Prema svršetku studenoga

Gadno hladno, bit će i gore. Neoprezno ostavljam novine na tepihu, prolaze pas i mačak, čitaju, a možda samo gledaju slike, vide da je Crni petak, pa mijauču ili laju, u očima im vidim bolesni potrošački sjaj. „Gazda, kupi mi čizme“, kaže mačak Mak kojemu sam nedavno ispričao priču, „gazda kupi mi kaputić, ja sam kratkodlaki“, gnjavi pas Tor. E ne ćete, životinje jedne, kažem im ja, nemojte lutati uokolo po ovoj hladnoći pa vam ne će biti potrebna ni obuća ni odjeća, ionako trošim za vašu hranu više nego za ljudsku, o grijanju da i ne govorim, ostajte doma gdje je relativno toplo i sigurno, nije više ni Irska tako atraktivna. I prestanite čitati moje novine, da ne obolite od bjesnoće.

Slično je i s mojim automobilom, koji doduše ima razloga za pobunu, jer ga držim na cesti, na hladnoći, rođen početkom ovoga šarenoga stoljeća osjeća sada sve čari starosti, sve mi je sličniji. I on načitan, zna sve o novim modelima i iznašašćima kao što je auto bez vozača. Ma kao da je to neko čudo, ja sam davno bio izmislio vozača bez automobila, kada sam imao dozvolu, ali ne i novaca za auto, pa nitko nije pisao o tome. Ili o onih nekoliko slučajeva u životu kada nisam povukao ručnu, a auto polagano krenuo nizbrdo, kao u češkoj komediji. Imao sam svojedobno i automobil koji je sam od sebe skočio u provaliju, auto samoubojicu, s nama trojicom nesklonih samoubojstvu, a preživjeli smo samo zato što smo se vraćali iz Međugorja. I neka mi sada samo netko kaže da se čuda ne događaju.

A ništa. Idemo malo u dubinu prošloga tjedna. Još se nije osušila suza vukovarska, a već, ne slučajno u tim danima, gnjevna Srbija koju se lažno optužuje da je u svemu sudjelovala, pa čak i da je Hrvate odvodila kao roblje na svoj teritorij – za osvetu protjerala djelatnika hrvatskoga veleposlanstva u Beogradu, proglasila ga balkanskim špijunom. Iz izjave našega veleposlanika Hide nije se moglo razabrati je li to tako ili nije, kao što se i inače ne može razumjeti je li Hido naš ili čiji veleposlanik.

Ta je prijateljska gesta Beograda svakako u Zagrebu krivo protumačena, pa je nogiran neki svat iz srbijanske ambasade. Za sada jedan naprama jedan. Ima li u Hrvatskoj stranih špijuna? Naravno da ih ima. Kakva bi to bila suverena država bez špijuna? Nevažna, nezanimljiva. Ima li domaćih špijuna, hrvatskih takoreći, koji rade za druge neke države? Valjda ima, pa nisu svi Hrvati i nehrvati zaljubljeni u hrvatsku državu, većina takvih šuti i guta čekajući sudbonosne događaje u okolici ili šire da opet bude k'o što je bilo, ali se netko od njih ipak ranije budi i nudi zainteresiranima usluge makar u obliku sitnih obavještajnih podataka, državnih tajna i slično. I nisu to špijuni, nego dobri, dragi ljudi koji se nađu u prigodi, a prigode beru jagode. Glede otkrivanja državnih tajna postoji već lijepa tradicija, običaj ostalima u svijetu stran, ali mi do običaja držimo i ne damo. Tako je na tragu nedavno objavljene knjige Tuđmanova ađutanta Kašpara na svjetlost dana još jednom izvučena saga o transkriptima, s kojima se poslije Franjine smrti loptalo na sve strane kao da su izvješća o smeću u Zagrebu, a ne državne tajne koje bi, eventualno, mogle postati javnima za pedesetak godina. Tko je dilao medijima i haagovima, poznato je i nekažnjeno (štoviše nagrađeno visokim položajima) kao i sotonski broj dostavljen tužiteljstvu političkoga međunarodnog suda o čijim je vrlinama – kad se već podsjećamo – upravo Hrvatsko kulturno vijeće u realnom vremenu objavilo pregršt zbornika. I to se već zaboravlja. Na polici preko puta mojega pisaćeg stola poslagani su ti svijetloplavi meko uvezani papirnati podsjetnici na one koji su unazadili međunarodno kazneno pravo, uključujući idiotske optužbe za prekomjerno granatiranje. Pa se sjetim i koliko sam vremena uložio u te svijetloplave, kao lektor i redaktor i urednik i dostavljač i vozač, i nije mi žao, naravno. A hoće li oni u sadašnjosti stvarno prekomjerni, mislim na izraelski i ruski aktualni režim, doći pred lice pravde, sumnjam, odnosno siguran sam da ne će, pa ni za više od pet tisuća palestinske djece. Govor Zelenskoga pred spomenikom žrtava gladomora u Ukrajini – mršava, izgladnjela djevojčica - dobar je podsjetnik na jezive događaje tridesetih godina prošloga stoljeća kada su sovjetski komunisti glađu umorili milijune Ukrajinaca, toliko očajnih da je bilo i podosta slučajeva kanibalizma. A eto, Putin bi oživio SSSR, pa hajdmo ispočetka.

Razmjenjuju se taoci u kratkom primirju izraelsko-palestinskog „sukoba“, to jest neobuzdane i nemilosrdne odmazde. Glede grčko-hrvatske afere, odnosno grčke odmazde protivne svim europskim zasadama, nema ni pomaka, hrvatski državljani, navijači Dinama, i dalje su u hladnim zatvorima. Pa jesmo li protjerali kojega svata iz grčkoga veleposlanstva? Nismo.

Idemo u Hrvatsku, gdje gotovo nitko nije toliko gladan da bi od gladi umro, nadam se, ali bi se u ovoj hladnoći neki beskućnik mogao smrznuti. U gradu ne smijete posjeći stablo da se ugrijete, zabranjeno je. Na selu se može, skrovito, šuma još imamo vrlo lijepih, a bilo bi ih više u Slavoniji da nam Francuzi i slični nisu rezali hrastove. Ostalo je ipak, da se zagriju slavonski svinjogojci i ostali traktorski prosvjednici na blokiranim cestama, pod vodstvom vođe seljačke bune, Pokrovca, a stigla je i konjica. Iz neslužbenih izvora saznajem da se sprema ognjište na Trgu sv. Marka, gdje će biti okrunjen seljački kralj, i to po tradiciji užarenom krunom. Neslužbeno, ponavljam. Za tu će priliku biti na rečeni trg pušteni i građani, koji posvećene zgrade inače mogu gledati samo iz daljine, kao i turisti. Potonjih doduše nema u studenom, ali možda dođu u adventskim danima, već vrlo bliskim, radujte se trgovci i ugostitelji. I sve po niskim cijenama. Ono što je lani bilo dvadeset kuna, sada je samo pet eura, a narod usprkos tomu stalno gunđa. Hrvatski je narod sklon laganoj depresiji, uvijek nečime nezadovoljan, ne cijeni ni to da smo na prvom mjestu u Europi, doduše po dijabetesu, ali i to govori da nam sjajno ide. Kakav Fellini, kakav Slatki život, mi smo prvaci, nadam se i na Europskom prvenstvu u nogometu, gdje bismo se mogli naći u istoj skupini sa Srbijom. Bolje to, nogometno, nego ratno, barem dok ne stignemo Srbiju u naoružanju, ali ni tada, ne dao Bog. Dosta smo ratovali i nikada više, rekoše vrlo pametni političari iz prvih desetljeća ovoga stoljeća, pa su mudro srezali Hrvatsku vojsku na ostatke ostataka, te nas učinili nesigurnima, mlade nezainteresiranima, tek se nedavno vidjevši što se oko nas i dalje od nas događa počelo nešto micati, rafalno i na refule.

Dotle uživamo u miru Božjem, plaće se dižu i za nekoliko eura, nekima i više, bit će i božićnica za vjernike i ateiste, bit će orašara i mrazova, svetih Nikola i djedova Božićnjaka, za svačiji ukus. I raznoraznih nagrada, koje se dijele šakom i kapom pri svršetku godine, pa tako i Nagrada hrvatskoga glumišta, dijeljenih po zemljopisnom ključu, ali ponekad i po umjetničkom – na uvijek, pa i ove godine, diletantski obavljenoj predstavi u Zagrebu, vrlo zamornoj, s nasumičnim međubrojevima i osobama prepuštenim privatnoj improvizaciji. Vidite, dragi moji, i za takva događanja potreban je – pisac, netko tko poznaje kazalište, ali i znade zabavno povezivati „točke“ više ili manje duhovitim tekstom. Ako nikoga nemate, ja ću vam to učiniti, radio sam u životu i takve poslove u areni primijenjene umjetnosti. Glumac bez teksta obično ostaje bez teksta… Inače, iza nas je prilično dobra sezona odnosno dvije polusezone, bilo je zapaženih predstava, ali više opernih i baletnih pa i mjuzikalnih nego dramskih, što me srdi. Suvremena hrvatska drama otišla je, ne ću reći k vragu, ali u pretince meni zazornih trendova koji sve predstave čine sličnima kao jaje jajetu.

Bez veze s rečenim, malo me je razveselio napis kazališne kritičarke Bojane o rađanju nove, „dramske“ zgrade HNK Zagreb, ne poradi te buduće zgrade, nego novinarkina podsjećanja da je nakon HNK na današnjem Trgu Republike (tada sajmišnom prostoru) 1895. prva kazališna zgrada u sljedećih stotinu godina izgrađena na Trešnjevki, to jest Kazalište Trešnja. Naime, i ja to tvrdim godinama, ali se uvijek nađe neki mudrac koji govori drukčije, govori neistinu, jer sve što je u međuvremenu učinjeno bile su adaptacije već postojećih prostora. Naravno da sam zainteresiran, na kraju krajeva, ja sam srušio onaj derutni bivši društveni dom u koji je bilo ugurano Malo kazalište Trešnjevka, ja sam deset godina gradio današnju Trešnju. Japaja. Ovo nesimpatično japajakanje uzmite s rezervom, prosvjedno više i memorijalno, iako ima djelić istine. Pravi graditelj kazališta je veliki hrvatski arhitekt Andrija Mutnjaković. Godinama se nismo vidjeli, a nedavno čak dvaput, popili smo kavu i prisjećali se zgoda i nezgoda, Andrija je u međuvremenu postao i akademikom, već je dobrano zašao u deveto desetljeće života, ali još lucidan i svjež, borac za hrvatski prostor o kojemu je ove jeseni donesena i Deklaracija, o prostoru koji uništavamo kao barbari. Nije Mutnjaković samo arhitekt nego i pisac blistava stila, kunsthistoričar, autor brojnih knjiga o povijesti urbanizma i arhitektonike, o znamenitim graditeljima, kiparima, o Lucijanu Vranjaninu osobito, o Idealnom gradu. Imam sva njegova djela, nedostajala mi je samo kolosalna Arhitektonika Jurja Dalmatinca, a eto mi ju je sada sam autor darovao, knjiga toliko teška da sam ju jedva donio doma, velebno djelo po svemu, o životu i radu, radovima, arhitekta i kipara, klesara Jurja, koji je, citiram, „istinski Homo Adriaticus i istaknuti sudionik povijesnih događanja u razvitku Jadranske arhitektonske kulture.“ Možda rođen u Zadru (njegov otac sigurno jest), Juraj Dalmatinac kreće se i stvara na obje obale, simultano gradeći crkve, palače, portale i utvrde, kreativno afirmiran u Veneciji radi potom u Šibeniku, Zadru, Splitu, Pagu, Cresu, u Anconi, Loretu, Civitanovi, Riminiju, Raveni, Padovi i još ponegdje. Na više od pet stotina stranica Mutnjaković prati Dalmatinčev put, s golemom količinom znanja i detalja o stvaranju jednog istinskoga genija, inovatora u arhitekturi. Nije začudno da je Faust Vrančić u svoju knjigu pronalazaka „Novi strojevi“ uvrstio i jedno arhitektonsko iznašašće – šibensku katedralu.

Tako, kažem, na kavi s Mutnjakovićem koji je poradi svoje osebujnosti u arhitekturi svojedobno doživljavao i napade „kritičara“, ali je vrijeme pokazalo da je, ostajući svoj, dosegnuo kupolu slave. Glede Trešnje, šlag na tortu nije bila samo bakrena kupola, nego i svečani zastori Šuteja i Rabuzina, s prvim sam se družio od djetinjstva, s drugim u Zastupničkom domu druge polovice devedesetih. Toliko.

Jezik naš svagdašnji

Veselica na otvorenom, prije desetak dana u Samoboru. Na jednom štandu mirisne kobasice, prodaju ih žena i muž. Pitam ih odakle su, smiju se, vele da su – plahutari. Kaj, pitam. Plahutari. Ne kažem da ne razumijem riječ, sram me je, poslije ju pokušavam naći i nalazim jedno objašnjenje – da su plahutari (ili plahuteri) lutalice.

Nešto posve privatno

Već dugo trpim, bez protivljenja, da moje kolumne prenose drugi portali. Bez pitanja, bez love, bez spomena autorskih prava. Isto tako, već dugo nalazim svoje rečenice u tekstovima drugih autora. Za ilustraciju: u prošloj sam kolumni pisao da nije ona nervozna zastupnica bacila vijenac u Dunav, nego je to bio prerušeni Pupovac. Kadli, šest dana poslije, eto te iste doskočice u dnevnim novinama, u rubrici jednoga ne baš posve neduhovitoga „humorista“. Bez navođenja izvora, štono bi se reklo u znanstvenim radovima.

Hrvoje Hitrec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.