Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Na prijelazu kolovoza u rujan

Svima je puna kapa vrućina, znojnoga turizma, gužva na cestama i ulicama gradova koji svoju veliku povijest naveliko reklamiraju, a to im se (uz šolde, naravno) vraća kao bumerang, pa tri mjeseca žive u Hitrecopsadnom stanju, skupo je i njima skupa s turistima, iz stanova pretvorenih u apartmane sami su se izbacili pa ljetuju u garažama, ni rublje više ne smiju sušiti na konopcima premda je i to dio baštine, ali, eto, valjda toliko opscen običaj vrijeđa nježne, bayronovske duše stranaca. U Splitu je došlo i do prosvjeda poradi nevjerojatno blistavo zamišljenog izlaska automobila iz trajektne luke, u čije sam se čari i sam uvjerio: preko onog uskog mosta kod Bačvica prolaze milijuni automobila, autobusa i sličnih vozila, a jedan je jedini mostić kao u vrijeme parobroda kada je automanija tek bila skromno započela.

Problem je u stvari jednostavno riješiti, ako nikako drukčije treba pitati Kineze koji upravo izlaze iz vode kod Pelješca, a pristupne ceste grade se od hrpa papira na kojima su ispisane žalbe onih koji bi htjeli graditi, odnosno onih koji bi željeli naškoditi povezivanju hrvatskoga teritorija, pa se žale u beskonačnost. Rugaju se, koriste postojeće zakone i propise koji im idu na ruku, a sudovi su (kao i uvijek) na godišnjem odmoru. Normalna bi država za tako krucijalan strateški projekt donijela poseban zakon, a moguće žalbe rješavala po kratkom postupku.

No, ova država boluje od mazohizma na svim područjima, pa se dade ucjenjivati i samu sebe činiti smiješnom.

Kolovoz je i inače završio u tom stilu, Hrvatska je ucijenjena na još bezočniji način, pa je nekoliko incidenata podignuto na opštegrozno opće stanje u zemlji koja je, po drznicima, ogrezla u fašizmu i motociklizmu. Vlasti su se Skalameradale nasanjkati usred ljeta, prštale su osude (ujedno i presude) s najviših mjesta (osim Pantovčaka), Uzdolje je dobilo dimenzije krvavoga sabora u Križevcima, a smutljivac u Rijeci koji se i na parkiralištu ponaša kao svoj na svome, prometnut je u povratničkog Miloša Kobilića posebno u interpretaciji riječkog „Novog lista“ koji o Hrvatima piše gore od beogradskih tabloida ili zagrebačkih „Novosti“, a uključili su se (uključivost je popularan pojam) i tzv. neslužbeno zvani službeni dnevnici u kojima recimo stanoviti Gerovac bez oklijevanja dolijeva ulje na vatru.

Riječki slučaj je indikativan: prosvjednici protiv zatvaranja Matka iz Gorske službe spašavanja uprli su prstom u medije, dotično „Novi list“ koji se doslovce razulario i pokušao okrenuti javnost protiv Matka, što mu se vratilo u lice. Medijski linč prevršio je mjeru i izazvao ljude koji su postali primorska služba spašavanja, povukla su se i krivosudna tijela pa je pod pritiskom „ulice“ (kako vole govoriti vlastodršci) Matko brzopotezno pušten iz pritvora. Hrvatska Rijeka pokazala je napokon zube, razumjela što se Pupovacdogađa i to iskazala točnim transparentom „Danas Matko, sutra svatko“. (Usput, i Armada o kojoj se svašta govori, sjajno je odigrala.)

Šćućureni u svojim kabinetima, najviši predstavnici hrvatske izvršne i zakonodavne vlasti bojali su se samo trenutka u kojemu će istupiti On, nedodirljivi Milorad Pupovac koji je pomislio da je došao njegov trenutak i nastupio kao Stanko Stojčević, zatucani šef tada još jedine i neupitne partije, doduše u rasulu. Štoviše, čak i više. Nakon što je prethodno, početkom ljeta, izvrijeđao hrvatske branitelje i Crkvu u Hrvata usred Sabora, a prošao samo s blagim, uvijenim prosvjedom Vlasti kojoj osim toga i sam pripada, Pupovac je shvatio da mu se otvara i širi prostor, a taj je država, nacionalna država hrvatskoga naroda, pa se hrabro odlučio napasti nju samu, a smjelost su mu dala prethodna Vučićeva obećanja Hrvatskoj koja nisu bila drugo do puhanje u ratne trube... Plan je zamašan i providan: zaljuljati Hrvatsku iznutra, kao u starim dobrim vremenima, pozvati Srbe na okup jer je, eto, opet riječ o ustašama koji ugrožavaju Srbe, kao i 1990. godine.

Tužiti modernu hrvatsku državu „Europi“ kao zadnje uporište fašizma na europskom tlu. Pupovac, međutim, nije dobro računao: koliko god su vlastodršci , odnosno Plenković, umiljati i popustljivi, čak ni oni (on) nisu mogli ne oglasiti se Plenkovićbarem slabim glasom jer im je sinulo da je sada i njihova koža u pitanju. Jasnim glasom javili su se oni na čijoj je krvi država rođena, branitelji, Hvidra posebno odlučno, zahtijevajući da se ta sablazan od srbijanske agenture u Hrvatskoj napokon barem izdvoji iz vlasti, jer takva koalicija nije samo neprirodna nego i opasna (izdvoji barem, kažu, premda bi tu stranku trebalo zabraniti kao i onu koja svojedobno jest bila zabranjena). Opasna, jer brak sadašnjega HDZ-a sa SDSS-om nije putativan brak, to jest nije onaj u kojemu stranke nisu znale za moguće zapreke.

A što Plenković? Jedino je „odbacio“ tezu da se moderna Hrvatska uspoređuje s NDH. Dalje nije išao, odnosno jest. U „Jutarnjem listu“ (petak 30. kolovoza, str.5) čitam: „Dok god sam živ, moj je stav da manjine trebaju biti dio vladajuće većine.“ On, znači, ima stav. To što takav stav ne poznaje hrvatski Ustav, nije valjda važno, taj ustav koji inače bez sumnje visokim standardima štiti manjine ni u jednoj odredbi ne spominje da manjine trebaju biti „dio vladajuće većine“. Dosta je već to, i previše, da imaju toliko zajamčenih mjesta u Saboru, ali Hrvatski je Sabor zakonodavno tijelo, a ne „vladajuće“, što Plenkovića rastužuje. I da Dodirje riječ o „manjinama“ uopće – a nabrojene su u Ustavu u ogromnim količinama – ni po jada, ali se radi isključivo (uključivo) o srpskoj manjini, pa ni to, nego o SDSS-u i vođi svih Srba (navodno) - M. Pupovcu.

Rečena stranka i njezin reprezent koji usko surađuju sa četničkom vlasti u Srbiji, bit će, znači, na vlasti (u vlasti) u Hrvatskoj sve dok je Plenković živ. Tragom te izjave koja pristoji basileusu, nameće se samo jedno rješenje, odnosno dva: Plenkovića proglasiti doživotnim premijerom, ili pak mimo njega živog izabrati vlast koja ne će koalirati s onima (onim) koji za račun druge države rade protiv države u kojoj žive (što nigdje na svijetu ne postoji, niti može). Predsjednica države je dala dobar intervju HTV-u, te izravno poručila upravo što i HKV godinama radi, upućujući Pupovca na Zagreb, a ne na Beograd koji ispred nogometnog igrališta postavlja tenkove „zarobljene u Vukovaru“, u stvari srbijanske tenkove koji su bili pošli u opšti napad na Hrvatsku i slavno propali u prvu grabu. Za sada Srbija ne šalje tenkove u Hrvatsku, nego se još podmuklo bavi kulturnim djelatnostima, pa šalje u Vukovar četničkoga pjevača, a da nema Penave i Vukovaraca još bi i prošlo. To je taj bezobrazluk (balkanski pojam) o kojemu govori Kolinda, a u svezi s Pupovcem. U VUkulturnom hrvatskom jeziku taj se pojam izražava riječju drskost, no balkanski je oblik točan u kontekstu u kojem je izgovoren.

Sve se to događalo u vrijeme kada je obilježen Dan nestalih, kojih još ima oko dvije tisuće, majke i žene toliko su rezignirane da traže, što reče jedna od njih, barem jednu jedinu kost svojih sinova, muževa, očeva. Iz te Srbije kojoj Pupovac drži štangu dolazi samo podmukla, podrugljiva šutnja. Dokumenti? Nema ih. Ne mogu da se nađu. Grobnice? Nema ih, nekoliko puta su kosti premještane, pa tko bi tu da se snađe? Logori u Srbiji? Nije ih ni bilo. Zločinci? Bilo je nešto kao suđenje, ali je poništeno, uglavnom. Vukovar? Pa to je srpski grad, trebalo ga je osloboditi od ustaša. Srebrenica? Genocida nije bilo, samo malo ubijanja, poslije ručka. I to ako. Zločinci su našli utočište u Srbiji, ali su neki i ostali u hrvatskom Podunavlju, neki (mnogi) znali bi reći gdje su grobnice, gdje bi majka mogla naći onu jednu jedinu kost, ali ne će, šute i podsmjehuju se, tko zna što govore u svojim kafićima. Ima očajnih ljudi koji su takvima nudili i novac za informaciju, pa ostali i bez novaca i bez obavijesti. Hrvatska policija, odvjetništvo (drž.) i sudstvo imaju, bez svake sumnje, politički nalog da ne talasaju, a ako se Penava pobuni protiv takve prakse, privedu dvojicu s rukama u džepovima i „ustanove“ da su nedužni. Politički nalog? Da. I to je posljedica Pupovca i pupovaca u vlasti, oni ne moraju biti na ulici i prosvjedovati, oni su u kancelarijama, u državnim tijelima, Pupovac je predsjednik saborskoga Crvena zvezdaodbora za ljudska prava i prava manjina. Ljudsko je pravo, između ostalih, biti dostojno pokopan poslije smrti, i sada bi, valjda, ona majka koja traži jednu jedinu kost trebala uputiti dopis Odboru za ljudska prava, dopis bi došao do Pupovca, i tako dalje.

Nogometnim rječnikom: Pupovac nije dobio crveni karton, nije izbačen s igrališta, nije dobio ni žuti karton, samo je (i opet, nakon svega!) blago opomenut za preoštri start, ali mu je u razgovoru s basileusom očito zajamčeno da će ostati u igri dok je ovaj živ. Tako se nastavlja lanac beščašća u hrvatskoj politici drugoga desetljeća 21. stoljeća, na prepast potomaka (ako ih bude) - onih koji će proučavati hrvatsku povijest koja je sada, na žalost, naša sadašnjost.

Nisam kanio spominjati HDZ, ali kao veteran pokreta za samostalnost i nezavisnost hrvatske države, ne mogu ne reći da smo mi (a bili smo veličanstveni usprkos svemu) zgroženi mutavim reakcijama (iznimka: Kolinda) na drske ugroze te iste države a ona, država, samo što se ne ispričava neprijateljima, dotično: ponaša se zbunjeno i nesposobno kao hrvatska kom. partija svršetkom osamdesetih. Usrdno se nadam da Crvena zvezda ne će proći skupinu, pa ne postoji bojazan od utakmice (utakmica) Zvezde i Dinama . Ako se dogodi, sadašnja hrvatska policija imat će politički nalog da u Zagrebu prebije navijače plavih, budu li nestašni „na nacionalnoj osnovi“. I na kraju: nisu svi hrvatski branitelji ubijeni u ratu, niti su se sami ubili nakon rata, niti su svi bolesni i vrlo stari. Još su tu, a ni svi mladi ljudi nisu otišli u inozemstva, a ako mnogi i jesu – mnogi će se i vratiti ako zatreba. Pa i virovitička skupina je još tu.

Lovro Kuščević

Već viđeno: kada se desni centar (ha) obračunava sa svojim donedavnim istaknutim članovima, onda to radi temeljito Kuščevići okrutno, podilazeći usput oporbi koja cvate od radosti. Ne ću ovaj put potezati usporedbu s Đurom Brodarcem, jer ne bi bilo na mjestu, niti s mnogima čija je sudbina ipak naoko ili doista „lakša“. Iz svega što do sada znamo, u Nerežišćima, nekad glavnom gradu Brača, nije učinjena nikakva strašna, kriminalna radnja niti je riječ o zajedničkom zločinačkom pothvatu, nego tek (koliko se zna, velim) o izmjenama ili korekcijama plana razvoja općine, koja je i u svim nevoljama tzv. desnog centra uvijek ostajala vjerna matici. Što ako se na kraju pokaže da nije sve kako mediji hoće da bude? I odakle medijima slike interijera, bez obzira na druge slike? Kada su svojedobno objavljene slike iz podruma skupljača prepariranih životinja, čini mi se da je nastradao policijski fotograf. Ne sjećam se dobro. Ovaj put je slikar bio očito medijski fotograf, a kako mu je dopušteno da uđe, i kako nitko od toga ne pravi pitanje?

U obranu Kuščevića za sada ne ustaje nitko, jer oni koji bi možda htjeli ne mogu mu oprostiti slučaj s brojanjem glasova. No, budimo realni, ne pravimo se glupima: zna seKatčitko je takvo brojanje zapovjedio, to jest dva suvladara, august i njegov cezar.

Pokop Radoslava Katičića

Na Mirogoju je, u skromni grob, položeno tijelo umnoga sveznadara Radoslava Katičića, filologa i književnika, akademika mnogih akademija, pisca Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Održani su govori, u ime HAZU akademik Mislav Ježić, u ime „Školske knjige“ njezin vlasnik Ante Žužul, koji je jedini spomenuo ono što je i ovom prilikom trebalo – tešku uvredu koju je doživio Katičić kada su Jovanović i njegova klatež ukinuli Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Jovanovićev operativac koji i danas slovi kao jezikoslovni ljubimac medija i politike, bio je navodno u počasnoj straži (nisam vidio) uz Katičićev odar. Quo titulo?, pitali bi Latini. Bezmjerna je epidemija licemjerja u današnjoj Hrvatskoj, jest.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Sub, 14-12-2019, 19:06:30

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.