Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Veljača 2017. ide dalje

Vrijeme sumorno, i nadalje nad tek nedavno rođenom 2017. visi neobjašnjiva ili barem teško Hitrecobjašnjiva tamna i gotovo katastrofična koprena, kao da je godina okrugla, a ne ćoškasta, kao da je tisućita kada su ljudi rasprodavali imovinu i na vrhovima planina čekali kraj svijeta, a i dvijetisućite su mnogi nasjedali lažnim prorocima. U siječanjskim i veljačkim hladnoćama, bolestima i malodušnostima produhovljeni ljudi okreću se starim mudracima i mudrostima poput one „Upoznaj samoga sebe“. Mislim da nema razglašenije, ali i ozloglašenije sentence: upoznavanje samoga sebe u velikom broju slučajeva razlog je za duboku depresiju, pa oni koji izbjegavaju upoznati sebe - sebi dobro čine i ostaju na površini površne svoje osobe koju ne zanimanju dubine u kojima se svašta skriva (ili ništa) te bivaju sretniji na ovome svijetu. I u pravu su. Ni drugima se ne opterećuju.

Ne čitaju novine, ne zanimaju ih dubokoumne analize, ako baš bukne silna afera - saznaju detalje iz žutoga tiska i MHSvršetkom osamdesetih baš smo mi iz Društva hrvatskih književnika podignuli veliku galamu oko oživljavanja Matice, a stvari su krenule skupa s preporodom hrvatske države. Ako se djelovanju Matice u vrijeme samostalne države može što prigovoriti, onda je to razdoblje Gotovčeve pretvorbe tek uskrsle Matice u njemu podložnu stranačku organizaciju. Drugi prigovor je u svezi s pravopisom Matice hrvatske koji je navodno trebao riješiti konflikte, a u stvari unio nove zabune i u nekoj mjeri vratio pravopis prema njegovu mračnu razdoblju, gotovo isto kao što je zatim učinio Institut za jezik i jezikoslovlje.žutih televizija, siječanj nekako preguraju i dočepaju se trgovačkog Valentinova, a tada već počinju i karnevali . Pa što, malo ljubavi, topli krafni, malo presvlačenja u prinčeve i princeze, nešto alkohola - dovoljno za kratkotrajni zaborav sive svakodnevice koja vreba iz ponedjeljka.

Godina 2017. puna je obljetnica (a koja nije?): Matica hrvatska slavi 175., Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga Matica hrvatskajezika pedesetu, a Fatima stotu. Ne znam treba li se od Matičinih 175 oduzeti onih dvadesetak kada (formalno) nije postojala, zabranjena u olovnim godinama komunističkog nasilja. Očito ne. I te su godine pripisane, što je u redu, kontinuitet je sačuvan, a možda je među uzvanicima ovogodišnje proslave bilo i onih koji su sedamdesetih lovili matičare kao divljač - ma zašto ne, Hrvatska je to. U Zagrebu se sitnija divljač još kako-tako mogla skriti i prikriti, ali u „provinciji“ su i anonimni matičari grdno stradali, uništene su im ne samo karijere i životi, nego i obitelji, nad njima su se iživljavali subnorci i crvena artiljerija iz četrdeset pete koja se zadovoljno trgnula iz letargije i dohvatila puške. Ta još su bili i te kako živi i živahni oni koji osudiše na smrt Filipa Lukasa, u ime naroda (ne u ime obitelji, ha), no on im je umaknuo kao i rektor Sveučilišta Horvat, zajedno s retorskim lancem...

Svršetkom osamdesetih baš smo mi iz Društva hrvatskih književnika podignuli veliku galamu oko oživljavanja Matice, a stvari su krenule skupa s preporodom hrvatske države. Ako se djelovanju Matice u vrijeme samostalne države može što prigovoriti, onda je to razdoblje Gotovčeve pretvorbe tek uskrsle Matice u njemu podložnu stranačku organizaciju. Drugi prigovor je u svezi s pravopisom Matice hrvatske koji je navodno trebao riješiti konflikte, a u stvari unio nove zabune i u nekoj mjeri vratio pravopis prema njegovu mračnu razdoblju, gotovo isto kao što je zatim učinio Institut za jezik i jezikoslovlje.

Potrebna nova Deklaracija o jeziku

Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika iz šezdesetih druga je priča, premda i ona tijesno povezana s DeklaracijaMaticom u vremenu kada je naizgled nešto popustila krvava komunistička ruka. ali ne i velikosrpska pomama. Maticu hrvatsku danas nitko ne osporava niti dovodi u pitanje, nema problema osim sa zgradom, ali je posve drugi slučaj s položajem hrvatskoga jezika, čije je stanje žalosno i doista zahtijeva novu Deklaraciju. Nisam dobro obaviješten (nisu me dobro obavijestili), ali čitam u lijevim tiskovinama da su „desni jezikoslovci“ nemirni i spremaju novi tekst za pedesetu obljetnicu, da su štoviše prve verzije teksta već dostupne.

Bilo koju, a posebno konačnu verziju nove Deklaracije potpisat ću drage volje, već i zato što su hrvatsku jezikoslovnu znanost i hrvatski jezik razvijali i unaprjeđivali uvijek i samo „desni jezikoslovci“, dok su lijevi nastojali na rasulu jezične baštine i bacali ju u svinjac tuđinaca. U ovom je trenutku hrvatski jezik kao knjiga ostavljena na livadi, pada kiša i rastače ju, preko nje trče zaigrani psi i razvlače ju. Gotovo nitko se ne brine o jeziku oko kojega su se vodile tolike bitke, stradali toliki ljudi. Đaci izlaze iz škola ŠtetaNova vlast zabavljena priglupim i dosadnim igrama oporbe oko ministra znanosti, još nije pokazala da se (barem) sprema na pospremanje štete koju je učinio dvojac Jovanović- Goldstein ukidanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i forsiranjem doista jovanovićevskog pravopisa u režiji tada anonimnog jezikoslovca Jozića (koji je u znanstvenom svijetu i nakon svih tih bravura ostao anoniman).nepismeni, a i ono malo što nauče biva rastrojeno medijskom namjernom ili neukom doktrinom koja se zove „piši kako hoćeš“, kako si čuo u svojoj ulici, na svojem uglu, i ne ostaje na pisanju koje se ionako svelo na kratice nego i u Jovanvoićrazgovornom jeziku sve posrće prema balkanizmima ili (valjda) zavičajnim dosjetkama. Pa kada se na isti način ponašaju prema jeziku ne samo mediji kojima je to zaplotnjačka zadaća, nego i mnogi ostali, kada kulturni jezik hrvatski gubi svoju melodiju i svoje zakonitosti, duh i dušu, kada je očito da je na djelu nova agresija na srž hrvatske kulture – onda nova Deklaracija ima smisla, naravno.

Nova vlast zabavljena priglupim i dosadnim igrama oporbe oko ministra znanosti, još nije pokazala da se (barem) sprema na pospremanje štete koju je učinio dvojac Jovanović- Goldstein ukidanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i forsiranjem doista jovanovićevskog pravopisa u režiji tada anonimnog jezikoslovca Jozića (koji je u znanstvenom svijetu i nakon svih tih bravura ostao anoniman). Rečeni anonimus i nadalje je na „svome mjestu“ i širi svoju nakladničku djelatnost (je li to posao Instituta, zaboga?) uz pomoć onih medija koji su uključeni u igru i vrlo rado igraju, jedino im smeta pridjev „hrvatski“ i za pravopis i za jezik općenito, no tu snagom Ustava ne mogu ništa promijeniti. A tako bi rado i to učinili. Pa čine što mogu – kad već ne mogu jezik nazvati drukčije, mogu mu napakostiti, a ionako nesigurnu mladež dodatno indoktrinirati i uvjeriti da je standard izmišljotina desnih jezikoslovaca, da je norma sluzava i nepotrebna, da je jezik ležerno „sredstvo komunikacije“ koje ne podliježe nikakvim pravilima.

Pitanje Zakona o hrvatskom jeziku

Nije još dotaknuto ni pitanje Zakona o hrvatskom jeziku, koji izaziva jezu lijevoliberalnih komunikatora, premda većina Jezikeuropskih zemaljam upravo zakonom ili sličnim propisom štiti svoje jezike. Ne postoje ni (službene) upute o pisanju znanstvenih članaka na hrvatskom ili stranom jeziku, te se sve češće članak piše engleskim jezikom,a sažetak hrvatskim. Na taj način, kako upozoravaju oni koji se o jeziku dosta brinu, ne razvija se vlastito, hrvatsko nazivlje posebno u području suvremene tehnologije, i izražavanje misli na materinskom jeziku. Vrlo slikovito o tomu govori ruski kroatist Bagdasarov: „Budući naraštaji ne će moći opisati sliku svemira na vlastitom jeziku.“ Vrlo dramatično.

Vlast desnoga centra - kojemu i ja pripadam (centru, a ne vlasti), premda sam stalno na rubu a ponekad skliznem i preko - čeka golem posao. Uz demografsku tragediju na koju je tako uporno i na HAVCPetnaestminutni masakr državne revizije u HAVC-u otkrio je što se znalo ili slutilo vrlo dugo, no to je samo jedna od utvrda arogantne ljevice koja je u svojoj političkoj infantilnosti doista mislila da su njezini gazde za sva vremena dotukli taj desni, rigidni hrvatski narod. I vladat će vječno. I jednoumno.vrijeme (je li?) upozoravao nedavno preminuli anđeo života don Anto Baković, uz gospodarstvo koje tek što malo krene već dobiva udarce (slučaj Agrokor je više nego zlosutan), uz kaotično stanje na cjedilu možda ostavljene Europske unije (Trump), uz vrlo jasne ugroze i prijetnje iz susjedstva, hrvatska vlast mora raščistiti stanje u području kulture koje je – kako ponavljam godinama i godinama – premreženo onima koji, u najmanju ruku, ne vole Hrvatsku.

Petnaestminutni masakr državne revizije u HAVC-u otkrio je što se znalo ili slutilo vrlo dugo, no to je samo jedna od HAVutvrda arogantne ljevice koja je u svojoj političkoj infantilnosti doista mislila da su njezini gazde za sva vremena dotukli taj desni, rigidni hrvatski narod. I vladat će vječno. I jednoumno. Nekim sam čudom, premda ne i slučajno, sačuvao napis iz listopada 2015. (Večernji) gdje Milan Jajčinović piše o HAVC-u, te kaže: „Bude li kao HAVC-ov stav prihvaćena tvrdnja njegove nove ikone, Dalibora Matanića, tada unutar HAVC-a ne će biti nikakvih različitih mišljenja. Matanić je, naime, nedavno rekao da onaj tko ne podnosi političke poruke njegova Zvizdana, ne može imati ni estetske prosudbe.“ Ako se prelistaju druge jedne dnevne novine od subote u veljači 2017. lako je opaziti da se novinarski, (ali i sami duboko upleteni u filmska posla) fanovi takvih totalitarističkih poruka i nadalje drže svoje brkate škole, a kao i uvijek kada su im pozicije ugrožene – vrište o napadu ustaške hrvatske države na nezavisnost umjetnosti.

Takve i slične utvrde vrlo dobro surađuju na regionalnom polju, a ako se same tomu ne dosjete, onda ih na kolaboraciju tjeraju „europski fondovi“ koji preferiraju regionalne teme licemjerne ljubavi, praštanja, kajanja i sličnih dubokih osjećaja koji donose fondovski novac , ali usput i pojedinačne iskrene naklonosti prema svemu što nije hrvatsko.

Sirovi izljevi mržnje

U hrvatsku kulturu spada i blaženi Alojzije Stepinac, čiji se spomenik pojavio u Osijeku, kao i Ruđer Bošković u SterpinacMilanu. Oba imaju neku tajnu vezu sa Srbijom, Srbijancima i Srbima općenito. Naime, isusovca i Hrvata Boškovića svojataju Srbi, a za Stepinca ne žele ni čuti premda je bio (vjerojatno prisiljeni)“ solunaš“. Za Srbijance među kojima su mnogi ratni zločinci, Stepinac je ratni zločinac, štoviše Hitler veći od Hitlera. Primitivna seljačina, Dačić, doista je glasnogovornik tupe, grozne i neizliječive mržnje, pa na nj ne treba trošiti riječi, nego (ipak) spomenuti da je njegovo novo divljanje i zemljopisno izazvano: Stepinac u Krašiću, hajde de, ali Stepinac u Osijeku – to već prelazi svaku granicu, kada se zna (veli Dačić u neizrečenom podtekstu) da su Osijek, Vukovar, Podunavlje i vasceli Srem srpski teritorij. Eto, to je u pozadini sirovih izljeva, eto s takvima i takvom ne samo Srbijom nego i njezinom SPC trebaju se baktati Hrvati – između ostaloga i u mješovitoj vatikanskoj komisiji. O Velimiroviću kojega je SPC proglasila svecem, a bio je – za razliku od Stepinca – oduševljeni obožavatelj Hitlera, Dačić nikada ne će progovoriti ni riječi. Niti je potrebno. Samo neka šuti.

No jest istina da se prema Hrvatskoj u zadnje vrijeme mnogi ponašaju kao Ponižavanjeprema Hrvatskoj u zadnje vrijeme mnogi ponašaju kao prema državici koju se može vrijeđati i ponižavati do mile volje. I zaplašivati, ako je moguće. Ako ruski veleposlanik Azimov (inače Uzbek po narodnosti) na konferenciju za tisak u Zagrebu dolazi u navodno svečanoj veleposlaničkoj odori koja neodoljivo podsjeća na vojnu, ako odorom i medaljama kojima se kiti kao božićni bor želi pojačati dojam i kostimografski pojačati prijetnje Hrvatskoj - onda to treba shvatiti vrlo ozbiljno, bez obzira što je možda riječ više (je li?) o privatnoj aroganciji i svijesti o vlastitoj važnosti.prema državici koju se može vrijeđati i ponižavati do mile volje. I zaplašivati, ako je moguće. Ako ruski veleposlanik Azimov (inače Uzbek po narodnosti) na konferenciju za tisak u Zagrebu dolazi u navodno svečanoj veleposlaničkoj odori koja neodoljivo podsjeća na vojnu, ako odorom i medaljama kojima se kiti kao božićni bor želi pojačati dojam i kostimografski pojačati prijetnje Hrvatskoj - onda to treba shvatiti vrlo ozbiljno, bez obzira što je možda riječ više (je li?) o privatnoj aroganciji i svijesti o vlastitoj važnosti. Sve što je izrekao, vodi prema jednom: prema Hrvatskoj ne će biti milosti „kad prođu sankcije“, a posrnuli Agrokor ne može očekivati simpatije ruske banke u čije je šape neoprezno pao, kao hrvatski građani u švicarce.

Treba pročitati intervjue koje je Azimov dao do sada. Osim nemilosti Rusije „kada završe sankcije“, ima tu izjava o „teškom nasljeđu građanskog rata u Hrvatskoj“, a o naoružavanju Srbije cinična rečenica da „kad mi eksportiramo neko naoružanje u Srbiju, ne možemo ni u kojem slučaju pomisliti da bi se to koristilo protiv Hrvatske.“ Glede Ukrajine: „Rusija nije okupirala Donbas.... A inače, Donbas je Ukrajini ustupio Lenjin 1918.“ Svi su sveci, eto, krivi, Lenjin za Donbas, Hruščov za Krim.

Očito je da takvog Azimova Rusi nisu slučajno poslali u Hrvatsku. On zna s Hrvatima, koji su – kaže – dužni Sovjetima jer su ih ovi oslobodili , to jest sjeverni dio Hrvatske 1945. Inače, Azimov veli da je bio komunist „skoro 35 godina“.

Fatima i Međugorje

Vrlo zgodno. Izravnih odgovora hrvatske vanjske politike nije bilo. Malo je zgrožena, ali stidljivo. Traži druge „kanale“, kao i prema Srbiji. Za to vrijeme peta kolona u Hrvatskoj izlazi iz kanalizacije i vrišti protiv obvezatnoga vojnog roka. MdjugorjeNjoj vojni rok ne treba, ne treba joj ni hrvatska vojska, što manje Hrvata znade ratovati, to bolje, to brže će se sve vratiti u blagoslovljeno stanje izgubljenog zavičaja.

Ah, da, spomenuo sam da se ove godine slavi stota obljetnica Fatime, portugalskoga marijanskog svetišta, grada nazvanog po arapskoj princezi. Gospa (Gospođa, rekli su pastiri) ukazala se siromašnoj djeci, Luciji, Jacinti i Franji. Djecu su isprva zlostavljali, govorili da lažu, prijetili da će ih spaliti, ali ništa ih nije pokolebalo – pa ni malu Jacintu koja je imala samo sedam godina. Jacinta i Franjo umrli su od španjolske groznice, samo je Lucija dočekala starost, a treći dio fatimske tajne otkriven je (u stvari) nedavno. Pola stoljeća poslije u Fatimu je došao i tadanji papa (i ruski pjesnik Jevtušenko, usput rečeno), Fatima je „legalizirana“.

Šezdesetak godina poslije Fatime, siromašnoj djeci iz hrvatskog Međugorja ukazala se Gospa, djecu su zlostavljali bezbrojnim ispitivanjima, a fra Zovka bacili u zatvor. Međugorska je Gospa u udbaškoj (i kagebeovskoj) interpretaciji postala ustaškom Gospom, a u vatikanskoj vrlo sumnjivom. Prijepori traju do dana današnjeg. Dok ovo pišem, vidim da je Vatikan uputio u Međugorje posebnog povjerenika, da ne velim komesara. No, tako je to – BiH je naviknula na visoke povjerenike, pa što ne bi i na crkvene. Ono što je bitno u cijeloj priči: Međugorje se samo od sebe odavno otrgnulo proširenoj vatikanskoj jurisdikciji i postalo svjetskim fenomenom koji više nitko ne može nijekati. A to jest čudo.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 8-12-2019, 19:24:27

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.