Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Hrvatska iz veljače u ožujak

Temperature postaju sve temperamentnije, žuti se sunovrati prodaju na trgovima i smeđi krafni Dejan JovićCrveniSve su te priče iste i vrlo jednostavne: ako su crveni na vlasti, onda je utjecaj politike na sve moguće i nemoguće ustanove posve prirodan i normalan, pronalaze se i recikliraju osobe iz komunističkoga sustava pa kud prođu trava ne raste, a ni plavi u oporbi ne rade od toga veliko pitanje jer valjda poštuju crvenu tradiciju nasilja, pa su zadovoljni i mrvicama. Posve je drugo kada se plavima posreći opet doći na vlast – tada se ponašaju kao curice, oprezno cupkaju i paze da ne bi nekomu stali na crvenu cipelicu, umjesto kroatiziranja biraju taktiziranje, a strašno se boje da ih crveni ne cinkajuuz maškare, cvijeće i ljudi šarenilom spaljuju zimu koja je bila posebno odurna i proviđena poznatim i nepoznatim virusima. Ja sam se jedva izvukao. Bio sam potpuno dezorijentiran, pa mi se u siječnju čak pričinilo da na prvom programu HTV-a vidim Dejana Jovića. Poslije su mi rekli da nisam ja bio dezorijentiran. Što će dalje biti i kako će se orijentirati HRT, tek ćemo vidjeti. U svemu je dobro jedino to da je nakon nestalnih vedea Hrvatska radiotelevizija napokon dobila punopravnog ravnatelja, što je (barem) početak stabilizacije ili (barem) svršetak publici uglavnom nevidljivih teških bitaka na prisavskim hodnicima u kojima su sudjelovale (barem) tri frakcije, trenutne se žrtve odnosile na niže položaje, a privremeni pobjednici dizali liftom na više katove.

U tom su interregnumu lijevokrilni poslenici pokušavali ne samo ostati na nogama nego i umotati u „svoje“ emisije tek HRTneznatno šifrirane poruke. Prevladavala je u toj konfuziji lažna težnja za ravnotežom u stilu: idemo mi malo kaditi hrvatskoj opciji, ali ako bude jako napasna, onda ćemo dignuti na noge Europu i sva euroteletijela, galamiti o prevelikom utjecaju politike na javnu ustanovu HRT. Onako kao što (za sada) uspješno radi HAVC u svojoj domeni. Ilustracija stanja: ostavit ćemo Acu Stankovića da s vjetrom u kosi i naoko poluudubaškim potpitanjima intervjuira lijevi i šareni spektar, ali ćemo ubaciti Dujmovića kako bi na ekrane HTV-a došli oni koji inače ne dolaze. Neka se čuje i druga strana, ona koja sa stankovićima ne želi razgovarati. Tako se podjele iz društva prenose na televiziju, koja postaje dualistička, u svemu, pa i tzv. kulturi, a nova i stara ljevica zadržavaju pozicije i omogućuju da, primjerice, sada već bivši šef HAVC-a vrijeđa sve oko sebe u svojstvenoj arogantnoj maniri, posebno svoju protivnicu, svoju kolegicu, redateljicu (!) Ivonu Juku, na prizeman način. Ma što prizeman, suterenski način diskvalifikacije, očito dogovoren s voditeljem. U dogovor spada i da se Vjetar u kosi ponešto zgrozi, ali tek kada je već sve izgovoreno, o čemu se već oglasio Nadzorni odbor HTV-a kojemu to nije primarna zadaća, a kako će reagirati CrvenoProgramsko vijeće – još nije viđeno, valjda se tek polovično konstituira. Je li reagiralo Društvo filmskih redatelja ili kako se već zove, ima li ondje neki časni sud? Je li reagiralo neko tijelo zaduženo za borbu protiv nasilja nad ženama?

Sve su te priče iste i vrlo jednostavne: ako su crveni na vlasti, onda je utjecaj politike na sve moguće i nemoguće ustanove posve prirodan i normalan, pronalaze se i recikliraju osobe iz komunističkoga sustava pa kud prođu trava ne raste, a ni plavi u oporbi ne rade od toga veliko pitanje jer valjda poštuju crvenu tradiciju nasilja, pa su zadovoljni i mrvicama. Posve je drugo kada se plavima posreći opet doći na vlast – tada se ponašaju kao curice, oprezno cupkaju i paze da ne bi nekomu stali na crvenu cipelicu, umjesto kroatiziranja biraju taktiziranje, a strašno se boje da ih crveni ne cinkaju, budući da i dan-danas postoji u bližem i daljem svijetu mit o Hrvatima kao fašistima, ustašama, klerofašistima i tu je susjedsku, ali i bjelosvjetsku družbu lako uzbuniti, to više je u devedeset posto slučajeva i ona lijeva, u „audiovizualnim“ i sličnim sektorima posebno.

Kulturnjačka scena...

To je naša zbilja, koju „kulturnjaci“ i ostali njačući novoljevičari protuhrvatskih sklonosti vrlo dobro poznaju i osjećaju. HAVC"Kulturnjaci"Znaju da je umjerenu desnicu lako uplašiti i da će učiniti sve kako u domaćim, tako i u stranim medijima i središtima europske moći ne bude proglašena neumjerenom desnicom. I zato se sada kulturnjačka (ružnoga li imena) scena, koja i nadalje drži sve u rukama, tako strahovito uzrujala i - glumeći slobodarsku elitu, izvrćući činjenice, zamjenjujući teze, okrećući pilu naopako – skreće pozornost od merituma koji veli da je u havcovskom slučaju riječ o protuzakonitim poslovima, pogodovanju, teškim sukobima interesa izraženim u milijunskim svotama.Znaju da je umjerenu desnicu lako uplašiti i da će učiniti sve kako u domaćim, tako i u stranim medijima i središtima europske moći ne bude proglašena neumjerenom desnicom. I zato se sada kulturnjačka (ružnoga li imena) scena, koja i nadalje drži sve u rukama, tako strahovito uzrujala i - glumeći slobodarsku elitu, izvrćući činjenice, zamjenjujući teze, okrećući pilu naopako – skreće pozornost od merituma koji veli da je u havcovskom slučaju riječ o protuzakonitim poslovima, pogodovanju, teškim sukobima interesa izraženim u milijunskim svotama. Ne ćemo o tome, ne ćemo o državnoj reviziji – kažu oni - ne ćemo o potrebi da se tu umiješa policija i državno odvjetništvo, nego idemo postaviti tezu da je riječ o nasilju politike nad hrvatskom kulturom, nad hrvatskim filmom. O namjeri da se uništi hrvatski film. Ni manje ni više.

S tom tezom u džepu hodočaste premijeru, uredu predsjednice, predsjedniku Sabora i zatim slavodobitno izjavljuju u Hribarsklonim medijima da su dobili uvjeravanja kako politika (desna opcija) nema namjeru uništiti hrvatski film. Sva ta državna tijela već su dobila opomene iz „Europe“ da ne pokušavaju uništiti hrvatski film do kojega je Europi toliko stalo. I zato državna tijela (i osobe) unisono izjavljuju da ne će uništiti film, što znači da su već jednom nogom upala u zasjedu i moraju davati usmena jamstva da ne čine niti su činile ono za što ih optužuju, odnosno da na tu pomisao nitko naravno nije ni došao. Štoviše, ni HAVC kao organizam nije upitan, ali je bjelodano da je organizam bolestan, da je privatiziran i da se velik novac vrtio u krugu posvećenih – s tim da je onima izvan kruga tu i tamo dobačena koja kost .

I još nešto, važnije od novca ili barem isto toliko važno: dosadašnji HAVC bio je i te kako pod nadzorom i utjecajem politike, one politike čiju je ideologiju bezuvjetno prihvaćao i provodio odbijajući projekte koji tom jednoumlju nisu pripadali. Dokaz: kada se 2011., čini mi se, o HAVC-u počelo nešto pisati i nešto prigovarati iz Vijeća HAVC-a, elita je izjavila da su u Vijeću ljudi suprotnog svjetonazora – i Vijeće je uskoro likvidirano, a stavljeni drugi ljudi, pogodni. Drugi dokaz: elita javno izjavljuje da je njezina estetska prosudba temeljena isključivo na (njezinoj) ideološkoj platformi. Rezultat su filmovi koji imaju slabašan hrvatski osjećaj ili ga uopće nemaju, mnoštvo proizvoda koji više pripadaju regionalnom (jugoslavenskom) nagnuću, pa i filmovi izrazito protuhrvatski, što je na kraju podignulo na noge i hrvatske branitelje.

„Estetska“ dimenzija u HAVC-u

Znači, uz istragu o kriminalu u HAVC-u treba dotaknuti i drugu , „estetsku“ dimenziju , analizirati, vidjeti po čemu je Filmneki hrvatski film doista hrvatski i zašto se ide uglavnom na regionalno partnerstvo i – s njim u svezi – prihvaćanje teza iz DeklaracijaSada se, u času Veseličine smrti, pojavila druga deklaracija, vrlo staložena, ali i stamena u uvjerenju da tu opet netko peva, odnosno da je očito tko to tamo peva i da se u tom konglomeratu jezičnih politika i opet pojavljuju ljubavne pjesme o srpskohrvatskom jeziku, a nepostojećem se tom jeziku tepa štokavskim eufemizmom.komšiluka o hrvatskoj bližoj povijesti . I na kraju: obznaniti popis filmova koji su od početka hrvatske samostalnosti prikazani u službenoj, natjecateljskoj konkurenciji najvećih filmskih festivala. Takav popis dat će posve drukčiji uvid od onoga kojima maše „elita“ i s kojim su mahali skloni mediji, do vrata umočeni „filmski kritičari“ i ostala pratnja.

U najbližoj budućnosti vidjet će se što umjerena desnica na vlasti kani učiniti: staviti sve pod tepih, zadovoljiti se povlačenjem jednoga manipulatora i ostaviti na palubi njegove mornare, ili će rečena vlast ići do kraja u raščišćavanju grijeha havcove elite, nastupiti vjerodostojno i bez straha od kvaziintelektualnoga šljama iz nestabilne Europe.

Mogao bih o tome još ponešto reći iz kuta vlastitih iskustava, ali (za sada) ne ću, ne želim biti subjektivan. Mogao bih Kinotakođer iz vlastita iskustva govoriti o dramskom programu Hrvatske televizije, njezinoj vlastitoj proizvodnji, o svim čarima vanjske produkcije, spregama i sukobima ne samo interesa, ali (za sada) ne ću. Moja je, naime, nesreća u tome što sam ne samo prozni pisac nego i filmski i televizijski scenarist, u najmanju ruku solidan, što ponešto poznajem i kazalište, te sam prirodom stvari upućen u konstrukte svih osinjih gnijezda hrvatske kulture. A kako je moj alat hrvatski jezik, naravno da se i tu moram s vremena na vrijeme rasrditi, posebno pedeset godina nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika o kojoj je bilo riječi (Budiša) i na sprovodu Marka Veselice – naime, Budiša je kronološki točno omeđio Hrvatsko proljeće kratkim vremenom od pojave Deklaracije do Karađorđeva. Sada se, u času Veseličine smrti, pojavila druga deklaracija, vrlo staložena, ali i stamena u uvjerenju da tu opet netko peva, odnosno da je očito tko to tamo peva i da se u tom konglomeratu jezičnih politika i opet pojavljuju ljubavne pjesme o srpskohrvatskom jeziku, a nepostojećem se tom jeziku tepa štokavskim eufemizmom. Deklaracija traži povratak Vijeća za normu standardnog hrvatskog jezika, Zakon o hrvatskom jeziku i sve što je potrebno vrlo brzo učiniti, a u domeni je Ministarstva znanosti i obrazovanja (ni Ministarstvo kulture ne smije nikada ostati po strani kada je u pitanju srž hrvatske kulture).

Hrvatski jezik na udaru jugofila

Je li ta nova deklaracija potrebna? Jest. Ne osvrćući se na hrvatski Ustav niti na osjećaj hrvatskoga naroda, skupina Hrvatski jezikkvazijezikoslovaca uporno gura tezu o jedinstvenom jugoslavenskom (valjda) jeziku, a oni koji trebaju štititi Ustav i ovu državu (recimo DORH) uopće nisu zainteresirani lupiti bagru po prstima, što se najbolje vidjelo kada sam prije već dosta godina otišao na DORH u svezi s knjigom „Jezik i nacionalizam“. Ništa nije poduzeto, pa se bagra ohrabrila i realizirala seriju „regionalnih ekspertnih konferencija pod naslovom preuzetim iz rečene knjige – Jezici i nacionalizmi. Kako se bavim i drugim stvarima, recimo pisanjem, ti su mi eksperti promaknuli ali sam nedavno nabasao na transkripte.

Elem, konferencije se održavaju u Splitu, Podgorici, Beogradu i Sarajevu, a prva je obavljena naravno u Hrvatskoj, u Splitu. Sudjelovali: Igor Lakić, Vladimir Arsenić, Sandra Zlotrg, Mate Kapović, Vladimir Matijanić, Jagoda Granić i - Snježana Kordić kao duša i srce pothvata. Moderator skupa u Splitu bio je, prirodno, iz Srbije – Ranko Bugarski. Razgovori i govori ondje održani bijahu na tako niskoj razini u znanstvenom i svakom drugom smislu, da ih se može nazvati stupidnim, a ne samo zaplotnjačkim.

Eto, primjerice, Kapović (sa Zgb.fakulteta) kaže da se „standardni jezik percipira kao jedina pravilna varijanta jezika, a Kapovićsve drugo je nepravilno, loše, iskvareno.“ Ta je teza lažna glede Hrvatske, gdje su sva narječja i govori i te kako poštovani i drži ih PotkornjaciEto tako, sve polako, ruju potkornjaci koji nisu samo okrenuti jugoslavenskoj prošlosti, velikosrpskom i komunističkom nasilju, nisu samo jugonostalgičari i sitni anarhisti, nego očito stvaraju podlogu za neko buduće doba u kojemu se – misle oni - kotač povijesti može okrenuti na njihovu stranu. Osluškuju moguće rasape nestabilne Europe, zamišljaju ne posve nerealne situacije u kojima se Hrvatska vraća u prokletu prošlost.se dragocjenim bogatstvom ne samo baštinskim nego i modernim. Ali neka, misli valjda Kapović, idemo s tom tezom, pa makar bila i glupa. A da je glupa, odmah opaža i sam pa veli, pokajnički, da on nije protiv standarda, ali je protiv standarda „kakav je danas.“ Očekujem da napokon kaže kakav je to i koji je to standard, ali ne zna... I nadalje u tom stilu, a pridružuju se i drugi lumeni, anarhisti bez vizije. Naoko. Jedan (ili jedna) od eksperata ide osobno na hrvatske jezikoslovce, pa kaže da je Nives Opačić mainstream nacionalist poput Karamarka (!). Što misli o ostalima, bolje je i ne misliti. No, na kraju govori zvijezda večeri Snježana Kordić i vrlo nespretno daje do znanja što je cilj svih tih „ekspertnih konferencija“ - zajednički jezik „naših naroda i narodnosti“, prevedeno, jezik koji navodno postoji ali su ga jezikoslovci, posebno hrvatski, razglavili u nekoliko jezika, osobito Stjepan Babić koji je krenuo u taj posao da bi se taj njegov jezik razlikovao od istočnih susjeda.

Eto tako, sve polako, ruju potkornjaci koji nisu samo okrenuti jugoslavenskoj prošlosti, velikosrpskom i komunističkom nasilju, nisu samo jugonostalgičari i sitni anarhisti, nego očito stvaraju podlogu za neko buduće doba u kojemu se – misle oni - kotač povijesti može okrenuti na njihovu stranu. Osluškuju moguće rasape nestabilne Europe, zamišljaju ne posve nerealne situacije u kojima se Hrvatska vraća u prokletu prošlost.

Dio je to, jezikoslovni dio, revolucionarnih vrenja koja imaju za sada sitnije, ali opake retorte u nekoliko prepoznatljivih Mislav Jezicutvrda. Jedna je Filozofski fakultet u Zagrebu gdje manjina terorizira većinu, ali je toliko dobro organizirana da je uspjela zaposjesti fakultetsko vijeće i iz njega pucati po svima koji poznaju njezinu narav i opiru se anarhiji. Žrtvom je postao (i) indolog Mislav Ježić, akademik i jedan od najpametnijih ljudi našega naraštaja, filolog velikoga zamaha. Imao je znatnu ulogu u Vijeću za normu hrvatskoga jezika, a anarhističkoj rulji s Filozofskog zamjerio se vrlo ne pristajući da se stvari rješavaju na barikadama nego u Senatu Sveučilišta. Uskraćena mu je mogućnost da i nadalje predaje na fakultetu! Tako se revolucionarna klatež osvetila jednom od najboljih profesora, čovjeka koji je jednostavno nenadomjestiv jer je točno rečeno da Ježić jedini zna što drugi ne znaju. Mali ždanovi, među njima vjerojatno i spomenuti Kapović, posežu za manirama svojih uzora, za odmazdom. U Hrvatskoj se nazire novi, crveno obojeni totalitarizam koji je za sada maskiran odjećom anarhizma i lijepo paše u vrijeme karnevala. Niski boljševici iz visokoga školstva zaključili su valjda da zaostaju za svojom braćom na polju kulture, koja su posao već uvelike obavila.

Povjesničari bi mogli opisati slične situacije iz vremena oba totalitarizma u dvadesetom stoljeću, onemogućavanja vrsnih profesora, izbacivanja s fakulteta, a ako dopustimo slične svinjarije, moglo bi doći i do strijeljanja nepoćudnih.
Ne bi bilo loše, kad je već u ovoj rubrici bila riječ o Hrvatskom proljeću, da ona velika većina studenata Filozofskog fakulteta koja za sada šuti – priredi jedno malo, ležerno proljeće i otplavi klatež . Neka bude živost, kako reče Pavletić.

Hrvoje Hitrec
foto (Ježić): Borna Filic/PXL

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 8-12-2019, 14:06:12

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.