Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Prema svršetku travnja 2017.

Malo ledeno doba je, čini se, završilo. Stradale su voćke i loza. Kako gdje. A čija loza Crnonije stradala u Hrvatskoj u svim stoljećima, a posebno dvadesetom, čija se obiteljska loza nije smrznula, osušila, propala toliko da je preživio samo neki čudom sačuvani, vitalni izdanak pa posadio novu lozu, koju će također sustići povijest.

I bez afere Agrokor koja se navodno hladi, prošasti su KulturaNacionalna strategija trebala bi djelovati preventivno pa i sada – u miru ili relativnom miru – učiniti sve da budu na vrijeme Kulturarazbijeni stožeri petokolonaša koji nesmetano rade i stvaraju „dodanu vrijednost“ za moguće buduće ugroze, to jest pred očima hrvatske javnosti grade podle mostobrane. Prvenstveno na poljima, rijekama, potocima i u močvarama kulture, pod budnim i izdašnim okom hrvatskih političara koji nikada nisu razmjeli da je razaranje hrvatske kulture priprema za buduću agresiju. Pod budnim okom ljudi koji se hvataju za pivsku bocu čim čuju riječ kultura.dani bili zanimljivi. Predstavljena je nacionalna strategija sigurnosti koja jest na prvi pogled sveobuhvatna, ali sigurno nije zaokružila sigurnosni sustav. Evo zašto: u njoj nema ni riječi o djelovanju pete kolone, djelovanju koje je i sada vidljivo iz aviona (kojih doduše imamo malo), a ne treba biti velik strateg pa se domisliti kako bi se ista ta peta kolona ponašala u ratnim uvjetima. Znači, u tom bi smislu nacionalna strategija trebala djelovati preventivno pa i sada – u miru ili relativnom miru – učiniti sve da budu na vrijeme Kulturarazbijeni stožeri petokolonaša koji nesmetano rade i stvaraju „dodanu vrijednost“ za moguće buduće ugroze, to jest pred očima hrvatske javnosti grade podle mostobrane. Prvenstveno na poljima, rijekama, potocima i u močvarama kulture, pod budnim i izdašnim okom hrvatskih političara koji nikada nisu razmjeli da je razaranje hrvatske kulture priprema za buduću agresiju. Pod budnim okom ljudi koji se hvataju za pivsku bocu čim čuju riječ kultura. A ako i sami slučajno opaze da se u tom polju nešto događa, odmahuju rukom i opet stavljaju nesretnu kulturu na zadnje mjesto interesa, nepovijesnom i nesavjesnom dotično nesvjesnom mrenom koja im priječi shvatiti da ni njih ne bi bilo, da nas ne bi bilo, kad ne bi postojala hrvatska kultura i hrvatsk jezik osobito, te bismo se pridružili narodima koji su nestali.

Da ne idem predaleko u povijest – a i zašto bih kada je sadašnjost toliko bogata ponudama - jedan od mostobrana je svakako komunistički režim koji vlada Rijekom, projugoslavenski svakako, crveno gnijezdo koje je privatiziralo HNK u Rijeci i ne tako davno dalo utočište stvoru po imenu Oliver. Taj je dodatno privatizirao već privatizirano RužićIgor Ružić je uzgojen u Zarezovoj ergeli kojom je ravnala gospođa Zlatar Violić. U doba njezina ministarskog mandata proviđenog čašicom i lijevom ručicom (lijeva ruka, desni džep) koji je sada dospio i do sudskih klupa, frljićevski nastrojeni Igor bio je član kulturnog vijeća Ministarstva kulture - za dramsku umjetnost, ako se ne varam. Tu nije bilo puno posla, znalo se komu davati novac, kao i u drugim vijećima (za književnost), pa je Igoru ostalo vremena za pisanje. Za Zarez, naravno, za Prosvjetu dakako, za srbijansku Scenu, njegove su se umotvorine pojavljivale u srbijanskom festivalskom biltenu „Bez prevoda“ (Užice) gdje je na skrovit način propagiran zajednički jezik naroda i narodnosti. I takav svat sada postaje izbornikom suvremene hrvatske dramske reprezentacije, koja nosi Marulićevo ime, sveto ime hrvatske književnosti.kazalište predstavama koje s teatrom i s umjetnošću uopće nemaju baš nikakve veze, pa čak ni s političkom provokacijom, nego su sumanuti plod teško oštećenoga bića koje bolesnim dahomFrljićzagađuje sve što mu se nalazi u blizini. Da takav trči gradskim ulicama i u bezumnom kriku izvikuje uvrede i bjesomučne prostote ili ih čini na očigled, policija bi vjerojatno intervenirala i pozvala stručnu pomoć. No, kada se isto ili slično radi i teatru, onda je to valjda umjetnost, a u umjetnost se ne intervenira...

Onda se Oliver maknuo, a riječki HNK ostao uglavnom isti. Nakon što je dulje vrijeme povraćao po Hrvatskoj i Hrvatima, Frljić je shvatio da postoje još neke katoličke zemlje u kojima ipak Igor Ruzic(kao oaza) postoji poneko kazalište, odnosno kazališna uprava, gdje bi mogao povraćati – te se tako našao u Poljskoj i režirao svoje svinjarije sve dok se poljska kultura nije pobunila, bogme i stale pljuštati tužbe. Oliver se uplašio i dotrčao natrag u Hrvatsku, jedinu zemlju na svijetu po kojoj se može hračkati bez ikakva zazora. Iz riječke obersnelovske autonomne krajine, iz hrvatskoga grada kojim od sredine prošloga stoljeća vlada nasilna nehrvatska klatež, Frljićeva predstava je (valjda „Galebom“) otplovila do Splita da malo zagadi i Dujmov grad. Našla se u programu Marulićevih dana, zahvaljujući simpatizeru Igoru Ružiću kojega je za izbornika izabrao simpatizer Golovko, čiji bi hintergrund također trebalo pročešljati.

Igor Ružić je uzgojen u Zarezovoj ergeli kojom je ravnala gospođa Zlatar Violić. U doba njezina ministarskog Violićmandata proviđenog čašicom i lijevom ručicom (lijeva ruka, desni džep) koji je sada dospio i do sudskih klupa, frljićevski nastrojeni Igor bio je član kulturnog vijeća Ministarstva kulture - za dramsku umjetnost, ako se ne varam. Tu nije bilo puno posla, znalo se komu davati novac, kao i u drugim vijećima (za književnost), pa je Igoru ostalo vremena za pisanje. Za Zarez, naravno, za Prosvjetu dakako, za srbijansku Scenu, njegove su se umotvorine pojavljivale u srbijanskom festivalskom biltenu „Bez prevoda“ (Užice) gdje je na skrovit način propagiran zajednički jezik naroda i narodnosti. I takav svat sada postaje izbornikom suvremene hrvatske dramske reprezentacije, koja nosi Marulićevo ime, sveto ime hrvatske književnosti. Ministarstvo kulture sadašnje garniture bilo je protiv (treba priznati) „Našeg nasilja i vašeg nasilja“ na Marulićevim danima, ali je Marulić„ostalo u manjini“. Tko je bila ta „većina“, treba vidjeti i objaviti imenom i prezimenom, kako bi Splićani znali s kim imaju posla. A Golovka treba suspendirati potezom gole olovke.

I još nešto: dok ovo pišem (nedjelja je) ne znam kako će završiti opći bunt protiv skaredne predstave koja je izazvala i reakciju Crkve, naravno da jest, samo znam da ne smijemo prepustiti pravašima da sami prosvjeduju nego se cijeli Split mora dignuti na noge, usprkos najavama da će Orepićeva policija braniti i obraniti „Naše nasilje i vaše nasilje“, makar i nasilno.Tako će hrvatska policija umjesto da brani hrvatsku kulturu braniti zadnji protuhrvatski šljam.

Isto tako, budući da dani brzo prolaze i nije baš tako daleko do Srba, ne smijemo prepustiti pravašima i udrugama žena iz Domovinskoga rata, da sami dolaze u Srb i prosvjeduju protiv sramotne pupovačke lakrdije i derneka na obilježavanju dana kada su još nepodijeljeni (na četnike i partizane) Srbi poubijali Hrvate, pa i cijele obitelji poput Ivezića. To jest, nikakvu proslavu u Srbu hrvatska vlast ne smije dopustiti , nikada više. Upozoravam na vrijeme.

Beogradska politička agentura u Zagrebu

Tu dolazimo do još jednoga stožera pete kolone, pupovečkih jurišnika pupčano povezanih s Beogradom, s Pupovac HRTtiskovinama koje nisu nikakve Novosti jer smo ih viđali i u povijesti. (Usput, rječnik Novosti je preuzet od mafijaškog slenga, što znači da se ubrzano pretvara u kriminalnu družbu.) Pupovec je dugogodišnjim manipulacijama, trgovinama i ucjenama opstojao i opstaje u hrvatskoj državi, uvijek nošen na rukama lijevih, ali i desnih koji njega i njegove drže u talonu, za svaki slučaj, to jest ako koalicije postanu krhke pa u "Zatočenici"Rečeni „zatočnici“ povijesne znanosti odnosno zatočenici jugoslavenske historiografije premrežili su hrvatske institucije i usprkos gnjevu naroda ne dopuštaju da kosturi dobiju ime i prezime, svugdje, pa i u Jasenovcu. A bez te istine je i svaka komemoracija u Jasenovcu upitna i nejasna, osim valjda veleposlanicima koji sve znaju. Ili njihovi domaći savjetnici koji skaču od prepasti kada im se pokuša objasniti da postoje indicije (i te kakve) o Jasenovcu kao postaji marševa smrti tj. križnih putova. Ti savjetnici ne žele marš znanosti, oni znanosti kažu „Marš“.Saboru zatrebaju tri ruke. Do hrvatske javnosti, putem „velikih medija“ ne dolaze ili rijetko dolaze glasovi iz srpske manjine koja tvrdi da Pupovac drži manjinski dio njihove manjine i da se većinski dio manjine ni u čemu ne slaže s Manipulatorom.

Iz Nacionalnog vijeća Srba u Republici Hrvatskoj kažu da priznaju i poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu, da SNVpoštuju institucije i događaje koje te institucije organiziraju. Što nas dovodi do Jasenovca. Spomenuto vijeće pridružilo se službenoj državnoj komemoraciji, a Pupovac je išao u solo proboj, to jest ne baš solo jer je uspio izmanipulirati veleposlanike nekih utjecajnih država, pa i američku veleposlanicu koja se ne snalazi u Zagrebu. Činjenica da veleposlanici (nekih) država „ne poštuju hrvatske državne institucije i događaje koje te institucije organiziraju“, trebala bi našoj diplomaciji biti povod za burno reagiranje. Oni su, naime strani veleposlanici, ambasadori u zemlji koja ima svoju Vladu, pa trebaju stupati u koloni te Vlade, a ne u povorci samozvanca. Jesu li akreditirani u RH ili u SNV?

S druge strane Save, u Donjoj Gradini, nastupao je istodobno sastav tri tenora (tri terora) Vučić, Dodik i Irinej, Jasenovaca rekli su otprilike da je ubijeno otprilike milijun ljudi,da je ogromna većina Hrvata podržavala ustaške zločine, a ta se većina povampirila pa danas prevladava ustaška ideologija. Irinej je naravno optužio Crkvu u Hrvata, a Vučić ponovio pomalo zagonetnu prijetnju da se Bljesak i Oluja ne će ponoviti. I ondje je bila američka veleposlanica u BiH, izgubljena u prijevodu. Čula je vjerojatno i Dodikovu izjavu da BiH ne može zaštititi Srbe. Znači, srpska i srbijanska promidžba rade od 0-24 sata, preskačući elegantno svoj genocid devedesetih nad Hrvatima u Hrvatskoj i Hrvatima i muslimanima u BiH, kao i obje Jugoslavije u dvadesetom stoljeću kada su kundakom i nožem vladali u de facto velikoj Srbiji, ubijali od Senja do Slavonije.

Ima li (u nas politizirani, jokićevski) Marš za znanost veze s Jasenovcem? Naravno da ima. Oni koji iz svega Jasenovacglasa zazivaju znanost, u prvim su redovima negatora potrebe znanstvenih istraživanja o Jasenovcu te čine sve da do istraživanja ne dođe, boje se da će znanost otkriti svu istinu o trostruko tragičnom trostrukom logoru. Čine to uspješno, kao što uspješno zaustavljaju svaki pokušaj da se istraže grobišta hrvatskih vojnika, civila, muškaraca, žene i djece u Hrvatskoj iz 1945. (i nadalje), pa ne surađuju ni kada Slovenija pokaže dobru volju da na svom području iskopa istinu.

Rečeni „zatočnici“ povijesne znanosti odnosno zatočenici jugoslavenske historiografije premrežili su hrvatske institucije i usprkos gnjevu naroda ne dopuštaju da kosturi dobiju ime i prezime, svugdje, pa i u Jasenovcu. A bez te istine je i svaka komemoracija u Jasenovcu upitna i nejasna, osim valjda veleposlanicima koji sve znaju. Ili njihovi domaći savjetnici koji skaču od prepasti kada im se pokuša objasniti da postoje indicije (i te kakve) o Jasenovcu kao postaji marševa smrti tj. križnih putova. Ti savjetnici ne žele marš znanosti, oni znanosti kažu „Marš“.

Noć knjige

Idemo na lakše teme. Noć knjige pala je u dane prije trostrukog gore spomenutog komemoriranja. Našao Crvenokosa zorasam se u Senju, bez kojega bi hrvatska kultura, osobito hrvatska književnost bile znatno siromašnije, kao i bez Požege na sjeveru. Gotovo da nema zgrade u starom Senju bez ploče koja govori tko je tu rođen, tko živio i stvarao. A živjeli su i neki stranci, barem neko vrijeme, primjerice književnik Kurt Held (pseudonim) koji je pobjegao iz nacističke Njemačke te se dosta dugo zadržao u Senju. Toliko dugo da ga dobro upozna, a zatim preko svojega romana za djecu i mladež „Crvenokosa Zora“ upozna brojnu čitateljsku publiku sa starim i slavnim hrvatskim gradom.

Roman je napisao početkom Drugoga svjetskog rata u Švicarskoj, a poslije rata je knjiga imala trideset izdanja samo u Njemačkoj. Prevedena je bila na nekoliko jezika, pa i na srpski, samo ne na hrvatski. Vjerovali ili ne. Snimljena je i serija koja postade vrlo popularnom i ostade do danas, na njemačkom govornom području. Televizijska nizanka snimana je u njemačko-jugoslavenskoj (srbijanskoj) koprodukciji 1979., a ne SenjEnigma. „Crvenokosa Zora“ (odnosno Riđokosa Zora kako ju nazivaju u Senju) koja u Njemačkoj ima sličan status kao u nas Lovrakov „Vlak u snijegu“, bila je donedavno potpuno nepoznata našoj publici. Šteta, jer je riječ o doduše opsežnom (350 stranica), ali zamamnom romanu za mlade, u kojemu osim družine siromašne djece glavnu ulogu ima upravo grad Senj i život u njemu svršetkom tridesetih godina prošloga stoljeća, slikovito mjesto sa svojim spomenicima sačuvanim stoljećima, sve dok grad nisu razorili „saveznici“ u Drugom svjetskom ratu i nikada se više nije posve oporavio – ruševine palača preko puta katedrale strše navečer prema tamnom nebu.sjećam se da je prikazivana na zagrebačkoj Televiziji. Snimljen je i film, kažu slabiji od serije, i nije sniman u Senju kao što je snimana tv-serija u kojoj su u ne baš sporednim ulogama igrala i senjska djeca, sada zreli ljudi (neke od njih sam upoznao).

Enigma. „Crvenokosa Zora“ (odnosno Riđokosa Zora kako ju nazivaju u Senju) koja u Njemačkoj ima sličan status kao u nas Lovrakov „Vlak u snijegu“, bila je donedavno potpuno nepoznata našoj publici. Šteta, jer je riječ o doduše opsežnom (350 stranica), ali zamamnom romanu za mlade, u kojemu osim družine siromašne djece glavnu ulogu ima upravo grad Senj i život u njemu svršetkom tridesetih godina prošloga stoljeća, slikovito mjesto sa svojim spomenicima sačuvanim stoljećima, sve dok grad nisu razorili „saveznici“ u Drugom svjetskom ratu i nikada se više nije posve oporavio – ruševine palača preko puta katedrale strše navečer prema tamnom nebu.

No, 21. travnja ove godine na velikoj senjskoj placi oživljene su tridesete godine, na zgradi u kojoj je sada knjižnica osvanuo je opet natpis „Hotel Zagreb“ i pred njim markantni portir, znameniti Ringelnatz, senjska su djeca odigrala ulomak u kojemu Zora i njezina družba plaše pijanog žandara, te napokon promovirano hrvatsko izdanje „Crvenokose Zore“ u prijevodu Tamare Farkaš i Roberta Katalinića (uredila Ana Prpić Rogić), zajedničkim naporom Gradske knjižnice Senj, Matice hrvatske ogrank Senj i doista originalnog Kluba maturanata senjske gimnazije, čije se pjevanje širilo do oronulog Ožegovićianuma na drugoj strani trga. Doista sjajna Noć knjige u kojoj je iz noći nepoznavanja toga djela (ni ja nisam znao, priznajem) knjiga izvučena na svjetlost dana . Štoviše, Senju će pripomoći i u turističkom smislu, budući da se stranci sve više raspituju gdje je taj grad na moru u kojemu se odigrava radnja romana i televizijske serije koja je dio njihova djetinjstva i mladosti.

A stjecajem prilika, slučajnosti, nekoliko tjedana prije izvedena je premijera „Riđokose Zore“ u zagrebačkoj „Trešnji“. Slučilo se da je Rene Medvešek u Beču pronašao dramatizaciju romana, pa privučen imenom djevojčice otkrio da se radi o Senju, te se zatim priča počela vrtjeti i otkrivati što je davno trebalo otkriti. Ne želim sugerirati zaključak. Samo pripomenuti da je priča o gladnoj i siromašnoj djeci u nekim hrvatskim krajevima i danas aktualna, na našu sramotu. Kakva bila da bila ta naša jedina Hrvatska jednostavno si ne može dopustiti da u njoj žive gladna djeca. Ni jedno dijete ne smije biti gladno, a ako takvo postoji (a postoji i postoje u velikom broju) posljedica je naše žalosne neorganiziranosti i birokratske lijenosti, nepostojanja elementarne solidarnosti. Pa kako se bliže lokalni izbori i političari lupaju o svojim programima, ja ni u jednom govoru ne vidim prvu rečenicu koju trebaju izgovoriti: „ Ako pobijedim na izborima, ni jedno dijete ne će biti gladno.“ Toliko.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 8-12-2019, 19:30:03

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.