Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Veljača 2016. ide dalje

Prošlo je fašničko vrijeme, došla korizma za protuhrvatske, orjunaške udruge koje pomalo shvaćaju što im se dogodilo, ali i dalje rovare, intrigiraju, pa kada im spletke nisu prošle na hrvatskom planu podižu one svoje „pitanje“ na europsko polje gdje među nekada staljinističkom, a sada navodno liberalnom Brucknerljevicom traže saveznike koji su odgajani u školama, koledžima i udžbenicima gdje se Hrvati spominju isključivo kao uglavnom fašistička mutež i neprilična smjesa nepoznatih plemenskih skupina koje nemaju pravo na život, a nekmoli na nekakvu vlastitu državu.

Ista ta europska kvaziintelektualna krema bila je, uz rijetke iznimke, snažnim razlogom europske šutnje u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. Ne može se reći da je filozof Pascal Bruckner bio jedan od njih, štoviše, on spada u rečene iznimke i dolazio je usred rata u Hrvatsku, govoreći bez ustezanja u našu korist, a protiv srpskoga divljaštva. Tako i sada vrlo jasno govori o militantnom islamističkom projektu osvajanja Europe kao o fašizmu, što je točno. Međutim, neobaviješten o sadašnjim hrvatskim prilikama, upao je u zamku istih onih unutarnjih i ponešto vanjskih agresora iz ratnih vremena koji su ga pokušali iskoristiti u svoje svrhe na velikom skupu priređenom njemu u čast, a koji se pretvorio u demonstraciju orjunaša iz publike. Tu je predstavu tisak, a posebno televizija, retuširao za potrebe javnosti (?), a što se doista događalo opisala je Tuga Tarle zgražajući se nad neprofesionalo odrađenoj večeri, nerazumljivom prevođenju, ali i iživljavanju dijela publike kojega je jedino zanimalo da VukoviBruckner će se bolje informirati, ako već nije, pa shvatiti da je Hasanbegović nešto drugo nego što mu imputiraju. Protuhrvatska europska kvaziintelektualna krema informirat će se, međutim, isključivo iz izvora isto tako protuhrvatske klateži iz same Hrvatske, pa neko Pusic Pupovacvrijeme zavijati s vukovima, ali se na to ne treba osvrtati. Kao što se više ne treba osvrtati na Pupovce i Pusiće jer je vrijeme njihova terora prošlo, pa sada pokušavaju nastaviti svoj do sada verbalni rat drugim sredstvima i zazivaju nemire u Hrvatskoj, govore o noževima, vilicama i sličnom priboru.sebe istakne u prvi plan (Many Gotovac ili Gotovec) ili da Brucknera navede na tanak led u svezi sa „slučajem Hasanbegović“ u koji on nije upućen, ali je pod pritiskom rekao i nešto općenito.

No, Bruckner će se bolje informirati, ako već nije, pa shvatiti da je Hasanbegović nešto drugo nego što mu imputiraju. Protuhrvatska europska kvaziintelektualna krema informirat će se, međutim, isključivo iz izvora isto tako protuhrvatske klateži iz same Hrvatske, pa neko Pusic Pupovacvrijeme zavijati s vukovima, ali se na to ne treba osvrtati. Kao što se više ne treba osvrtati na Pupovce i Pusiće jer je vrijeme njihova terora prošlo, pa sada pokušavaju nastaviti svoj do sada verbalni rat drugim sredstvima i zazivaju nemire u Hrvatskoj, govore o noževima, vilicama i sličnom priboru.

Njihova je glavna saveznica i nadalje Info-Hrvatska radio televizija, što ću ilustrirati vrlo zorno središnjim Dnevnikom u subotu: susret pape i ruskoga patrijarha proglašen u cijelom svijetu događajem od silne važnosti, u rečenom je Dnevniku „elaboriran“ kao trinaesti prilog, prije toga se govorilo o svemu i svačemu, a prve minute su posvećene bratu Pusiću i njegovu meketanju – valjda kao povijesnoj osobi kojoj Franjo i Kiril nisu ni do koljena. Tako je HTV-ov informbiro pao na samo dno i još ima jedino potporu histeričnog beogradskog profesora Saše Lekovića koji vodi Hrvatsko novinarsko društvo, vodi ga u potpunu propast i nestajanje, to više što je u međuvremenu utemeljeno novo društvo Hrvatskih novinara i publicista.

Sudbina HRTV-a

Glede sudbine sadašnje ekipe HRTV-a stvari postaju jasnije i tu nema kolizije između stajališta koje je sve vrijeme zastupalo Hrvatsko kulturno vijeće, ne samo u ovoj rubrici. Vodeći ljudi u svim ovim godinama medijske strave i užasa nisu bili samo poluge donedavno vladajućih, nisu bili samo poslušnici partije nego su i sami po sebi tako orijentirani da drukčije i nisu mogli djelovati, hrvatskoj publici nasuprot, pa su u program unosili i svoje strasti. Da HRT logoponovimo gradivo: Hrvatska radiotelevizija je državna televizija, znači televizija države koja je u Ustavu definirana kao nacionalna država hrvatskoga naroda (i svih ostalih građana, naravno). Nacionalna televizija.

Takva televizija ne može i ne smije biti u raskoraku s osjećajima hrvatskoga naroda, ne može ga i ne smije iritirati na ponekad ponešto ublažen način, ali sličan srpskim „Novostima“. Hrvatska radiotelevizija nije privatna ni nezavisno servisna toliko da se može otrgnuti nadzoru Hrvatskoga sabora kojemu je odgovorna, niti može stvoriti dojam da joj, resorski, Ministarstvo kulture nije nadređeno. Niti uopće, kao i mediji u cjelini, može zaboraviti da je prvenstvo kulturna ustanova, da mediji ne spadaju u područje građevinarstva. K tomu, izmjenama Zakona o HRT-u u vrijeme vladavine crvene klateži, dane su preširoke (da budem dobroćudan) ovlasti ravnatelju ustanove.

Sada je situacija ovakva: ili će postojeća ekipa razumjeti što joj se govori i elegantno se povući, bez veće štete po ZakonNovi Zakon o Hrvatskoj radiotelevizije treba biti donesen u najskorije vrijeme pa zatim kadrovski posložiti stvari na prirodan način, s Nadzornim odborom u kojemu trebaju biti najveći autoriteti u području kulture, prvenstveno, znači predstavnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i tako dalje, nestranačke, ali i stranačke osobe neupitnih životopisa i neupitne stručnosti.nju, ili će koristiti još nešto preostalog vremena da s ekrana HTV-a pruža otpor, što se već i primjećuje. Ovako ili onako, novi Zakon o Hrvatskoj radiotelevizije treba biti donesen u najskorije vrijeme pa zatim kadrovski posložiti stvari na prirodan način, s Nadzornim odborom u kojemu trebaju biti najveći autoriteti u području kulture, prvenstveno, znači predstavnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i tako dalje, nestranačke, ali i stranačke osobe neupitnih životopisa i neupitne stručnosti.

Nadalje, dok ne promijene „kurs“, što bi se reklo starim partijskim rječnikom, Pupovčeve „Novosti“ ne mogu računati na novac iz hrvatskoga državnog proračuna. Sve je u novcu, pa zato ne treba Pupovca i slične napadati teškim riječima na ulici (ako je točno što govori u pismu predsjednici koje je, veli bizantinski, na neobičan način dospjelo u medije) nego zavrnuti pipu sve do trenutka kada se taj list počne baviti stvarnim pitanjima srpske manjine u Hrvatskoj i njezinim identitetom, a ne pljuvati po hrvatskim braniteljima, Domovinskom ratu, hrvatskom znakovlju i hrvatskoj himni. Slučaj je sličan zagađenju koje proizvodi rafinerija u Bosanskom Brodu koja truje Hrvate u Slavonskom (a i Srbe u Bosanskom), a nafta, koliko mi je poznato, dolazi cijevima preko Hrvatske. Pa idemo im zavrnuti pipu, to je posao od nekoliko minuta.

To što su radile (i još rade) Pupovčeve „Novosti“ neodoljivo me podsjeća na mračnu priču objavljenu u tisku: neki Đorđe, „povratnik iz Srbije“ nožem je ubadao konja, ali se konj nije srušio ni uginuo od rana. Našli su ga dobri ljudi i spasili. Tako su i Pupovčeve novine godinama zabadale nož u hrvatsko biće, u najosjetljivija mjesta, a sada kada se otvorila i ta priča – vrište da su ugroženi, po starom srpskom običaju.

„Slučaj Hasanbegović“

Spomenuo sam hrvatske branitelje i jest – tzv. „slučaj Hasanbegović“ je i opet izravno povezan s pljuvanjem po Hasanbegovic kapabraniteljima, i to onima iz redova HOS-a koji su ginuli za Hrvatsku u vrijeme srpske agresije devedesetih, a bijahu u sastavu Hrvatske vojske, u vrijeme dok su dezerteri iz redova komunističkih antifašista, znači fašista, pili pivo u muenchenskim pivnicama, a feralovci (sada u „Novostima“) šurovali s četnicima. U svakom slučaju, diverzija s kapom koja nije ustaška nego hosovska, neslavno je propala i poremetila pakleni plan iz Milanovićeve radionice da se sruši i drugi ministar, nakon Crnoje. Da je diverzija uspjela, opet bi se na naslovnoj stranici „Novosti“ pojavio naslov „Oba su pala“. Glede mede, oprostite, glede mene, „Novosti“ bi se mogle pokajati samo tako da one objave registar agresorskih vojnika i na taj način pridonesu, barem malo, svojoj politici „novoga kursa“. Hoće li? Ne će.

Susret u Havani

Da se vratim u Havanu koja je od komunističke utvrde postala Mjestom susreta. U tu Havanu koja u doba Kennedyja i Fidela umalo što nije izazvala treći svjetski rat, nuklearni dakako. U tu Havanu koja je nedavnih dana možda postala mjestom u kojemu su se barem na trenutak stišale uzavrele strasti koje mogu i opet dovesti do globalnoga ne samo hladnog rata, pa Kirilova dobrohotnost ima manje vjersku komponentu a pretežito političku, u misiji svoga druga Putina. Papa Franjo nije ni u čijoj misiji osim pretežito ekumenskoj, premda i on znade u kakvom svijetu živi i da je prevladavanje crkvenoga raskola (ili barem suradnja ) potrebno sada ne samo iz religijskih razloga nego i duboko političkih: kršćanstvo se u cjelini našlo na udaru pomahnitaloga islamističkog terora, nestaju kršćani iz iz područja gdje je kršćanstvo uspjelo preživjeti sva nasilja od najstarijih vremena, pa se Dioklecijan doima poput Crvenkapice, a Mehmed Osvajač kao tolerantni ubojica.

A oni„kršćani“ koji imaju sredstva da zaustave pogrom kršćana, zapleteni su u složene igre i potpuno nejedinstveni, baš kao što su bili nejedinstveni u vremenima prodora Osmanlija u Europu – Francuska je paktirala s Turcima da bi napakostila Habsburgovcima, Habsburgovci su puštali Ugre i Hrvate da se sami brane od najezde. Ove godine sjećamo se (450 je godina prošlo) sigetske bitke, katastrofe koja je mogla biti izbjegnuta da se pokrenuo Egon od Salma, Maksimilijanov vojskovođa koji je okupio vojsku u Đeru na sjeverozapadu Mađarske, ali Sigetu nije pošao u pomoć („Vjeruj Nijemcu kao zimskom suncu“). Eto upravo se tako ponašaju zapadni kršćani RusijaPojednostavljeno rečeno, susret Franje i Kirila je u ovom trenutku prije i iznad svega poziv na jedinstvo kršćana u borbi s nadirućim islamističkim hordama, poziv na jedinstvo u ratu svjetova, a tek nakon i ispod toga poziv na prevladavanje crkvenoga raskola koje će tom cilju pridonijeti.koji više-manje mirno gledaju kako islamističke barabe uništavaju „istočne“ kršćane (bliskoistočne, takoreći, ali i afričke), a usporedo pripadnike svoje vjere tjeraju u stampedo prema Europi da ju islamiziraju isprva umjerenim nesretnicima koji su pobjegli pred terorom, računajući da će u toj masi malo-pomalo prevladati neumjereni.

Rusija je shvatila da će i ona imati problema jer se još od dalekih carskih vremena nateže s muslimanima pod Kavkazom, a sada su oni dobili vjetar u leđa s islamističkim naletom. Pojednostavljeno rečeno, susret Franje i Kirila je u ovom trenutku prije i iznad svega poziv na jedinstvo kršćana u borbi s nadirućim islamističkim hordama, poziv na jedinstvo u ratu svjetova, a tek nakon i ispod toga poziv na prevladavanje crkvenoga raskola koje će tom cilju pridonijeti. Jesu li pri tome privremeno (?) zaobiđeni upravo oni koji su u povijesti pokazali kako se grade mostovi između Katoličke crkve i pravoslavlja, to jest posebno ukrajinski grkokatolici (šest milijuna i dan-danas), ali ih „treći Rim“ (Moskva) nije trpio i nasilno preobraćao na pravoslavlje kada god je mogao. Pa se sada ukrajinski grkokatolici s pravom osjećaju izigranim, što opet ima izravni vezu,naravno, s ruskom, pravoslavnom agresijom na istočnu Ukrajinu.

Raskol

Od raskola je prošlo skoro tisuću godina. Dogodio se (definitivno) u vrijeme cvata Hrvatskoga kraljevstva. Te 1054. na vlasti je u Hrvatskoj bio Stjepan I., otac slavnijega Petra Krešimira IV. Stjepan I. uspio je prisiliti Bizant da mu preda upravu nad dalmatinskim gradovima (osim Zadra), ali je uspio i vratiti Hrvatima hrvatskoga biskupa s nazivom „episcopus Chroatiensis“ koji doduše nije imao one ovlasti i širinu kao svojedobno ninski biskup. A glede krivnje o raskolu na istočnu i zapadnu crkvu, neki povjesničari (kao Ferdo Šišić) tvrde da je kriv nabusiti kardinal Humbert koji je uvrijedio patrijarha Mihajla, ovaj zabranio papinskim legatima da služe misu u Carigradu, a oni „izrekli kletvu nad patrijarhom i njegovim privrženicima“. No, istina je jedna: Bizant je jedva dočekao takav rasplet. Dalje je poznato, s tim da se u nastavku povijesti baš na hrvatskome području može pratiti kako su pravoslavci (dotično SPC) nasilno nastupali protiv svake pomisli na uniju, zapalili crkvu i samostan u Marči, a i danas radikalna njihova struja s velikim antipatijama gleda na grkokatolike.

S grkokatolicima je bio u najsrdačnijim odnosima zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, od djetinjstva. Kada mu je bilo deset ili jedanaest godina prisustvovao je, u pratnji oca, svečanosti dovršetka gradnje grkokatoličke crkve u Pribiću, o čemu mi je neki dan pričao znameniti Mile Vranešić, župnik u Stojdragi koji četrdeset godina luta žumberačkim gudurama i znade sve o povijesti toga StepinacStepinac je stao uspravno, kao čovjek Crkve i najboljih tradicija hrvatskoga naroda, te rekao da su svi djeca Božja bez obzira na rasu, vjeru i narodnost. Tko to u sadašnjoj SPC treba „ocijeniti“ Stepinca? Onaj krajnje radikalni soj koji je pandan četničkoj vlasti u Srbiji, onaj sada pretežiti dio iz radionice Nikolaja Velimirovića koji je slavio Hitlera i uspoređivao ga sa svetim Savom? Pa ako svatko pametan podržava susret Franje i Kirila u Havani, nitko pametan ne može dati potporu Franjinom bacanju u četničke ralje svete osobe iz Krašića. Amen.zaboravljenog kraja i žalosnoj sadašnjosti (film Miroslava Mikuljana i Marije Peakić „Čuvari mrtvih sela“, antologijski dokumentarac). Dotaknuli smo se, kao i često do tada, stradanja u Krašiću na Novu godinu 1943. kada su komunisti bestijalno poubijali stotine i stotine ljudi u režiji Rade Bulata i Milke Kufrin, koja je krampom (pijukom) vlastoručno ubila dva nećaka biskupa Šimraka. Ta je povijest zabilježena.

Krašić, nesretni gradić podno Žumberka. Posve slučajno kupih tih dana u jednom od preostalih staretinarnica knjižicu „Izvori za hrvatsku povijest“ (priredila Nada Klaić) iz 1959. Tu se, naravno, nije moglo pisati o partizanskim zločinima, ali jest o krašićkoj seljačkoj buni iz 1830. Buna je skršena u vrijeme najjače zime, ubijeno je sedam Krašićana a ostali odvedeni u Ozalj, muškarci, žene i djeca. Ondje su mučeni, kuće su im opljačkali vojnici. 1830. godine, znači u osvit Hrvatskoga preporoda. Velim zato, Krašić je doista mjesto tragedija i mučenika, zaključno (?) s najpoznatijim, kardinalom Stepincem čije se mučeništvo nastavlja mučnom sagom o njegovoj kanonizaciji koja je zaustavljena na način potpuno neopravdan i nepravedan da bi o njemu odlučivala ista SPC koja se, za razliku od Stepinca, nije usprotivila rasnim zakonima u Srbiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

A Stepinac je stao uspravno, kao čovjek Crkve i najboljih tradicija hrvatskoga naroda, te rekao da su svi djeca Božja bez obzira na rasu, vjeru i narodnost. Tko to u sadašnjoj SPC treba „ocijeniti“ Stepinca? Onaj krajnje radikalni soj koji je pandan četničkoj vlasti u Srbiji, onaj sada pretežiti dio iz radionice Nikolaja Velimirovića koji je slavio Hitlera i uspoređivao ga sa svetim Savom? Pa ako svatko pametan podržava susret Franje i Kirila u Havani, nitko pametan ne može dati potporu Franjinom bacanju u četničke ralje svete osobe iz Krašića. Amen.

Hrvoje Hitrec

Sri, 20-11-2019, 10:44:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.