Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Svršetkom prosinca 2015. u Hrvatskoj

Je li Hrvatska zaslužila malo sreće za božićne blagdane? Jest. Nije, doduše, dobila bijeli Božić, ali nije dobila ni crveni, što je već po sebi velika stvar. Badnju noć osvijetlio je pun Mjesec, što se ne događa često, dan Božića obasjalo je puno Sunce, puno je ljudi bilo na polnoćkama i uopće na božićnim misama gdje se stalno spominjalo milosrđe, stolovi srednje i niže srednje klase bili su puni punjenih purica, curice i dečki nagrnuli u crkve kao da je tulum, pjevale se božićne narodne pjesme punim plućima u katedralama i u Ciboni uz ugodno i ne baš slučajno naglašavanje da se slavi hrvatski Božić, bez obzira na spoznaju o njegovu univerzalnom veličanstvu. To se hrvatski puk na trenutak opustio, osjetivši da mu je povijest opet jednom u mnoštvu nesreća i nevolja podarila malo nade i dobrih dana, da se uz božićni duh ove godine ponešto učvrstio i hrvatski, katolički duh te da i politički vođe više nisu na misama (ako uopće jesu) zato da bi prikupljali bodove, a u džepu držali svoje ateističke fige i u sebi se rugali vjerničkom zanosu.

Elem, Bog je svrnuo oči na zemlju Hrvatsku, izvagao crvene i našao da su prelagani, a njihovi grijesi preteški, da ne poštuju i ne vole ni Njega ni Hrvatsku, da su lijeni, opaki i komično arhaični, prevrtljivi i agresivni, da su im notki već crveni i krvavi od grebanja za vlast, kao što su krvave i crvene bile ruke njihovih otaca koji su s lica Zemlje izbrisali sve što je disalo hrvatski. Na neki način, ovaj me je Božić 2015. podsjetio na onaj 1989. s tom razlikom što je ovaj bio tih i smjeran, a onaj pirotehnički urnebesan ne zbog nagnuća ljudi prema velikoj buci nego kao glasna poruka još na vlasti držećim se komunistima da dolazi novo vrijeme s pjesmom „Kaj nam pak moreju“, a milicije nije blio za vidjeti – one milicije koja nas je PacijentiA onda su se stvari opet prevrnule, pa se nije pojavio bakalar nego mandatar usklađen s Domoljubnom i Mostom, Milanovića su jedva zadržali da se ne baci sa savskoga mosta a pomahnitale medije i Bagu da ne zadave Petrova. Psihijatar je nakon razdoblja promatranja zaključio da se glede kukurikavca ipak radi o opasnim pacijentima koji se ne bi trebali pojavljivati na javnim prostorima.godinama i godinama progonila ulicama nakon što smo iza polnoćke u crkvi Majke Božje Lurdske udarali mužarima o zidove zgrada pa mi ni danas nije jasno kako sam ostao sa svim prstima na ruci, to jest na objema. Da sam ostao bez prstiju, ne bih mogao pisati, a to bi mnoge razveselilo.

Tjedan koji je završio Božićem bijaše samo za ljude dobrih živaca. Malo bi pretegnula Vlastoljubiva koalicija, koji sat kasnije Domoljubna, pa opet Vlastoljubna i tri sata poslije Domoljubna, Milanović je kao sv. Franjo Asiški davao sve što je imao, razdavao, potpisivao, toliko je toga potpisao na neviđeno da sam bio u napasti podmetnuti mu papir kojim bi jamčio za moj kredit, sve mu je bilo dobro – i tripartitno i dvopartitno, a u mislima i primislima samo jednopartitno to jest jednopartijsko kada prevari, skuha i pojede Most, uz bakalar i ostale delicije. A onda su se stvari opet prevrnule, pa se nije pojavio bakalar nego mandatar usklađen s Domoljubnom i Mostom, Milanovića su jedva zadržali da se ne baci sa savskoga mosta a pomahnitale medije i Bagu da ne zadave Petrova. Psihijatar je nakon razdoblja promatranja zaključio da se glede kukurikavca ipak radi o opasnim pacijentima koji se ne bi trebali pojavljivati na javnim prostorima.

Tihomir Orešković

Tako se u jaslicama uz poznate osobe u tihoj noći pojavio i Tihomir o kojemu ni tri kralja nisu ništa znali, pa se raspitivali kod Heroda, neoprezno naravno. Nastupni govor u nazočnosti predsjednice nije baš bio blistav i narod se malo lecnuo poradi krivih padeža i uopće ne baš glatkoga hrvatskog jezika, što se dojmilo i Kolinde pa je i ona imala nekoliko tipfelera u nekoliko nedugih rečenica, a to joj inače nije svojstveno. Posve nepripremljeni, ljudi su se pogledavali i nagrnuli na međumrežje da vide tko je taj Orešković, jer su oni stariji znali samo za Marka Oreškovića Krntiju. No, u kratko su vrijeme stvari postale jasnije: čovjek je Hrvat, nema sumnje, katolik pa čak i praktični, domoljub ne samo teorijski, rođen u Hrvatskoj, ali ga roditelji smjesta odvedoše u javorsku Kanadu gdje se uglavnom govori engleski, dobro se školovao i poslije lijepo plasirao pa ne tako davno preplivao u Plivu i našao se opet na rodnoj grudi.

Znači, dijete relativno novijih hrvatskih iseljenika, Ličana. (Jedan Ličanin, Nikica Valentić, već je u svoje doba bio izvukao Hrvatsku iz krize). Menadžer velikoga kalibra, uvjeravaju nas, bačen sada u hrvatsku političku menažeriju. Naglasak je na iseljeništvu, na onom strahovito velikom dijelu hrvatskoga naroda koji je brojčano egal domovinskom dijelu i svake noći (s iznimkama) sanja Hrvatsku ne više kao staru domovinu koju je napustio jer se ni hrvatski jezik nije mogao nazivati hrvatskim, nego kao novu Hrvatsku koja istom ljubavi prima svoju djecu raštrkanu svijetom poput rakova, koja cijeni njihovo znanje, iskustvo i demokratske spoznaje, a do sada je taj iseljenički korpus uglavnom dobivao epitete od ustaških nadalje, podmetalo mu se u Hrvatskoj na svakom koraku i zaziralo od njega na svakom području, od gospodarstva do politike i kulture. Štoviše, beskarakterna je hrvatska IseljeništvoOrešković je, znači, hrvatski iseljenik i to će pojačati most domovinske i iseljene Hrvatske jer će naši iseljenici reći: „A vidiš ti, ako sada iseljenik može postati premijerom u Hrvatskoj, valjda i mi možemo ondje nešto učiniti, valjda nam sada ne će oni ostatci iz jugoslavenskoga doba zalupiti vrata pred nosom čim se najavimo.“politika žrtvovala sudjelovanje zastupnika iseljenika u Hrvatskom saboru za račun srpskih ucjena, s idiotskim argumentima da oni „vani“ ionako nemaju što tražiti jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a to što se izravno ili neizravno slijeva velik iseljenički novac – jednostavno je zaboravljeno.

Kao što je zaboravljen krupan prinos iseljeništva pobjedi u Domovinskom ratu, ali i prije njega u financiranju pokreta koji je doveo do samostalne hrvatske države. (Usput: razgovaram nedavno sa čovjekom koji je bio u radnom predsjedništvu Prvoga općeg sabora, kao i ja, gledamo fotografiju s toga događaja – sebe ne vidim jer nisam u kadru ili negdje pušim, ali ne vidim ni njega pa pitam gdje je bio. „Ah, ja sam dolje u sobici brojao novac koji su donijeli iseljenici“, kaže mi. ... I opet usput: taj o kojemu govorim nije stavio ni cent u svoj džep, za razliku od znamenitih čekova koji su „negdje izgubljeni“ – što je označilo početak iseljeničkoga nepovjerenja.) Eto tako, a dvadesetak godina poslije iseljenici su u Saboru (općem hrvatskom) svedeni na zanemariv broj, pa ćemo sada mijenjati i to, mijenjati izborni zakon.

Orešković je, znači, hrvatski iseljenik i to će pojačati most domovinske i iseljene Hrvatske jer će naši iseljenici reći: „A vidiš ti, ako sada iseljenik može postati premijerom u Hrvatskoj, valjda i mi možemo ondje nešto učiniti, valjda nam sada ne će oni ostatci iz jugoslavenskoga doba zalupiti vrata pred nosom čim se najavimo.“

A glede hrvatskoga jezika, onaj tko ima dobre osnove može ga u kratko vrijeme glatko svladati. Postoji i knjiga Z. Jelaske „Hrvatski kao strani jezik“, a pojavio se i časopis namijenjen ne samo strancima nego i svim potomcima Hrvata koji su , citiram, „generacijama u drugim zemljama te im je hrvatski jezik zapao u drugi plan“. Pa hajdmo ubrzano vježbati. U spomenutom časopisu postoji prilog „Jezična gimnastika“. Pa hajdmo gimnasticirati.

Ministarstva koja se ne spominju

Svojevrsnu, ne jezičnu, gimnastiku Orešković će proći i pri sastavljanju Vlade koju su mostovci već uvelike zacrtali – ne još i kadrovski – kandidirajući se za unutarnje poslove, pravosuđe, gospodarstvo i poljoprivredu, ali i za neke razumljive kratice (SOA,HNB, HBOR...) Ono što mene smeta jest da ni mostovci, ni domoljupci, a ni crveni vlastoljupci dok su još bili u igri, ni jednom riječi nisu spominjali dva najvažnija ministarstva u Hrvatskoj, to jest Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i Ministarstvo ReinerKaramarko je lijepo i kratko predstavio novoga šefa Sabora, Željka Reinera, naveo sve njegove vrline osim jedne – da je Reiner i nadareni pjesnik, član Društva hrvatskih književnika. Pa sada ja pišem dopunu. A Reinerov govor bio je sjajno sročen, od početnoga spomena Hrvatskoga državnog sabora, kako će se opet zvati, pa do spomena Franje Tuđmana, zasluga hrvatskih branitelja, dragoga Boga i hrvatskog jezika. Jest, već dugo nismo imali tako nadonosne božićne blagdane.kulture. A dok u kolektivnu svijest ne uđe važnost znanosti i obrazovanja za hrvatsku budućnost, dok ne uđe značenje hrvatske kulture koja stvara trajne vrijednosti što će nadživjeti naše doba i koja ujedno čuva blaga što su nadživjela svoja doba, dotle ne ćemo ozbiljno napredovati. Kao što, glede kulture, ne ćemo biti što bismo trebali biti dok u kolektivno pamćenje ne bude zasađeno što nas je to održalo u povijesti. I dok povijesna svjesnost ne postane našom zadaćom, da nas nikada više krivotvoritelji povijesti ne mogu izigrati i uznemiriti neupućene.

Crveni pod krivotvorenim nazivom „Hrvatska raste“ pomalo su u vrijeme blagdana postajali svjesni da idu u kontejner, neki su se malobrojni es-de-peovci s nešto dostojanstva pomirili s oporbenim satusom, ali ih je zloduh iz HNS-a koji je uvelike kriv za ukupan poraz kokoši (1,5 posto birača) histerično tjerao (tjerala) da tjeraju mak na konac i traže slamku spasa u konstituiranju Hrvatskoga sabora, to jest u tajnom glasovanju gdje su računali na tajne saveznike. Na kraju su bolje proučili poslovnik i odustali od ilegale, pa se predali. Je li to i konačan svršetak crvenih ili samo početak svršetka, teško je reći. Znate one scene iz akcijskih filmova kada negativca bace kroz prozor i publika plješće, no kada se svi pozitivci spuste dolje na ulicu – tijela nema, što otvara prostor za nastavak priče.

Karamarko je lijepo i kratko predstavio novoga šefa Sabora, Željka Reinera, naveo sve njegove vrline osim jedne – da je Reiner i nadareni pjesnik, član Društva hrvatskih književnika. Pa sada ja pišem dopunu. A Reinerov govor bio je sjajno sročen, od početnoga spomena Hrvatskoga državnog sabora, kako će se opet zvati, pa do spomena Franje Tuđmana, zasluga hrvatskih branitelja, dragoga Boga i hrvatskog jezika. Jest, već dugo nismo imali tako nadonosne božićne blagdane. Svim čitateljicama i čitateljima ove rubrike želim sretan Božić.

Hrvoje Hitrec

Sri, 20-11-2019, 10:58:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.