Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

Što su nama liječnici, svo medicinsko osoblje, što nam znače zgrade bolnica?

Tugujemo ovih dana i strahujemo. Neki još manijakalno kite balkone i komercijalistički bučno slave nadolazeću Novu Godinu. Da ne povjeruješ. Poginuli u Petrinji, predstojeći nam dan državne žalosti i slavlje Nove Godine?? Zagrebom neprekidno zavijaju sirene hitne pomoći. Ništa me toliko ne izbacuje iz cipela kao kada u prometu oko sebe vidim kako unatoč prodornih sirena, koje zavijaju blizu nas, neki „ne čuju“ i „ne ih vide u retrovizoru“ Petrionjai ne žele se maknuti. Osloboditi prolaz ranjenima. Da imam čime, pucao bih u te vozačice i vozače. A slaviti ove godine što? Ma, ugasio sam sve lampice. Meni se, ove ogavne godine, ne slavi se baš nikakva Nova Godina.

Tugujemo zbog Petrinje, Siska, Gline i okolice. Zbog nesretnih ljudi bez krova i grijanja, zbog poginulih. Brojne obitelji noćima spavaju u automobilima, smrzavaju se. Kakva će biti njihova Nova Godina? Kažu da ni za rata nije bilo ovoliko teško. Strahujemo zbog do sada, u utorak, najjačeg potresa ikad, kako kažu oni najstariji. Bilo je strašno, doista strašno. I još traje. Neki kažu kako je ljuljanje trajalo čak dugačkih 20 sekundi. A onda je, nakon samo dvije tri minute udario još jedan dodatni potres. Može li gore? Četiri gadna potresa u samo jednoj jedinoj godini! Pored sve ove trajne strahote od covida.

Prijatelj, koji ima radionicu u Hruševecu Kupljenskom, opisao mi je slijedeće: Nakon prvog udara u 12.20 istrčao je iz radionice u polje pred kućom. A onda je ugledao kako zemljom putuje pravi pravcati val! Kao na moru! Val zemlje, i zatim ga je i on seizmički udario... Tolike su to ogromne sile. U Petrinji, na izlazu iz grada, poprijeko ceste široke više od pet metara, pukao je asfalt. Pukao i razmaknuo se za čak petnaest centimetara. Tako je nastala jaruga u cesti duboka gotovo jedan metar. To su slike razornoga potresa koji je pogodio Glinu, Petrinju, Sisak, Lekenik, PotresStrašnik i cijeli kraj. U tom je potresu, u crkvi, stradao nesretni orguljaš na kojeg je pao toranj i svo krovište. Potres je ustrašio i razorio i sam Zagreb i Zaprešić.

Nikako ne mogu shvatiti jednu stvar: u Hrvatskoj se točno znaju, već cijelim desetljećima, ako ne i stoljećima, koje su to one najžešće potresne zone. To su Medvednica, spojnica Jestrebarsko - okolica Petrinje, okolica Rijeke i južna Dalmacija. Kako kaže cijenjeni profesor Slobodan Prosperov Novak Hrvatska je zemlja potresa. Ne mogu shvatiti zašto se onda hrvatski urbanizam ne ponaša i ne djeluje u skladu s time?? Ako su to izrazito trusne zone, a jesu, zašto se na državnoj razini ne preporučuje drugačiji tip gradnje? Montažne kuće, drvene kuće, prizemne kuće, kuće od trupaca – sve redom usput jeftinije, ekološke i niskoenergetske kuće. Te kuće koštaju do 30.000 eura, ne više. Ne moraju imati ni temelje, dovoljna je armirano-betonska ploča jer su lake. A traju stotinu godina. Zašto ne gradimo kao Japanci? Kao u Kaliforniji, drvene kuće? Svi naši današnji strahovi tada uopće ne bi ni postojali. Razumijem da u velikim gradovima nije lako pronaći parcelu ali po rubovima gradova ima ih koliko hoćete. U Glini, Petrinji, pa i Sisku, pa i u Velikoj Gorici, to nije baš nikakav problem a nije niti skupo.

Kvadrat stana u gradovima cijeni se od 1.500 pa na više eura. Znači stan od 60 kvadrata stoji minimalno čak punih 90.000 eura. Za pola tih novaca moguće je sagraditi prizemnu, nisko-energetsku, veliku obiteljsku a montažnu kuću. I platiti ostatak parcele oko kuće. Zašto nam je toliko odbojno graditi, na potres otporne, takve sigurne kuće? Zašto sklepamo tolike obiteljske kuće od samih golih cigala, bez serklaža, bez armature? Zašto gradimo toliko skuplje i toliko silno nesigurnije kuće? Potpuno mi je to neshvatljivo.

* * *

Ministar Beroš u proljeće ove godine, kad se corona tek zahuktavala, djelovao je kao čovjek spasitelj, sam Bog nam ga je bio poslao. A onda pred izbore, odjednom struka više nije bila bitna, politika je proglasila pobjedu nad coronom. U rujnu i listopadu činilo se kako Stožer spava a onda su navalili na nas veliki brojevi u studenome i prosincu. Ministar Beroš i ostali iz Stožera, Koronapostali su političke lutke a zatim je krenula potpuna eskalacija. Tom i takvom ministru zdravstva dogodilo se ne samo da liječnicima godinama nisu plaćeni prekovremeni sati, nego su im čak i umanjene plaće. Već je sama po sebi ogromna sramota da Republika Hrvatska ne plaća, nije u stanju platiti, i to godinama, već potrošene lijekove dobavljačima. Veledrogerijama. Vrijedi li takav modus ponašanja i za sve hrvatske građane? Već je ogromna sramota da su hrvatski liječnici prisiljeni podizati tužbe protiv vlastitih bolnica jer im se ne isplaćuju davno ostvareni prekovremeni sati.

I onda, nakon sveg užasa corone, nakon potresa u proljeće, nakon jesenskog drugog vala zaraze, ministru Berošu „dogodilo se“ i da liječnici nisu dobili ni onu svoju osnovnu, punu plaću. O jada! Umjesto da naši liječnici, naši branitelji na prvoj crti obrane, dobiju plaću i pol, njima je isplaćena ona umanjena za čak 30 %! I onda ide ono odurno i ignorantsko Beroševo: „To će biti ispravljeno“. I onda ide nagrada liječnicima u iznosu od moćnih, čak niti 40 eura!

Pa, kako je moguće da se liječnike, naše najvažnije, toliko zakida? Da ih se otvoreno vrijeđa takvim, čisto prosjačkim iznosima? Rebro - ZagrebKako je moguće da za tog skandala covid liječnici u Našicama ostaju bez plaće upravo pred sam Božić? Kako je moguće da liječnici, ako se zaraze covidom, ostaju bez plaće? Njih se znači kažnjava jer su izloženi?! I onda se čudom čudimo što mladi liječnici bježe i masovno napuštaju takvu Hrvatsku.

Sve je počelo još u veljači ove godine, zahuktalo se u ožujku, s coronom su se borili svi naši (preostali) liječnici, riskirajući vlastiti život. A onda je došao razoran potres u ožujku. I opet su nam liječnici bili najvažniji, kitili smo ih junacima. Ali, kakve oni koristi imaju od toga? Liječnici su se sada morali boriti i protiv psihički nestabilnih ljudi. Nositi se sa svim posljedicama. Corona je zatim na jesen eskalirala u brojevima, u mrtvima, u zaraženima na respiratorima. Obiteljska je medicina s liječnicima popucala i ispucala. I opet su liječnici bili oni koji su požrtvovno bili na prvim crtama, koji su sve to morali odraditi ali i odgledati. A nikada prije, tolike smrti, vidjeli nisu. I opet su oni padali s nogu sa svim svojim medicinskim osobljem. Sve to vrijeme, ministar Beroš nije poduzeo baš ništa, da se liječnicima nadoknade, oni davno ostvareni a prekovremeni sati. Da stvori temeljnu podršku. Da isplati sate koji su odavno premašili tjedne i mjesece. Neki tvrde i godine.

Zatim su došla dva razorna potresa krajem prosinca. I opet je svima bilo sasvim normalno da svo medicinsko Bolnicaosoblje i liječnici padaju s nogu. Da rade do iznemoglosti, da ih se uopće i ne pita, mogu li to oni i kako? I kad su potresi razotkrili ono puno stanje, vidjeli smo ono što već predobro a desetljećima vrlo dobro znamo: zagrebačke su bolnice u prastarim zgradama. Njihova su se cijela krila urušila, postala su neupotrebljiva. Zapuštanje zagrebačkih bolnica došlo je dotle da ako ih potres ne uruši i ne učini potpuno neupotrebljivima, one će još godinama glumiti bolnice. Glumiti, do u beskraj.

U Hrvatskoj su na prvom mjestu političari. Nakon njih dugo dugo ništa pa zatim svi drugi. Dječja bolnica u Klaićevoj, za posljednjega potresa, na hladnoću zime bila je prisiljena iznijeti bebe i djecu na obližnje igralište. Sve. Čak i kancerozne male bolesnike. To je naša bijedna stvarnost. Toliko smo, kao društvo, jaki. Tako u proljeće, za potresa, tako i sada i tako do u budućnost. Ne zna se dokle. Političari su sami sebi vječno ponosni, puni samih svojih postignuća.

Pri posljednjem potresu, Petrova ginekološka klinika, baš kao i pri proljetnom potresu, rodilje je zamatala u deke i kapute u dvorištu. Neki dan, majka je rađala u kontejneru, ispred bolnice. I nikome ništa! Ostaje sve po starome. „Liječnici su se i sestre snašli“! A do kada će se svi ovi naši, koji spašavaju naše gole živote, morati snalaziti? U takvim, po svemu neljudskim uvjetima?

Kad je dr. Boro Nogalo ekspresno i neljudski katapultiran od svih Bandićevih slugana iz bolnice na Srebrnjaku, starina i ostarina i orepina dr. Stavljenić Rukavina blebetala je kako je tu sve po zakonu. Boro NogaloSada, kad je sud neupitno naredio povratak tog vrhunskog liječnika i organizatora natrag na posao, odjednom krivaca nema. Vidi vraga! A kako? Stavljenička moćno šuti. Bandić vrlo moralno isto. Ne bi me čudilo, da po starom hrvatskom običaju zavisti i jala, dr Nogalo, pri povratku na posao sada doživi nove šikanacije i vrlo maštovite raznorodne mobinge. Tu smo trajno vrlo kreativni. Europski prvaci.

Izgleda nije smio dobiti tolike milijune eura za projekt nove bolnice. Izgleda nije smio odbiti nasilnu prenamjenu i prodaju Brestovca na Sljemenu a koji je čisto vlasništvo bolnice Srebrnjak. Nije smio stati na žulj Bandićevim kumovima i rodjacima koji su na Brestovcu nakanili zapasati hotel. A Bandić je već pripremio čak i posebnu postaju žičare sve ne bi li se Brestovac otelo bolnici Srebrnjak, sve ne bi li se Brestovac pretvorilo u ekskluzivno rodijački hotel. I žičara može biti dvostruko skuplja, man'te javni natječaj. Sve za džepove rodijaka i sinova. I za novu, grandioznu i sramnu proviziju. Sve za nekadašnje prosjake i sinove. Može žičara biti i pokvarena, već i prije same prve probne vožnje, ali nikome ništa. Sve mi to obilato plaćamo bez pogovora, bez odgovornosti i bez svake realne a sasvim logične kaznene istrage. Dok je tako: Bandić će (i opet) pobijediti.

Što su nama naši liječnici, svo medicinsko osoblje i zgrade bolnica? Jesu li to tek parcele grabeža? Je li stručno osoblje tek roblje koje se ne plaća? LiječniciJesu li nam liječnici i medicinsko osoblje tek ljudi bez prava glasa? Bez elementarnih prava da im davno ostvaren rad bude promptno i pošteno plaćen? Ma bravo hrvatska politika. Bravo ministre Berošu. Nastavite!

Kad ste čuli da je neki političar ili saborski zastupnik ostao bez plaće ikada? Pogotovu na sam Božić? Kad ste čuli da nekome političaru u Hrvatskoj nije isplaćen prekovremeni rad? Ali liječnici su, čini se, trajne ovce za šišanje. I svi mi skupa s njima. Njih se, nas se, može zakidati kako god se hoće. A ministar će vam Beroš sve to blagoglagoljivo i hitro opravdati, opravdavati te reći kako se ništa zapravo i nije dogodilo. „Bit će ispravljeno“. Sramota je to ogromna i puna bijeda duha. Ako nismo u stanju platiti liječnike i medicinsko osoblje u ovakvim, nacionalnim užarenim situacijama, kako ćemo ih tek platiti u normalnim uvjetima? Ako trideset godina od postojanja hrvatske države gradimo tek anekse a nijednu novu bolnicu, onda kakva smo mi to država? Koliko držimo do naših rodilja, beba i svih drugih građana?

Mediji su nam prepuni agilnih poziva na očuvanje zdravlja. Patetičnih hvalospjeva tjelesnoj aktivnosti. Prepuni su preporuka kako očuvati osobno zdravlje ali gradnja novih bolnica njih uopće ne zanima. Mlađa nacija zaluđena je fitness centrima, mediji ih obožavaju, ali rodilišta su nam iz devetnaestoga stoljeća. Bolnica u Blatu trajna je sramota grada ali i (srećom bivšeg) ministra Kujundžića koji je, otvoreno lažući, obećavao kako je gradnja i obnova Blata već započela. Što su nama dakle liječnici, svo medicinsko osoblje? Što nam znače sve te toliko derutne zgrade bolnica?
Političari uvijek moraju, baš moraju imati najnovije, skupe automobile. Nema tih novinara koji bi ih za to hrabro priupitali. Svi nam oni to žele prikazati kao nešto najnormalnije i nužno ali zdravlje nacije uopće im nije bitno. Novi ZagrebOni i onako dobiju VIP tretman kada završe u bolnici. Ukoliko si ne uplate liječenje u inozemstvu.

Kad ćemo napokon dočekati da se započne graditi jedna nova zagrebačka bolnica? Ona, u koju se, kada je najteže, slijevaju pacijenti iz cijele države. Kad će napokon liječnici moći započeti raditi u novo izgrađenim prostorima a ne u prastarim autro-ugarskim i adaptiranim izbama? Kad će zagrebačke bolnice napokon biti izmještene iz golog središta, iz najveće prometne gužve i s problematičnih heliodroma u samome središtu grada? Možda onda kad se hrvatski političari napokon započnu vozikati u Škodama. U skladu s realnim standardom hrvatskih građana. Kako zdravih, tako pogotovu i onih potrebitih.

No, bojim se. Bojim se hoće li to doživjeti naša djeca. Želim vam svima zaista jednu bolju Novu Godinu jer sretna ne će biti. Dok se tresemo, dok bolujemo od corone, sretna nikako ne će biti. S ovakvom rastrošnom i bahatom vlasti pogotovu. Još zadugo. Nažalost.

Imajte zato kuraže. Trebat će nam svima. Pogotovu dok noćima, noćima uzastopno trese.

Javor Novak

 

Pon, 18-01-2021, 08:22:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.