraživači, neovisni konzultanti, filolozi, sveuč. profesori i PR menađeri, novinari te komunikacijski eksperti. Jedna se osoba (neovisno i dostupno?) pohvalila čak i suradnjom sa G. Sorosem. No, upravo financije su nepoznate: nigdje ni riječi o visini plaća i putnih troškova za Grevio dostupnike, koji moraju biti dostupno dostupni.
Od tih 15 članova/država, treba reći da Vijeće Europe radi i na praćenju pojedinih država, a njih je više nego dvostruko više: 35. U Hrvatskoj je javni poziv za kandidate, koji žele biti izbarani u Grevio članstvo, objavljivan u tri glasila 08. i 09. veljače i to s trajanjem natječaja od 15 dana. Bliži mu se kraj ali ukupna financijska pozicija tog radnog mjesta, ostaje i dalje nepoznata.
Kad govorimo o nasilju, također smo pomodno uvezli i pokret „Me too“. Planetarni projekt kojim su se žene imale i u nas osloboditi te progovoriti imenom i prezimenom o svojim zlostavljačima. No, taj je lov na glave (i njihove karijere) potpuno propao čim se od medijske buke prešlo na kazneno-pravnu odgovornost. Kako to? Je li sve bilo napuhano i netočno? Ne bih rekao. Mnogi navode kako je taj projekt u Hrvatskoj propao zbog imenā koja su izronila kao zlostavljači. Nešto vrlo slično poput „Tuđmanovih 200 bogatih obitelji“. Nakon višegodišnje medijske fertutme, kad se ušlo pretraživati koje su to obitelji, pokazalo se da tu ima mnogo više ljevičara i jugo-struktura nego tzv. socijal-demokratima mrskih tuđmanovaca. Tako je završilo i sa zlostavljačima na ražnju iz hajke „Me too“. Pokazalo se da su na toj listi mnogi podobni predatori po hrvatskim fakultetima i akademijama a koje se ne smije dirati; koji su stupovi rezidualnog jugo-režima presvučeni u tobožnje demokrate: to su oni prestarjeli nestašni dečki kojima je oduvijek sve bilo dopušteno; to su provjereni drugovi, zlatna starež, bit će i zakleti antifašisti. Dakle čemu ih osuđivati?
Vršnjačko nasilje, koje sve više buja, približava nas pitanju: koji su uzroci svemu? Kako se hrvatsko društvo stalno i uporno bavi tek posljedicama, došli smo do točke u kojoj se vršnjačko nasilje spustilo do samih prvih razreda osmoljetke, među djecu koja su prije samo koju godinu izašla iz vrtića. Tretiranjem posljedica a ne uzroka, možemo očekivati kako će se vršnjačko nasilje uskoro preliti još niže i na samu vrtićku djecu, ukoliko već nije. Pri tome od hrvatskih stručnjaka, u žestokim incidentnim situacijama, slušamo mnogo verbalizacija i općih teorija tipa trebalo bi a dobivamo mnogo manje konkretnih projekata za suzbijanje vršnjačkoga nasilja. Mi smo skloni pri toj temi izumiti i toplu vodu, umjesto da primjenjujemo gotove projekte skandinavskih zemalja, posebice Danske, u odgoju one najmlađe populacije. Zar je nepoznato i kako je britanska premijerka Margaret Thatcher onodobno riješila pitanje navijačkog nasilja, kao još jednog eksplozivnog gnijezda kojem se u Hrvatskoj, tako slabo odupiremo? Javnost rijetko saznaje u koje su to programe protiv agresije prekršajno upućeni roditelji djece koja bjesne, premlaćuju ili prijete drugima ili drugačijima. Tim više što ne postoji ni sustavna poduka niti obrazovanje za roditeljstvo.
Istovremeno, izuzetno smo osjetljivo društvo onda, kad je nasilje ili „nasilje“ upereno protiv trenutnih političara. Tada i samo spominjanje jaja predstavlja krimen do neba. Tako dolazimo do hrvatskih političkih uzroka današnjim nasiljima u svim dobnim kategorijama. U nas politika sve određuje i ritmizira, svemu je kriterij i dok je tako, nasilje će rasti. Zamislite što bi se dogodilo onome koji bi se u današnjoj hrvatskoj usudio baciti i stvarna jaja, umjesto ovih hipotetskih (kaže mi prijatelj: “A tako sam rado bacao jaja na Vojni sud u Gajevoj povodom pokušaja suđenja tzv. Virovitičkoj grupi, Dečaku i hrvatskim rodoljubima travnja 1991.“). Na zapadne su političare letjele i cipele, Macron je od svojih obožavatelja zaradio i javnu pljusku ali nismo čuli da je počinitelj giljotiniran.
Zamislite (nama) nemoguće: da Milanovića ili Plenkovića slušate samo jednom tjedno. Otvorio bi se vrlo velik i zdrav medijski prostor za brojne druge teme, pa tako i za omasovljenje projekata protiv vršnjačkog i obiteljskog nasilja. Kad bi ti falši bogovi zborili manje, generirali bi mnogo manje frustracija i katalizirali manje vezanog nasilja. No, njima je stalo samo do osobna „rejtinga“; oni su u kampanji 365 dana godišnje; oni unaprijed javljaju kada će i gdje biti, kako bi ih jato novinara slijedilo; kako bi sebi osigurali medijski prostor i tako teškom artiljertijom non-stop bombardirali narod. Vrijeđaju se međusobno i pokazuju mladima kako je to dopušten i prihvatljiv način ponašanja. Šalju poruku da je to legitimno i da najprljavija politika ima središnje a normalno mjesto u hrvatskoj svakidašnjici. Reći da to nije uzrok frustracije odraslih, jest promašenim. Reći da (i) to ne potiče nasilje u obiteljima (pa preliveno) i vršnjačko nasilje u školama, blago je rečeno, netočno. Reći da pucnjava na Markovom trgu (listopad 2020.) s ovime nema baš nikakve veze prozirno je političko sljepilo.
Nije riječ samo o kroničnoj svađi Milanovića s Plenkovićem, koju istini za volju ne otvara ovaj potonji, ali ju podgrijava. Zar ukupan nastup političara, koji bi imali biti vrh ali su prije dno, nije konstantno granatiranje hrvatskog pučanstva? Stalno se pojavljuju, stalno nešto govore, neprekidno lakiraju, kad dolaze poskupljenja i kad divlja inflacija, uspoređuju nas s Europom. Ono kao: i tamo je isto. No, kad su plaće i mirovine u pitanju tad nema te usporedbe. Je li to zanemariva frustracija koju posvudašnji političari u Hrvatskoj bez prestanka šire među ljudima? Zar verbalni metci nisu nasilje? Čak ni kada su svakodnevni?
Notorno je, kad se roditelji svađaju između četiri zida, kad su bezvoljni ili mrzovoljni, egzistencijalno razapeti, kad nemaju vremena za svoju djecu, kad izostane komunikacija, obitelj postaje disfunkcionalna. Djeca usvajaju krive obrasce ponašanja koje imitiraju i donose u škole. Dovoljno je pogledati kakva djeca iz takvih obitelji nastaju na primjeru Amerike, koju preplavljuje droga, oružje, nasilje - ulica odgaja mlade. U Hrvatskoj televizija i računala te drugi elektronski mediji odgajaju, jer su nezaobilazni, ako „vijesti“ ne čujete u kući čut ćete ih drugdje a roditelji postaju izbezumljeni i frustrirani politikom u RH koja neprekidno sije apatiju, frustracije i nemir s nesigurnošću. To je nezanemarivo velik komad od svih uzroka širenju nasilja. A o njemu se ne govori. Ne radi se na smanjenju tenzija, na povratku tjednim, ili još bolje dvotjednim, tiskovnim konferencijama političara mjesto ovim svakodnevnima. Logika: tko ne želi ne mora slušati vijesti, kriva je koliko i Sanaderova tvrdnja: ako se ti ne nećeš baviti politikom ona će se baviti tobom. Međutim (sam u nju pada) on se itekako bavio politikom a bome su se i ona i pravoduđe svojski pozabavili njime... Logoreja patogenih izjava puna besmisla - buja, već je vijest i da li Plenković pije, puši cigare ili ne. Tabloidizacija i kretenizacija medija nema granica i to nije stvarna agresija? To nisu uzroci onoj sekundarnoj u odraslih, ili tercijarnoj u djece?
Koliko se samo Plenković zaklinjao u borbu protiv nasilja nad ženama povodom Istanbulske. Ni Milanović, dežuran na razglasu, od brvna u vlastitom oku ne vidi šumu posljedica koje upravo oni, zajednički, potiču. Nemojmo se zavaravati, tu je u podlozi velik egocentrizam i još gramziviji materijalizam, u obojice. To uče od „bijeloga“ svijeta a kakav je taj „vanjski“ materijalizam svjedoči nam (i) svevremeno slavan Alain Delon (86): cijeli svoj život, koji nije provodio na setu, provodio je u jet setu. I danas mu se javno gadi dokle je taj svjetski materijalizam dogurao. „Ne ću za takvim svijetom žaliti“, oporo kaže ali s velikim poznavanjem tog štofa. Onog, u koji se tako rado ugledaju provincijski hrvatski imitatori, trenutno na bini kao političari. I svojim eskapadama rigidno šire verbalno nasilje.
Od svojih PR-ovaca i spin doktora ili od stranačkih poltrona koji im se prozirno dive, oni ne vide dalje, oni samo broje koliko za njih, a koliko protiv. Ne čudi s toga što njihove svađe po medijima, zapravo nikada nisu trebale izaći iz pješčanika. Njima treba uvesti tutora, a ne djeci, s obzirom da im u roditeljskom domu, čini se, zadaća nije bila obavljena.
Javor Novak