Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Uhodani obrtnik i drugi diletanti

Klasićeva NDH

Mi u Hrvatskoj imamo cijelu bulumentu privilegiranih ljudi koja desetljećima i godinama živi od Pavelića, Jasenovca i NDH. Takav je jedan sveučilišni profesor (o užasa) dr. sc. Hrvoje Klasić. Njegov serijal započeo Klasićje loše. Dobro kaže dr. sc. Zlatko Hasanbegović da bi “svaka srednjoškolska filmska radionica s manje sredstava isporučila kvalitetniji sadržaj”. Točno tvrdi i da “toj temi Klasić nije dorastao”.

Klasić se ponaša kao da smo još u Jugoslaviji pa kao meritorne povijesne stručnjake učestalo poziva i anketira arbitre iz Srbije. Jer, tako je bilo u Srboslaviji. Svaka tema, filmska ili serijska mogla je i smjela biti obrađena samo ako se poštivalo tzv. bratstvo i jedinstvo. A to je značilo imati u seriji ili filmu srpske glumce i oni su trebali voditi onu glavnu riječ. Tako je (još uvijek) i kod Klasića, čak i u 21. stoljeću, ostaje vjeran filo-jugoslavenstvu. Lukrativan je to obrt. “Ne zna se” samo jel to on možda koketira s TV N1 Beograd ili s TV Srbijom (ili s oboje) u nadi da će i oni otkupiti taj njegov nemušti amaterizam? Ne zna drug Klasić da je (i) on za njih samo i jedino tek zgoljni ustaša.

Redateljski potezi zatim, mučno su pogrješni. Brojni se sugovornici smjenjuju ali u dugim minutama ne znamo tko je taj koji govori. Prikazuju se kadrovi koji uopće nisu neophodni za sadržaj onoga što povjesničari govore a njihovo ime i izgled dobivamo prekasno. Ali, vidi vraga, kad govori Klasić nije tako: iste sekunde njegov je veličajni lik na ekranu.
Klasić je svime time i po svemu vrlo loše startao pa je tako vrlo teško da će se do kraja serijala uspjeti probiti do nekog od onih slavljeničkih mjesta. No, slavit će ga jamačno, baš kao i diverzantsku drugaricu Derifaj, svi srednjestrujaški (tuđinski i zaglušujući) mediji u RH. Dakle razumu i činjenicama usprkos - bravo!

Mrmljanje i gunđajuće struganje

Ribanje i ribarsko prigovaranje veliko je djelo hrvatske književnosti a u filmskoj (ili tv adaptaciji) neuvjerljivo je i loše glumljeno. Rade Šerbedžija, od samog prvoga kadra glumi preglumljeno, patetično i neuvjerljivo. Njegov hripavi Ribarenjetalijanski zatim, bliži je kuršumlijskoj psovci nego poetici i melodiji izvornog mediteranskog, mekog i zvonkog talijanskoga izričaja.

U kadrovima barke i mora, igra ljepota uvala i kamere s visoka, iz drona. Tračak je to ljepote oku. Srećom tu nema dijaloga jer Šerbedžija nema finoću gospara ni uznositosti plemenitaša. On se nameće i razmeće bez duha i superiornosti klase. Namjesto učena čovjeka, pjesnika, scrittore, Šerbedžija se ovdje lomi između role iz Prosjaka i sinova, između nespojivosti Ivana Raosa i Petra Hektorovića. Ovaj arhetipski Matan tako još nije izašao iz svojih namještenih mudrih poza i znatne zaljubljenosti u svoj značajni, konfekcijsko raščupani lik, kao svako jutro vježban pred zrcalom da bude impozantan mudrac. Na stijeni. Obrijte i ošišajte Šerbedžiju i nestat će tog plastificiranog glumca.

A onda upadnu vile kano muze. I baš na muzama s opće poznatim im imenima, obruše se grubi zagrebački, krivi naglasci. Vrijedi raščlanjivati i sam redateljski postupak (Milan Trenc) miješanja stvarnosti i sna, prošlosti i sadašnjosti. Naime, ako se ne učini flash back, nego se sve scene preklapaju i nastavljaju bez te nužne ograde pa gledatelj često uopće ne vidi razliku, stvara se jeftina igra zavaravanja. Ona najprofanija. Ako nema naglašene razlike između sna ili priviđenja i realiteta, tada je naime sve moguće. To je onda najtanji mogući redateljski uradak u kadru. Za ostalo od glume, do kostima, barke i ribolova i stanja na moru, može se reći da su dani dobro. Kamera i vrlo dobro. Posebno je uvjerljiva samozatajna Inge Apelt, dorađena i minuciozna. Stara dobra skromna škola. Bez pretjerivanja, kojem je glavni glumac tako jako sklon. Brze slave da mu je.

Nadalje, ovo Ribanje snimano je kao film, ali više podsjeća na tv seriju. Sve je u kadrovima kratkoga dometa, nema Radeširih scena i to redatelj pokušava nadoknaditi snimkama iz drona i kratkim panoramskim otočkim kadrovima. Ipak, oni ne mogu dati onu nužnu širinu scene koju (dobar) film zahtijeva.

Još nešto, čisto nautički. S barke u filmu ne spušta se sidro (iako ga se spominje). Barka se čak i ne izvlači okomito na žalo što je nekada bio uobičajen način, već se pristaje njome bočno na žalo?! Halo? Kako taj način može sačuvati barku i njezine bokove? Njezino korito preko noći? Svašta. A sidrenje u plićaku?? Dva puta svašta!

Prekrasna stara glazba nadalje, lutnje, soprani, glazba onoga vremena… šteta što je zastupljena tako sporadično i prerijetko. Ona je mogla i imala biti ona prava i vjerna oznaka vremena, koja tako često nedostaje pastorali i ovom filmskome djelu opterećenom očekivanim, već viđenim glumatanjem glavnog, mataniziranoga lika. Raosa (opet) da mu je.

Corona

Naš dragi virus nastavlja sa svojim “slučajnim” apsurdima: tijekom odlične i meteorološki sasvim poklonjene turističke Koronasezone, kada je u Hrvatsku nagrnulo više od milijun turista, on nas je štedio. Zaraza nije rasla, nije se brojčano umiralo više. Sada, kad su započele s radom škole i fakulteti, što znači cirkulaciju upola manje osoba, brojke nam rapidno rastu. Kako to? Naime, đaci i studenti, za razliku od turista, ne donose devize, ni zaradu, pa je onda virus odlučio kazniti cirkulaciju unutar te populacije a štedio je onu deviznu od koje (jedino) i plutamo. Čudan neki empatični i monetarni virus po hrvatski proračun. Ma hvala mu njemu, iliga mu! Veliki pozdrav Stožeru. Poo-zdrav moćnom Izbavitelju! A gdje mu ono nestade elementarne uvjerljivosti?

E-popis, meee-stanovništva

Popisom stanovništva Hrvatska je još jednom pokazala kako svaku dobru europsku mjeru može za čas pokvariti i izvitoperiti. To je tipičan hrvatski destruktivan mod. I vrlo je sustavan u tome razaranju. Imperija jugo-retardiranih, opire se svim promjenama i napretcima. Preventivno. Tako i time mediokriteti, svih ovih godina, slobodno Hrvatskom vladaju.

Primjer jedan: pitalo mene u tom popisu u koju županiju spadam – odgovorim. U koju općinu spadam – odgovorim. U Popis2kojoj sam ulici – odgovorim. Na kojem sam kućnom broju – odgovorim. A onda petnaest pitanja poslije, “lukav” Statistički zavod pita me kojoj to popisnoj stanici pripadam? Pa New Yorku! Jasno! Zar to do sada iz mojih odgovora nije već bilo jasno?

Primjer dva: pitalo mene da li se ja služim tablicom excel. Ono kao: da vidimo koliko ste vi računalno pismeni a i uopće inteligentni. Jer te tablice, poznato je, krov su inteligencije svijeta. Bez njih ne možete ni disati, ni živjeti. A ja kažem pojma nemam. Dakle nepismen. No, već kod drugog jednog pitanja pitaju me jeste li zaposleni ili umirovljenik? Ne pitaju recimo što ste radili 40 godina, ako ste penzić? Ne pitaju uopće koje su to vrste poslova bile, koje ste obavljali i u kojem ste to poduzeću/ima djelovali. Ne, to nije bitno, nego excel… A ja ne znam upotrijebiti ni excel a čak ni power point. Znači: nula bodova, misle oni. Subinteligent jedan, komada jedan. Bok!

To što sam objavio tri knjige, a uskoro objavljujem i četvrtu na način da sam pisao u računalo, prelomio tekst u računalu i sve poslao u tisak putem računala, ne, to nije bitno. Ne znaš excel - dakle nepismen. Znači nepismen, kako ja, tako i milijuni drugih spisatelja, kojima ni power point a niti excel, uopće u životu, ama ni najmanje, ne trebaju. Zatim sam recimo u računalu obradio na stotine i stotine kolor fotografija a one odabrane poslao u tisak te na kaširanje odnosno na kapafiksiranje. Tako sam, baš kao i milijuni drugih fotografa diljem svijeta, pripremio i svojevremeno održao izložbu (ovdje i sada u izboru akademika Tonka Maroevića) velikih portretnih fotografija. E ali, ja nisam excel. Dakle nepismen. Ispričavam se što mi je to drago.

Primjer tri: pita mene za OIB – dam ga. Za broj osobne iskaznice – dam ga i kolutam očima. Pa kada će napokon državne institucije RH otpočeti poštivati zakone RH? Ako je uveden OIB, osobni identifikacijski broj, onda je valjda iza Popis stanovnistva1tog broja sve, svi moji podatci, sve relevantno. Kakav dakle broj osobne iskaznice?? Što bi još ovaj mudri Državni zavod htio? Možda JMBG? Možda broj iz matice rođenih? I onda, da ne vjeruješ, dvadesetak pitanja poslije, Državni zavod za statistiku RH traži nas da mu pošaljemo avers i revers fotografiju svoje osobne iskaznice! Pa čemu onda OIB? Čemu broj osobne iskaznice? O kako su lukavi. O kako su me uhvatili. Nisam pazio. A ja baš mislio poslati krivi OIB i krivi broj osobne a oni eto: uhvatili me. A recite fotka en face, fotka iz profila i poluprofila vam ne treba? Da li da možda časkom stanem, kao za policijski karton, ispred metra? Mislim, da vidite koliko sam visok. Jer možda lažem. A recite, moja težina vam ne treba? A toli je impozantna…

Kako nisam imao pri ruci, nisam im poslao fotografije svoje osobne nego zaista lijepu fotografiju tratinčica s moje livade. Pitoreskno i ruralno. Možda im se to više svidi? Ako me pak zbog njih diskvalificiraju, što na jedno jedino pitanje nisam zadovoljio njihovu veliku lukavost, pa mi popisivač/ica ipak pozvone na vrata, reći ću im da oni nisu ništa krivi. Ali da ih lijepo molim da svojim nalogodavcima prenesu moje oduševljenje popisom. I da im kažu da su kreteni a s kretenima ne želim imati posla. I ne želim se dati ovako popisivati. Jer voditi ovako velik, važan i svedržavni sveobuhvatan projekt a na ovako diletantski način, moguće je samo u Hrvatskoj. Poo-zdrav glavnoj ravnateljici Zavoda, gospođi Lidiji Brković. Recite prepametna, kad ćete nam opet pripremiti neki vaš novi popiš?

Što u svoju obranu imate reći? Da niste imali dovoljno vremena, tijekom “samo” nekoliko godina, sastaviti pukih dvadesetak banalnih popisnih pitanja? Da niste namjerno bili tako “lukavi”? Nego vam se omaklo? Odbijam ovakav vaš popis stanovništva (stručna) gospođo. Od mene, već ste dobili sve što ste tražili. Ako vam to nije dovoljno, više nećete ni dobiti. Pasite tratinčice!

Javor Novak

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 20-10-2021, 16:08:54

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.